Hidzra
Većini nas kada se spomene Hidžra prvo što nam naumpadne jeste hidžra ili preseljenje, seoba poslanika Muhammeda a.s. i prvih muslimana iz Mekke u Jesrib ili današnju Medinu. Mnogi od nas znamo kakav je bio tijek Hidžre, zbog čega su se prvi muslimani na čelu sa poslanikom iselili iz Mekke u Medinu i kakav je bio daljni razboj islama. Međutim, ono što manje znamo jeste da Hidžra nije započela sa poslanikom Muhammedom a.s. Jeste da je Hidžra Muhammeda a.s. i prvih muslimana najvažnija hidžra i događaj koji je bio prekretnica islama, događaj poslije kojeg se desio procvat i preporod islama. Međutim, činjenica je da je Hidžra bila sastavni dio životnog puta svih nosilaca Božijih poruka odnosno Božijih poslanika. I ne samo Božijih poslanika već i mnogih naroda, civilizacija. Ne zaboravimo da su i muslimani sa područja Bosne i Hercegovine imalu svoju hidžru i bili su muhadžiri.
Dakle, život prvog čovjeka i prvog Božijeg poslanika Adema a.s. počeo je hidžrom koji je ucinio hidzru iz dzenneta i nastanio se na zemlji. On je napustio ono sto je bolje, sto je ljepse i sto je vjecno te se nastanio na zemlji koja je prolazna.
Nuh a.s., je sa svojom ladjom ucinio hidzru bjezeci ispred sveopceg potopa, bjezeci iz zemlje u kojoj ljudi nisu htjeli da se odazovu Allahovom pozivu, kako bi se naselio zajedno sa ostalim vjernicima gdje mu je Allah odredio.
Ibrahim a.s., je ucinio hidzru sa Hadzerom i sinom Ismailom ka svetoj zemlji ka Mekki gdje su se Hadzera i Ismail nastanili i gdje su i smrt docekali.
Musa a.s., je ucinio hidzru bjezeci od faraona sklanjajuci se kod poslanika Suajba a.s., u Medjenu, zatim po drugi put cini hidzru zajedno sa svojim narodom Benu Israilom ka obecanoj zemlji ponovo bjezeci od faraona kako bi postedio svoj narod od daljnjih patnji i ponizenja koja su svakodnevno dozivljavali.
I na kraju najznačajnija hidžra koja je promjenila pravac toka svjestske historije, hidžra od koje mi računamo godinu, a to je hidžra posljednjeg poslanika Muhameda a.s. koji je sa prvim muslimanima napustio Mekku i učinio hidžru u Medini. Kao što smo rekli, hidžra je sastavni dio mnogih Božijih poslanika. Ali i mnogih naroda, civilizacija.
Hidžra u prvom i temeljnom značenju znači preseljenje. To preseljenje može biti iz više razloga. Prvi razlog jeste vjerski razlog tj. da čovjek u mjestu u kojem živi ne može mirno ispovijedati svoju vjeru, da ne smije dolaziti u džamiju, da živi pod terorom, te da se vrši nad njim pritisak da ostavi svoju vjeru itd.
Ovaj razlog je bio presudan za Poslanika s.a.v.s., i ashabe da su napustili Mekku i nastanili se u Medini. Znamo dobro da su se mušrici otvoreno suprostavili Poslaniku i ashabima, da su ga napadali, da su pojedine ashabe vezivali za zemlju i na njih stavljali užareno kamenje, da su čak Sumejju majku Amar ibn Jasira ubili itd. Bili smo svjedoci da su i muslimani činili Hidžru iz Bosne i Hercegovine kada je Bosnu okupirala Asutro-Ugarska nakon pada Osmanskog carstva pa je veliki broj Bošnjaka odselio ili učinio hidžru u Tursku bojeći se da neće svoju vjeru moći slobodno prakticirati pod vlašću Austro-Ugareske. Tako neki historičari govore kako se u Tursku iselilo više od 2 milijuna Bošnjaka za vrijeme Austro-Ugarske i mnogi danas od njih u Turskoj znaju svoje porijeklo. Također, i u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, muslimani su činili hidžru sa svojih ognjišta u nepoznato jer nisu mogli biti mirni kao muslimani.
Ima i onih koji čine hidžru radi materijalnih razloga kako bi se obogatili i postali imućni. Možemo ih nazvati „ekonomski muhadžiri“ U tu kategoriju se svrstava najveći broj ljudi to su oni za koje naš narod kaže:"Trbuhom za kruhom". Ovakvih ekonomskih muhadžira je najviše. Naime čovjek mora da traži svoju nafaku i da ide za njom, jer upravo u kretanju i jeste berićet.
Dakle, postoje različti motivi ili razlozi za hidžru.
Obzirom da se hidžra vrlo često prepričava ja bih iz same hidžre izvukao samo par pouka i poruka, što je i sama svrha svakog događaja. Naime, često ste do sada slušali sam opis hidžre, a jako se malo govori o samim porukama i poukama koje izvlačimo iz tog događaja, a ustvari to je poenta same hidžre. Jer, kakva je korist poznavati historiju ukoliko se ne znamo njom okoristiti.
Sama riječ hidžra u arapskom jeziku nastaje od glagola hadžere –juhadžiru ili hedžere-jehdžuru što znači nešto ostavljati, napuštati. Tadašnji muslimani su ostavljali sve što su godinama mukotrpno sakupljali. Hidžra ili seoba u Medinu je za muslimane predstavljala pravi izazov, kojeg su muslimani svojim jakim imanom prevazišli. Osjećaj kada napuštaš i ostavljaš tuđinu sve šti si stekao je gorak, a poznaju ga samo oni koji su tokom minule agresije na Bosnu i Hercegovinu to i okusili.
Prije same hidžre Muhammed, a.s., se pripremao, uložio svoj trud u samom planiranju puta, odabiru saputnika i vodiča, što nam govori kako musliman treba da shvati da svaki postupak treba da bude vješto planiran i analiziran, a ne da se kaže: Daće Allah, a zanemari priprema. To Muhammed, a.s., naš uzor nije uradio.
Muhammed, a.s., je sačekao skoro sve muslimane da izađu iz Mekke, a zatim se sam zaputio sa Ebu Bekrom u Medinu, što jasno ukazuje na njegovu brigu o ostalim muslimanima, što je odlika pravog vođe, a on, iako je vođa, ostaje sam u Mekki sa šačicom muslimana. Zamislite, poslanik, a ostaje među posljednjima, a danas se dešava da se prvo spase vladari, a narodu kako bude. Rahmeti Alija Izetbegović je bio najbolji primjer kako je slijedio Allahovog Poslanika po ovom pitanju. Dok se mnogi lideri skrivaju po stranim državama dok njihov narod pati, rahmetli Alija je hodao sa svojim borcima po Sarajevskoj Žuči i mnogim ratištima Bosne. Imamo primjer i ovdje, ne trebamo ići daleko. Naravno, ne navodim to zbog toga što je on ovdje prisutan ali kada je ovaj grad u jednom trenutku bio u velikoj opasnosti da padne, mnogi su iz njega bježali. Fuad ef. iako je dobijao pozive iz Zagreba, da napusti Sisak, nije to htio učiniti. Poslao je svoju porodicu ali je on ostao sa svojim džematom. To dovoljno govori iako je bilo imama u Hrvatskoj koji nisu više mogli izdražti taj pritisak pa su napustili svoj džemat privremeno usljed ratnih okolnosti.
Nakon toga Poslanik, a.s., ostavlja hazreti Aliju u Mekki da podijeli emanete koje su Mekkelije ostavljali Muhammedu, a.s. Zamislite, subhanallah, kurejšije-nevjernici ga proganjaju i kuju plan da ga ubiju, a ostavili kod njega, poslanika svoje najdragocjenije stvari. Zbog toga su ga i prozvali El-Emin – pouzdani. Proganja te bolan, hoće da te ubije, a ti zadužuješ svoga rođaka da ostane u tvojoj kući samo zbog toga da bi vratio stvari koje su ti dali na čuvanje. To je bio naš poslanik. Zamislite to povjerenje: Izbacujete me iz moga grada, ali ipak ću vam vaše emanete vratiti, jer kakve veze imaju vaši emaneti sa našim razilaženjima po pitanju vjere. To je odlika pravog muslimana i kad bi samo današnji muslimani tako postupali. Ovdje u ratu ko je napustio stan ili kuću, ostao je bez nje. Nema jarane, gdje si bio kada je gorjelo. Zbog toga Poslanik, a.s., kaže: “U mom ummetu ima dobra do Sudnjeg dana“ i “Moj ummet je kao kiša, ne zna se kada je korisnija, na početku ili kraju.“ Također Muhammed, a.s., veli: Nemoj da budete povodljivice! –A ko su to povodljivice? Upitaše ashabi. – To su oni koji govore: ukoliko ostali narod bude dobar i ja ću biti, a ukoliko ne bude neću ni ja biti. Ali se naviknite da govorite: Ako ljudi budu dobri biću i ja dobar, ali ako budu loši da ih u tome ne slijedite, odgovori Poslanik, s.a.v.s.
Također, jedan me posebno detalj fascinira iz događaja o Hidžri, a kojeg bi spomenuo. Većini vas je poznato kako je Poslanik hidžru učinio sa svojim vjernim prijateljem Ebu Bekrom i oni su zajedno krenuli na put. Anravno, nisu krenuli direktnim putem nego malo zaobilazno kako bi zatrli put mušricima. Njihovo prvo skrivanje ili odmor bio je u pećini Sevr. Kada su Poslanik i Ebu Bekr usli unutra Allah salje goluba da svije svoje gnijezde na ulazu u pecinu, a pauk je ispleo mrezu na samom ulazu kako bi zavarao tragace. Ebu Bekr čitavo vrijeme se boji za poslanika. Ne boji se uopće za sebe, već samo šta će biti ako nađu Poslanika. U jednom trenutku Poslanik je zadrijemao i bio je zaspao u krilu Ebu Bekra. Ebu Bekr iz straha svojim je nogama zatvorio udubljenja u pećini iz kojih bi mogao izaći kakav akreb, škorpion. I baš u jednom trenutku Ebu Bekra je, dok je Poslanik spavao ujeo škorpion, a Ebu Bekr se nije pomaknuo kako ne bi probudio Poslanika. Subhanallah, poslanika su porbudile suze koje su kapale niz Ebu Bekrove obraze od boli koju je osjetio, ali nijes e pomakao. Bio je to Ebu Bekr i njegova odana ljubav prema Poslaniku.
I na kraju, draga braćo, pouke i poruke Hidžre i dan-danas su aktualne. Hidžra je mnogo više od jednog historijskog događaja i trenutka, ona nadilazi to značenje.
Kada su jedne prilike Poslanika upitali na koji način da se dosegne deredža stepen muhadžira, naš dragi Poslanik je odgovorio:
„Muhadžir je svaki onaj koji napusti sve ono što je Allah dž.š. zabranio, a prihvati se onoga što je naredio“.
Dakle, hidžra za nas danas znači napustiti, ostaviti sve ono što Allah dž.š. ne voli, prezire, mrzi, a mi dobro znamo šta naš Stvoritelj ne voli, a približiti se svemu onome što naš Stvoritelj voli.
Ako tako budemo shvaćali i u praksi primjenili značanje hidžre, onda smo postigli stepen-deredžu muhadžira koja nije mala ili bezvrijedna.
Dakle, svaki od nas može učiniti hidžru i danas i to tako sto ce prestati sa cinjenjem losih djela, nemorala i svega onoga sto Allah prezire, a približit će se činjenjem dobrih djela.
Senad ef. Mumić