KAKO SE DESILA HIDŽRA
Na prethodnom predavanju smo govorili o događajima prije same hidžre, danas ćemo ako Bog da govoriti o samoj hidžri kao i načinu na koji se ona desila. Nakon što je Resulullah zaključio sporazum sa Medinelijama naredio je svim muslimanima Meke da se isele u Jesrib. Seobe su ubrzo i počele pa su Kurejšije vrlo brzo primijetile kako mnogi muslimani napuštaju Meku i njezino šire područje i sele se u Jesrib. Oni su, svakako, znali i to da Evsije i Hazredžije masovno prihvataju islam tako da se kod njih pojavio veliki strah od grada na sjeveru gdje se okuplja sve veći broj muslimana; grada koji samo čeka Muhammeda, a.s. da ujedini iseljene muslimane Kurejšije iz Meke sa Evsijama i Hazredžijama. Kada su se okupili u vijećnici iznenada im se, prema nekim predajama, pridružio nepoznati starac u bijeloj odjeći koji im se predstavio kao starješina plemena iz Nedžda. Oni su ga vrlo srdačno prihvatili za sugovornika i tako je šejtan Iblis, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, u liku tog ''mudraca'' zauzeo svoje mjesto na tom skupu. Na kraju su se dogovorili da ubiju Allahova Poslanika svi zajedno kako se njegova porodica ne bi mogla svima osvetiti. Allah o tome kaže sljedeće:
«Kad su tebi nevjernici zamke kovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamke kovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava! «(8:30)
Čim je dobio obavijest od plemenitog Džibrila o dozvoli da se iseli, Muhammed, a.s. je odmah otišao Ebu Bekru i naredio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu, te da ga čeka kod svoje kuće. Aiša r.a. koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj predaji o tome koliko je njezin otac plakao od dragosti što je određen da ide zajedno sa Poslanikom. Muhammed, a.s. se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Aliju r.a o zavjeri i planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da ostane u Meki onoliko koliko je neophodno da se sve stvari koje su Kurejšije Poslaniku povjerili na čuvanje vrate vlasnicima, te da nakon toga i on preseli u Jesrib.Ubice su se okupile ispred kuće Allahova Poslanika čekajući ga da izađe i izvrše svoj podli plan. Za to vrijeme Muhammed, a.s., dao je svoj zeleni ogrtač Aliji i rekao mu da legne u njegov krevet, i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. Alija je tako i učinio, a Muhammed, a.s. je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta:
i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili - zato oni ne vide, (Sura Ja sin, 9.),napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio potpuno nevidljivim. Bijaše to još jedna od mu'džiza darovanih Pejgamberu.
Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Muhammed, a.s. se žurno uputio ka Ebu Bekrovoj kući gdje su njih dvojica sa devama izašli iz Meke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Prije nego što im je Meka izašla iz vidokruga, Poslanik se okrenuo, još jednom pogledao Meku i rekao: ''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio''.
Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, alejhisselam, nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Meke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. Kurejšije su ponudili nagradu od čak stotinu kamila onome ko ih pronađe i vrati u Meku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Meke ka Jesribu i tako se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever. Međutim, ta mudrost nije im bila dovoljna jer je dragi Allah odlučio počastiti Svoga miljenika i posljednjeg poslanika Njegovom neposrednom pomoći i još jednim jasnim Znamenjem. Tako se desilo da su Muhammed, alejhisselam, i hazreti Ebu Bekr poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Očevidno se ulazu u pećinu približavala grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da provjere ima li ih unutra. U toj, gledano ljudskim mjerilima, kritičnoj situaciji Ebu Bekr se u jednom trenutku uplašio ali su ga odmah umirile mubarek riječi Muhammedove, alejhisselam: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah". Ubrzo su čuli glasove na ulazu u pećinu, ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra i da nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je On spasio. Iako je još istog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaznog prostora. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena niko nije ulazio, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj događaj i veliko Znamenje dragi Allah, Uzvišeni sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana:
A ako vi Poslanika pomoći nećete pa, Allah ga je već pomogao onda kad su ga nevjernici nagnali da bježi, a s njim samo drug njegov bi, i njih dva bijahu u pećini. I kad je on rekao drugu svojemu: ''Ne strahuj! Doista, s nama je Allah''! Pa je Allah podario Svoju sigurnost njemu, a njega vojskom pomogao koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja. A Riječ Allahova, pa, ona je gornja! A Allah je silan i mudar. (9:40)
Osim ovoga još je jedan događaj obilježio njihov boravak u pećini. Dok je Muhammed, as. spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio izuzetno bolan ali hazreti Ebu Bekr nimalo ne pomače nogu jer ne željaše probuditi, Muhammeda, as. Međutim, jaka bol mu izmami suze iz oka koje pokvasiše Poslanika i tako ga probudiše. Vidjevši šta se zbilo Muhammed, a.s. svojom mubarek rukom malo potra ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol odmah prestade a otrov bi neutralisan. Postoji predaja u tradiciji islama da se taj otrov vratio Ebu Bekru nekih dvanaestak godina kasnije i da je on tim preselio na ahiret. Iz toga bi se moglo osnovano pretpostaviti da je dragi Allah hazreti Ebu Bekru podario blagodat da umre šehidskom smrću branitelja Resulullahovog, a Uzvišeni istinu najbolje zna.
Jedna od Allahovih mudžiza se desila dok su bili na putu za Medinu. Naime, jedan veoma iskusan lovac koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem je upratio njihove tragove i krenuo na konju u potjeru za njima, ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Suraka nije imao mudrosti i pronicljivosti da shvati opominjujući karakter tih znakova, i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj potpuno upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć, i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je nakon toga susreo. Osim ovog slučaja, gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima, oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.
Nakon nekih dvanaesetak dana otkako su napustili pećinu, negdje oko podneva u ponedeljak 27. septembra 622. godine po Isau, a.s. stigoše u mjesto Kuba gdje Muhammed a.s., podiže prvu džamiju u Islamu. A poslije kraćeg boravka U Kubau dođoše do Medine i njenih stanovnika koji su s nestrpljenjem iščekivali dolazak Allahova Poslanika s.a.v.s.
U petak ujutro 1. oktobra 622. godine Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zajedno sa Ebu Bekrom, Amirom ibn Fuhejrom i Alijem ibn Ebi Talibom, uputio se u Grad Jesrib, koji je od tada dobio naziv ''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'', ili kraće rečeno ''Medina''. Poslanik je tada održao sljedeću hutbu obrativši se Medinelijama:
"Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko na Pravi put ne može uputiti.Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, kog je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji Čas.Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smo Njegovi i Njemu pripadamo.O ljudi, mislite prvo na sebe i znajte da će svako od vas kad umre ostaviti svoje stado i doći pred svoga Gospodara, Kome nije potreban ni tumač ni posrednik, a Koji će svakog od vas upitati:'Zar ti nije došao Moj izaslanik da te obavijesti? Zar ti nisam dao bogatstvo i počasti? Šta si od svega toga za sebe ostavio?' Čovjek gleda i desno i lijevo, ali ne vidi ništa. Pogleda ispred sebe i ukaže mu se Džehennem. Ko se želi Džehennema spasiti, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema ni to, onda neka izgovori neku lijepu riječ. Nagrada za svako dobro djelo je od deset do sedam stotina puta veća od učinjenog djela.Neka je na vas mir i Allahova milost''. Amin
Mehmed- ef. Šahmanović