TARIKATI SU NAŠA STVARNOST, ALI I NAŠA NEPOZNANICA

TARIKATI SU NAŠA STVARNOST, ALI I NAŠA NEPOZNANICA

UTJEČEM SE ALLAHU OD ŠEJTANA PROKLETOG NAM ZAVODNIKA,

I OD SVAKOG NAM DUŠMANA UKLETOG NAM NAPASNIKA.

S IMENOM ALLAHA SVEDOBRIM OSOBITO NAM MILOSNIM.

SLAVA I HVALA JE SVOJINA ALLAHA SVIH SVJETOVA GOSPODARA,

OPŠTEG DOBROČINITELJA SVJETSKOGA OSOBNOG MILOSNIKA INSANSKOGA,

VLASNIKA SVEGA I SVAČEGA I SVEKOLIKA DANA DINSKOGA.

ALLAH, ALLAH SAMO TEBI ROBUJEMO I SAMO OD TEBE POMOĆ U ROBOVANJU MOLIMO,

UPUTI NAS PRAVOM PUTU SVOME KOJI ĆE NAS DOVESTI HADRETU TVOME,

PUTU BLAGODARNIH ROBOVA TVOJIH POSLANIKA I VJESNIKA SVOJIH,

A NE PUTU ONIH NA KOJE SI SE RASRDIO NITI PUTU ONIH KOJE SI ZABLUDI PREPUSTIO.

Kroz naredne retke ovog teksta pokušaćemo vas pobliže upoznati sa tarikatom kao duhovnim segmetom naše vjere, sa tarikatom koji je put lijepog ahlaka, put koji od čovjeka traži brigu za bratom, put na kojem se čovjek bori protiv svojih loših navika. Velikani su rekli: „Biti derviš znači biti hrpa zemlje, prosijane s malo vode, po njoj poprskane. To znači biti ono što tabane neranjava, nit iza sebe ostavlja prašnjave tragove.“

Uzvišeni Allah dž.š. u 28. ajetu sure Er-Rad kaže:

„One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju“.

Jedne prilike je Muhammed a.s. upitao prisutne: "Ko će uzeti ove pouke da po njima postupa

ili da poduči onog ko će po njima postupati ?" Tada je Ebu Hurejre, r.a. rekao: "Ja ću ih uzeti, o Božiji Poslaniče !" Pejgamber, sallallahu alejhi ve selleme, ga je tada uzeo za ruku, pa nabrojao pet savjeta:

1. "Kloni se i čuvaj Božanskih zabrana , pa ćeš biti pravi Allahov rob;
2. Zadovolji se sa onim što ti je Allah dosudio, pa ćeš biti posve bezbjedan i neovisan od ljudi;
3. Budi dobročinitelj svom susjedu, pa ćeš biti mu'min;
4. želi ostalom svijetu ono što i sam sebi želiš, pa ćeš biti muslim;
5. Ne smiji se puno (okani se šala i zabava), jer mnogo smijeha  umrtvljuje srce."

Sufijski tarikati (ili derviški re­dovi) kod nas su prisutni faktički od samog prisustva islama u na­šim krajevima. Javljaju se ne samo kao vjerska, nego kao i kulturološka i sociološka potreba. U islamizaciji Bosne derviši su odigrali značajnu ulogu. Oni su prije svega praktičari. Kao vjernici svojom pobožnošću i dosljednom primjenom vjerskih propisa, kao humanisti svojom solidarnošću i pomaganjem drugih i kao vojnici svojom hrabrošću i odlučnošću - bili su primjer praktičnog života muslimana.

U različitim perio­dima, u različitim društveno-poli­tičkim i vjerskim prilikama, derviški redovi su razli­čito i tretirani - od ogromnog uvažavanja i poštivanja, do total­nog ignorisanja. Jedno je, među­tim, sigurno: tarikati su, kroz sav taj period, uživali veliki ugled među muslimanima. Predstavljali su oličenje poštenja i čestitosti i bili uzor moralne usavršenosti. U njima su nalazili i pribježište mnogi duhovnosti i božanske Iju­bavi željni Ijudi, mnogi tragaoci za dubljim smislovima života i svega postojećeg, mnoge nesreć­ne duše ali i griješnici koji su se že­Ijeli očistiti od ružnih postupaka svojih, koji su se željeli približiti Bogu i od Njega zatražiti oprost za grijehe svoje i grijehe ostalih Ijudi... Tarikati su im vraćali iz­gubljenu nadu, u njihova srca ulijevali sigurnost i usađivali Iju­bav i milosrđe prema svim Boži­jim stvorenjima.

Pripadnici nekog od tarikata bili su i mnogi velikani pisane ri­ječi, mnogi pjesnici i kaligrafi. Žar svoje ljubavi prema Bogu, žar svoga aška, pretakali su u ri­ječ. Iza njih su ostajala monumentalna djela islamske kaligrafije, stotine primjeraka Kur’ana ispisane vještom derviškom ru­kom, mnoga vrsna djela iz pod­ručja šerijatskog prava, akaida, tefsira, hadisa... Nije mali broj ni onih koji su od silne svoje ljubavi satkali pjesmu i prostirali je na okolinu. Eho mnogih tih pjesama dopire i do nas.

Nepravedno bi bilo a ne spomenuti veliki doprinos i značaj Husejn Babe Zukića Bošnjaka, Allah posvetio njegovu tajnu, koji je posebno afirmirao i dao veliki poticaj širenju tarikata kod nas. Sve to dobiva jednu posebnu konotaciju ako se zna da je on lično imao dozvolu za svih dvanaest (osnovnih) tarikata. Njegov program i ideje u djelo je proveo jedan ništa manje slavni, poznati i priznati Učitelj, Šejh Abdurrahman Sirri Baba Balta oglu (Sikirić), Allah mu se smilovao i posvetio njegovu tajnu. Naravno, tu je i poznati, Sejjid Abdulvehab Žepčevi Ilhami Baba, zatim Hamzi Baba Bali, te svakako naš Šejh Hasan Kajim Baba, čije se turbe nalazi na Kula Gradu kod Zvornika.

Val opće materijali­zacije, potisnuo je tarikat u stra­nu i izbacio ga iz kolotečine živo­ta. Još od početka prošlog  stoljeća na njega počinje padati prašina zaborava. Vremenom ga je skoro potpuno prekrila. Ljudi su, u općoj trci za što većim ma­terijalnim dobrima, zaboravljali i Boga i svoju dušu. Ispunjavalo se Kur'ansko upozorenje: “I nemoj­te biti kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da zabo­rave i sami sebe!?” Tarikat se, pre­pušten sam sebi, nebrizi i nehaju, sve više topio. Članstvo se sma­njivalo a šejhovi izumirali. Srećom,tarikata nije nestalo. Zahvaljujući upornom radu i mudrim postupcima tarikatskih velikana, Allah dž.š. ga je sačuvao i na našim prostorima. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, i našim krajevima vraća se tajna tarikata preko šejh Mehmed ef. Nuri Hafizovića, poznatijeg kao Mehmed ef. iz Malog Zvornika. Njegov rad na polju tarikata, njegov tarikatski put i život predat Hakku Uzvišenom kao svjedočenje Allahovog Jedinstva rezultirao je time da na prostorima našeg Medžlisa danas imamo dvije tekije od kojih jedna nosi njegovo ime, zatim veliki broj onih koji derman svojim dušama nalaze u tekiji i tarikatu. Mehmed ef. je bio šejh, imam, brat, učitelj, otac, brižni saputnik, dakle bio je sve ono što krasi jednog iskrenog Allahovog roba.

Kod nas se, osobito posljednjih godina, mnogo piše o tesavufu i tesavufskoj misli u islamu. No, tesavufska misao je, na neki na­čin, usko vezana za tarikat. Upra­vo je tarikat taj koji je baštini u sebi, koji je njeguje i razvija i koji se, na kraju, bitno karakterizira njome. Ne možemo se požaliti da se i o tarikatima nije pisalo. Međutim, ta pisanja su se, uglavnom, svodila na nastanak, razvoj i ras­prostranjenost pojedinih sufijskih redova a vrlo malo su se bavila nji­hovom praktičnom stranom, prak­tičnim ustrojstvom tih redova. Tari­kati su naša stvarnost, ali, na ža­lost, i naša nepoznanica. Veliki broj naših muslimana skoro ništa ne zna o njima, naročito u krajevi­ma u kojima ta tradicija nije nika­ko ni postojala.

Stoga ćemo pomenuti samo osnovne stvari koje su bitne i sa kojima se može susresti svaki vjernik koji osjeti potrebu i izrazi želju za pristupanjem u tarikat. Tekija je dom za pobožne i beskućnike. Tekija je građevina (zavija) u kojoj se redovno okupljaju pripadnici tarikata, učenici (muridi), te simpatizeri tarikata (muhibbi) radi vršenja dužnosti koje su propisane tarikatskim pravilima. Izvjestan broj murida posvetio bi se svojim zvanjima u tarikatu i tekiji radi afirmacije svoga puta, odričući se užitaka ovoga svijeta - i stalno se družeći sa šejhom. Derviši u tekiji čine duhovno bratstvo, potčinjavaju se strogoj disciplini kako prema šejhu, tako i prema ukupnom učenju svoga tarikatskog reda. Tekija je mjesto gdje derviši pored redovnih šeriatom propisanih obaveza, obavljaju i svoje tarikatske ibadete, a sve u cilju postizanja Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Na čelu svakog tarikata se nalazi šejh. Promovisanjem u tu funkciju, on postaje el-me'mur bil-iršad (onaj čija je dužnost upućivati) i to nakon što dobije dopuštenje da to čini, što zavisi od uviđajnosti onog ko­ji to dopuštenje daje, tj. kada procijeni da on posjeduje intelek­tualne, moralne i duhovne kvali­tete za to. To su dosta komplici­rane stvari, jer onaj koji daje do­puštenje mora ispitati i shvaćanje onog kome daje, odnosno dubi­nu njegova poimanja i stepen du­hovnog uzdignuća. Kada pripadnik tarikata dostigne onaj nivo duhovne spoz­naje koji ga čini zrelim i sposob­nim da preuzme ulogu šejha i kada to sam njegov šejh ustanovi, dobija pismenu potvrdu, idžazu, da je po­stao šejh. Kao takav, može samos­talno da vodi tarikat. Šejh je neprikosnoveni autoritet među dervišima a potom se iza njega utvrđuje hijerarhijski red.Kada je šejh odsutan, on ne­kog iz tarikata ovlašćuje da vrši njegovu dužnost. Takva osoba se zove wekil (opunomoćenik) i hi­jerarhijski se nalazi na drugom mjestu, odmah poslije šejha. Na trećem mjes­tu, nalazi se rehber. To je riječ perzijskog porjekla i označava osobu koja se nalazi kod šejha, prima i najavljuje posjete, ugoš­ćava posjetioce i slično. Ostali pripadnici tarikata se zovu muri­di, koji se biraju iz redova simpa­tizera (muhibba). Za wekila se određuje izrasliji čovjek i on ima sve kompetencije koje ima i šejh, s tom razlikom što on, kao wekil, ne može u tarikat primati nove članove. Za to je ovlašćen samo šejh.

I na kraju treba napomenuti da postoji dvanaest priznatih tarikata, od kojih su kod nas u Bosni najzastupljeniji Nakšibendijski, Kadirijski i u poslednje vrijeme Rifaijski tarikat.

Na području našeg Medžlisa kako smo već pomenuli postoji Rifaijska tekija u Jošanici i Nakšibendijska tekija „Šejh h.Mehmed ef. Hafizović “ u Kraljevićima.

U nadi da sam čitaocima ovog teksta bar malo uspio približiti tarikat i tarikatski život u tekiji i uz molbu Uzvišenom Allahu dž.š. da nas očisti od grijeha i prosvijetli naša srca završiću današnju emisiju stihovima Džunejda el-Bagdadija: „ Ako imate moć rasuđivanja, potražite društvo derviša; postanite jedan od njih i ne tražite više ništa. Ljubav derviška otvara vrata džennetska; derviši ne slute za sultanskim dvorima, nit mirisnim baščama. U njihovim sagorenim srcima samo je ljubav ostala; samo bolna čežnja ljubavi za Allahom je preostala.“

Šejh Mustafa Hadžić