Kroz primjere Musaova i Muhammedova a.s. života u vezi njihovih seoba pojavljuje se još jedna trajna dilema pred kojom se ljudi često nalaze. U suri Qasas je kazivanje o o Musau a.s. i spašavanju njegova naroda iz ropstva u kojem su bili pod faraonom. Nakon čega slijedi ajet “Oni govore: Ako s tobom budemo pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani.” (Qasas: 57.) U Meki je bilo arapa koji su shvatili istinitost poslanstva, ali su imali strah od posljedica tog čina, kao I Benu Israil u Egiptu, ali I mi danas. Iako su promjenjeni uvjeti života na zemlji od tog vremena u smislu tehničkog napretka ili društvenog sistema, etičke dileme su ostale, jer čovjek je samo čovjeka od Allaha stvoren sa vrlinama i mahanama.
Da li za muslimana postoji ova dilema?
Primjeri Musova naroda i drugova Muhammeda a.s. nam pokazuju da za nas ne bi trebala postojati ovo dvoumljnje.
Kazivanje o Musau a.s. I faraonu o suri Qasas nam objašnjavagdje se nalazi sigurnost, a gdje strah. Ajet je upućen savremenicima Muhammeda a.s. “Ako s tobom budemo pravi put slijedili…”
Jasno je da nisu poricali da se radi o pravom putu, ali su se bojali da će ih njihovi protivnici protjerati iz njihova rodnog grada. Među Kurejšijama je bilo onih koji su govorili “Mi dobro uviđamo istinu islama ako međutim, napustimo svojtu, izgubit ćemo uticaj na zemlji I drugi će nam ga oduzeti.”
Na historijskoj razini, u ovoj se primjedbi čuje glas mekanskih pagana. U trajnom smislu u teome se ogleda oklijevanje mnogih ljudi – neovisno o razdoblju, okolini, kada ljudi spoznaju istinu, ali se boje učiniti logičan korak jer bi posljedica toga mogla biti raskid sa njihovom društvenom sredinom. Oni ne poriču da je to Uputa, ali se boje da ih ljudi ne protjeraju. Zaboravljaju na Allaha, zaboravljaju da samo On čuva, da je samo On zaštitnik, da im sve zemaljske sile ne mogu naškoditi dok su u Allahovoj zaštiti, ali i da im sve zemaljske sile ne mogu pomoćiako ih Allah napusti.
Kako to postići? Alahova Uputa je okvir ispravnog života na zemlji. Ako se ona usvoji i provede provede, to je sreća, uspjeh i snaga na Zemlji i onosvjetska sreća.
Izbor je naš. Da li služenje Allahukoje predstavlja pravu sigurnost ili nesigurno ropstvo nekom ili nečemu drugom. Benu Israelćani su nakon izlaska iz Egipta zaboravili Allahovi pomoć i zaboravili da sloboda ima svoju cijenu, da emanaet od Allaha povjeren traži žrtvu. Međutim, oni nisu prihvatili obavezu i ne žele da daju žrtvu. Oni samo misle na svoju udobnost, pa traže više: „I kad ste rekli „O Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa; povrća i krastavaca i pšenice i leće i luka crvenog.“ (El-Bekare: 61)
Oni zaboraviše blagodati Allahove pa se okrenušesamo prohtjevima stomaka i prihvatiše tele za božanstvo. Oni u stvari prihvatiše materiju kao božanstvo. Takođe ne htjedoše nikakvu žrtvu podnijeti na putu slobode koja vodi u pobjedu na kazaše Musau a.s. „O Musa-rekoše oni- dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Maide:24)
Nakon toga ALLah dž.š. im je propisao da lutaju pustinjom 40 godina, dok nije odrasla nova generacija koja je ušla u ovaj grad.
Ovi ajeti su objavljeni u Medini, kada su muslimani nakon hidžre pored tamo prisutnih potomaka Israelćana trebali odrediti svoj put u Božijoj pokornosti.
Muslimani u Medini se lijepo smjestiše, ali svoje poglede upućuju u pravcu Meke. Njihova čežnja za Mekom stalno raste. Razmišljaju šta im je činiti. Nisu Meku napustili samovoljno,već pod pritiskom i razvijaju želju i ulažu trud da se vrate. Postavlja se pitanje i daje primjer kako to ostvariti i ispunititu želju i obaviti dužnost koja im je naložena u ime Boga dž.š. Politika Allahova poslanika i muslimana bila je usmjerena ka ovom cilju i na tom putu ulagali svoj trud dok Allahova istina nije postala nadmoćna. Oni nisu kao Israelćani kazali Poslaniku „Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite.“ Oni su po Božijim uputama i pod vođstvom Allahova poslanika radili na ostvarenju tih ciljeva.
Zajedno sa Poslanikom su pristupili gradnji džamije u Medini, u kojoj su duhovno jačali , u kojoj su sticali znanja, u kojoj su razvijali bratstvo, u kojoj su se dogovarali.
Muslimani u Medini izgradiše društvo i društvene odnose zasnovane na Uputi. Napisaše ustav u kojem su bili uređeni odnosi među različitim skupinama: po porijekli, po vjeri , po imetku... Tako uređeni odnosi su uz duhovnu snagu stečenu druženjem sa Allahovim poslanikom učinili da ova malobrojna skupina nakom osam godina ponovo uđe u Meku, učini je slobodnom od laži i oplemeni je Istinom. Ovo je učinjeno zahvaljujući shvatanju i saznanju da je dunjaluk ahiretska njiva, a da je slijeđenje Upute garancija tog uspjeha.
Nije se nikada desilo u povjesti čovječanstva da je neka zajednica slijedila Allahovu uputu, a da joj On nije podario snagu, moć i vlast na kraju puta da preuzme emanet hilafeta.
Zbog toga za nas ne bi trebalo biti dileme: Da li izabrati slijeđenje Allahova puta, ispravnog programa i njegova realizacija u društvenom životu. Konstatacija da postoji Bog ili Viša sila, ali to nije moderno, to nije aktuelno nije Pravi put. Ovakvo razmišljanje vodi nedaćama. Jasna je poruka Kur`ana: „A koliko smo Mi sela i gradova uništili čiji su stanovnici u životu objesni bili! Eno domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih, nama su ostali.“ Qasas: 58
Kao da smo mi opisani. Zato izaberimo Allahov program, njegovu realizaciju po primjeru medinske zajednice muslimana.
