1. Uvod
Mučeništvo i smrt Pejgamberova, s.a.v.s., unuka h. Husejna, njegove porodice i drugova mu vjernih, na Kerbeli 10. muharrema 61. godine po Hidžri, iznimno je važan događaj muslimanske povijesti, do danas obilježavan 10. muharrema svake godine sječanjem na tragediju Poslanikova, s.a.v.s., ehli-bejta (porodice), osobito među sufijama i napose unutar šiijskog duhovnog toposa. Kod ovih potonjih se razvila i posebna manifestacija sječanja i učestvovanja u imamovoj muci, poznata kao et-Ta'zijje (pasija, golema žalost) čiji sastavni dio čine i ulične procesije u kojima ljudi pjevaju, plaču, a poneki se i bičuju u nakani da što dublje dožive h. Husejnovo mučeništvo. Inače, za Dan ašure 10. muharrema se uz svakog Božijeg poslanika vezuje neki od krupnih događaja, tako da je taj dan još za vremena Muhammeda, s.a.v.s., obilježavan postom i ibadetom.
Vrednote i nezamisliva duhovna veličina Poslanikove, s.a.v.s., uže porodice (ehli-bejt) i njena potomstva je prebogato iskazana svetim Tekstom, Qur'anom i Hadisom, a Poslanikova, s.a.v.s., oporuka u vezi nje je krajnje nedvosmislena. I pored toga, većina njih je za života svoga trpjela svakojaka šikaniranja od strane državnog establišmenta, uskraćivanje temeljnih ljudskih prava, uklanjanje iz javnog života, eda bi na kraju mnogima od njih na krajnje podmukao način i život bio oduzet.
2. Stanje koje je prethodilo događaju na Kerbeli
Nakon vladavine četverice pravednih halifa poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti na vlast dolazi Mu'āvija s kojim počinje diktatura dinastije Umejjada iz novog centra u Damasku. Njihov stalni trn u oku bijaše Poslanikov, s.a.v.s., ehli-bejt koji je u bogobojaznom narodu uživao veliki ugled. Oni tako počeše živjeti u okolnostima skrivanja, progona i agonije. Smrću Mu'āvije sredinom 60. godine po Hidžri, uzde hilafeta preuzima njegov razuzdani sin Jezīd. Skoro svi klasični muslimanski povijesničari i svjedoci tog vremena mu pririču veliku odanost alkoholu, noćnim pijankama i priležnicama, raspojasanu narav, zlu ćud i nisku intelektualnu moć. Jednom riječju, njegovom pojavom zulum vladajućih struktura doseže svoj vrhunac.
Dolaskom na vlast, Jezīd nalaže svome upravitelju Medine iznuđivanje prisege na vjernost (bej'a) h. Husejna. H. Husejn odbija priseći na odanost nosiocima nepravde i tiranije te izmiče u Mekku, u sigurnost Božije Kuće. H. Husejnu počinju stizati pisma iz iračkog grada Kufe, grada u kojem je još uvijek živio duh pravednog hilafeta h. Husejnova oca Alije, r.a. U pismima stanovnici Kufe izražavaju svoju podršku imamu Husejnu i pozivaju ga da dođe u Kufu i povede narod ispravnim putem. Sadržaj nekih od tih pisama je i do danas sačuvan. H. Husejn im šalje kao izaslanika sina svoga amiđe Muslim ibn 'Aqīla da preuzme u njegovo ime prisegu na vjernost. Došavši u Kufu prisegu mu je učinilo oko 30 000 duša.
U to vrijeme Irakom je upravljao Jezidov namjesnik 'Ubejdullāh ibn Zijād sa sjedištem u Basri. Nedugo iza toga i sam h. Husejn se odlučuje za put prema Kufi. 'Abdullāh ibn 'Abbās, r.a., i ostali su ga savjetovali da ne ide, bojeći se za njegov život i spletki Jezīdovih. No, h. Husejn je znao da mora ići. Bio je svjestan da je njegova smrt neizbježna. Na dan et-terwijje (8. zu-l-hidždžeta) 60. godine po Hidžri, zajedno sa svojom porodicom i iskrenim drugovima zapučuje se prema Iraku. Dok je još bio na putu, 'Ubejdullāh ibn Zijād po nalogu Jezīdovu moćnom potkupljenom vojskom uspostavlja kontrolu nad Kufom smaknuvši h. Husejova izaslanika Muslim ibn 'Aqīla i njegova bliskog prijatelja, domaćina kod kojeg je odsjeo u Kufi Hānī ibn 'Urweta. Njihove glave su poslate Jezīdu u Damask a njihova za konje vezana tijela su vukli ulicama Kufe. Grad je stavljen pod strogi nadzor.
3. Kerbelska sramota i užas
Na nekoliko dana hoda od Kufe kod mjesta el-Qatqatāne h. Husejnu stižu vijesti o dešavanjima u gradu. Saznavši da se primakao gradu, 'Ubejdullāh u susret h. Husejnu šalje svoga agenta 'Umer ibn Sa'd ibn Abī Weqqāsa na čelu regimente od 4000. konjanika da zaustavi h. Husejna zajedno sa pratnjom i prepriječe im put do vode, tj. obala Eufrata. Oko sedamdeset kilometara od Kufe u pustinjskom mjestu zvanom Kerbelā dana 2. muharrema 61. godine po Hidžri, h. Husejn zajedno sa svojom porodicom, čeljadi, ženama i malom grupom vjernih drugova biva opkoljen. Osam dana ostaju opkoljeni na malom prostoru bez vode dok se broj neprijatelja sve više povećavao. Početkom noći 10. muharrema, h. Husejn dopušta svima onima koji to žele da izvuku živu glavu pod okriljem noći, no svi ostaju uz svoga imama. Tu čitavu noć h. Husejn i drugovi mu provode u namazu i ibadetu. Oni su bili stameniti i nepokolebljivi na putu istine.
Rađanjem zore 10. muharrema, na Dan ašure, otpočinje krvoločni napad bezumnog neprijatelja na šačicu Poslanikove, s.a.v.s., obitelji i pristaša. Uz h. Husejna su bila 32. konjanika i 40. pješaka, ili nešto malo više. Zastavu je nosio h. Husejnov brat po ocu el-'Abbās. Neravnopravna bitka između nosilaca Božanskog nura i zaludjelih krvoloka je plamtjela. H. Husejnovi mlađahni sinovi, rođaci i ashabi su uz svog imama žedni, gladni i iscrpljeni pružali žestok otpor napadačima. Dan je već uvelike odmicao a drugovi h. Husejna su padali na zemlju, jedan za drugim. Ostao je još samo ehli-bejt. Prvi od njih je poginuo h. Husejnov sin 'Alī, poznat i kao 'Alī el-Ekber. Potom je poginio 'Abdullāh, sin Muslim ibn 'Aqīla. Iza njega je kao šehid pao 'Adijj ibn 'Abdullāh ibn Dža'fer, potom 'Abdurrahmān ibn 'Aqīl ibn Ebī Tālib, potom Muhammed ibn 'Aqīl, potom el-Qāsim i Ebū Bekr, sinovi h. Husejnova brata Hasana, te h. Husejnova braća s očeve srane 'Abdullāh, Dža'fer i Osman. Uz h. Husejna ostade još samo njegov brat el-'Abbās sve dok i on nije poginuo. H. Husejn ostade sam. Skinuo je sa ranjene glave sabljom napuklu kacigu i na glavu stavio 'imāmu, ehli-bejtski turban. Nastao je tajac. Čuo se samo jecaj djece i plač žena dok su njihovi šatori gorjeli. H. Husejn priđe šatoru svoje sestre Zejnebe i zatraži da posljednji put vidi i u uplakane oči poljubi svoje najmlađe dijete. Dok ga je primicao prsima u zagraljaj, strijela pogodi dijete u grlo.
H. Husejn shrvan bolom, zadobivenim ranama i nesnošljivom žeđu se pokuša primaći izvoru vode kojeg je zaposjeo neprijatelj. Bio je sam. Oko njega su ležala tijela vjernih mu drugova. U tom trenutku ga pogodi strijela u njegova mubarek usta, prođe na potiljku i on pade. Zločinci pohitaše k njemu, sasjekoše ga i glavu njegovu plemenitu odrubiše. Masakar je priveden kraju. Tijelima poginulih su odsječene glave, nih ukupno 72. Njihova obezglavljena tijela su zločinci svukli i ostavili na zemlji bez ukopa. 'Umer ibn Sa'd je potom naredio svojim plaćenicima da se h.Husejnovo tijelo pregazi konjima po prsima njegovim i leđima. H. Husejnov harem je poharan a šatori spaljeni. Žene i djeca kojima je život bio pošteđen odvedeni su s poniženjem pred 'Ubejdullāh ibn Zijāda, a potom, zajedno sa glavama časnih šehida u Damask Jezīdu, sinu Mu'āvije. Jezīd ih je, plašeći se gnjeva naroda, pustio na slobodu uputivši prema Medini. Tijela časnih šehida Kerbele su ležala u pustinji tri dana sve dok ih lokalni seljaci iz plemena Benū Esed nisu pokopala.
4. Završne riječi
Tragedija Kerbele se prema julijanskom kalendaru odigrala 10. oktobra 680. godine u srijedu. H. Husejnu je tada bilo 55. godina. Uz njega su poginula i četiri od petero njegovih mlađahnih sinova, od kojih je najmlađi još uvije bio dojenče. Allahova Volja je htjela da na Kerbeli preživi h. Husejnov dvadesetdvogodišji sin 'Alī Zejnu-l-'ābidīn koji bijaše teško bolestan i nesposoban da nosi oružje. Među zatočenicima i svjedocima Kerbele se nalazio i njegov četverogodišnji sin Muhammed el-Bāqir. Užas Kerbele je preživio i jedan od sinova h. Husejnova brata Hasana, Hasan el-Musennā. On je teško ranjen ležao među poginulim drugovima.
Veli se kako je na Dan ašure 61. godine po Hidžri Umm Seleme, časna Poslanikova, s.a.v.s., supruga, osječajući smrt h. Husejna pustila bolni krik u Medini. Naime, još Ahmed ibn Hanbel i et-Taberānī u svojim zbirkama hadisa bilježe hadis Umm Seleme koja pripovjeda: ''Sjedio je jednog dana Vjerovjesnik, s.a.v.s., sam u mojoj kući zajedno sa mnom kad mi reče: 'Neka mi nipošto niko sada ne ulazi, te deder pripazi na vrata!' Ja tako i postupih. Međutim, naiđe h. Husejn (koji tada bijaše još malo dijete) i navali da uđe u kuću, te naposlijetku uspjede u tome a da ja nisam ni primjetila. Potom začuh jecaje i prigušeni plač Poslanikov, s.a.v.s. Uđoh u sobu, kad u njegovu krilu sjedi h. Husejn, a Poslanik, s.a.v.s., plače i miluje dijete po glavi, pa reče: 'Upravo je melek Džibril bio ovdje i upitao me: Da li ga voliš (tj. h. Husejna)? Odgovorih da volim, a on reče: Tvoj ummet će ga ubiti na zemlji zvanoj Kerbelā, a ako hoćeš pokazat ću ti i mjesto njegova smaknuća. Utom Džibril prinese gruman crvene zemlje sa Kerbele.' Ja sam ga umotala i sačuvala u dijelu svoje odjeće.'' U drugoj verziji istog hadisa se veli kako je Umm Seleme, r.a., zemlju sa Kerbele sačuvala u flašici, a Muhammed, s.a.v.s., joj rekao: ''Kad se ova zemlje pretvori u krv znaj da je Husejn ubijen!''
Sama riječ Kerbelā je, kažu, nastala od riječi kerb i belā, što znači jad i tuga.Tragedija Kerbele je zasigurno vrhunac žrtve Poslanikova, s.a.v.s., časnog ehli-bejta na putu istine. Njihova vjera u Allaha, stamenitost u istini i vjera u Božiji Sud su za ljudski um nedosezivi. Kerbelā je vječno i neiscrpno vrelo za čovjekovo nadvijanje nad svojom osobnošću i razgoličenošću. I na kraju, Kerbelom nije prekinuta loza ehli-bejta. Allahova je odredba da ona sija do eshatološke jeseni svijeta, kao što Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Moj ehli-bejt je poput zvijezda. Kad jedne zađu, druge se pojave na nebu.''
Kenan Čemo (preuzeto sa www.znaci.com)