Islamski učenjaci su se složili da obaveza posta pada na pametnog i punoljetnog, polno zrelog i zdravog muslimana, koji se nalazi kod kuće. Za žene je uvjet da su čiste od hajda i nifasa tj. da nisu u menstrualnom ciklusu ili u periodu nakon porođaja. Prema tome, obaveza posta ne odnosi se na nevjernika, ludu osobu, dijete, bolesnika i putnika. Neki od ovih ne mogu ni imati obavezu posta kao što je nevjernik i luda osoba. Od nekih će roditelj ili staratelj tražiti da posti makar neke dane, kao što je dijete. Nekima je naređeno da ne poste, ali poslije moraju napostiti, kao sto je slučaj sa ženom u hajdu i nifasu, a nekima ima olakšica da ne poste ali su dužni davati otkup - fidju, kao sto je slučaj sa iznemoglim starcem i staricom. U nastavku ću pojasniti sve ove kategorije:
1. Kategorija onih koji ne moraju postiti (nevjernik, luda osoba i dijete). Post je islamski ibadet i ne pada kao obaveza na nemuslimana tako da se on ne smije prisiljavati u islamskoj državi na post. Luda osoba ne potpada ni pod kakvu obavezu (teklif) jer ne posjeduje pamet koja je uvjet da bi na nekoga padala ta obaveza. Poslanik a.s. je kazao: „Kalem - pero ne zapisuje djela trojici ljudi: ludjoj osobi dok joj se ne povrati pamet, spavaču dok se ne probudi i djetetu dok ne dostigne punu zrelost“. (Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi). Kada je u pitanju dijete, iako mu nije obaveza da posti, ipak bi ga njegov roditelj ili staratelj trebao navikavati na post.
2. Kategorija onih kojima se dozvoljava mršenje uz obavezu davanje fidje (otkupa za post). U ovu kategoriju spadaju: starac, starica, bolesnik za koga nema nade za ozdravljenje, oni koji rade na teškim poslovima a nemaju drugi izvor prihoda za osnovne životne potrebe, osim taj posao, uz uvjet da im je taj post nepodnošljiv u svim godišnjim dobima. Svi ovi trebaju umjesto posta da nahrane po jednog siromaha za svaki dan koji mrse. U ovu kategoriju neki ubrajaju ženu koja je u drugom stanju i dojilju ako se plaše da će post štetiti njima ili njihovoj djeci. One se mogu po Ibni Omeru i Ibni Abbasu mrsiti i podijeliti fidju, tj. da za svaki dan koji nisu postile nahrane siromaha. Po hanefijskom mezhebu one treba da naposte u drugom vremenu, i ne vrijedi im, niti se traži od njih otkup.
3. Kategorija onih kojima se dozvoljava mršenje sa obavezom napaštanja. Dozvoljava se da se omrsi bolesnik koji se nada ozdravljenju, musafir- putnik, ali sa njih ne spada obaveza napaštanja. Bolest u kojoj se dozvoljava mrčenje je ona koja se pojačava postom ili postoji bojazan da će usporiti ozdravljenje. Što se tiče putnika, učenjaci su se razišli u vezi sa pitanjem da li mu je vrjednije postiti ili mrsiti. Mišljenje je Ebu Hanife, Šafije i Malika da je vrednije i efdalnije postiti za onoga ko je snažan i može izdržati, a za onoga ko je slabiji, vrednije je mrsiti. Omer ibni Abdul-Aziz smatra da je vrednije ono što mu je lakše, pa ako mu je lakše postiti a poslije teško napostiti, onda mu je bolje postiti odmah.
4. Kategorija onih koji ne smiju postiti a moraju napostiti. Svi učenjaci su se složili da žena u hajdu i nifasu (u menstrualnom ciklusu i poslije porođaja) ne smije postiti i post joj je haram, a ako bi i postila u tom stanju, post joj ne bi bio primljen.
Žena u oba ova stanja ne smije postiti ali mora napostiti poslije, čim joj se ukaže prilika.
Hariz ef. Pašić
