Nemuslimanski običaji 1
Islam je sazdan na čvrstim temeljima koji predstavljaju osnovu vjere. To su Allahovi farzovi putem kojih izražavamo svoju pokornost i zahvalnost Allahu Uzvišenom. Pored farzova postoje i sunneti koji nadopunjuju i daju dodatne smjernice za naš ovodunjalučki život. Obavljanje farzova je obaveza svakog onoga koji želi da živi islamskim načinom života. Iz ovog načina života koji je podređen Allahovoj volji i traženju Allahovog zadovoljstva se razvija i posebna tradicija i posebni običaji koji čine sastavni dio našeg života. S tim u vezi imamo islamsku i neislamsku tradiciju, jedni slijede ovu, drugi onu tradiciju, što nam nedvosmisleno govori koliku ulogu igra islam u nečijem životu.
Kada pogledamo i razmotrimo islamski ummet u globalu vidjećemo da na mnogim mjestima ima odstupanja od islamske tradicije i da se slijede i oponašaju oni koji ne pripadaju islamu.
Imamo mnogo primjera iz našeg svakodnevnog života gdje se ne slijede smjernice islama nego se slijede nečiji tuđi, islamu strani običaji. Danas ćemo započeti govoriti o nemuslimanskim običajima u našem svakodnevnom životu, gdje ćemo prije svega iznijeti kakav je islamski običaj, a onda kakvo je naše činjenično stanje i kakva je naša praksa.
Jedan od primjera gdje pojedini muslimani ne slijede islamske običaje jeste prilikom rođenja djeteta. Islamska tradicija i običaj kojoj nas je podučio naš Poslanik s.a.v.s., je da djetetu odmah nakon rođenja se prouči na desno uho ezan a na lijevo ikamet.
Poslanik s.a.v.s., je rekao: "Kome se rodi dijete, pa mu se na desno uho prouči ezan, a na lijevo ikamet, neće mu džini nauditi."
Zatim poslije rođenja djeteta naš islamski običaj koji datira od Poslanika s.a.v.s., jeste akika koja je u minulim vremenima skoro bila iščezla tako da je malo ko za to znao i malo ko je to prakticirao. Akika je pritvrđeni sunnet za djetetove staratelje za djetetove roditelje koji su u mogućnosti, jer je Allahov Poslanik, a. s. rekao: "Za (život) svakog novorođenog djeteta zalog je njegova akika, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju, kad mu se daje ime i brije (šiša) kosa" (hadis bilježe Ebu-Davud, Nesai i drugi).
U hadisu se kaže da je svako dijete privezano za svoju akiku, što po mišljenju uleme znači da će djetetu kojem nije priređena akika biti onemogućeno da se zauzima za svoje roditelje, dok neki kažu da će to uticati na njegov odgoj (hadis bilježe autori "Sunena" i Ahmed, koji kaže da je hadis sahih).
Za akiku važe propisi kurbana u pogledu starosne dobi, kurbana, nepostojanja mahane i podjele gdje je razlika u tome što se cijeli kurban dijeli I ništa se ne ostavlja za sebe, i pri klanju akike nije dozvoljeno udruživanje .
Akiku je najbolje obaviti sedmi dan po rođenju djeteta, ako se ne može onda 14, ili 21 ili kada čovjek bude u mogućnosti. Akika se sastoji od učenja ezana na desno uho i ikameta na lijevo ako to nije već ranije učinjeno, nadijevanje lijepog islamskog imena, klanja za muško dijete 2 kurbana, a za žensko 1 kurban, te brijanje ili šišanje glave dječaka ali ne i djevojčice te vaganje kosice i dijeljenje sadake na osnovu težine kose. Za tu priliku se pozove rodbina, komšije i prijatelji kako bi se zahvalili Allahu na nimetu života, te se počaste od onih kurbana koji su zaklani na ime akike.
Pogledajmo našu neislamsku tradiciju. Često možemo vidjeti kako kada se dijete rodi niko i ne spominje ni ezana ni ikameta. Niko ne spominje niti se pita kada akiku da obavi. Niko ne kolje kurbane. Ne saziva se rodbina kako bi zahvalili Allahu na nimetu što im je darovao još jedan mladi život, što im je podario zdravog sina ili kćerku kao da im je to dijete roda donijela a ne Allah koji ga je stvorio, uobličio, lik i dušu mu dao, skladnim ga učinio, razum mu podario, bez ikakve tjelesne ili fizičke mahane ga stvorio. Taj dan bi trebao da bude dan zahvale Allahu, dan kada se pokoravamo, a ne dan kada se griješi. Neki umjesto akike ne kolju kurbane nego traže da imaju pečenje ili meze. Neki umjesto akike prave zabave, pijanke ili kako ih još sve ne nazivaju. Umjesto da se spominje Allah tu se sve drugo spomene, a ne Allah dž.š. . Umjesto da se druže sa halalom na takvim proslavama često bude i majka svih zala prisutna, a gdje ima alkohola tu ima i šejtana.
Zatim jedan od nemuslimanskih običaja je vezan i za nadijevanje imena. Islam nam nalaže da našoj djeci nadijevamo lijepa imena sa lijepim značenjem, jer ćemo kako Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže biti dozivani na Sudnjem danu po našim imenima i imenima naših očeva.
Zamislimo kako je ružno kada vidimo npr. kako idu Muhammed i Fatima i vode kćerkicu Esmeraldu i sina Ronalda.
I kod nadijevanja imena smo se podobro odmakli od naše lijepe islamske tradicije, neki se povode za slavnim ličnostima, glumcima i glumicama, pjevačima i pjevačicama, fudbalerima, ovim i onim, a ne povode se za slavnim ličnostima iz naše islamske historije smatrajući da su ta imena nazadna, staromodna i da ne odgovaraju vremenu u kojem mi živimo.
Gdje će dijete da mi se zove Abdurrahman, ili Abdurrahim ili Salahuddin, ili Muaz ili Selman, ili Mustafa, ili Safija, ili Hatidža ili Rukija ili Fatima itd., tako neki rezonuju a da znaju za koga se vežu ova imena, da znaju njihova značenja, da imaju islamski ponos ne bi izmišljali kojekakva imena pa kada im se kaže da se njihovo ime ili ime njegovog djeteta ne nalazi ni u jednoj od knjiga sa islamskim imenima kažu: Ma hajde ba, to je ime međunarodno. Što znači da pripada svima i nije ničije.
Najljepša imena su Abdullah (Allahov rob) i Abdurrahman, (rob Milostivog) na što ukazuje hadis koji prenosi Muslim.
Ispravno je nadijevati i imena meleka, (Džebrail, Mikjail, Israfil, Malik, Ridvan), imena poslanika, (Nuh, Musa, Isa, Muhammed, Ibrahim, Sulejman) zatim ime Taha, Jasin...Dozvoljeno je nadijevanje više imena od jednog. Npr. Muhammed Ali. Dozvoljeno je davanje lijepih nadimaka kao što su nadimci ashaba, r. a., naprimjer Omer el-Faruk, Hamza Esedullah, Halid Sejfullah itd.
Haram je nadijevanje imena kojih je dostojan samo Allah, kao što su: Kuddus, Halik, Er-Rahman itd. Haram je davati imena otvorenih Allahovih neprijatelja i osoba koje su prezrene u islamu kao što su Iblis, Šejtan, Faraon, Ebu Džehl itd
Od pokuđenih imena Poslanik, s. a. v. s., zabranio je nadijevanje sljedecih imena: Jesar, (Kockar) Rebah, Nedžih i Efleh zato što ona mogu dovesti do vrijeđanja (psovanja). Prenosi se od Semre, r. a., da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: "Ne nadijevajte dječaku imena Jesar, ni Rebah, ni Nedžih niti Efleh..." Pokuđeno je nadijevati ružna imena kao što su Zalim, (Nasilnik) Himar, (Magarac) Kulejb (Cukica) itd. Ibn-Hazm kaže: "Postoji saglasnost o zabrani davanja imena kojima se ukazuje na robovanje mimo Allahu, kao što su imena Abdul-Uzza, Abdu Hubel, Abdu Omer..."
Sunnet je promijeniti ružno ime. Muslim bilježi da je Poslanik, s. a. v. s., promijenio ime Asja u Džemila. Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik, s. a. v. s., promijenio ime Berra u ime Zejneb, a to je bila Zejneb bint-Džahš.
Najčudnije je što i dan danas ima onih koji listaju knjige sa islamskim imenima i opet pored svega toga izaberu ime koje nigdje ne postoji ili unakaze lijepo islamske ime doodvajaući ili oduzimajući neko slovo tako da to ime gubi svoje lijepo značenje. Npr. umjesto Emir postane Edmir, umjesto Halida postane Alida...
Ime dosta govori o čovjeku, govori o njemu ko je on, kojoj vjeri pripada, kojem narodu, čak i samo značenje određenog imena nam govori o njegovim krateristikama, zato gledajmo da našoj djeci nadijevamo lijepa islamska imena kojih se nećemo ni mi ni oni stidjeti ni na ovom ni na budućem svijetu.
Jedna od stvari o kojima bi trebali strogo da povedemo računa jeste islamski način sklapanja braka i život u okrilju islama.
Naime islamska praksa je da se svaki brak kruniše vjenčanjem jer islam ne dozvoljava da se živi vanbračnim životom. Svaki onaj brak koji nije potvrđen ili od strane matičara koji je sproveo gradsko vjenčanje ili od strane imama koji je sproveo šeriatsko vjenčanje je po islamu nevažeći i djeca koja se rode u takvom braku se tretiraju kao vanbračna djeca.
Islam traži od muslimana i muslimanki da vode računa o tome s kim će da prožive svoj život. Zato je potrebno prije samog sklapanja braka i prije izbora svog budućeg bračnog druga uzeti u obzir mjerila koja je islam odredio, a ne mjerila kojekavih serija, filmova ili romana.
Naš Poslanik s.a.v.s., je rekao:
«Ženu udaju 4 stvari: Njena ljepota, njen imetak, njeno porijeklo i njena vjera. A ti gledaj da uzmeš onu koja je vjernica i zadobićeš sa njom svaki hajr.»
Pogledajmo današnju mlade, šta im je mjerilo pri izboru bračnog druga, da li je vjera na prvom mjestu ili je to ljepota, ili se možda zažmiri na jedno a neki i na oba oka pa kažu: Ma nije bitno što nije lijep ili što nije lijepa važno je da je bogata.
Gdje su primjeri Džulejbibove supruge, djevojke koja je prihvatila da se uda za onoga kog je Poslanik s.a.v.s., predložio. Naime kada se Džulejbib požalio Poslaniku a.s., da se ni jedna djevojka neće da uda za njega Poslanik mu reče otiđi tom i tom čovjeku i reci da je Poslanik rekao da mi date vašu kćerku. Džulejbib je otišao i prenio im ono što mu je Poslanik rekao. Čovjek je ušao u kuću i počeo se dogovarati sa ženom. Džulejbib je bio izuzetno niskog rasta i bio je u potpunosti crn. Djevojka je čula šta je Džulejbib rekao, a čula je i kako se njeni roditelji protive toj udaji, pa je izašla pred njih i rekla: Ako je to Poslanik a.s., rekao onda ja tražim da me udate za Džulejbiba.
Subhanallah koja odlučnost, i koja pokornost Allahovu Poslaniku.
Da li je slučaj naših sinova i kćeri ovakav ? Da li se slušaju savjeti i preporuke roditelja ? Da li se roditelji uopšte pitaju za dozvolu ?
Nikada nije bilo tako teško se hajirli udati ili oženiti kao što je to u današnje vrijeme. Nije hajr naći djevojku ili momka da su lijepi a da nemaju imana, da ne klanjaju, da ne poste itd. Nije hajr naći djevojku ili momka da su bogati a da ne znaju ni Kulhuvallah proučiti. Oni koji uzmu za mjerilo bogatstvo ono će proći, koji uzmu ljepotu ona će izblijediti, jedino što ostaje i od čega čovjek ima koristi i na ovom i na budućem svijetu jeste iman. Kuća koja odiše imanom odiše srećom, zadovoljstvom, ljubavlju i spokojom. Kuća u kojoj se uči Kur‘an sjaji stanovnicima nebesa kao što nama sjaje zvijezde na nebu.
Neka iman bude polazna tačka kada se budemo ženili ili udavali ili kada budemo sinove ženili ili kćerke udavali.
Slušam ponekad kako ljudi govore: Eto oženio sam sina, i fala Bogu mlada je muslimanka.
Rekao bi čovjek: Elhamdulillah. Ali kakva je razlika između dotične mlade koja Allahu na sedždu ne pada i jedne nemuslimanke koja isto tako na sedždu ne pada. Razlika je u imenu i u tome što je jedna rođena u islamu kojeg ne prakticira a druga nije rođena u islamu niti ga prakticira.
Još bih htio ukazati na jedan kardinalan propust prilikom sklapanja braka, a to je da se brak mora sklopiti kako u opštini pred matičarom tako i u džamiji pred imamom. Ako želimo Allahov blagoslov, ako želimo svoje živote podrediti propisima islama onda je za svaki mladi bračni par nužno i šerijatsko vjenčanje. Žalosno je konstatovati da naša omladina je između dvije krajnosti ili živi vanbračnim načinom života ili živi u braku koji nije sklopljen po šerijatu.
A šta je u stvari šerijatski brak. To je brak kojeg Allah naređuje, brak kojeg je prakticirao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, brak kojim se zadobiva Allahov blagoslov. Ovaj brak se obavlja tako da mladenci koji žele stupiti u brak zakažu sa mjesnim imamom termin za šeriatsko vjenčanje koje se obavlja u prisustvu svjedoka. Ako su svjedoci muškarci onda je potrebno dva svjedoka ili dvije žene i jedan muškarac. Nakon učenja ašareta mledenci se upoznaju sa pravima i dužnostima koje brak nosi. Te se zatim imam obrati mladoj pitajući da li svjesno svojom voljom i bez ičije prisile ulazi u brak, nakon što se dobije potvrdan odgovor svjedoci potvrđuju da su jasno čuli odgovor. Isto pitanje se upućuje i mladoženji a svjedoci to potvrde. Kod islamskog načina sklapanja braka postoje dvije vrste mehrá. Prvi je mehri muadžel-vjenčani dar, kojeg je mladoženja dužan uručiti još prije stupanja u brak. Taj dar ne mora biti skup, niti velik. Tradicija nam govori da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zbog neimaštine ashaba znao vjenčavati bračni par gdje je kao vjenčani dar bio željezni prsten ili čak samo ono što dotični zna iz Kur`ani Kerima napamet.
Druga vrsta mehra je mehri muedžel-odgodni dar, koji se daju u slučaju da dođe do razvoda braka muževom krivicom. Suma mehri muedžela mora biti određena na dan vjenčanja što prisutni svjedoci usmeno i pismeno svojim potpisom potvrde. Nakon toga se prouči dova u kojoj se poželi da među mladencima vlada sloga i ljubav kao što je vladala između Adema a.s. i h. Have, kao između Muhammeda a.s., i h. Hatidže, kao između h. Alije i h. Fatime. Zamoli se Allaha da im podari čestit porod, hairli djecu, da njihov dom bude dom pravih muslimana i da im Allah podari berićet u svemu što imaju.
Namjerno sam ovdje naveo način na koji se sklapa brak po šerijatu kako bi znali da to nije nikakav bauk, da to nije ništa komplikovano ni teško i kako bi našu djecu I unuke pripremili da svoje brakove ne započinju što neće sklopiti brak po islamskim propisima.
Jedna od negativnih stvari koja se veže za sklapanje braka jeste način na koji se obilježava i proslavlja ovaj radosni momenat. Islam ne brani da se prilikom svadbi proveseli ali u skladu sa islamom. Međutim viđamo da se naša omladina ne vjenčava u džamiji pred imamom ili se vjenča u džamiji i poslije toga se na svadbi obavezno mora naći i alkohola kako bi se moglo nazdraviti. Je li to u duhu islama ? Zar se ne može bez tog zla biti veseo, radostan i raspoložen ? Može, ali samo onda kada shvatimo da cjelokupan naš život mora biti podređen Allahu i Njegovim propisima i da moramo da činimo samo ono što Allaha raduje i čini ga zadovoljnim. Vezano za svadbe koje se obilježavaju na ovaj način i ako znamo da će na tim svadbama biti alkohola, pozivu na takvu svadbu nismo dužni da se odazovemo, jer Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da sjedimo za onim stolovima za kojima se konzumira alkohol. Čak iako se sjedne za drugi sto na kojem nema alkohola našim prisustvom odobravamo činjenje jednog od velikih grijeha a to je pijenje alkohola kojeg je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nazvao majka svih zala.
U našem narodu se uobičajilo već generacijama praktikovanje raznih stvari koje su islamom zabranjene ili koje čak izvode iz islama. Tako mnogi neuki ljudi olahko gube iman iako sebe smatraju muslimanima. Drugi pak klanjaju obavezne namaze ali se upuštaju u stvari kojima pokvare svoj iman (vjerovanje).
Molimo Uzvišenog da nas učini da volimo one koji Allaha vole, a da preziremo one koji Ga ne vole, da prijateljujemo sa Njegovim prijateljima.... On je najbolji zaštitnik i najbolji pomagač! Amin.
Elvir ef. Hrnjić