Post kao vrsta ibadeta ima više svojih aspekata, a ovom prilikom ću navesti tri:
1. - Duhovni aspekt posta:
U postu je, prije i poslije svega, primjetan faktor potpunog predavanja Allahu dž.š. i upotpunjavanje robovanja samo Njemu. Postom se čovjek oslobađa zaokupljenosti od strane njegovih strasti, i ostavljajući ono što je životinjsko u njemu približava se melekima i duhovnim visinama.
Kada je u obilju blagodati čovjek vrlo često živi tako da ih i ne osjeća u njihovoj punini, i tek poslije njihovog nestajanja ili gubljenja shvati koliko su one vrijedne. Muhammed a.s. rekao:"Nudio mi je moj Gospodar da mi ucini dolinu Mekke zlatnom. Rekao sam: "Ne, moj Gospodaru, nego učini me dan sitim a dan gladnim, pa kad izgladnim da se obratim Tebi i da Te spomenem, a kad se zasitim da Ti zahvalim."(Prenosi Tirmizi)
Post jača volju i odgaja postača u strpljivosti. Postač gladuje i kad su pred njim hrana I voda koji su mu toliko potrebni. Nema u tome kontrolora osim Allaha dž.š.Imami-Ahmed r.a. prenosi hadis u kome Muhammed a.s. veli:"Za svaku stvar se daje zekat. Zekat tjela je post a post je pola strpljivosti:"
2. - Zdravstveni aspekt posta:
Post je izuzetna prilika da pored jačanja duše ojačamo i naša tijela. Mnogo je ljudi koji su dobili razne bolesti zbog prekomjernog uzivanja hrane ili pića, a pretjerivanje u tome je zabranjeno- haram. Muhammed a.s. u hadisu koga prenose Tirmizi, Ibni Madždže i Ibni Hibban preporučuje da se jedna trećina stomaka napuni hranom, druga vodom, a treća trećina da ostane slobodna za normalno udisanje zraka. Post je posebna prilika da se učini generalni remont našeg tijela. U ovom pravcu su i riječi Mumammeda a.s.:"Postite - bićete zdravi!"(Prenosi Taberani)
3. - Socijalni aspekt posta:
Društvene tajne posta se naziru u prisjećanju gladnih i ugroženih koje čini postač glasom svoga zeluca i jaukanjem praznog stomaka. Onaj koji nije osjetio muku gladnih ili napor žednih, on misli da su svi ljudi kao i on. Nije bez razloga Allah dž.š. post kao obavezu propisao i bogatom siromašnom.Prenosi se da je Jusuf a.s. puno postio, a u svojim rukama je imao stovarište hrane i ogromno bogatstvo, pa kad je upitan o tome rekao je: "Plašim se, ako se najedem, da ne zaboravim glas siromaha."
Ovim primjerom Jusufa a.s. se potvrduje kontinuitet vjere, iste vjere koju su prenosili svi Allahovi poslanici, pa kao da je Jusuf a.s. slušao Muhammedovu a.s. poruku:
Allahu dž.š. daj da nas post učini duhovno i tjelesno jačima i osjećajnijima za tuđe nevolje.
(22) Ponašanje prilikom (nečije) smrti i dženaze
Kada osjetimo sigurne znakove bolesnikove smrti, onda je potrebno učiniti sljedeće:
-uzeti bolesniku abdest ako mu teće stvarati dodatne poteškoće, jer je to veoma važno;
-okrenuti bolesnika prema Kibli tako da bude položen na leđa, a noge okrenute u pravcu Kible. Treba mu podmetnuti jastuk pod glavu kako bi mu i lice bilo okrenuto prema Kibli;
-treba bolesnika navoditi da uči Kelimei-šehadet. To treba činiti učeći Kelimei-šehadet poluglasno ili glasno, a ne nagovarajući bolesnika da to i sam čini. Dovoljno je da bolesnik čuje učenje;
-treba da neko uči Jasini-šerif;
-ako nije pri svijesti, treba mu češće davati vode,
-kada bolesnik izdahne, treba mu zatvoriti oči i usta i povezati ga ispod brade i preko tjemena;
-osloboditi umrlog svake odjeće osim rublja i spustiti ga sa posteljine na tle;
-staviti mu na stomak neki predmet, najbolje je željezni,da se spriječi nadimanje,
-treba požuriti sa opremanjem umrlog, a mekruh je učiti Kur'an kod umrloga prije nego bude okupan.
-ženama je zabranjeno pratiti dženazu (mekruh-tahrimen).
Stari je i lijep običaj u nekim muslimanskim sredinama da u kuću žalosti komšije, rođaci i prijatelji donose hranu. Ovaj čin je sunnet jer svi znamo da su ti ukućani ožalošćeni izbunjeni, pa im nije do spremanja hrane.
Na osnovu hadisa koji: „Požurite sa dženazom, jer ako je dobra za nju je bolje da je što prije položite u mezar, a ako nije dobra, onda je ona zlo, pa je treba što prije spustiti sa ramena.“,običaj je kod muslimana da se dženaza nosi prilično ubrzanim hodom.
Pohvaljeno je iskazati poštovanje prema dženazi ustajanjemna noge, jer je Muhammed a.s. rekao: „Kada ugledate dženazu ustanite i recite: „Ovo je on što nam je obećao Allah dž.š. i Njegov poslanik i to je istina. Bože, učvrsti nas u imanu!“
Dženazu redovito prati veća ili manja grupa ljudi. Sunnet je ići iza dženaze i neprekidno veličati (zikr činiti) Allaha dž.š. Nije lijepo razgovarati jer pratilac mora biti dostojanstven.
Pri spuštanju umrlog u mezar treba učiti: „Bismillahi ve billahi ve 'ala milleti Resulillahi.“
Sunnet je posjetiti ožalošćenu porodicu i izraziti svoje saučešće, usmeno ili pismeno. Posjetilac treba da se postavi razumno, da ukaže da je smrt svačija neminovnost, da umrlom zaželi oprost grijeha i džennet, a njegovim ukućanima i rodbini zdravlje i strpljivost. Treba izbjegavati sve što bi rastuživalo rodbinu umrlog. Glasno naricanje je islamom zabranjeno. Ako se već mora zaplakati, neka to bude iz ljubavi i milosti prema umrlom i iz brige kako će položiti račun za svoja djela.
Kada imam upita kakav je bio umrli(a) sunnet je posvjedočiti da je bio(la) dobar. Jer, ovaj lijepi običaj datira još iz Pejgamberovog vremena. Jednom prilikom, kada je umro neki čovjek, Muhammed a.s. je upitao prisutne muslimane kakav je on bio. Muslimani su odgovorili da je bio dobar. Kasnije je Alejhisselam rekao svojim drugovima (ashabima): »Došao mi jeDžibril a.s. i rekao: „Muhammede! Tvoj ashab nije bio onakav kako rekoše i posvjedočiše upitani. On je javno radio na jedan, a tajno na drugi način, ali Allah dž. š, ga je primio onakvim kako su posvjedočili tvoji ashabi i oprostio mu je ono što oni i ne znaju.“
Gospodaru naš učini da živimo i umiremo samo kao muslimani.
Hariz ef. Pašić
