Pouke i poruke hidžre
Hidžra je zakon u širenju velikih pokreta, jer su svi veliki umovi, nosioci ideja koji utiskuju svoj pečat događajima, morali se povlačiti iz svoje sredine, usljed otpora, tražeći pogodnije tlo. Istu sudbinu su dijelili i Allahovi poslanici, jer je njihova sredina redovno manifestirala nerazumijevanje i, vrlo često, otvoreno neprijateljstvo. Otuda hidžra nije svojstvena samo posljednjem Allahovom poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s., nego i ranijim Allahovim poslanicima i njihovim narodima, tako da možemo slobodno konstatovati da je hidžra sunnet svih Allahovih poslanika.
Sjetimo se hidžre Ibrahima, a.s, kako se spominje u Kur'anu: „A Ibrahim reče: „Ja sam muhadžir (ja se selim) onamo kuda mi je Gospodar moj naredio.“ (El-Ankebut, 26). Sjetimo se, takođe, hidžre Ja'kuba, a.s., sa svojim sinovima u Egipat, Musaa i Haruna, a.s., u obećanu zemlju, Isaa, a.s., pred naletom Židova itd.Treba napomenuti da je hidžra svih poslanika bila naređena ili dopuštena od strane Gospodara svjetova, što je slučaj i sa hidžrom posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On nije preselio iz Mekke da je stalno napusti nego da se u nju ponovo vrati. Otuda, hidžra nije bijeg ili bježanje muslimana, kako neki orijentalisti žele imputirati, nego taktički mudar potez muslimana, koji preseljenjem iz Mekke u Medinu žele duhovno, moralno i vojno da ojačaju, kako bi uspješno nastavili misiju koja im je povjerena.
Pogrešno bi bilo shvatiti da je hidžra prvih muslimana bila historijska kategorija, koja je bila i prošla. Njene poruke treba da emaniraju u svakom vremenu i prostoru. Ona treba da se shvati, zavisno od situacije, u svom historijskom kontekstu, a to je da privremeno napustimo lokacije u kojima nismo kadri izvršavati Allahove naredbe ili u kontekstu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s: „Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio!“ (Hadis bilježi Buhari).
Svaki čovjek ima svoj duhovno – idejni i prostorno – zemaljski zavičaj. Duhovni zavičaj za vjernika je njegova vjera, ideja, tradicija, kultura, moral i običaj, a njegov prostorno –zemaljski zavičaj je njegova rodna kuća, mjesto rođenja, grad i domovina. Oba su zavičaja vrijedna i važna, oni se prožimaju, i nema jednog bez drugoga.
Čovjek je po prirodi biće zavičaja, rodne grude, mjesta rođenja. Takav je i primjer poslanika Muhammeda, a.s. koji je ostao vjeran u ljubavi prema svojoj Meki i u onim najtežim momentima kada je, prisiljen od dušmana napušta, i kreće put sigurne Medine u kojoj će moći u slobodi ispoljavati sve oblike duhovnog mu zavičaja. A upravo vrijednosti duhovnog zavičaja bile su elementrano ugrožene u Meki, i tamo se ideja vjere, morala, reda i poretka sužavala nasiljem i brutalnošću. Zato Poslanik čini Objavom mu naređenu hidžru iz Meke u Medinu, i to s razlogom da ove vrijednosti sačuva, i ugradi u društveni sistem koji neće osporavati Boga, vjeru i vjernike.
Hidžra nije panični bijeg kojim se predaje rodna gruda u ruke dušmaninu, hidžra je sistemski planirani čin kojim se privremeno u sigurnom i slobodnom ambijentu gradi stabilna zajednica, džemat i vraća u rekordno kratkom vremenskom roku ( za nepunih osam godina ) kao snažan faktor na svoju rodnu grudu.
Uvijek je hidžra aktuelna, i svaki muslimanski kontekst ima doticaja s hidžrom. Jer hidžra je ideja, misao, a onda i konkretna akcija, čin i djelo. Hidžra je most koji spaja iman – vjerovanje i islam – sveukupni život kroz predanost i pokornost Allahu, dž.š. Hidžra je most koji spaja dubinske istine vjere potvrđene u konkretnom životnom organiziranju i prakticiranju. Zato je hidžra važna jer bez nje nema ni imana, a ni islama.
Hidžra je pravi model koji živo svjedoči šta je snaga utemeljena na vjeri, međuvjerničkoj ljubavi, povjerenju i solidarnosti. To je golema snaga koju ništa ne može nadjačati. To je snaga koja pobjeđuje lični egoizam i vlastiti interes, to je snaga koja nadvladava mržnju, zavist i nepovjerenje među ljudima. To je snaga koja rješava problem nemoćnih, slabih, siromašnih, jer je utemeljena na čistoj bratsko - solidarnoj ideji „Doista je Allah na pomoći Svome robu dok je on na pomoći svome bratu muslimanu" – kaže Muhammed, a.s. u jednoj svojoj poruci.
A onda kada se zadobije Allahova pomoć i podrška stvari postaju jednostavnije i lakše se podnose tereti i iskušenja: "Ako ga vi ne pomognete, pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode (Hidžru učini) , kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bili u pećini, i kada je on rekao drugu svome: „Ne brini se i ne plaši, Allah je s nama!“ Pa je Allah spustio pouzdanje Svoje na njega, i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je gornja. Allah je Silan i Mudar!“ (Tewba, 40.)
Allah, dž.š., je vrednovao i nagradio ovo krasno prijateljstvo utemeljeno na zajedničkoj ideji, vjeri, iskrenosti i ljubavi. To su elementi koji moraju dati rezultat. I dali su rezultat koji historija nije zabilježila. I dat će rezultat i danas, i sutra, ali onda kada ljudi ispune sve što je do njih. Onda kada njihove ideje, vjeru, akcije, iskrenost, prijateljstvo i ljubav ne budu razdirali lični interesi, emotivne simpatije i nesimpatije, neiskren pristup, podozrivost i nepovjerenje. Danas je tako aktuelno u kontekstu događaja Hidžre sagledavati našu zbilju i poziciju, u kojoj se ambijent našeg prostorno – zemaljskog zavičaja, grada i regije nastoji smatrati ekskluzivnim pravom jednog naroda, religije, politike... Naravno tim planom direktno se reducira i naša sloboda, pravo i mogućnosti duhovnog zavičaja, jer bez prostora, kuće i zemlje ne ostvaruje se nijedna druga vrijednost. Šta u tom pogledu da učimo iz lekcije koja nosi ime Poslanikova hidžra?
Jedan grad, regiju i državu, zajednicu, društvo u cjelini prave pojedinci – individue, svaka od sebe ulaže u to svoj kapital; moralni, materijalni, intelektualni, liderski, edukativni, ekološki, graditeljski,... U nas su vrijednosti okrenute naizvrat pa uporno pitanje pokrećemo od nekog drugog, trećeg koji treba i koji je, po našem mišljenju, odgovorniji od nas! Nikako da stvar okrenemo od nas, od našeg praga, naših mogućnosti, odgovornosti i obaveza. Hajde da to okrenemo od najboljeg primjera učesnika hidžre, vrloga ashaba Poslanikovoga, Abdurrahmana bin Avfa, koji dolazi bez igdje ičega u Medinu kao muhadžir, pa na ponudu svoga pobratima –Ensarije da mu pokloni pola imetka i čitave imovine, ovako odgovara: „Allah ti blagoslovio tvoju imovinu, ja to ne mogu prihvatiti, hajde ti mene samo uputi gdje je vaša medinska tržnica“. Abdurrahman bin Avf će svojim poštenim radom, trgovačkim umijećem i znanjem za vrlo kratko vrijeme postati jedan od imućnijih ljudi u čitavoj Medini.
Nije potrebno spominjati događaj hidžre onako kako se zbio, jer nam je on itekako poznat. Nama je neophodno u hidžri koja se desila 622. god.izvući osnovne pouke i poruke i sebe pronaći u njoj. Pouke i poruke ove veličanstvene hidžre su brojne. Spomenimo samo neke:
1. Allah Uzvišeni je vjeru učinio iznad svega na ovome svijetu i nikakvu vrijednost ne pretstvalja ni zemlja, ni domovina, ni bogatstvo, ni vlast, ni čast, ukoliko vjere nema ili ukoliko je devalvirana! Zbog toga je sve manje vrijedno i sve to se žrtvuje za vjeru! A nakon te iskrene žrtve, Allah nam vrati sve! Zar to nije vraćeno mekkanskim muhadžirima?!
2. Prije bilo kakvog djela ide promišljanje, analiziranje i sačinjavanje strategije. Vjerovjesnik, s.a.v.s., razvija perfektnu strategiju kada planira učiniti hidžru. Pogledajmo:
pravi selekciju i izabire najboljeg druga za putovanje - Ebu Bekra, r.a. Ukoliko bi bio neko slabijeg imana ili drugačije naravi, moglo bi se to negativno odraziti na tako važnu misiju i prekretnicu u životu muslimana;
ostavio je Aliju, r.a, u postelji, kako bi mislili da je u njoj Vjerovjesnik, s.a.v.s. i tako zavarao trag idolopoklonicima;
tajno je izašao na put ka Medini;
smjestio se u pećinu sa Ebu Bekrom, r.a, ali nije potjerao jahalice, kako ih ne bi idolopoklinici primjetili,a onda im je jahalice, nakon tri dana, dotjerao Abdullah b. Urejkit.
Ebu Bekrova sina Abdullaha, r.a, je zadužio da im noću donosi informacije o razgovorima idolopoklonika i njihovim planovima, a danju da sabire te informacije i prati njihova kretanja.
Amir b. Fuhejr je bio zadužen da dogoni stado ovaca u blizini pećine u kojoj su bili Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., s ciljem da namuzu njihovo mlijeko i tako dođu jednostavno do okrepljujuće hrane, ali i da, nakon Abdullahovog, dolaska i odlaska u pećinu, neutraliziraju tragove koje bi on ostavljao;
Esma, r.a, kao djevojčica, u koju niko nije sumnjao, bila je njihov glavni logističar za hranu i ona ju je redovno donosila u pećinu Sevr;
Abdullah b. Urejkit je bio određen za vodiča za Medinu, iako je bio idolopoklonik. Naime, ovaj idolopoklonik je bio ekspert za alternativne puteve do Medine, pa nakon provjere od strane Poslanika, s.a.v.s., on je izabran da taj posao preuzme i, kako smo, vidjeli, veoma profesionalno ga je i obavio! Naime, on je njih vodio onim putevima o kojima idolopoklonici nisu mogli ni sanjati i tako ih doveo do cilja. Ovim se želi ukazati na činjenicu da se i nemuslimani, koji su vrijedni, sposobni i znani mogu korisititi u raznim islamskim projektima!
3. Neizmejrno povjerenje i iskreno oslanjanje na Allaha Uzvišenog! Kada se Ebu Bekr, r.a, zabrinuo za Poslanikov, s.a.v.s., život i nastavak započete misije, nakon što je vidio stopala idolopoklonika iznad njihovih glava, Vjerovjesnik, s.a.v.s., ga je istinski smirio riječima: „Šta misliš, Ebu Bekre, o dvojici s kojima je Allah treći?!“ (Hadis bilježe Buhari i Muslim). Ovakvo snažno pouzdanje u Allahovu pomoć ističe i Gospodar svjetova u Svojoj Knjizi: „kad su njih dvojica bili u pećini i kad je on rekao drugu svome: „Ne brini, Allah je s nama!“ (Et-Tevbe, 40) Ovo neizmejrno povjerenje u Allahovu pomoć manifestira se i u kritičnoj situaciji kada ih stiže Suraka b. Malik, želeći ih uhvatiti ili ubiti. Poslanik, s.a.v.s., je mirno učio Kur'an kada mu je Suraka prilazio, pa je pao i on i njegov konj i bezuspješno se vratio u Mekku!!!
4. Vjerovanje da su Allahove riječi iznad svih drugih riječi i da Njegove riječi nisu poput ljudskih. U to su se uvjerili idolopoklonici koji su čuvali da Poslanik, s.a.v.s., ne izađe iz kuće, ali kada im je on proučio 9. ajet sure Ja Sin: „i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili, - zato oni ne vide“, njih je san zahvatio da nisu primjetili Vjerovjesnikov, s.a.v.s., prolazak pored njih!
5. Uloga omladine u islamskim projektima! U ovom slučaju se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., itekako uključio omladinu o ovaj presudni događaj u islamu. Uključio je Aliju, Abdullaha b. Ebi Bekra, Amira b. Fuhejra, Esmu bint Ebi Bekr, dakle, mladiće i djevojke u cvijetu njihove mladosti. Uostalom, većina prvih muslimana su upravo bili mladići ili djevojke! Naše angažiranije uključivanje današnje omladine u razne islamske i druge pozitivne i humane projekte itekako bi ih udaljilo od savrmenih pošasti i anomalija, kakav su nemoral, alkoholizam, droga itome slično!
Brojne se, uistinu, pouke i poruke Hidžre koje ovom prilikom ne možemo navesti, Nadamo se, da će i ovo nekoliko navedenih pouka i poruka biti podsticaj da ovih dana razmišljamo više o ovom presudnom događaju u historiji islama i da ga kompariramo sa našom hidžrom iz nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu i analiziramo: koje su to sličnosti a koje različitosti između ove dvije hidžre, koje bi trebale spajati iste niti: istinska i nepokolebljiva vjera u Allaha, Jednog i Jedinog i žrtvovanje svoga komoditeta za ideju koju zastupamo!
Mehmed ef. Šahmanović