Vječita hvala i zahvala pripada samo Allahu dž.š ,Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Samilosnom. Vladaru Sudnjeg dana. Salavat i selam donosimo na najodabranije biće, našeg Pejgambera Muhammeda s.a.w.s, njegovu časnu porodicu Ehli-bejt, njegove plemenite ashabe i sve dobre robove koji ga slijede na putu dobra do Sudnjeg dana.
Draga braćo i sestre!
Danas ćemo pokušati nešto kazati o smislu ovodunjalučkog života.
Iako smo ovdje relativno kratko, nuzno je da pokusamo nesto vise rasvijetliti smisao zivota na ovom svijetu. Dijete kad se radja, kad dolazi na ovaj svijet, prvo zaplace zbog zalosti sto je promijenilo mjesto boravka, jer tamo mu je bilo lakse i sigurnije zivjeti. Ovdje se sada mora boriti, zivjeti, hraniti, privredjivati. Kamo srece da se nismo ni rodili, ali kad vec jesmo onda moramo razmisliti sta cemo na ovom svijetu. Nismo slucajno dosli, a nismo se ni pitali kad cemo doci i gdje cemo se roditi, ko ce nas donijeti na ovaj svijet itd.
Mi se, uistinu, nista ne pitamo. Pa kad se vec ne pitamo, onda moramo slusati Onog Ko se pita, svoga Stvoritelja. On je htio da nas stvori da budemo namjesnici na Zemlji, iako ce taj namjesnik krv prolijevati i nered na zemlji praviti, ali...
Ovo i jeste smisao borbe na dunjaluku. Jedino zasto je covjek stvoren je da robuje samo Allahu, dž.š, kako On kaze u Kur’anu:
“Dzinne i ljude sam stvorio samo da Mi robuju.”
(Ez-Zarijat,56)
Na jednoj strani imamo meleke koji stalno slave i velicaju Allaha, dz.s., dok s druge strane, imamo sejtana koji je proklet i koji nagovara na zlo, dok je covjek u sredini tih zbivanja, slobodan da se bori izmedju dobra i zla. Covjek ne bi bio covjek kad bi bio bezgrijesan, onda bi bio melek.
Bez borbe zivot bi bio besmislen.
“Mi stvaramo covjeka da se trudi.” (El-Beled,4) -kaze Allah, dz.s.
Allah, dz.s., nije covjeka stvorio i prepustio ga samom sebi da luta i da ne zna sta mu je ciniti na ovom svijetu.
“Zar covjek misli da ce sam sebi prepusten biti, da nece odgovarati?” - kaze Allah u 36 ajetu sure El-Kijameh. Ili, u drugom ajetu gdje veli:
“Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se necete povratiti?”
(El-Mu’minun,115)
Kada je Adem, a.s., izbacen iz Dzenneta bilo mu je receno:
“Izlazite iz njega svi”-rece On-, “jedni drugima cete neprijatelji biti!” Od Mene ce vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju nece zalutati i nece nesretan biti.”
(Ta-Ha,123)
Zato je Kur’an ne samo lijek i objasnjenje za svaku stvar, vec milost i uputa kao objasnjenje covjeku da se ne pati, da ne luta, da zna kako ce sretno i smišleno zivjeti.
Mnogi su filozofi zalutali trazeci neku istinu, smisao zivota, a i njihove pristase. Sto se muciti kad vec imamo gotova rjesenja i upustva kako zivjeti ? Ali, covjek je proklet, on uvijek hoce nesto vise.
Vec smo rekli da svako dijete dolazi cisto u prirodnoj vjeri na ovaj svijet, samo je problem gdje ce se ta cista dusa usmjeriti. Novorodjence je kao voda na izvoru, zavisi kuda ce ta voda proteci, koliko ce se uprljati. Voda mora, zakonom inercije, nekud teci, samo je pitanje-kuda?
E, da ne bi tekla bilo kuda, zato ima Uputa koja govori kuda ici i sta ciniti. Ta cista dusa trazi svoje zadovoljstvo, jer ona je bozanskog porijekla i ako ne nadje pravi smiraj u Vjeri ona propada uprljana grijesima ovodunjaluckim. Zato Allah, dz.s., kaze:
”Spasen je onaj ko je ocisti, a propao je onaj ko je uprlja.“
(Es-Sems, 9-10)
Sta je, ustvari, ovaj dunjaluk?
To najbolje mozemo vidjeti iz ovog ajeta:
“Znajte da zivot na ovom svijetu nije nista drugo do igra, i razonoda, i uljepsavanje, i medjusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje ciji rast poslije kise odusevljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidis pozutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teska patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo;zivot na ovom svijetu je samo varljivo nasladjivanje.”
(El-Hadid,20)
Ajet govori o prividnosti i zanesenosti zivotom ovoga svijeta. To je, ustvari, kao igra, zabava, ukrasavanje, hvalisanje i nadmetanje. On, dunjaluk, zadivljuje, ali na kraju upropastava. To je kao casa na cijem vrhu je med, a u dnu otrov. Divan primjer je naveo Imam Gazalija kad mu je dosla grupa ljudi koji su ga pitali zasto neki vole ahiret, a masa dunjaluk. On je odgovorio: “Kad bih ja pred vama umijesao halvu i prilikom mijesanja pljuvao u nju, da li biste vi jeli tu halvu?”-“Ne”, rekose, “jedino kad bismo morali,” “A da li bi tu halvu jeli oni sto ne znaju da je u nju pljuvano?-“Da”, rekose oni, “jer ne znaju.” “Eto, tako je i s ovim svijetom,oni sto znaju sta je dunja, oni od dunjaluka uzimaju samo koliko im treba, a oni sto ne znaju, oni grabe od dunjaluka kao da ce vjecno ostati na njemu.”Minhadzul-abidin
Eto, to je problem spoznaje zivota na ovom svijetu. To je samo tranzit, prolaz za dalje putovanje u vjecnost. Zivot se tek nastavlja. Ustvari, ovo i nije zivot, jer pravi zivot je tek poslije smrti. Zato kaze Allah,dž.š:
“Onaj koji je dao smrt i zivot da bi iskusao koji od vas ce bolje postupati;-On je Silni, Onaj koji prasta.”
(El-Mulk,2)
Smrt je istina, zivot poslije smrti je istina, a ovaj zivot je privid, samo put za dalje, pa sta ko uspije da ponese dalje za put. Oni koji su sabrali samo za ovaj svijet, poslije smrti oni ostaju bez sredstava, bez pomoci, bijedni i siromasni. U tom smislu, jedan ucenjak veli da je naucio oko 4000 hadisa od kojih je izabrao samo jedan koji mu je dovoljan za spas na oba svijeta, a to je: “Radi za ovaj svijet koliko ces ostati na njemu, a za ahiret koliko ces ostati tamo, za Allaha koliko ti je potreban, a za Dzehenem koliko mozes trpiti vatru.”
Prosjecan ljudski zivot iznosi samo jedan sahat u odnosu na ahiretsko racunanje vremena. Pa, zar ima racuna izgubiti vjecnost zbog jednog sahata zivota?!
Kaze Gazali: “Kada bi mi dali pehar od zemlje, ali vjecan, ili zlatni-prolazan, ja bih odabrao od zemlje jer je vjecan.” Minhadzul abidin, Muhammed el-Gazali
Jednom prilikom je nas dragi Poslanik Muhammed, a.s., prolazio pored jednog krepanog jareta, pa je upitao: “O ashabi, da li bi ista dali za to jare?”, na sto su ashabi odgovorili da ne bi dali ista, pa je Allahov Poslanik rekao: “Ovaj dunjaluk ne vrijedi kod Allaha ni koliko ono jare.” Hadis prenosi Muslim
Ili, u drugom hadisu gdje Poslanik veli: “Kad bi kod Allaha dunjaluk vrijedio koliko jedno krilo komarca ne bi dao kafiru ni vode da se napije.”Revahu Tirmizi
Znaci, kod Allaha ovaj dunjaluk ne vrijedi ama bas nista, ni koliko krilo komarca, zato je za kafire ovaj svijet Dzennet, a za vjernika zatvor, jer vjernik zivi za vjecno uzivanje u Dzennetu, ali ne zapostavlja ni svoj udio na dunjaluku, jer ima pravo na to, kako kaze Uzviseni: “I nastoj da time sto ti je Allah dao staknes ahiret, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i cini dobro drugima kao sto tebi Allah dobro cini i ne cini nered na Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered cine.”
(El-Kasas,77)
Ne smije covjek biti ovisan o drugom i prepustiti se samo ahiretu, jer bolja je ona ruka koja daje nego ona koja prima.
Ne smije ovaj dunjaluk biti cilj covjeku, da ga to zanese i odvede od veze sa Allahom jer mnoge tako dunjaluk zavarava a Allah kaze: “O ljudi, Allahova prijetnja je istinita i neka vas nikako zivot na ovom svijetu ne zaslijepi i neka vas sejtan u Allaha ne pokoleba.”
(Fatir,5)
Ovim ne zelim reci da se covjek treba odreci dunjaluka, vec da zna koliko mu treba od dunjaluka a to je vrlo tesko procijeniti, osim onima kojima se Allah smiluje.
Zato kaze nas Poslanik, a.s.,: “Najbolji medju vama je onaj koji ne napusti onaj svijet radi ovoga, niti ovaj radi onoga i koji nije na teretu ljudima.” (Prenosi Hatib od Enesa). U jednom smislu nas Poslanik, s.a.v.s., ponosi se siromastvom, a u drugom smislu veli da je siromastvi gotovo kufr, nevjerovanje tj. blizu nevjerstva.
Ponositi se siromastvom, znaci srcem ne zeljeti ovaj dunjaluk i ne traziti od ljudi, tj. biti neovisan od drigih, a ovo drugo siromastvo, koje je blizu kufra, to su oni koji prose i traze od ljudi, koji sami sebe ponizavaju i gube svoje dostojanstvo.
Znaci, rad na ovom svijetu samo je sredstvo da se dobije ahiret, vjecnost, jer ovaj dunjaluk je ahiretske njiva, kako kaze nas Poslanik, a.s.: “Sto ovdje posijemo tamo cemo znjeti.”
Zato uceni tj. pametni znaju da im samo dobra djela koja urade na ovom svijetu mogu pomoci kao najbolji prijatelji.
Ljudi se boje i bore za nafaku na ovom svijetu, a ona im je zagarantovana, jer nece niko umrijeti dok posljednji zalogaj ne pojede, kako veli nas Poslanik, a.s. S druge strane malo je onih koji se bore za cinjenje dobrih djela i trazenja oprosta za grijehe, jer to nikome nije zagarantovano, niti ko zna sta ce biti sa njim, hoce li mu dobra djela biti primljena a grijesi oprostani. Niko nema napismeno da je dzennetlija, a opet se najvise mucimo oko te nafake, a ona je odredjena, radili ili ne radili. Pa Allah nas sve hrani. Nema ptica ni socijalni ni penziono osiguranje pa opet zivi do odredjenog roka. Znaci, radom se nafaka ne moze ni povecati ni smanjiti, dok kapital moze. Kapital je nesto drugo, to se dijeli i nasledjuje, a smrcu nafaka prestaje. Mislim da je ovo razumnima jasno. Zato pametni ne brinu za nafakom, a brinu se za svoje djela i kako ce proci na daljem putu poslije smrti, jer ovo je kratak hod na dunjaluku, onaj put preko sirat-cuprije je tezak i dug pa se pametni za taj put spremaju, zato Allah kaze:
“Ti naredjuj svojoj kucnoj celjadi da klanjaju i ustraj u tome, Mi te ne pitamo za nafaku, Mi te hranimo, a bogobojaznima pripada lijep svrsetak.”
(Taha,132)
U islamu nije zabranjeno da covjek bude bogat, samo to bogastvo ne smije da ga zaslijepi i odvrati od sjecanja na Allaha. Prenosi se da je ashab po imenu Saleba trazio od Pejgambera, a.s., da mu cini dovu da obogati, a Poslanik ga je vracao govoreci mu da to nije dobro za njega. No, on to nije slusao i tri puta je dolazio sa istom zeljom, samo da obogati. i na kraju Poslanik mu ucini dovu. Vrlo brzo poslije toga Salebiju se primila Poslanikova dova, tako sto je jedan coban naisao sa izmorenim i pobolesnim ovcama i poklonio mu je sve ovce, jer od umora nisu mogle dalje. Ovce su brzo ozdravile i sve su ojanjile po dvoje-troje jagnjadi, tako da je Saleba brzo postao bogat, ali to mu bogatstvo nije donijelo sracu. Jedno vrijeme je Saleba dolazio redovno u dzemat, da bi, vremenom sve rjedje posjecivao dzamiju, dok nije sveo sve na dzumu namaz, da bi i to kasnije zapostavio. Kulminacija je bila kada su do njega dosli sakupljaci zekata trazeci da i on da potrebni dio. On je to odbio rekavsi da je to svojim radom stekao.
Eto, tako je Saleba izgubio vjecnost zbog prolaznog dunjaluka. Nije za svakog ni bogatstvo. Allah najbolje zna sta kome daje. Najbolje je da se pomirimo i budemo zadovoljni Allahovom odredbom, onim sto je hairnije za nas. I pored svega toga, ljudi vise vole zivot na ovome svijetu, iako je ahiret bolji I vjecan, a zasto?!
Zato sto ljudi nisu vidjeli i ahiret i ljepote Dzenneta, a kaze Poslanik, a.s.,: “Da vi znate sta ja znam vise biste plakali, a manje se smijali.”(Muslim)
Mi nismo dovoljno ubijedjani u zivot poslije smrti i hocemo da malo vise uzivamo, a da smo svjesni kratkoce ovog svijeta, drugacije bismo se ponasali.
Mnogi su uspavani ili mrtvi na ovom svijetu i ne znaju u kakvom su gafletu. Mnogi ce u casu smrti progledati, ali tada ce biti kasno. Zato probudimo se na vrijeme, umrimo prije smrti, kako je imao obicaj reci h. Omer, r.a., a i Poslanik veli: “Ljudi spavaju, a kad umru probude se.”
Jedino sa islamom se moze uspjesno zivjeti na dunjaluku i zavoljeti vjecnu srecu na ahiretu. Svakom ce biti jasno kad umre, ali tada ce biti kasno, jer tamo nema popravnog, zato popravimo se dok bm9eu nije kasno
Molimo uzvišenog Gospodara da nam se smiluje,oprosti grijehe I uputi u lijepi Džennet. AMIN.
Selmir ef. Husić