Vrijeme i društvo u kojem živimo su veoma bremeniti. Svako vrijeme i svaka društvena zajednica ima svoja bremena koja nosi i suočava se s njima. Mi smo svjedoci razočaranosti, gunđanja, kritikovanja svega i svačega oko nas. Čujemo konstatacije o moralnoj krizi naroda, nerjetko i žal za nekim „sretnim prošlim vremenima“.
Muslimani nadahnuti Allahovom objavom i praksom Allahova poslanika su svjesni da je vrijeme u kojem živimo naše vrijeme i da u njemu imamo obavezu ponijeti svoj ovozemaljski teret, pa kakav on bio. Musliman nikada nije razočaran, nego ga stanje, društvo, sredina potiču na pregnuća da se stanje popravlja na bolje. Kr'anski ajet koji nas na to pokreće „Allah neće izmjeniti jedan narod dok sam sebe ne izmjeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika“. (Ar-Ra'd 11)
Vjerujemo u Allahovo određenje, ali i odgovornost za svoje postupke. To je razlog da se trudimo kako bi živjeli životom kojim postižemo Božije zadovoljstvo. Za ovakav način života vrlo važno je i okruženje u kojem živimo. Svi Allahovi poslanici i njihovi sljedbenici su reflektovali svjetlo vjere na svoju okolinu. Muhammed a.s. svojim primjerom i nama je to ostavio u emanet. Kako to učiniti? Za bilo kakvu akciju na ovom putu potrebno je znati, kako i na koji način djelovati.
Navedeni Kur'anski ajet nas opominje da svi naši postupci, djelovanje i ponašanje kontinuirano bude praćeno. „Allah neće izmjeniti blagodati i očaj, neće izmjeniti čast i poniženje, neće izmjeniti položaj niti poniženje, a da ljudi ne izmjene svoje osjećaje, svoja djela i realnost u životu.“
Poruka navedenog ajete nedvosmisleno se odnosi na kolektivitet, na zajednicu, na narod, na društvo. Ako smo nezadovoljni stanjem u društvu, našem narodu, mjestu u kojem živimo, potrebno je uložiti napor da se to promijeni. Ništa se veliko u životu nije postiglo na lahak način. Uspjeh koji dolazi iza napornog rada, stostruko je draži i slađi od onog, koja bi, eventualno, došao bez napora.
Islam nas uči da svaka promjena mora početi od sebe. U islamu je odgovornost, nagrada i kazna individualizirana. Niko od nas neće biti na kažnjen ni gragađen za ono što je uradio drugi. Nećemo moći svoje greške podmetnuti drugima, niti se kititi tuđim djelima. Prvi korak u izmjeni stanja je osobni. Ibrahim a.s. traži istinsku vjeru promatrajući nebo, Muhammed a.s. pred poslanstvo boravi u pećini Hira i traži Istinu. Omer, sin Hatabov, bio je pošao da ubije Muhammeda a.s. Kad je čuo Kur'anske riječi koje su dopirale iz sobe gdje su bili njegova sestra i zet, on zadivljen zastade. U jednom trenu shvatio je da su to Božije riječi, da je to glas prave istine. I odmah je primio islam, postao njegov veliki pobornik sve do kraja časnog i plemenitog života.
Šta je to što je pokrenulo ove promjene u srcima ljudi? Šta je to što čovjeka može pokrenuti na putu dobra i plemenitosti? Šta je to što ljude može pokrenuti da se ne mire sa moralnom krizom? Vjera. Vjera je u trenutku mijenjala ljude, preodgajala ih, činila ih dobrim, čestitim. Isto čudo kao što je izlječenje slijepaca, tako je i preobraćanje čovjeka. Čovjek zato mora zastati pred njenom snagom i veličinom, mora u sebi osjetiti što je to volja Allahova. S vjerom u Boga postiže se najbolji sistem osobnog ponašanja, kontrola nad samim sobom i svojim strastima. Vjera ostvaruje stalno prisustvo Allahove Riječi, u svim našim mislima, kazivanjima i djelima. I kroz sve to, vjerniku se otvaraju putevi ka najvišim i najtajnovitijim spoznajama. A najviše spoznaje i najviša saznanja, sigurno vode ka svjetlu duše, ka njenom savršenstvu.
To je ispravan odnos i put. Proučimo sami sebe. Analizirajmo svoje stanje. Muhammed a.s. je rekao: „Tvoj najljući neprijatelj je među tvojim prsima!“ Čovjek treba obezbjediti pobjedu islama u sebi, borbom protiv negativnih strasti i zala koja su u suprotnosti sa Allahovim naukom.
Samo tako se može uticati na okolinu, na zajednicu, na društvo. Plemenit čovjek ne dozvoljava da mu život prođe uzalud. Nastoji da ga ispuni velikim djelima, ne provodi godine života bez truda i nastojanja. Ne živjeti izvan društva, nego se aktivno uključiti. Kada odgojimo svoju dušu, uredimo svoju praksu, stičemo snagu za djelo i napor. Donesemo odluku da trajno i smjelo slijedimo ideju dobra, da budemo korisni ljudskom rodu, da budemo karakterani, da budemo časni i čestiti, da jednostavno sijamo dobrim.
Muhammed a.s. je rekao: „Islam znači punu predanost Stvoritelju, dž.š. i dobročinstvo prema njegovim stvorenjima.“ Na ovaj način se utiče na poboljšanje stanja u jednoj zajednici ili narodu. Kako se i zlo širi postupno tako je i sa dobrim. Samo dobro može eliminisati zlo u jednom društvu. Allah dž.š. nam pokazuje kako je to uređeno u prirodi. Kada se hoće ukloniti korov i detaljno kultivisati zemlja, ona se detaljno očisti od korova, a zatim u tako pripremljenu zemlju zasije se novo i kvalitetno sjeme. Samo iz takvog sjemena će porasti nove plemenite i kvalitetne biljke sa korisnim i ukusnim plodovima.
Istinska vjera nam pomaže da budemo odgovorni za svoje živote i da prihvatimo odgovornost na jedan disciplinovan način, što opet umanjuje mogućnost krivnje i pokreće mudre procese neophodne za suočavanje sa stvarnošću. I to suočavanje i akcija za promjenu mora biti u skladu sa metodologijom Allahova poslanika.
Pogrešan postupak je, nekada možda i u dobroj namjeri da se stanje u društvu mijenja traženjem krivca u nekome. Krivci su negdje gore, to je neko drugi, to je taj i taj, način je našeg pojedinačnog i kolektivnog razmišljanja. Na ovaj način se navodno želi uspostaviti red, a čini se nered. Napadaju se ti drugi, iznose se dokazi kako smo mi u pravu, kako smo dobri, a oni drugi loši, kako smo mi u pravu, a oni drugi u krivu. Znajmo da je tada samo šejtan u pravu. Muhammed a.s. je rekao: „Nemoj brata za učinjeni grijeh ružiti, jer će Allah njemu oprostiti, a tebe iskušati.“
Jedan naš alim to ovako definiše: „Rješavajte probleme zajednice kao da su vaši, jer i jesu vaši! Ne traži se pritom od tebe, brate i sesro, da tražiš krivca. Jer ako budeš tražio, shvatit ćeš da si to ti.“ Uzrok stanja ne traži u drugome, nego učini da se to stanje mijenja sopstvenim promjenama.
Naša životna praksa pokazuje drukčije. Veoma često ljudi u svemu i svakome traže krivca i opravdanje za sve što mu se dešava. I mi kao narod tražimo krivicu u nekom drugom, a pritom ne činimo dovoljno na vlastitom preobražaju. Nerjetko i vlastite ambicije i očekivanja u životu, tražimo krivca po svaku cijenu. Ne ustežemo se i da potvorimo nekoga da je kriv za naše nezadovoljstvo.
Postavimo pitanje sebi. Ko nam to plastičnim flašama i najlonskim kesama uništava čisto i plodno zemljište, ko nam to zagađuje rijeke i izvorišta? Kada svako od nas taj otpad odloži na za to određeno mjesto, okolina će biti čistija. Ko nam je to kriv ako laici znaju sve, a učeni ne znaju ništa? Enes Karić u romanu „Pjesme divljih ptica“ piše: „Teško narodu u koga se laskanjem postaje predvodnik u koga se sve može kupiti, pa više ništa ne vrijedi, u koga riječ učenih nije mjera istine, već očaja.“
Mnogo je sličnih primjera koje možemo navesti kao argument o tome da rješenja za stanje u kojem se nalazima tražimo na pogrešim mjestima i radimo to na pogrešan način.
Zaključimo.
Učinimo sve da budemo bolji kako bi nam bilo bolje. Shvatimo koju čast i odgovornost nam je Allah dao, a razumije se iz ovog ajeta. Naša djela važe kao istrument Božanske volje. Mi smo odgovorni za to kada Allah prema svojim zakonitostima nagrađuje i kažnjava. Allah nema nikakva interesa da kažnjava ljude. On nas je stvorio dobrim i čestitim. Dao nam inteligenciju i znanje, stavio nam na raspolaganje Svoju milost. Ako čovjek uobliči svoju osobnu volju i radi protiv Allahove volje, tek tada je izložen opasnosti. „A kad Allah želi jedan narod da kazni, niko to ne može spriječiti; osim njega nema mu drugog zaštitnika.“
Na nama je da prvenstveno radimo na odgajanju samih sebe, na popravljanju svojih djela. Za sebe smo odgovorni, za svoja djela će mo biti nagrađeni ili kažnjeni, a druge, narod i društvo će mo mijenjati svojim djelovanjem, a ne kritikovanjem i traženjem krivca u drugima za svoje vlastito stanje.
Mustafa Muharemović,
07.01.2010.
