Svjedoci smo u svakodnevnim razgovorima, prisustvo pesimističkih razmišljanja ljudi po pitanju stanja u društvu u kojem živimo. Uočavamo ogromnu razočaranost svim i svačim, nepovjerenje u sve i svakoga, nezadovoljstvo ukupnim stanjem.
Okolnosti i sredina u kojoj čovjek živi značajno utiče na njegovo razmišljanje, osjećaje i ponašanje. Pritisnuti defetizmom, beznađem, nezadovoljstvom i svakojakim strahovima živimo ovaj prolazni život. O ovim pitanjima savremenog čovjeka raspravlja se u okviru više društvenih, naučnih disciplina, opisuje stanje, traže uzroci i nude odgovori.
U ovom izlaganju pokušat će mo ponuditi savjet kako da ranije opisano stanje, te kako da dovedemo svoj život u harmoniju. Savjet je naslonjen na 30. ajet kur’anske sure E-Rum koji glasi: “Ti upravi lice svoje vjeri djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.”
Vjera je u ljudskom društvu prisutna od prvog čovjeka Adema a.s., te na svim geografskim prostorima gdje žive ljudi. Grčki historičar Plutarh kaže: “U povjesti sam nalazio gradove bez bedema, bez dvoraca, gradove bez škola, ali nikada nisam našao gradova bez hramova”
Navedeni ajet u sebi sadrži pojam “fitra” što ima značenje “prirodno stanje”, sve što je stvoreno najbolje se osjeća u prirodnom stanju, okruženju, ambijentu, pa i čovjek. Čovjek na ovaj svijet dolazi nevin, čist, istinit, slobodan, sa sklonostima ka dobru, a sposoban da razumije svoj položaj i mjesto u svijetu koji je usklađen sa “prirodnim stanjem” – fitrom. Međutim sredina, roditelji, odgoj, propaganda učine promjene na njegovoj duši. Riječi Muhammeda a.s. jasno upućuja na ovakav zaključak: “Svako dijete se rađa u svom prirodnom stanju, a tek ga njegovi roditelji kasnije pretvaraju u židova, kršćanina ili maga.”.
Prirodno je da insan bude u vjeri. Vjera je je njegova istinska priroda. Ova prirodna težnja čovjekova ne može se izmjeniti koliko god se ljudi trudili. Ni jedan bezbožnički sistem koliko god je promicao nevjerovanje nije uspio. Vjera je veza čovjeka sa svim što postoji. Vjera je osjećaj i ubjeđenje koje ne može biti zamjenjeno ničim drugim, ne može ga zamjeniti moderna nauka, bilo koja ljudska ideologija, hobi ili nešto slično. Vjera je jednostavno prirodno stanje čovjeka i ona mu je potrebna jer je stvoren da bude u vjeri.
Možemo postaviti pitanje, kome se čovjek obraća? Koga doziva kada ga zadesi nedaća, muka ili iskušenje? Vjera je ta koja pomaže da se suočimo sa svim životnim izazovima. Da se lakše suoči sa napadima brige i zabrinutosti. Omer ibn El-Hatab je kazao: “Nije me zadesila nikakva nevolja, a da mi u njoj Allah nije dao četiri blagodati: da ta nedaća nije bila na račun moje vjere, da nije bila veća nego što jeste, da mi kod nje nije uskraćeno zadovoljstvo i da očekujem za nju nagradu kod Allaha.”
Tako čovjek u susretu sa realnim životom traži čvrst oslonac. Vjera daje snagu u slabosti, pomaže da se oslobodi tereta, olakšava da podnese teškoću. Vjera daje duhovnu snagu i psihičko zdravlje. Ko živi bez vjere živi uznemireno, rastragano i nesigurno. Istinski vjernik sve ovo lakše savlada. Poznati islamskim mislilac Murteza Mutahhari je rekao: "Pojedini ljudi u svojoj nutrini osjećaju nezadovoljstvo, nisu sretni i ne krase ih smirenost i strpljenje, depresivni su i pesimisti, i na koncu izgledaju poput uvehnulog cvijeta. Ni sami nisu svjesni zbog čega se tako osjećaju. Znaju da raspolažu svim ovosvjetskim materijalnim mogućnostima, ali ipak nisu sretni. Ovakve osobe moraju znati da im nedostaje duševno zadovoljstvo koje do tada nisu uspjeli ostvariti. Oni osjećaju duševnu prazninu, no ne smiju zaboraviti da su po strani stavili osnovnu potrebu ljudske jedinke - vjeru u Boga. Kada dođemo na izvorište vjere i osjetimo Njegovu blizinu, tek tada shvatamo vrijednost i značenje vjere, istinsko zadovoljstvo i sreću. Kao što to u Kur'ani Kerimu učimo, samo spominjanjem Allaha i sjećanjem na Njega možemo ostvariti potpunu sreću i smiraj u srcu. Lijek za unutrašnju sigurnost i smiraj, za spas od beznađa i ništavila, možemo pronaći samo u sjenci vjere u Boga."
U modernoj nauci koja se bavi liječenjem otuđenosti i psihičkih poremećaja, u terapiji se sve više koristi pomoć vjere. Dr. Karl Pang u svojij knjizi “Savremeni čovjek traži sebe” kaže “Razlog bolesti svakog bolesnika koji mi se obratio tokom proteklih 30 godina je nedostatak vjere i kolebljivost u ubjeđenjima. Izliječili su se onda kada su se vratili vjeri.”
Vjera je važna za zdravo društvo i društvene odnose, odnose među ljudima. Vjera motiviše i podstiče pojedinca na dobročinstvo, reguliše ispunjavanje obaveza bez zakonske prisile. Zakoni nsu dovoljni za uspostavu moralnih kriterija kod čovjeka. U historiji su poznati primjeri borbe protiv alkoholnih pića. Zakon o prohibiciji u SAD-a nije spriječio proizvodnju, prodaju i pijenje alkohola. Njegova ilegalna proizvodnja i prodaja bilo su nesavladiv zadatak državnih organa, te je zabrana ukinuta. Nasuprot toga u Medini su muslimani prosuli alkoholna pića koja su imali na zalihama čim je objavljen ajet o njegovoj zabrani. Dakle vjera je jača od zakonskih propisa koji sačine ljudi, jer unutarnji principi obavezuju da se ne prelazi granica bez obzira na vanjski nadzor ili prisilu . Otuda je nužno postojanje moralnih principa i motiva koji će djelovati na ljude iz duše, a ne izvana.
Svi napori sistema odgoja obrazovanja su neuspješni ukoliko u svojoj osnovi nemaju vjeru i njene moralne principe. Lahko ćemo pronaći brojne primjere gdje visoko obrazovani ljudi bez vjere i moralnih principa čine ružna djela, a manje obrazovani, potaknutu vjerom i moralnim zakonima pristeklim iz nje natječu se u dobročinstvu. Ebu Sufijan Es-Sevri je rekao: “Naučio sam čitavo ondašnje znanje za šest godina, a za odgoj mi je trebalo trideset godina:”
Vjera je kaže citirani kur’anski ajet sa istog Izvorišta kao i čovjek. Allah je stvorio čovjeka, poslao poslanike da mu daju uputu kako će najbolje proboraviti život na ovom prolaznom svijetu “djelu Allahovu prema kojoj je On ljude načinio...” Ta uputa je najoptimalnija za čovjeka. Možemo postaviti pitanje, a kako to da je ljudsko društvo ovakvo kakvo jeste i tamo gdje su vjernici u većini. Odgovor je u ovom ajetu “ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera…” Ovim je povezana priroda ljudske duše i priroda ove vjere, i jedno i drugo su sukladni jedno prema drugom u svojoj prirodi i svom smjeru. Problem nastaje kada se vjera prilagođava, kada se priroda prilagođava okruženju i stanju. Gilbert kaže: “Ovaj moderni nauk strašno je pogrešan. Njime se nastoji mijenjati ljudska duša kako bi se ona prilagodila okolnostima, umjesto da mijenjamo okolnosti i uvjete kako bi se oni prilagodili ljudskoj duši.”
Vjera je ishodište snage za susret sa realnim životom. Zbog toga je ona potreba čovjeka, ali takođe sreća i radost čovjeka. Čovjek se u vjeri osjeća prirodno i sretno, ona ga vodi ka cilju uspjeha na ovom i nagrade na budućem svijetu. Kur’an upozorava da ne budemo slijepi za božiju uputu. “A onaj ko se okrene od Opomene Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepog oživjeti”
Na ovom svijetu vjera je osnovni faktor za moral, a onaj ko se od nje okrene naći će se kao u čamcu bez kormilara na okeanu. Živjet će u iluzijama i kada postigne zemaljski uspjeh, jer neće postići istinsku sreću. Zato dragi brate okreni svoje lice prema vjeri. Poznati američki psihologVilijem Džjms kaže: “Vjera je u stanju da promijeni čovjekov život, da čovjeku podari nježnost, prijateljstvo i sreću.''
Nemojmo okrenutu svoje lice od istine, nemojmo otežati svoj život, nemojmo biti slijepi da ne bi bili oživljeni slijepi. Okrenimo svoje biće prirodi – vjeri Allahovoj.
Mustafa ef. Muharemović
