Nakon održanih izbora, neizvjesnosti prebrojavanja glasova na red dolazi formiranje vlasti. Oni koji se međusobno suprostavljaju u predizbornoj kampanji dogovaraju se o raspodjeli i učešću u vlasti. Allahova knjiga kao trajna uputa ljudima i islam kao univerzalna ideje pruža upute o svim segmentima života, pa tako i o vlasti.
„Allahova je vlast na nebesima i zemlji On život i smrt daje, i vi osim Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača.“
(At- Tevba: 116)
Po islamskom učenju vlast pripada Allahu, a ljudi dobijaju njegove blagodati na upravljanje. Sve blagodati koje su ljudima darovane predstavljaju iskušenje kako bi se pokazali i dokazali. Čovjek je od iskona želio i žudio da vlada i upravlja, te da produži svoje trajanje.
U suri Ta-ha šejtan je u cilju odvaraćanja Adema od prave vjere između ostalog nudio i neprolazno carstvo: „Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: ,,O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstva koje neće nestati?“
(At- Ta ha 120)
Ljudska žudnja za vječnošću i moći pokazala se kao slaba čovjekova tačka. Slast osjećaja moći nastaje iz poticaja ega, a ego volja vodi na krivi put. Kroz ova dva otvorena nastupa šejtana Adem je stvorenje kao i svaki čovijek sa slabostima kada se radi o željama da ostaje vječit i da ima vlast bez obzira na posljedice. Izabrao je ovosvjetsko mučenje, a žrtvovao džennet.
Zanesenost vlašću je ostala kod svih generacija ljudi, spremni su da zarad toga učine mnogo nedopuštenih, i ružnih stvari, te da uvijek imaju opravdanje za to. Vladari se veoma često osile, zaborave da neće vječno živjeti ni vladati. Dosta je primjera da se toliko zanesu, pa traže da budu obožavani kao što se obožava Bog. Jasni su Kur'anski primjeri Faraona i njegove obijesti, te vladara u vrijeme Ibrahima a.s.
Njihovi primjeri su pouka o tome da silnik nema trajni uspjeh jer, jedini koji ima istinsku vlast je Gospodar svjetova. Njemu se svako stvorenje podčinjava od njega svi ovisimo, pa i oni kojima je pripao emanet da upravljaju na ovom svijetu. Uz emanet ide i odgovornost za povjereno. Zemlja i nebesa su se pobojali, a ćovjek ju je prihvatio.
„Reci o Allahu, koji svu vlast imaš, ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš od onog koga hoćeš; Ti onog koga hoćeš uzvisuješ, a onog koga hoćeš unizuješ, u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu sve možeš.“
(Ali imran: 26)
Ovaj Kur'anski ajet u formi dove pun je dubokog značenja. Allahaova vlast i volja za nas je dobro, ako joj se pokorimo, te nas ona prosvijetli iznutra. Tek tada ćemo moći osjetiti najveće dobro. Kada se Allahova volja spozna, onda nas ona okruži poput zaštitnog bedema i zlo nam ne može naškoditi. Potčinjavanje Allahovoj volji je naša potreba i korist. On je Jedini vladar, a daruje dio svoje vlasti onome kome On želi. Niko nema vlasništva po rođenju kojim može raspolagati kako želi i hoće. Vlasništvo mu je posuđeno i podliježe uvjetima izvornog vlasništva i njegovim odredbama.
Vlast u islamu ima drugo značenje u odnosu na političke teorije. Ona je ograničena. Vladar nema apsolutnu vlast. Iznad njega je šerijat koji ga vodi, moral koji ga usmjerava i propisi koji ga ograničavaju. Važnost propisa se ogleda u činjenici da nisu doneseni od određene političke partije ili društvene grupe, nego od Gospodara ljudi, Vladara ljudi i Boga ljudi. Vlast se u islamu daje onima koji kojima ona nije sama po sebi cilj. Prenosi se od Allahova poslanika da je rekao: „O Abdurahmane, sine Semuretov, ne traži rukovodeći položaj. Ako ga dobiješ na traženje, bit ćeš mu prepušten, a ako ga dobiješ bez traženja, bit će ti pomognuto.“ Ovo nas uči da na vlast gledamo drugim očima, a ne onako kako je uobičajeno. Vlast nije privilegija nego emanet i odgovornost. Omer ibn Abdul-Aziz, koji se ubraja u pravedne halife je kazao: „Ja sam jedan od vas, samo mi je Allah dž.š. stavio najveći teret.“
Vlast se ne daje onima koji je žele, jer se čovjek na položaju ne kontroliše, nego želi da kontroliše, ne vlada samim sobom, nego želi da vlada drugima, ne smatra je emanetom i odgovornošću, nego želi da njemu drugi odgovaraju. Vlast se daje onima koji je zaslužuju, odnosno koji su kadri preuzeti odgovornost za preuzeti emanet. Omer ibn Abdul-aziz je kvalitet vlasti ovako opisao: „Vlast je kao pijaca: privlači sebi onoliko koliko je priskrbljena. Ako je pravedna, doći će joj pravedni, a ako je nepravedna, doćiće joj nepravedni.“ Iz životne prakse se vidi da se oko vlasti okupljaju oni kojima ona kao takva odgovara.
Kada ljudi budu izabrani na određene pozicije u vlasti trebaju imati na umu izvor vlasti, te teret preuzetog emaneta i pravedno postupati. Voditi računa o prolaznosti ovoga svijeta, da vlast traje do određenog roka i o posljedicama svoga upravljanja. Muhammed a.s. je rekao: „Ko se ne smiluje drugima, ni njemu neće biti milost data.“
Takođe treba znati i prema tome graditi položaj, da je Allah iznad svega i da od Njega sve zavisi: „Kad bi oni bilo kakav udio u vlasti iamli, ljudima nebi ništa dali.“ (En-nisa: 53)
Škrtost i zavist razaraju i ličnost i društvo, a posebno su opasni kod ljudi koji raspolažu vlašću, uticajem i autoritetom. Od ljudi koji su na vlasti se očekuje velikodušnost u davanju i briga za opću dobrobit. Sebičnost vladara je velika opasnost za zajednicu kojom upravljaju. Vladara treba krasiti i milosrdnost, jer oni koji imaju vlast imaju i priliku da budu milosrdni. Posebno je mudro to pokazati prema direktnim rivalima na izborima. Muhammed a.s. je nakon fetha na Bedru oprostio svojim protivnicima koji nisu zaslužili kaznu po Božijem zakonu, koji nisu počinili zločin. Imućne zarobljenike oslobodio uz otkup, pismene uz uvjet da opismene muslimane, a siromašne bez ikakve protivusluge. Nakon bitke na Bedru bio je samo jedan izuzetak prema onome koji ga je direktno ometao u misiji. Nakon oslobađanja Meke kažnjeni su samo zločinci.
Ovi primjeri nam govore da se valst može oplemeniti, ako joj se pristupi sa lijepim nijetom. Jusuf a.s. je oprostio svojoj braći, koji su ga bacili u bunar jer je bio svjestan porijekla vlasti. Predeverao je tamnicu, put u pustinji i bio spašen. Nije se svetio braći. Bio je svjestan šejtanove uloge koji je posijao razdor među njima. Svojem Gospodaru se obrati riječima: „Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onim koji su dobri.“
Jusuf a.s. se otrgao od trijumfa, vlasti i blagostanja i zahvaljuje se Allahu dž.š. Okreće se Vlasniku svega, Onome koji nad svim ima vlast. Ovo je primjer skromnosti u onoga kome je vlast darovana. Ne koristi sposobnost tumačenja snova za vlastitu afirmaciju, ne koristi vlast da se sveti, nego priznaje da mu je dato „nešto vlasti“ i nešto autoriteta od Allaha i moli da umre kao musliman i da bude među dobrima, a ne da vječno vlada.
Autor: Mustafa Muharemović
