Veoma prisutna navika kod nas je zakletva.
Zaklinjanje čujemo, nerijetko čak i iz usta dobrih vjernika, zakletve kao što su ”majke mi”, ”Kur`ana mi ”, ”života mi ” itd. Ljudi više i ne primjećuju koliko zakletve ne koriste. Nismo ni svjesni koliko jedna ovakva, na prvi pogled bezazlena zakletva predstavlja grijeh, jer čovjek, zakljinjući se nečim drugim osim Allaha, izjednačava to sa Allahom. Zakletva nečim drugim osim Allaha predstavlja mali širk. A znamo da je širk obožavanje nečeg drugog mimo Allaha i on izvodi čovjeka iz vjere.
Rekao je Poslanik s.a.v.s. :”Ko se zakune drugim a ne Allahom, pripisao je Allahu duga (učinio širk)”,(Ahmed, sahih), te ”Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima, a ko hoće da se zakune, neka se zakune Allahom ili neka šuti.”(muttefekun alejhi).
Također nije dobro da se vjernik često zaklinje Uzvišenim Allahom, iako je to jedina dozvoljena zakletva, treba je koristiti samo u krajnjem slučaju, jer vjernik je taj koji u svakoj prilici govori istinu i nije potrebno da istinitost svojih riječi dokazuje zakletvom.
U šerijatskim tekstovima nalazimo tri vrste zakletve za koje se vežu određeni propisi:
Prva je:
Jemin-i lagv, ili brzopleta zakletva. Ova zakletva se odnosi na ono na što se čovjek zakune ne namjerno bez razmišljanja, ne želeći u stvarnosti da se zakune ali iz običaja često koristi zakletvu. Kao na primjer da kaže ''ne tako mi Allaha'' ili '' da kunem se Allahom'' i tome slično. Također ova zakletva se odnosi, da se čovjek zakune na nešto što misli da je istina a u stvarnosti nije tako.
Onaj ko se zakune na ovaj način, niti je grješan niti je obavezan da učini keffaret (iskup za krivokletstvo), a dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja: « Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite...» (El-Bekare, 225).
Druga vrsta zakletve je:
Jemin-i gamus, odnosno lažna zakletva. To znači da se čovjek potpuno svjesno i bez ikakve prisile, zaklinje Allahom ili Njegovim imenima i svojstvima, na nešto što je u potpunosti svjestan i ubjeđen da je laž, kako bi pribavio određenu dunjalučku korist ili postigao određeni cilj. Još se naziva i šehadetuz-zur ili lažno svjedočenje.
Ovakva vrsta zakletve spada u velike grijehe. Rekao je Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Abdullah b. Amr r.a.: ''U velike grijehe spada: širk, neposlušnost roditeljima, ubistvo i lažna zakletva ''. (Buhari br.6675, Tirmizi br.3021).
Od Ebu Umame r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ko zakletvom oduzme nešto od prava muslimana, Allah ga je obavezao vatrom i zabranio mu ulazak u džennet...'' (Muslim br.137, Ibn Madže br. 2324).
Od Abdullaha b. Mes'uda r.a se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ko se zakune lažnom zakletvom preko koje će zakinuti pravo i imetak muslimana, takav će Allaha sresti a On će na njega biti srdit''. (Buhari, br. 6676, Muslim, br.138)
Nema sumnje da je lažno zaklinjanje haram kako se da zaključiti iz navedenih hadisa. Međutim, ponekad je dozvoljeno da se čovjek zakune lažno kako bi sačuvao život ili čast muslimana, ili ostvario kolektivnu korist za muslimane. Tako na primjer ukoliko neko od muslimana bude upitan od strane nekog zločinca o drugom muslimanu, prvo treba da koristi tevriju (vrsta dozvoljene obmane), a ukoliko mu ne uspije, neka se istinski lažno zakune i za to neće snositi odgovornost inšallah. Dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja, gdje se oslobađa odgovornosti ona osoba koja pod prisilom počini kufr: «Onoga ko zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna...» (Nahl, 106). Sigurno je da je lažna zakletva manji grijeh od kufra, pa ako za njega pod prisilom čovjek neće biti odgovoran, preče je da ne bude odgovoran za lažnu zakletvu u ovakvoj situaciji. Što se tiče tevrije u vezi lažne zakletve, o njoj se prenosi slijedeća predaja: Od Suvejda b. Hanzale se prenosi da je rekao:
'' Krenuli smo želeći da se pridružimo Allahovom Poslaniku s.a.v.s. a sa nama je bio Vail b. Hudžr r.a. koga su prepoznali i uhvatili njegovi neprijatelji. Tražili su od nas da se zakunemo(da je od nas), pa sam se ja zakleo da mi je on brat. Spomenu sam to Allahovom Poslaniku s.a.v.s. pa mi je rekao: ''Istinu si rekao, musliman je brat muslimanu''. (Ebu Davud br.3070, Ibn Madže br. 2119. Albani ga je ocijenio ispravnim).
POSTOJI LI KEFFARET-ISKUP ZA OVU ZAKLETVU, ILI PORED POKAJANJA ČOVJEK NIJE DUŽAN DA UČINI NIŠTA DRUGO?
Po ovom pitanju postoje dva poznata mišljenja. Prvo mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka Hanefijskog, Malikijskog i Hanbelijskog mezheba, koji kažu da je počiniocu lažne zakletve obaveza iskreno pokajanje i da za nju nema iskupa.
Dokaz im je između ostalog predaja od Ibn Mesu'da r.a. da je rekao: ''U grijehe za koje ne postoji iskup smo ubrajali lažnu zakletvu. Upitaše ga: Šta je lažna zakletva?, a on odgovori: Da se čovjek lažno zakune i na takav način od svoga brata zakine njegov imetak ''. (Bejheki 10/37, sa dobrim lancem prenosilaca). Nije poznato da je neko od ashaba rekao suprotno govoru Ibn Mes'uda.
Također u prilog ovom mišljenju ide i činjenica, da ni za ostale velike grijehe, poput krađe, zinaluka, pijenje alkohola itd., nema iskupa, pa tako ni za nju.
Drugo mišljenje zastupaju pravnici Šafijskog mezheba i rivajet od Imama Ahmeda, da za lažnu zakletvu ima iskup.
Prvo mišljenje je prioritetnije iz razloga što lažna zakletva u stvarnosti i nije zakletva, jer je istinska zakletva za koju postoji kefaret šerijatski dozvoljena, dok je lažna zakletva veliki grijeh koga šerijat nikako nije dozvolio, tako da je razlika među njima velika. U prilog ovog mišljenja ide i činjenica da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao onom bračnom paru kada je čovjek optužio ženu za zinaluk, pa su se oboje kleli da su u pravu i da istinu govore: '' Allah dobro zna da jedno od vas dvoje laže, pa ima li ko od vas da se pokaje? '' (Buhari, br. 5311). Iz ovog hadisa je vidljivo da im Poslanik s.a.v.s. nije naredio da se za lažnu zakletvu iskupi onaj ko je lažov, što bi on, da je bilo nužno sigurno učinio, jer nije dozvoljeno odgoditi objašnjenje vjerskog propisa, kada se za to ukaže potreba.
I treća zakletva je:
Jemin-i mun'akid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup.
Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune određeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a neki na ono u čemu se zaklinje.
Uvjeti koji se odnose na osobu koja se zaklinje su:
1-šerijatska punoljetnost
2-potpuna pamet, odnosno da je osoba normalna
3-islam, odnosno da je ta osoba musliman (kod Hanefija i Malikija)
4-izgovaranje zakletve jezikom, tako da se zakletvom ne računa ono što bi čovjek pomislio u sebi sve dok to ne izgovori. (osim kod nekih Malikija).
5-čvrsta namjera da se zakletva izgovori i ispuni,
6-lični odabir, tako da se ne računa zakletva onog ko pogriješi ili na zakletvu bude natjeran (osim kod Hanefija)
Uvjeti koji su vezani za ono za što se čovjek kune:
1-da se zakletva odnosi na nešto što je vezano za budućnost
2-da ono na što se čovjek zaklinje bude realno moguće da se učini
Uvjeti vezani za jezičko formulisanje zakletve i njen izgovor:
1-da zakletva bude sa Allahom i Njegovim imenima ili svojstvima, a ne stvorenjima
2-da prilikom zaklinjanja ne bude pauze između zakletve i onoga u šta se čovjek kune
(na primjer, ako kaže tako mi Allaha, a zatim napravi dužu pauzu a zatim kaže: uradiću to i to, to se ne računa validnom zakletvom)
3-da na kraju svoje zakletve ne kaže inšalllah-ako bog da, jer će na takav način anulirati obavezu ispunjenja zakletve
PROPIS ISPUNJENJA ILI KRŠENJA OBEĆANE ZAKLETVE:
Ima nekoliko situacija vezanih za ovu vrstu zakletve(munakid):
1-ko se zakune da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, nema razilaženja da mu je obaveza da je ispuni.
2-ko se zakune da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza mu je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi.
3-da se zakune da će izvršiti nešto što je mustehab-pohvalno, ili da će ostaviti nešto što je mekruh-pokuđeno. Na primjer da kaže: tako mi Allaha klanjati ću sunnete od podne namaza. U ovom slučaju, bolje je da ispuni svoju zakletvu, a pokuđeno je prekršiti istu, dok neki kažu da ju je obavezno ispuniti i da ju je haram prekršiti, zbog riječi Allaha u prijevodu značrnja: « i čuvajte svoje zakletve» (Maide 89).
4-ako se zakune da će uraditi mekruh ili da će ostaviti mustehab, lijepo bi bilo da prekrši zakletvu i da se za nju iskupi, zbog riječi Poslanika s.a.v.s.:
''Ko se zakune da će nešto uraditi pa nakon te zakletve vidi da je nešto drugo bolje od onoga na što se je zakleo, neka prekrši svoju zakletvu i neka uradi ono što vidi da je bolje ''. (Muslim br.1650, Tirmizi br. 1530).
Od ove vrste je i zakletva Ebu Bekra r.a. kada se je zakleo da više neće udjeljivati sadaku Mistahu r.a., koji je bio od učesnika potvore na Aišu r.a., pa je Allah objavio ajete koji u prijevodu znače: «Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe...» (Nur, 22). (Hadis u kojem se spominje ovaj događaj bilježe Buhari br. 4759 i Muslim br. 2770).
''IZDVAJANJE'' (EL-ISTISNA) U ZAKLETVI:
Izdvajanje u zakletvi znači da se čovjek Allahom zakune da će nešto učiniti na primjer, i odmah nakon zakletve kaže inšallah-ako bog da, ili ako Allah htjedne, ili ako mi Allah pomogne, i tome slično.
Ukoliko se ova riječ doda odmah nakon izgovorene zakletve, ona poništava obavezu izvršenja zakletve pa osoba nije obavezna da ispuni ono na što se je zaklela, i nema iskupa ako je prekrši. Neki čak prenose i idžma po ovom pitanju. (Mugni 11/226, Fethul-Bari 11/602). Dokaz su riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. da je rekao: ''Ko izgovori svoju zakletvu a zatim kaže inšallah, ne može je prekršiti''.
(Tirmizi br.1532, Ibn Madže br.2104. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva br.2570)
Da bi se na ovakav način poništila zakletva, potrebi su slijedeći uvjeti:
1-da se riječi: ako Allah da, izgovore odmah nakon zakletve
2-da to izgovori jezikom, a ne samo da nijeti srcem
3-da mu je namjera da učini izdvajanje(el-istisna) a ne nešto drugo, premda nije uvjet da to nijeti od samog početka, već je može dodati i na kraju.
4-nema smetnje da se ovo izdvajanje kaže prije ili poslije zakletve.
Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur'ana, sunneta i idžma'a islamskih učenjaka. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: «Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti...» (El-Maide, 89.)
Prekršitelj zakletve ima pravo da bira između prve tri ponude (da nahrani deset siromaha, da ih obuče ili da oslobodi roba), a ako ne može ništa od ponuđenog, onda će postiti tri dana. Nije mu dozvoljeno da posti odmah, odnosno prije nego što pokuša ponuđeno, po idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka.
Trebamo obratiti paznju na davanje zakletvi jer uzimamo Allahove ime kod istih!NE uzimajmo Njegovo Uzviseno ime za svako djelo koje izvrsavamo...Kada se zakunemo gledajmo da i izvrsimo svoju zakletvu!
Muhamed Krajinović
