Nakon Informbiroa 1949. godine i prekida odnosa sa socijalističkim državama, Jugoslavija je tražila vanjskopolitičke partnere u nesocijaslističkim zemljama. Iako su vjerske zajednice bile odvojene od države i bilo im je zabranjeno baviti se politikom, država je Islamsku zajednicu koristila za potrebe svoje vanjske politike.

Svjetska islamska konferencija u Karačiju je na zasjedanju od 9. do 11. februara 1951. godine donijela rezoluciju o položaju muslimana na Balkanu i Jugoslaviji. “Ova sesija konferencije duboko je zabrinuta nad patnjama jugoslovenskih muslimana i osuđuje napade na njihovu vjersku slobodu. Ti napadi su povreda slobode i humanosti. Ova konferencija uvjerava muslimane u svojoj punoj podršci u osiguranju njihovih prava i mirne egzistencije”. Sličnu rezoliciju Konferencija je donijela u maju 1952. godine. Reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić je reagovao na ovu rezoluciju, istakao puna prava i slobode jugoslovenskih muslimana i osudio donošenje rezolucije.

Prvo putovanje naših hadžija poslije Drugog svjetskog rata, bilo je u organizaciji države. Pet hadžija , na čelu sa reisu-l-ulemom Ibrahim ef. Fejićem je 1950. otputovalo na hadž. Za trajanja putovanja diplomatski predstavnici Jugoslavije su bili na usluzi hadžijama. Put je iskorišten za  razbijanje propagande emigrantskih grupa u zemljama Bliskog istoka o nepostojanju vjerskih sloboda. Održano je nekoliko satanaka sa političkim i vjerskim vođama ovih zemalja. Ovo putovanje su novinari u zemljama kroz koje su putovale hadžije pratili i o tome pisali.

Jugoslovenske vlasti se iskoristile činjenicu da imaju muslimansko stanovništvo. Uslijedile su posjete delegacija Islamskih zemalja Sarajevu, Islamskoj zajednici i sarajevskim džamijama. Reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić je od Predsjednika Federativne Narodne Republuke Jugoslavije odlikovan 16. novembra 1956. Ordenom jugoslovenske zastave prvog reda “za zasluge u razvijanju i učvršćenju miroljubive saradnje i prijateljskih odnosa izmedu FNRJ i drugih država”.

O značaju muslimana za vanjsku politiku Jugoslavije govori podatak, da je od 25 zemalja učesnica Prvog samita nesvrstanih u Beogradu 1961. godine njih 12 bilo sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Jugoslovenska vanjska politika je uticala da se “…opći službeni stav prema islamu izmjenio potkraj pedesetih i u šezdesetim godinama iz sasvim osebujnog razloga: jugoslovenska je muslimanska zajednica postala tada oruđe Titove tobože “nesvrstane” vanjske politike. Muslimanska imena postaju važna za diplomatsku karijeru u islamskim zemljama. Ekonomski interes je nadvladao ideološki. Jugoslovenska preduzeća su pronašla tržište za svoje proizvode i nezaposlenu radnu snagu.

Islamska zajednica je imala korist od ovih posjeta i usmjerenosti jugoslovenske vanjske politike prema islamskim zemljama, jer je stupila u vezu sa muslimanima u svijetu, izašla iz izolacije i postupno aktivno učestovala u radu islamskih konferencija. Vođstvo Islamske zajednice je bilo svjesno svoje uloge i u određenoj mjeri je iskoristilo. Islamska zajednica je ove kontakte iskoristila za povezivanje sa muslimanima, školovanje svojih kadrova na islamskim univerzitetima, te učešću u islamskim organizacijama i asocijacijama. U povezivanju Islamske zajednice sa muslimanskim svijetom poseban doprinos su dali Husejn ef. Đozo i dr. Ahmed Smajlović.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dio muslimana je emigrirao u inozemstvo. Islamska zajednica nije pratila naše iseljenike, te su oni bili meta raznih misionarskih grupa. “Muslimani su (u emigraciji) u pravilu ostajali bez ikakve vjerske pouke, što je nedopustivo “u vrijeme misionarstva i prozelitizma”. Pritisak na muslimansku emigraciju je bio veliki, jer su kršćanske izbjeglice lakše dobijale papire za iseljavanje u prekomorske zemlje. Muslimanski emigranti su upoznavali svjetsku javnost o položaju muslimana u domovini koristeći podatke iz službenih izvjestaja Ulema-medžlisa u Sarajevu.

Islamska zajednica je tek poslije 1972. godine počela voditi brigu o muslimanima u inosranstvu, kako bi im obezbjedila osnovne vjerske usluge. “Prvi džemat Bošnjaci su osnovali u Achenu 1978. godine…”  Angažovani su imami u SR Njemačkoj, Belgiji, Danskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji. Bila je to briga za ekonomske, ali ne i političke iseljenike.

Na kraju Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je bila porušena i razorena zemlja. Muslimani su pretrpjeli velike ljudske i materijalne gubitke. Na meti uništavanja su se našli objekti kulture i tradicije, a posebno vjerski objekti. Prema podacima Vrhovnog islamskog starješinstva preko 1.700 vjerskih objekata bilo je uništeno i oštećeno na području Jugoslavije, veći dio se odnosio na Bosnu i Hercegovinu. Podaci o porušenim vjerskim objektima su nepouzdani, zbog slabog funicionisanja organa Islamske zajednice na terenu, ipak oni govore o razorenim, spaljenim i uništenima džamijama, mesdžidima, mektebima, tekijama, turbetima i drugima objektima.

Obnova i izgradnja vjerskih objekata je najvidljivija manifestacija djelovanja vjerske zajednice. Islamska zajednica, je ostala bez novčanih sredstava za obnovu ovolikog broja porušenih džamija i mesdžida. Društvo, zahvaćeno ateističkom propagandom okrenuto industrijalizaciji i elektrifikaciji, nije bilo naklonjeno obnovi vjerskih objekata. Bilo je vjerskih objekata koji su korišćeni za potrebe države. Prema izvještaju Ulema medžlisa u Sarajevu iz 1950. godine od ukupno 793 džamije 594 su radile, a 199 nisu radile zbog rušenja ili su zauzete za smještaj žitarica.

Proces obnove je trajao cijeli socijalistički period i u potpunosti nije završen. Vođe sistema su se hvalile vjerskim slobodama, na osnovu gradnje vjerskih objekata. Obnova je bila spora i teška, ne samo zbog pomanjkanja materijalnih sredstava, nego više zbog ometanja od strane vlasti. “U Cerskoj, za vrijeme rata je popaljenja džamija. Džematlije već četiri godine traže da se dade dozvola za obnovu džamije. Dolazili su i ovdje. Ti ljudi i dan danas u tome nisu uspjeli, pa bih molio da se tim ljudima pomogne. Oni zimi razmetu snijeg na mjestu gdje je bila džamija i vrše vjerske obrede“. Zahtjevi za obnovu i gradnju džamija nisu rješavani po deset ili više godina. Džamija u Vogošći je sagrađena tek 1963. a dozvola za gradnju je tražena od 1953. godine. Prema izvještaju Vrhovnog islamskog starješinstva “Lakše je bilo prikupiti novac od ljudi nego dobiti dozvolu”.

Bilo je i drugih razloga za ne obnavljanje džamija. Azizija džamija u Brezovom Polju, oštećena topovskim hicem 1943. nije obnovljena zbog nebrige Zavoda za zaštitu spomenika, vjerskih i vakufskih vlasti i mještana Brezova Polja. Džamije koje su bili pod zaštitom su u stvari više bile zaštićene od popravke nego od propadanja. Vrhovno islamsko starješinstvo i Vrhovni sabor,  više puta su tražili izmjene Zakona o nacionalizaciji, kojim bi se denacionalizovala imovina Islamske zajednice uz spomenike kulture, radi njihova održavanja ili da ih Zavod za zaštitu spomenika kulture efikasno održava.

Opravka i izgradnja džamija je nešto intezivirana krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina. Obnovljene su džamije porušene u toku Drugog svjetskog rata, “sa neznatnim izuzetcima, novi vjerski objekti prave se samo u mjestima gdje su i do sada postojali, ali su vremenom i ratnim nepogodama ruinirani i onesposobljeni za korišćenje”. U Ljubinju je odobrena izgradnja jedne od tri porušene džamije odlukom Skupštine opštine tek 1977. Mnoge džamije su porušene radi širenja bosanskohercegovačkih gradova. Džamija Abdul Halimage u Sarajevu je porušena 1952., groblje izmješteno i čitav prostor pretvoren u parkovnu površinu.

Potpuno nove džamije građene su uglavnom u seoskim sredinama. Nova gradska naselja su planirana i građena bez vjerskih objekata. Islamska zajednica se osamdesetih godina počela baviti ovim pitanjem, davajući prijedloge za gradnju vjerskih objekata u novim gradskim naseljima. Ovi zahtjevi su odbijani s obrazloženjem, da vjerski objekti nisu planirani urbanističkim planom. Tako su izgrađena naselja od po nekoliko hiljada stanova, a da u blizini nije bilo ni jedne džamije. Vlasti su išle tako daleko da su neke džamije bile nacionalizovane i služile kao magacini, izložbeni prostori ili zbog nebrige propadale.

Sličnu sudbinu su imale tekije, turbeta, mektebi, mezarja i drugi vjerski objekti. Derviški redovi su u Bosni i Hercegovini imali dugu tradiciju. Drviši su se sakupljali u tekijama, veličali Boga dž.š. i proučavali sufijsku literaturu. Tekije su odlukom Ulema-medžlisa od 12. marta 1952. zatvorene. Neke tekije su porušene, kao što je čuvena Mevlevijska tekija na Bendbaši, radi parkovnog uređenja okolnog prostora. Derviški redovi i tekije su ponovo uvedene u sistem Islamske zajednice 1989., kada je Vrhovni sabor Islamske zajednice ukinuo raniju Odluku o prestanku rada tekija.

Od 1945. do 1990. godine, mnoga gradska mezarja su izmještena, a na njihovim mjestima izgrađeni razni objekti. Mezarja u gradovima, bez obzira na historijsku važnost su uništavana, a nišani kao dio islamske kulture i svjedoci postojanja muslimana uklanjani. U Zvorniku je novo naselje nazvano “Grobnice”, jer je podignuto na na mjestu mezarja. Četiri parcele mezarja u Kovačima, jedno od najstarijih u Sarajevu, sa nišanima iz XVI stoljeća je izmješteno.

Vjerski objekti porušeni ili oštećeni tokom Drugog svjetskog rata sporo su obnavljani ne samo zbog nedostatka sredstava, nego i zbog odugovlačenja kod izdavanja dozvole za gradnju od strane vlasti.

Džamije, mesdžidi, mektebi, turbeta, tekije i drugi vjerski objekti muslimana Bosne i Hercegovine žrtvovani su izgradnji gradova. Na njihovim mjestima su izgrađeni objekti različitih namjena, a nova naselja su planirana i građena bez vjerskih objekata.

Podaci o vjerskim objektima u Bosni i Hercegovini

Godina	1953.	1954.	1955.	1956	1957.	1958.	1960.
Aktivne džamije	809	700	701	707	710	711	968
Pasivne džamije		253	248	239	236	235
Aktivni mesdžidi	29	117	121	129	137	134	239
Pasivni mesdžidi		106	102	102	95	97
Privatne prostorije
Ukupno	838	1.176	1.172	1.177	1.178	1.177	1.107

 

Godina	1961.	1962.	1963.	1971.	1972.	1974.
Džamije	969	968	968	1012	1031	1076
Mesdžidi	241	241	241	474	474	492
Privatne prostorije				328	364	393
Ukupno	1.210	1.209	1.207	1.814	1.869	1.963

Islamska zajednica, dočekala je Drugi svjetski rat u organizaciji nastaloj nakon pada šestojanuarskog režima. Ustav iz 1936. godine bio je na snazi tokom trajanja rata. U uslovima rata, postojanja različitih državih tvorevina na području Jugoslavije, rad Islamske zajednice je sveden na njene osnovne funkcije. U takvoj situaciji vrh Islamske zajednice i njeni niži organi su dijelili sudbinu naroda. Vlast Nezavisne Države Hrvatske je pritiscima, pa i indiskretnim naređenima predsjedniku Vrhovnog vakufskog sabora Husagi Čišiću i naibu reisu Salih ef. Bašiću, pokušala ishoditi promjenu ustava i potpuni uticaj na Islamsku zajednicu. Završetak rata Islamska zajednica je dočekala sa razorenom organizacijom, desetkovanim vjerskim kadrom, porušenim i oštećenim objektima, a po peti put u novim državnopravnim okolnostima kojima je morala potčiniti svoju unutrašnju strukturu i organizaciju.

Prvi poslijeratni izbori za sve vakufske organe, održani su u novembru 1945. godine. Izbori su održani na cijeloj teritoriji NR Bosne i Hercegovine, na inicijativu dijela Narodnog fronta, a na osnovu Ustava Islamske vjerske zajednice od 24. oktobra 1936. godine. Činjenica da su izbori provedeni pod uticajem Narodnog fronta, govori da su birani podobni ljudi, spremni na bespogovornu lojalnost novom duštvenom sistemu, dok su nepodobni uklanjani montiranim procesima. Suđenje 21. januara 1951. u
grupi Kasima Dobrače 1947. je očigledan primjer uklanjanja islamski opredjeljenim intelektualcima. Mahmut Traljić o tome svjedoči: “Po mom uvjerenju to je urađeno zato što su se pripremali izbori za novo rukovodstvo u Islamskoj vjerskoj zajednici, a ovi ljudi bi smetali u tom izboru. Jednostavno, oni nisu odgovarali tadašnjem režimu. Mislim da je to bio glavni razlog što smo zatvoreni i osuđeni“.

Nakon izbora, ustrojena je Islamska zajednica u FNRJ, po uzoru na Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine. Nakon dogovora sa predstavnicima muslimana u drugim republikama formirani su zajednički organi: Vrhovni vakufski sabor i Vrhovno islamsko starješinstvo, kao njegov izvršni organ. “Donošenju novog Ustava Islamske vjerske zajednice pristupilo se tek, 1947. godine, nakon što je državnim Ustavom 1946. godine utvrđen državnopravni i politički okvir izgradnje jugoslovenske države i pravni položaj vjerskih zajednica. Ustav je usvojen 26. avgusta 1947. godine. Položaj Islamske zajednice se nazire iz samog Ustava, koji je bio najkoncizniji u njenoj historiji. Sadržavao je 38 članova.

Za prvog reisu-l-ulemu poslije Drugog svjetskog rata, 26. avgusta 1947. godine izabran je Ibrahim ef. Fejić. Menšura je predata 12. septembra 1947. godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu po prvi put. “Na ovom visokom odgovornom položaju u svom desetogodišnjem radu, radio je na saniranju prilika u Islamskoj vjerskoj zajednici, i normalizaciji odnosa između organa narodne vlasti i Islamske zajednice”.

Na zasjedanjima Sabora, obraćanja učesnika obiluju terminologijom i parolama svojstvenim novom poretku. U toku dva saborska saziva obraćanja govornika su započinjala sa “drugovi”, na prvom zasjedanju trećeg saziva Sabora 30. oktobra 1955. godine sabornici se obraćaju sa “braćo i drugovi”, a tek 1964. “poštovana gospodo i draga braćo”.

Novo rukovodstvo Islamske  zajednice je započelo organizaciju koja je u toku Drugog svjerskog rata bila razorena. Veze i koordinacija izmedu viših i nižih organa, bila je prekinuta ili vrlo slaba. Mnoga mjesta su usljed razaranja i protjerivanja muslimanskog stanovništva ostala bez ikakve vjerske organizacije. “U tim danima organizacija Islamske vjerske zajednice može se reći, skoro nije ni postojala, jer su vakufski organi, naročito vakufska povjerenstva, u većini srezova još u toku okupacije bila rasuta, a i ostali upravno-imovinski, a i vjersko prosvjetni organi nalazili se u sličnom položaju“.

Reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić se 1957. povukao sa položaja zbog bolesti. Na mjesto prvog čovjeka u islamskoj  zajednici izabran je  Sulejman ef. Kemura. Na toj dužnosti je ostao do smrti 19. januara 1975. Ovo je bio period dinamičnog razvoja Islamske zajednice. Iako je ostala bez skoro cjelokupne vakufske imovine, udareni su temelji boljoj organizaciji, pronađeni novi  izvori finansiranja, podignut ugled u društvu i uspostavljeni dobri odnosi sa muslimanima u svijetu. U vrijeme njegovog vođenja Islamske zajednice, dva puta je usvajan novi Ustav i jedne ustavne izmjene.
 
Islamska zajednica se prilagođavala društvenim i političkim prilikama. Naredni Ustav usvojen je na vanrednom zasjedanju Vrhovnog vakufskog sabora u FNRJ 13. jula 1959. godine. Načinjene promjene u ovom Ustavu, u odnosu na Ustav iz 1947. se odnose na ukidanje u nazivima organa Islamske zajednice, vakufski. Reisu-l-ulema nije više bio u sastavu VIS-a kojem je stajao na čelu, nego je ustanovljen kao poseban organ, sa propisanim nadležnostima, a na čelu Vrhovnog islamskog starješinstva (dalje VIS-a) u FNRJ stoji prema samom položaju koji zauzima. Džematski imam je prestao biti organ Islamke zajednice. Ovim ustavom su spojeni vjerski i imovinski organi u jedistvena administrativna tijela. Zajednički se upravljalo svim vjerskim i vjersko-prosvetnim poslovima i imovinom Islamske zajednice. Ove ustavne promjene su osim organizacijskih poboljšanja imale i ulogu prilagođavanja društvenim uslovima, jer je  1958. godine Islamska zajednica izgubila najveći dio vakufske imovine.

Ovaj Ustav, 1963. pretrpio je promjene, kada je izvršena reorganizacija nižih organa Islamske zajednice. Po Ustavnoj odluci ukinuta su povjerenstva Islamske vjerske zajednice, a džematskim odborima proširene kompetencije, po kojima su postali osnovni vjersko-prosvjetni i imovinski organi. Novi organ pod nazivom Odbor Islamske zajednice, bio je osnovni predstavnik Islamske zajednice na terenu. Ovom promjenom, izvršena je decentralizajica u okviru Islamke zajednice, s ciljem efikasnijeg rada na terenu. Uslijedio je slobodniji nastup Islamske zajednice u načinu djelovanja. “Dosadašnji rad organa Islamske vjerske zajednice bio je uglavnom usmjeren na problem prilagođavanja. U tom periodu Islamska vjerska zajednica našla je svoje mjesto u novoj  društvenoj stvarnosti i shvatila svoju ulogu i društvenu funkciju“.

Društvene promjene, ali i razvoj Islamske zajednice za jednu deceniju je bio vrlo dinamičan, pa je Vrhovni sabor 5. novembra 1969. godine usvojio novi Ustav. “Iz općih odredbi se vidi da je klima u društvu znatno promjenjena kada je u pitanju vjera i djelovanje Islamske zajednice. Karakteristična je novina u članu 4: ”Ništavna je svaka odluka ili propis kojim bi bila povrijeđena načela islama. Kojom odlukom ili propisom su povrijeđena ta načela utvrđuje Vrhovno islamsko starješinstvo na sjednici na kojoj je prisutno najmanje tri četvrtine članova i o tome izdaje obrazloženje i rješenje.” U iole normalnim uvjetima rada ovakva ustavna odredba bila bi posve logična pa možda i nezapažena. Međutim, njeno unošenje u Ustav bilo je signal stanovitog otopljavanja općih uvjeta u vjerskom životu muslimana, pa i nagovještaj kvalitetnijeg kadrovskog i općeg organizovanja muslimana“. Novina ovog Ustava je vraćanje muftija u sistem organizacije Islamske zajednice, ukinuti Ustavom 1936. godine. Izbor muftija se teško provodio“. Tako je u prvih 12 godina djelovanja ovog Ustava bio postavljen samo jedan muftija, ali je i njegovo postavljenje bilo ustavno-pravno upitno, jer nije posjedovao potrebno teološko obrazovanje. Stalni prigovori, reklo bi se opravdani, na izbor do tada jedinog postavljenog muftije, vjerovatno uz prilično sužen izbor kvalitetnih kandidata za ove funkcije i cenzura koju je nad Islamskom zajednicom nezvanično ali veoma moćno provodila tadašnja državna politika, imala za posljedicu da je tek 1982. godine u Bosni i Herecgovini izabran prvi muftija poslije Drugog svjetskog rata koji je ispunjavao sve propisane uvjete za izbor na ovu funkciju.

Početkom sedamdesetih godina djelatnost Islamske zajednice se osjetila na svim prostorima gdje su živjeli muslimani. Organizovani su džemati u mjestima gdje su muslimani živjeli u većem broju, a prije ih nije bilo. Radilo se o ekonomskim iseljenicima, uglavnom prema razvijenijem dijelu zemlje. Organizuju se džemati u inostranstvu, gdje su boravili na privremenom radu muslimani iz Jugoslavije, ali su muslimani u iseljeništvu i na privremenom radu u inostranstvu unešeni u Ustav tek 1990. godine.

Sulejman ef. Kemuru je naslijedio Naim ef. Hažiabdić, reisu-l-ulema od 1975. do 1987. godine. U ovom periodu su ostvareni značajni uspjesi u radu Islamske zajednice. “…otvaranje Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine, otvaranje Isa-begove medrese u Skoplju, otvaranje ženskog odjeljenja gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, kao i izgradnja Zagrebačke džamije, čije otvaranje nije doživio, iako je bila gotova“.

Nakon smrti Naim ef. Hadžiabdića na položaj reisu-l-uleme imenovan je hafiz Husein Mujić. “Svečana predaja menšure, po njegovoj ličnoj želji, obavljena je 11. decembra 1987. godine u beogradskoj Bajrakli džamiji“. Bilo je to drugi put u historiji Islamske zajednice. Prvi put je menšuru u Beogradu primio Ibrahim ef. Maglajlić 1930. godine.

Krajem 1988. i početkom 1989., “pokret imama” je zatražio smjene čelnih ljudi Islamske zajednice i predsjedništva Udruženja vjerskih službenika u Bosni i Hercegovini, izmjenu normativnih akata, te uspostavljanje drugačijih odnosa u Islamskoj zajednici. Kao posljedica ovih zahtjeva Hafiz Husein ef. Mujić se povukao s položaja 1989. godine. Za vršioca dužnosti reisu-l-uleme imenovan je Jakub ef. Selimovski. Na vanrednom zasjedanju Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, 12. aprila 1990. u Sarajevu, usvojen je novi Ustav. Bilo je to  prvi put nakon 1945. bez uticaja vlasti. Jakub ef. Selimovski je izabran za reisu-l-ulemu. On je bio posljednji jugoslavenski reisu-l-ulema.

Islamska zajednica je svoju organizaciju i normativno  djelovanje prilagodila  opštim društvenim uvjetima, a bila je ograničena i vlastitim kadrovskim i finansijskim mogućnostima. Stalno se prilagođavala društvu u kojem je djelovala, ali je koristila nove prilike za proširenje svoga djelovanja. Bitne promjene u Ustavu Jugoslavije o vjeri i vjerskim zajednicama  nisu načinjene za četiri i pol decenije, ali djelovanje i način organizacije Islamske zajednice su se mjenjali, zbog prilika u društvu, a ne ustavnih i zakonskih odredbi države.

Nosioci rada u Islamskoj zajednici su imami, mualimi muderisi, glavni imami, muftije i drugi službenici. Islamske obrazovne ustanove u periodu pred Drugi svjetski rat su dali Islamskoj vjerskoj zajednici potrebni kadar koji je mogao iznijeti tehret duhovne obnove nastradalog muslimanskog stanovništva. Islamska zajednica je tokom cijelog ovog perioda  oskudjevala u kvalifikovanim službenicima, za zadaću vjerskog obrazovanja i vođenja muslimana u novonastalim društvenim uslovima. Pritisak vlasti na imame je proveden odmah nakon završetka rata. Javni istupi vjerskih službenika su kvalifikovani kao neprijateljska djelatnost. “Konstatira se kako “mi nemamo do danas nekih konkretnih podataka o otvorenom djelovanju protiv današnjice”, ali “znademo pozitivno da oni svi govore po crkvama i džamijama kako se  danas treba moliti Bogu više nego ikada, jer je vjera u opasnosti govoreći kako je satana došla među narod (svakako da misle na komuniste).

Montirani su sudski procesi za vjerske službenike. Samo 1953. godine pet imama je osuđeno. Sudski procesi su za neposlušne imame kontinuirano organizovani tokom cijelog ovog perioda. Vršen je stalan pritisak na imame, a mnogi su nakon toga napuštali vjersku službu i zapošljavali se u državnim ustanovama ili privredi. Oni koji su suđeni teško su se vraćali u vjersku službu, jer povjerenstva Islamske zajednice nisu ih željela primiti ponovo u službu.

Imamska služba nije bila privlačna i zbog slabog materijalnog stanja Islamske zajednice, te slabih plaća za imame i mualime. “ U toku ovog izvještajnog perioda Ulema-medžlis je donio rješenja o razrješenju pojedinih vjerskih službenika službe u Islamskoj vjerskoj zajednici. Najvećim dijelom tim razrješenjima bio je povod u tome što su dotični vjerski službenici svojevoljno podnijeli ostavku te prešli u privredu i razne državne službe, jer u službi Islamske vjerske zajednice nisu mogli priskrbiti dovoljno sredstava za izdržavanje”.

Islamska zajednica je angažovala imame penzionere, i sa nižom stručnom spremom. Imami penzioneri su umirali, a svršenici medrese se rijetko zapošljavali u vjerskoj službi. Mnoga mjesta u Bosni i Hercegovini ostajala su bez imama. Organizirani su kursevi za imame i polaganje imamskih ispita, da bi se popunila ova upražnjena mjesta. Oni su bili nosioci rada na terenu i borbe za očuvanje islamske tradicije, sve do početka sedamdesetih godine, a u značajnoj mjeri i kasnije.

Tek je sedamdesetih godina povećano zapošljavanje svršenika Gazi Husrev-begove medrese, a počeli su pristizati prvi svršenici fakulteta u islamskim zemljama i ojačali kadrovsku strukturu Islamske zajednice. “Na teološkim fakultetima u inostranstvu se nalazi preko 100 studenata, od kojih će ove godine 12-15 završiti svoje naukovanje, vratiti se u zemlju i poboljšati kvalifikacionu strukturu vjerskih službenika Islamske zajednice”.

Ovo kadrovsko jačanje nije promaklo Službi državne bezbjednosti koja u svojim analizama ovo vidi kao opasnost za sistem ”U posljednjih deset godina u Islamskoj vjerskoj zajednici u SFRJ djeluje oko 250 vjerskih službenika školovanih na teološkim i drugim fakultetima islamskih zemalja. Ove ljude u Islamskoj zajednici nazivaju “novim snagama” i kao takvi zauzimaju najistaknutija mjesta u hijerarhijskoj strukturi.
Islamski vjeski službenici su 15. septembra 1950. godine formirali svoje udruženje – Ilmiju, Ilmija se borila za statusni položaj svojih članova u Islamskojzajednici i društvu. Socijalno osiguranje, plaće službenika su bila glavna pitanja kojima se na početku bavila. Ilmija je takođe provodila opštedruštvenu politiku, agitujući ulazak seoskog stanovništva u radne zadruge, skidanje zara i feredže, poticala muslimane da se uključe u analfabetske tečajeve i drugo. Ilmija je bila sigurnosno interesantna. Prema uputi Voje Čalovića, načelnika UDB-e u Bosni i Hercegovini: “Rukovoditi se time da u svakom pododboru imamo najmanje jednog saradnika. Tamo gdje se neće formirati pododbori, usljed malog broja sveštenika, nego samo postaviti povjerenici, obavezno da isti budu saradnici.” Preko svojih doušnika službenici Islamske zajednice su stalno bili praćeni, a doušnici korišteni kao svjedoci u montiranim procesima dobrovoljno ili pod prisilom.

Ilmija je bila dio Socijalističkog saveza, te time protagonista socijalističkog viđenja religije. Neki od rukovodilaca Ilmije su bili na visokim dužnostima u ovoj organizaciji. Hafiz Husejn Mujić je bio član predsjednistva Socijalističkog saveza Bosne i Hercegovine. Iz redova rukovodstva Ilmije su birane reisu-l-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovine.

Kada su u pitanju vjerski službenici i njihov odnos prema vlastima, mogli bi se svrstati u tri skupine. Prva skupina su oni koji su više služili vlastima nego svojoj službi, druga skupina su oni koji su bili lojalni režimu, ali su u skladu sa svojim sposobnostima i uvjetima u kojima su djelovali časno obavljali svoju službu i treća skupina službenika koji su bili u sukobu sa vlastima, te zbog toga bili u nemilosti vlasti.

Kvalifikaciona struktura vjerskih službenika

Godina	1950	1955	1956	1958	1968	1970	1971	1972	1976
VSS		2	2		4	5	6	9	18
SSS		19	23	21	43	55	76	92	160
NSS	691	645	660	719	719	430	730	690	600
Bez kval.	123
Penzioner	16	78	79		20	277	73	94	77
Ukupno	630	744	764	740	786	767	785	885	855

 

Starosna struktura imama u Bosni i Hercegovini 1958. godine

God. Starosti	Br.imama	procenat	God. Starosti	Br. imama	procenat
Do 30 godina	24	4,24 %	50-60 godina	208	28,14 %
30-40 godina	119	16,00 %	60-70 godina	116	15,08 %
40-50 godina	212	28,70 %	Preko70 godina	61	8,24 %

Da bi sistem obrazovanja u okviru Islamske zajednice bio zaokružen, bile su potrebne srednje i visoke škole. Medrese su u Bosni i Hercegovini imale dugu tradiciju i stoljećima bile osnova obrazovanja Bošnjaka. Uspostavom novog političkog sistema 1945., skoro je prekinut njihov rad. Zakonom je dozvoljeno vjerskim zajednicama osnivati vjerske škole za spremanje sveštenika. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, očuvala je samo Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Koncem 1945. Ministarstvo prosvjete Bosne i Hercegovine donijelo je odluku po kojoj se okružnim medresama priznaje rang srednje škole. Okružne medrese su ubrzo prestale sa radom. Ulema-medžlis aktom od 31. januara 1949. godine je izvjestio Vrhovno islamsko starješinstvo da je zabranjen rad Behram-begove medrese u Tuzli, jer nije pribavljeno potrebno odobrenje za rad od ministarstva prosvjete. Sultan Ahmedova medresa u Zenici prestala sa radom 1946. Nakon  zatvaranja, u zgradu medrese useljeno je osam porodica. Sličnu sudbinu su imale i ostale medrese, iako su imale dugu tradiciju obrazovanja bosanskih učenjaka u raznim oblastima. Prije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je bilo više od četrdeset medresa, od kojih je najveći dio bio u Bosni i Hercegovini. Medrese se nakon stoljetne uloge obrazovanja, pretvaraju u stambene ili poslovne objekte.

Gazi Husrev-begova medresa je na kraju Drugog svjetskog rata imala šest odjeljenja, bez trećeg i petog razreda. Za period 1945.-1962. deset godina je bila bez maturanata. Zbog materijalnog siromaštva Islamske zajednice u poslijeratnom periodu, teško se održavala i ova medresa. “Dugo vremena nije bilo adekvatno riješeno pitanje finansiranja medrese, pa je materijalni položaj nastavnika i tehničkog osoblja škole bio posebno ugrožen. Iz tih razloga mnogi su ugledni muderisi (profesori) napuštali Medresu i prelazili u druge srednje, više i visoke škole ili u državne službe, a Medresa je ostajala sa sve manjim brojem stručnih i redovnih nastavnika“.

Medresa je do 1949/50 školske godine bila smještena u zgradi Đulagina dvora, kada se preselila u nekadašnju zgradu internata Šerijatske gimnazije u Dobrovoljačkoj ulici. Zgrada je bila neuslovna za školu kakva je bila medresa. U zgradi medrese je najprije smješten Filozofski, a zatim Prirodno matematički fakultet. Od 1961. uvjeti u zgradi su poboljšani dogradnjom novog dijela, a proširen je prostor za prijem većeg broja učenika. Od školske 1961/62. počeo je rad po novom nastavnom planu i programu. Prateći reformu školstva, Medresa je počela sa petogodišnjim školovanjem. Stalne potrebe za novim službenicima u Islamskoj zajednici, nagnalo je rukovodstvo za iznalaženjem većeg i funkcionalnijeg prostora za Medresu. Inicijativu za vraćanje u matičnu zgradu Đulagin dvor, pokrenuo je tadašnji direktor medrese hadži Sulejman Kemura na zasjedanju Vrhovnog sabora 1957. godine, a učenici se uselili u novu-staru zgradu školske 1976/77. godine. Bilo je potrebno punih dvadeset godina da prođe od inicijative do realizacije projekta vraćanja medrese u svoju matičnu zgradu. Delegacije Islamske zajednice više puta su posjećivale Komisiju za vjerska pitanja, vlasti grada Sarajeva, predsjednika SR Bosne i Hercegovine, radi rješavanja ovog pitanja. Uporedo je tekla akcija obezbjeđenja materijalne osnove za adaptaciju zgrade i njeno održavanje. Godine 1971. Husejn ef. Đozo je inicirao ideju sakupljanja zekata, sadekatu-l-fitra i kurbanskih koža za potrebe Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Istovremeno su učenici tražili promjene stanja u medresi, te izmjenu nastavnog plana i programa. Oni su 11. januara 1972. pokrenuli štrajk. Zahtjevi učenika su se odnosili na poboljšanje standarda boravka i školovanja u medresi, te uvođenje opšteobrazovnih predmeta u nastavni plan i program Medrese. Učenici i rukovodstvo medrese su stalno isticali da je štrajk “interna stvar medrese”, da nije inspirisan političkim idejama niti podvrgnut uticaju sa strane. Učenici su nastojali ograditi se od političkih uticaja sa strane, pišući državnom i partijskom rukovodstvu SR  Bosne  i  Hercegovine.

Štrajk je ubrzao reforme. Medresa je u novim prostorijama radila po novom nastavnom planu i programu. “Time su stvorene i osnovne matrijalne i tehničke predpostavke za normalno odvijanje vaspitno-obrazovnog procesa i školovanja stručnog i sposobnog kadra potrebnog Islamskoj zajednici u savremenom dobu“. Od 1978. ponovo je počeo rad ženskog odjeljenja. Žensko odjeljenje je smješteno u jednom dijelu zgrade bivše muške Medrese u Dobrovoljačkoj ulici.

U vremenu od 1945. do 1975/76. školske godine medresu je završilo 526 učenika. Ovaj podatak govori o tome da je Islamska zajednica odškolovala jako malo kadrova za trideset godina rada Gazi Husrev-begove medrese.

Rad u znatno boljim uslovima uz sigurnije finansiranje, Medresa postaje privlačna obrazovna ustanova za učenike, ali i nastavno osoblje. Do kraja ovog perioda školovano je znatno više učenika, čime je Islamska zajednice dobila potrebni školovani kadar.

Školske 1977/78. počeo je sa radom Islamski teološki fakultet u Sarajevu. Tridest godina je trebalo čekati da se oformi ova visokoškolska ustanova. Do otvaranja Islamskog teološkog fakulteta, sitem obrazovanja u Islamskoj zajednici je bio nedostatan za potrebe  i vrijeme u kojem je ona djelovala. Ovo pitanje je rješavano slanjem svršenika Medrese na školovanje u islamske zemlje, ali tek nakon uspostavljanja dobrih i prijateljskih veza Jugoslavije sa ovim zemljama. Prva grupa svršenika Gazi Husrev-begove medrese na univerzitet “El-Azhar” je otputovala 1962., bili su to: Smajlović Ahmed, Ramić Jusuf, Jusufspahić Hamdija, Vejzagić Merzuk i Čanić Salko.

Osnivanje i rad Islamskog teološkog fakulteta pratile su početne poteškoće oko angažovanja kvalifikovanog nastavnog kadra, posebno za teološke discipline. Angažovani su ugledni stručnjaci i bez formalnih uvjeta za izbor u zvanje nastavnika po općeprihvaćenim univerzitetskim kriterijima.

Osnivanje i rad fakulteta se brzo osjetio u javnom životu Islamske zajednice, ali i šire. Svojim javnim nastupima i djelima, studenti i svršenici fakulteta su doprinjeli afirmaciji islama. Javne tribine i predavanja u Tabačkom mesdžidu i Carevoj džamiji u Sarajevu, bila su mjesta okupljanja studentske i srednjoškolske omladine. Ovo je zaustavljeno “Sarajevskim procesom” 1983., kada su istragom i procesom obuhvaćeni studenti i svršenici fakulteta. Među optuženima su bili Hasan Čengić i Džemaludin Latić. Islamski teološki fakultet se brzo afirmisao i u inostranstvu. Na Trećoj konferenciji islamskih univerziteta u Tunisu od 31.marta do 3. aprila 1982., postao je pumopravan član Lige islamskih univerziteta.
U školskoj 1981/82. diplomirala je prva generacija studenata i to njih deset od kojih je osam iz Bosne i Hercegovine. Iz redova prve generacije studenata su angažovani asistenti i time popunili nedostajući potrebni kadar.

Vjerska prava u Bosni i Hercegovini su zajamčena Deklaracijom o pravima građana Bosne i Hercegovine, usvojenom na Drugom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Odmah po završetku ratnih djelovanja 24. maja. 1945. Predsjedništvo AVNOJ-a je usvojilo Zakon o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i razdora. Prilike u Jugoslaviji nakon rata, poljuljanog međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja, zahtjevale su takav zakon, ali njegovo provođenje u uslovima ateističkog zanosa u poratnim godinama bitno su uticale na vjerska prava.

Vjerske zajednice, su po Ustavu od 31. januara 1946. odvojene od države. Proklamovana je jednakost građana pred zakonom, sloboda savjesti i vjeroispovjesti čime su svi građani imali jednaka prava. Muslimani Bosne i Hercegovine su do 1946. u porodičnom pravu koristili Šerijatski sud. “Šerijatski sudovi su ukinuti 5. marta. 1946. čime je šerijat izgubio karakter pravne norme za muslimane u našim krajevima.” Ustav iz 1946. je dozvolio da građani poslije zaključenja braka izvrše vjenčanje  po vjerskim propisima. Na osnovu ustavnih odredbi djelovanje vjerskih zajednica regulirano je Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica. Zakon je proklamovao slobodu ispovjedanja vjere, ali je vjera protjerana u sferu privatnosti. Dozvoljeno je osnivanje vjerskih zajednica, sloboda vjerskim zajednicama u vršenju vjerskih poslova, vjerskih obreda, vjerske nastave, osnivanje vjerskih škola za obrazovanje kadrova. Zakon je predviđao novčane i zatvorske kazne za sprječavanje i ometanje vjerskih skupova, vjerske nastave, vjerskih obreda i ispoljavanje vjerskih osjećanja. Ova stajališta su se, nažalost, svela na proklamacije formalnog karaktera. Sprječavanje pohađanja vjerske nastave od strane nastavnika, maltretiranje djece koja poste i slični primjeri kršenja zakona, uglavnom nisu bili sankcionisani. Dok je vojnicima koji su služili Jugoslovensku narodnu armiju bilo zabranjeno bilo kakvo ispoljavanje vjerskih osjećanja. Kada je u pitanju sloboda vršenja vjerskih poslova i vjerskih obreda, vjerske zajednice su bile pod prismotrom organa SDB. “Rukovodsva vjerskih zajednica, a posebno kleronacionalisti sve tri konfesije u kontinuitetu su organizovale vjerske skupove i proslave, hodočašća i druge manifestacije, oživljavali su stare oblike okupljanja, a ujedno iznalazili nova, vršili raznovrsne pritiske na djecu, omladinu i građane”. O razini postojanja slobode vjerskih obreda  pokazuje činjenica da je od policije zabranjeno okupljanje muslimana na Ajvatovici 1947. godine. Ovo dovište je  obnovljeno tek 1990.godine.

Zakon je imao odredbe o zloupotrebi vjerskih poslova, vjerske nastave, vjerske štampe i vjerskih obreda u političke svrhe. Ove odredbe zakona su uvjek bile opasnost za vjernike, jer su korišćene za kažnjavanje svih onih koji bi se usprotivili rušenju džamija, oduzimanju vakufske imovine i bilo kojem otporu gušenja vjerskih sloboda. Zakonska regulativa je bila jedno a socijalistička praksa drugo, kako je bilo i u drugim oblastima života. Ustavna i zakonska rješenja su često bila za vanjsku upotrebu. U vrijeme stvaranja Pokreta nesvrstanih, kada je Jugoslavija tražila partnere u spoljnoj politici, ustavne odredbe o vjerskim pravima i Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica preveden je na arapski jezik, kao dokaz o vjerskim slobodama muslimana.

Narodna skupština NR Bosne i Hercegovine je 27. septembra 1950. godine usvojila zakon o zabrani nošenja zara i feredže. Vlast je opravdanje za donošenje zakona nalazila u zaostalosti žene muslimanke, a razlog za zaostalost su zar i feredža. Predviđene su zatvorske i novčane kazne za one koji nose i one koji od svojih ukućana traže da nose zar i feredžu.

Donošenjem novog Ustava SFRJ 1963., niži organi vlasti su dobili značajnu autonomiju u odlučivanju. “To je na lokalnoj osnovi rezultiralo mnogim inicijativama koje su doprinosile nacionalnoj afirmaciji pojedinih naroda.” Nastupio je period afirmacije muslimanske nacije, a time se osjetnije promjenilo raspoloženje u društvu, kada je u pitanju djelovanje Islamske zajednice.

Ustav  iz 1974. je dao široka građanska prava “…slobodu udruživanja,  slobodu govora i javnog istupanja, slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti i vjeroispovjesti. Tu je u načelu spadala i sloboda misli, odnosno moralnog i filozofskog opredjeljenja“.

Okvir djelovanja Islamske zajednice uređen je Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica. Kada se analiziraju odredbe ovog zakona iz 1953. i 1976. godine, kvalitativnijih poboljšanja u položaju vjerskih zajednica nije bilo. Zakon iz 1976. godine je dozvolio da strani državljani mogu učestvovati u vjerskim obredima za jugoslovenske državljane, uz odobrenje nadležnog organa. Pomjerena je gornja granica za obrezivanje djeteta bez njegove saglasnosti sa deset na četrnaest godina. Zakon iz 1976. godine ima preciznije formulacije pojedinih članova. Posebno su bile precizne odredbe koje govore o zloupotrebi vjere u političke svrhe. Nameće se pitanje, zbog čega se položaj Islamske zajednice popravio sredinom šezdesetih godina? Mislim da se radi o političkom pragmatizmu, vlast se uspjela učvrstiti u svim segmentima društva. Na bolji položaj Islamske zajednice je uticalo i otvaranje Jugoslavije prema svijetu i formiranje Pokreta nesvrstanih.

Politički i društveni uvjeti i pravni položaj od presudne su važnosti za djelatnost Islamske zajednice od 1945. do 1990. godine.

Islamska zajednica, prije uspostavljanja socijalističke vlasti raspolagala je značajnom nepokretnom vakufskom imovnom. Vakuf je nastao namjenskim darovalaštvom muslimana za vjerske, obrazovne, zdravstvene, kulturne i druge potrebe stanovništva. Mnogi bosanskohercegovački gradovi su nastajali oko zadužbina vakifa. Svaka od vjerskih, prosvjetnih, dobrotvornih i drugih općekorisnih vakufskih ustanova imala je u posjedu zemljište ili dućane od čijih se prihoda izdržavala. Vakufi su imali i ekonomsku ulogu jer su bili osnova za razvoj trgovine i zanata u Bosni i Hercegovini.

U toku Drugog svjetskog rata vakufska imovina je oštećena ili uništena, a manji njen dio je bio u upotrebi. “U tom momentu vakufske blagajne zjapile su prazne, a nepokretna vakufska imovina, usljed ratnog razaranja, bila je u dosta slučajeva upropaštena, a zemljišni posjedi napušteni“.

Razorena vakufska imovina je bila predmet agrarne reforme. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. avgusta 1945. godine, ekspropiracijom je obuhvatio zemljišni posjed crkava, manastira, vjerskih ustanova i svih vrsta zadužbina, svjetovnih i vjerskih. Vjerskim ustanovama oduzet je posjed veći od 10 hektara, a vjerskim ustanovama od većeg značaja ili historijske vrijednosti ostavlja se posjed od 30 hektara obradive zemlje i do 30 hektara šume“. Islamska zajednica  ovim zakonom je oštećena, ali ne i uništena. Započelo je uništavanja vakufa kao institucije. Ukinuta je Vakufska uprava, a njeni članovi, na čelu sa direktorom dr. Hazimom Muftićem proglašeni eksploatatorima radnika na imanjima vakufa i osuđeni na stroge zatvorske kazne. Sve je rađeno s namjerom da se unište muslimanske institucije, kako bi se lakše opljačakala vakufska imovina i nastavilo sa rušenjem objekata materijalne kulture muslimana koji su nastali darodavalaštvom dobrotvora-vakifa.

Na razne načine, primjenom zakonskih propisa o agrarnoj reformi, ekspropiraciji, nacionalizaciji i arondaciji, vakuf je izgubio 3.197 dunuma  zemljišta raznih vrsta.Vakufska zemljišta su oduzimana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a socijalistička vlast je dovršila taj posao. Prema izvještaju Saborskog odbora iz 1955. godine otuđenje vakufske imovine je teklo:

          * Po Zakonu o agraru                   17.507 dunuma
          * Po Zakonu o ekspropiraciji              815 dunuma
          * Ekspropiracija po Rezoluciji              91 dunuma

      Po zakonu o agraru bivše Jugoslavije 14.310 dunuma, a 3.197 otišlo je pod agrar poslije oslobođenja. Otuđeno je po prijedlogu vakufskih povjerenstava i po saglasnosti Saborskog odbora:


      a) uslovnom ekspropiracijom                                             268  dunuma
      b) putem slobodnih građansko-pravnih ugovora                 6  dunuma

       

      Značajniji dio vakufske imovine je bio u stanbenim i poslovnim objektima. Ovi objekti su bili temelj finansiranja Islamske zajednice. Vlast je raznim uredbama ograničila prihode od ovih vakufa. Islamska zajednica je od stanarina i zakupnina  za  poslovne prostore i stanove dobijala 5% do10 % ekonomske vrijednosti kirije. O nemilosrdnosti ovih zakona govori uputstvo vakufskim povjerenstvima od strane Vakufske direkcije u Sarajevu: “Ekspropiracija po osnovnom Zakonu o ekspropiraciji mogu se vršiti samo za gola zemljišta. Ukoliko pak na takvom zemljištu postoji i zgrada, koja će se rušiti i čije će zemljište služiti u ekspropiracione svrhe, Vakuf  kao vlasnik ima pravo na zgradu odnosno na njen materijal tako da može na raspravi tražiti da se nakon što investitor pažljivo zgradu poruši, materijal iste zgrade preda u posjed i raspolaganje vakufa koji će materijal upotrijebiti za eventualne popravke ostalih vakufskih objekata ili će isti unovčiti”.

      Osim zakonskog oduzimanja vakufske imovine, ona je bila predmet protuzakonite pljačke od strane nižih organa vlasti ili pojedinaca u toj vlasti. Vakuf se proglašava  opštenarodnom imovinom, ne plaćaju se zakupnine i kirije, dodjeljuje osobama iz nove vlasti. “Mjesne narodne vlasti u Brezovom Polju samovoljno oduzimaju jedno vakufsko zemljište (šljivik) od 10 dunuma i predaju ga na korištenje Mehmedu Laliću za pašnjak zbog toga što je Mehmedova žena Sabija predsjednica AFŽ-a”.

      Najveći udar na vakufsku imovinu izvršen je 1958. godine, donošenjem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. “Ovim Zakonom i njegovim izmjenama i dopunama koje su slijedile, trebalo je imovinski, a sljedstveno tome i organizaciono i kadrovski dokrajčiti postojanje Islamske zajednice. Islamska zajednica je takoreći preko noći ostala bez cjelokupne nepokretne imovine. Ostavljene su joj samo džamije sa munarama. Nestalo je vakufa kao pogonske ekonomske potpore. I ne samo to. Nevolja zakona o nacionalizaciji bila je za Islamsku zajednicu u tome što ovaj zakon nije atakovao samo na prihod od vakufske imovine, nego izravno na samu supstancu vakufa. Ustavom iz 1959. ukinuti su svi organi vakufsko-mearifetske uprave, jer je nacionalizacijom kompletne vakufske imovine, prestala svrha njihova postojanja”.

      Osim zemljišta, dućana i stanova, vlast je oduzimala i mektebe nakon odluke o njihovom ukidanju. Samo u Tuzlanskom srezu 145 mektebskih zgrada uzeti su za potrebe škola, zadruga i drugih društvenih organizacija. Okružne i niže medrese su preuređene u stanove, skladišta, prodajne prostore i slično.

      Provođenjem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, dovedeno je u pitanje funkcionisanje Islamske zajednice. Islamska zajednica je ostala bez poslovnih i stambenih vakufskih zgrada. Nije se gdje imala smjestiti uprava vakufskih povjerenstava, a suočila se sa problemom stambenog zbrinjavanja svojih službenika. Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini se obratilo  Komisiji za nacionalizaciju i Izvršnom vijeću NR Bosne i Hercegovine da se izuzmu ispod nacionalizuje objekti koji su neophodni za vršenje osnovnih djelatnosti organa Islamske vjerske zajednice, a to su njihove poslovne prostorije i “stanovi za smještaj imama”.Tražena je Kuršumlija medresa za potrebe muzeja Islamske zajednice i arhiva, ali odgovora nije bilo.

      Država je finansijski pomagala islamsku zajednicu. Pomaganje je bilo usmjereno na pojedine institucije koje je trebalo držati pod kontrolom. “Vrhovni organi i ustanove Islamske vjerske zajednice jugoslovenskoga značaja (Vrhovni vakufski sabor, Vrhovno islamsko starješinstvo, i Gazi Husrev-begova medresa) izdržavali su se od pomoći Vlade FNRJ”. Država je pomogla adaptaciju i opremanje rezidencije reisu-l-uleme, u vrijeme čestih posjeta državnika iz islamskog svijeta. Ovo je trebao biti dokaz vjerskih prava muslimana u Jugoslaviji.

      Država je zakonskim aktima i odlukama Vlade oduzela skoro svu vakufsku imovinu, a potom na kašikicu davala finansijsku potporu, radi održavanja Islamske zajednice kao institucije, bez mogućnosti njenog razvoja u nedostatku materijalene osnove. Islamska zajednica je preživjela. Pronađeni su novi izvori prihoda. Pokrenuta je akcija uvakufljavanja u gotovu, sakupljanje zekata, sadekatu-l-fitra i kurbanskih kožica. Ovim prihodima je obnovljena zgrada Gazi Husrev-begove medrese i Islamskog teološkog fakulteta, te obezbjeđeno njihovo održavanje. Finansijsku potporu opstanku i razvoju Islamske zajednice obezbjedili su muslimani Bosne i Hercegovine izdvajajući iz svog porodičnog budžeta potrebna sredstva.

Usvajanjem Ustava FNRJ 1947. škola je odvojena od crkve. Vjerske zajednice su mogle samo osnivati vjerske škole za spremanje sveštenika. bm9euip Broz Tito je bio kategoričan po pitanju vjerske nastave. “Nastava je stvar države i mi nikada nećemo dozvoliti da se vjerska nastava obavlja u školi. Mi nećemo braniti djeci da idu u crkvu i dozvoljavaćemo vjersku nastavu u crkvi“. Vjersko obrazovanje, potisnuto je u krug vjerskih objekata. Nova vlast je pokrenula ateizaciju buduće “radničke klase”. “ U školi valja da je i dalje, kao i do sada, dominantan uticaj vladajuće klase, kao što je to u svakom društvu“. Kroz školski sistem se provodila partijska propaganda i ateizacija mladog uzrasta. Vjeronauka u školama je potiskivana, pa je u školskoj 1949/50. bila u 3 - 4 škole. Cilj Partije je bio da vjerske zajednice svede na “bogoslužje”. I za ovu minimalnu aktivnost Islamska zajednica, imala je potrebu obrazovanja vjernika. Tradicionalno se to obrazovanje obavljalo u mektebima.

Rješenjem Ministarstva prosvjete NR Bosne i Hercegovine – Odjeljenje za srednju nastavu broj 1792/46 od 2. februara 1946. godine odobren je rad mekteba. U mekteb su mogla ići djeca vanškolskog uzrasta. Ako muallim primi djecu školskog uzrasta, mekteb se zatvara. Nastavu je 1950. pohađalo 2.000 do 3.000 djece u 312 aktivnih mekteba. Rad mekteba pod ovakvim uvjetima trajao je do 1952. godine, kada su potpuno ukinuti odlukom državnih prosvetnih organa. Razloge za ukidanje je u “Glasniku” VIS-a objasnio Hasan Đikić, predsjednik pedagoškog društva Bosne i Hercegovine. On ovu odluku obrazlaže time da su mektebi opasni po dječije duhovno i tjelesno zdravlje, pa kao preživjele i štetne ustanove treba da nestanu iz društvenog života muslimana Bosne i Hercegovine. Zanimljivo da se protiv ukidanja mekteba u Islamskoj zajednici nije pobunio niko, osim “muslimanske omladine”, što je za vlast bio signal da “Mladi muslimani” nisu uništeni.

Nakon ukidanja mekteba, po Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica 27. maja 1953. godine, vjersko obrazovanje je pokrenuto pod nazivom “vjerska pouka” u džamijama, mesdžidima i drugim objektima, pod uslovom da ne smije poprimiti oblik školske ili mektebske nastave. Aktom br. 752/53 od 7. marta 1953. godine, Ulema-medžlis u Sarajevu je zadužio povjerenstva na terenu da se organizuje vjerska pouka. Provođenje ove odluke nije teklo lahko i po zakonu, zbog otpora nižih organa vlasti – narodnih odbora. Na zajsedanjima Vakufskog sabora, vođene su duge rasprave o organizaciji vjerske pouke. U diskusijama se spominju mnogi primjeri ometanja vjerske pouke. ”U nas u Bijeljinskom srezu, ni u gradu ni u  selima, ne održava se vjerska obuka u džamijama. Bilo je otpočeto da se radi na tome, ali su na terenu neki ljudi ometali odvijanje toga rada, u nekim mjestima zabranili ga“. U Vlasenici prema diskusiji Kurtagić Ragiba, nakon što je upisano 130 djece, sanitarna inspekcija konstatovala da sve nije u redu. Imam Zejnil Čolić osuđen na 8 mjeseci zatvora. U Mostaru se pouka ne odvija jer nedostaje kadar, a u cijeloj Hercegovini 1963. nastava se odvijala na 12 mijesta i obuhvaćeno 800 djece.

U narednim godinama  vjerska poduka je napredovala, rastao je broj mjesta u kojima se održavala i broj polaznika, a radilo se  na njenom kvalitetu. Islamska zajednica je donijela nastavne planove i programe za vjersku pouku, organizirala instruktivne seminare za imame i štampala udžbenike. Formiran je fond za razvijanje vjerskog života. U izvještajima Ulema- medžlisa nakon 1968. ponovo se pojavljuju primjeri ometanja vjerske pouke. “Bilo je smetnji od nekih faktora putem radija, štampe i usmene kritike, koji su utjecali na roditelje i polaznike vjerske obuke. Smetnje su činili neki prosvjetni radnici, intelektualci i novinari, a ometali su je, opštinski i sanitarni inspektori koji su zabranjivali obuku zbog navodne nečistoće učionica“. Proces se zahuktao i nije se mogao zaustaviti. Već 1969. godine, 80% mjesta gdje su živjeli muslimani bilo je obuhvaćeno vjerskom poukom, ali i  dalje je bilo dosta sela i gradova koji nisu imali vjersku pouku. Prema procjenama Starješinstva Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, 1970. i narednih godina vjerskom poukom je bilo obuhvaćena jedna trećina muslimanske djece.

Otpor organiziranoj vjerskoj pouci od strane državnih organa, prosvjetnih radnika i drugih, sveden je na incidente. U izvještajima tokom sedamdesetih godina navodi se nemar muallima i neredovni izvještaji vjersko prosvjetnih referenata. Osamdesetih godina je zabilježena manja posjeta polaznika vjerske pouke. Početkom osamdesetih godina je izmjenjena društvena klima. Napada se Islamska zajednica i njen najvažniji segment djelovanja, vjersko obrazovanje. Vjerska pouka se napada u školama, sredstvima informisanja, ali i od državnih rukovodilaca. U školama se vrše popisi učenika koji pohadaju vjersku pouku, pa u starijim razredima isključuju iz rukovodstva omladinske organizacije one učenike koji prisustvuju vjerskoj pouci (primjer Žepe, Podžeplja, Olova, Sarajeva, Srebrenice, Prijedora, Srebrenika i dr.). Reisu-l-ulema Naim ef. Hadžiabdić  osobno je intervenirao kod pogrešnog tumačenja člana 19 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica zbog tvrdnji da se vjerska pouka ne može odvijati u vrijeme školske godine.

Nije bilo dovoljno prostora za vjersku pouku, naročito u nekim seoskim i većim gradskim sredinama, zbog toga što opštinski organi, čak i ne odgovaraju na zahtjev za gradnju prostorija za vjersku pouku. U Sokocu se zahtjev odbija“ s čudnim obrazloženjem da nije izvršena analiza pijaće vode, iako tu istu vodu djeca piju u svojim kućama”.

U toku cijelog perioda Islamska zajednica bila je bez ikakva uticaja na sistem obrazovanja. Obrazovanje u vjerskim objektima je stalno ometano. Izrasle su generacije bez ikakvog vjerskog obrazovanja, za vjersku pouku su stasala njihova djeca, a roditelji nisu bili nezainteresovani za vjersko obrazovanje djece.

Podaci o polaznicima vjerske pouke u Bosni i Hercegovini:

Godina	Mjesta poduke	Broj djece	Godina	Mjesta poduke	Broj djece	Napomena
1958	601	17.385	1969	1.166	90.807
1959/60	600	31.240	1970		82.160	23 odbora nije dostavilo izvještaj
1960/61	338	26.089	1971	1.062	88.333	21 odbora nije dostavilo izvještaj
1961/62	475	46.282	1972	1.062	106.523	34 odbora nije dostavilo  izvještaj
1963	475	49.207	1980		74.725
1968	866	65.971	1981		51.540
			1989	1.647	76.367

 

 

Deklarativno je društveni, politički i pravni okvir djelovanja vjerskih zajednica bio jednak. Nasuprot Katoličke i Pravoslavne crkve, novoizabrano vođstvo Islamske zajednice, pokazalo je lojalnost novim vlastima. Islamska zajednica je pozivala muslimane da se uključe u zadruge i izađu na izbore, ali lojalnost nisu pokazali svi. Predstavnici starog rukovodsva Ulema-medžlisa su poslali predstavku Ustavotvornoj skupštini, sa zahtjevom za vjerskim slobodama, osiguranje samostalnosti Islamske zajednice i neotuđivosti njene imovine. “Dio hodža je obnovu zajednice namjeravao iskoristiti za stvaranjem organizacije na političkim osnovama“. Na osnovu shvatanja islama formiran je stav prema Islamskoj zajenici, kako kaže Malcolm: “Smatrali su (ispravno) da je islam vrsta religije koja ne uključuje samo osobna uvjerenja nego i društvene običaje i drugo, da je nazadna i azijatska religija“.

Nasuprot vođstvu Islamske zajednice, organizacija “Mladi Muslimani” usprotivila se svođenju islama na bogoslužje i sukobila sa konzervativnim djelom uleme. Da bi ova organizacija bila onemogućena da učestvuje u vođenju Islamske zajenice, vlast se pobrinula da ih eliminiše, proglasivši “Mlade Muslimane” za terorističku organizaciju iako ona nikada nije počinila ni jedno terorističko djelo. Organizacija je optuživana da propovjeda povratak vjeri i ujedinjavanje muslimana cijelog svijeta, što je , u stvari, bio strah od propovjedanja islama kao društvenog sistema i kompletnog pogleda na svijet. “Reafirmaciju islama zamišljali su putem likvidacije neukog hodžinskog staleža koga ne interesira “sloboda misli, ekonomski prosperitet i kulturni napredak”, i suprostavljanje maniru evropeizacije, izuzev u znanosti, tehnici i praktičnom duhu, a s njima i kapitalizmu i komunizmu, jer im je islam sam po sebi sinteza “bez klasa i klasnih suprotnosti” a Muhamed Karl Marks”.

Vakufski sabor u Bosni i Hercegovinije na svom zasjedanju 14. avgusta 1947. osudio je organizaciju “Mladi muslimani”. Prvi saziv Vakufskog sabora Islamske zajednice na svom zasjedanju 26.- 27. avgusta 1947., oglasio se rezolucijom u kojoj je istaknuta sloboda muslimana pod novom vlašću. Osuđeni su pojedinci u zemlji i inostranstvu koji kritikuju položaj muslimana u FNRJ.

Pored za Partiju neprihvatljivog stajališta o islamu, mladomuslimanska organizacija je u poslijeratnom periodu u program unijela nerješeno nacionalno pitanje i politički status Bošnjaka. Politički stavovi “Mladih muslimana” su sadržani u sljedećem: “…mi nemamo ništa protiv bratstva i jedinstva, ali mi hoćemo da očuvamo svoju muslimansku individualnost”, i drugi, “dosta je bilo opredjeljivanja prema Zagrebu i Beogradu, to treba da zna svatko, a naročito naša inteligencija.”Ovi stavovi su zabrinuli vlast, pa je ovu organizaciju pokušala uništiti represivnim mjerama. Tokom 1947. i 1949. provedena su masovna hapšenja i osude na višegodišnje robije, dok su Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Nusret Fazlibegović, osuđeni na smrt strijeljanjem, konfiskaciju imovine i trajan gubitak građanskih prava.

Nakon izbora reisu-l-uleme Ibrahim ef. Fejića, 16. septembra 1947., delegaciju Islamske zajednice primio je Predsjednik vlade FNRJ bm9euip Broz Tito, zahvalio se na izrazima lojalnosti i simpatija. Lojalnost je ponekad išla do te mjere da su davane izjave o sličnosti između islama i marksizma, ali ovi stavovi su bili neprihvatljivi za Komunističku partiju.

Islamska zajednica je raspisom od 10. marta 1950. pozvala muslimane da izađu na izbore i glasaju za kandidate Narodnog fronta. Uključila se u agitaciju za uključivanje seoskog stanovništva u radne zadruge. Bili su to praktički dokazi lojalnosti i podrške narodnim vlastima.

Državni aparat je uglavnom imao iste aršine prema svim vjerskim zajednicama, kao ideološkim protivnicima, pa se i u Islamskoj zajednici uvijek tražila neka krivica, bez obzira na lojalnost. Todo Kurtović i Ivan Cvitković, predsjednici komisije za odnose sa vjerskim zajednica u Bosni i Hercegovini, u svojim radovima donose približno iste stavove. Todo Kurtović na jednom mjestu, ističe lojalnost Islamske zajednice: ”Smatram da su odnosi najdalje otišli, odnosno razvili se s Islamskom vjerskom zajednicom, i da smo došli u situaciju da se može reći da su to u cjelini dobri odnosi odnosno, moglo bi se reći gotovo poželjni odnosi.

Poboljšanje položaja Islamske zajednice nastupilo je nakon unutarnje demokratizacije društva i otvaranjem Jugoslavije prema zemljama “trećeg svijeta”. Smrću bm9euifa Visarionovića Staljina 1953., obnovljeni su politički i diplomatski odnosi socijalističkih država sa Jugoslavijom, ali je ostalo staro nepovjerenje, a Savez komunista Jugoslavije je optuživan za revizionizam. Vanjska politika Jugoslavije je bila okrenuta zemljama koje nisu bile uključene u blokovsku podjelu svijeta. Neke od ovih država su pripadale muslimanskom svijetu. Za razvijanje dobrih odnosa sa ovim zemljama korištena je i Islamska zajednica.

Veliki značaj za položaj Islamske zajednice u ovom periodu imale su unutarnje promjene u SKJ i državi. Šezdesetih godina, udarani su temelji boljem i organizovanijem radu Islamske zajednice. Reisu-l-ulema Sulejman ef. Kemura, na mjesto vjersko-prosvjetnog referenta u Vrhovnom islamskom starješinstvu postavio je Husejn ef. Đozu. On okuplja oko sebe mlade kadrove, ali i one koji su ranije osuđivani, te su oni  svojim radom izvršili preokret u organizaciji Islamske zajednice. Za bolje razumjevanje položaja Islamske zajednice važno je napomenuti  da u to vrijema na političku i kulturnu scenu Bosne i Hercegovine dolaze osobe koje afirmišu muslimansku naciju i kulturu. Nova generacija političara i intelektualaca manje je opterećena ratom, slobodnije nastupa u afirmaciji svoje kulture i identiteta. Tako i Islamska zajednica slobodnije djeluje u ostvarivanju svojih ciljeva.

Krajem sedamdesetih godina Islamska zajednica je na meti novina i novinara pod kontrolom vlasti. Sarajevsko “Oslobođenje” objavljuje “Parergon”, u kojem se napada ratno rukovodstvo Islamske zajednice. Na ovaj natpis reaguje Husejn ef. Đozo i redakcija “Preporoda.” Ova polemika je dovela do uklanjanja redakcije na čelu sa Husejn ef. Đozom. Osamdesetih godina u napadima na islam i muslimane kreću beogradski novinari, a posebno “NIN”.

Napadi su kulminirali “sarajevskim procesom” 1983., suđenjem muslimanskim intelektualcima. Parole koje su upotrebljene na ovom sudenju: islamski fudamentalizam, kleronacionalizam, panislamizam, za cilj su imale destabilizaciju Bosne i Hercegovine, ali i dovođenje Islamske zajednice u defanzivnu poziciju i potpunu poslušnost vlastima. U vrijeme procesa i nakon njega su uslijedile smjene u vrhu Islamske zajednice, ili premještanje “neposlušnih.”

Islamska zajednica je demokratizaciju društva dočekala u poziciji, da se mora dokazivati i da je patriotska organizacija. Ovo je značilo poslušnost vlastima kada je započeo raspad Jugoslavije. “Na plenumu CK SK Srbije (održanom 1989.) na islam je ukazano kao na glavnog neprijatelja, a islamska svijest, kultura i mišljenje okarakterisani kao “islamski fundametalizam” i najveća opasnost ne samo za Srbiju i Jugoslaviju već i za Evropu“.

Islamska zajednica, zakonskim odredbama je izgubila materijalnu osnovu za svoje djelovanje. Društveni status je bio takav da je stalno gurana na periferiju društvenih zbivanja. Suprostavljanje ateizaciji, što je zadaća i cilj vjerske zajednice proglašavano je klerikalizmom, partijski osuđivano i sudski procesuirano. Protivljenje učvršćenju ateizma, ali i svi oblici razvijanja vjerske svijesti, smatrani su neprijateljskim djelovanjem. Islamska zajednica je za sistem bila dio pobjeđenog građanskog društva i smetnja socijalističkom razvoju u komunizam. SKJ je pod parolom rodoljublja u suštini od Islamske zajednice, njenih članova, organa i vjerskih službenika tražio poslušnost. Poslušnost koja će omogućiti izgradnju društva komunizma i ateizma. Ti ciljevi nisu ostvareni o čemu govore podaci iz popisa stanovništva 1991. godine. “Podaci kazuju da se 1.872.422 stanovnika iskazalo da pripada islamskoj vjeroispovjesti, 722.392 katoličkoj, te 1.307.379 pravoslavnoj vjeroispovjesti, ateista je bilo 250.913, a 159.263 osobe se nisu izjasnile”.