Upišite ključne riječi pretrage

Čet, Nov 28, 2024

All Stories

Tekstovi

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (IV dio)

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (IV dio)

Napomena: 

Preuzeto iz Glasnika VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić

Od Medine do Sarajeva

Rano u nedjelju 9. marta 1969. ostavili smo Medinu i krenuli kući. Prvi konak je bio u pustinji, drugi u Rijadu, treći opet u pustinji, a četvrti i peti u Kuvejtu. U Kuvejtu se pročulo za naš dolazak, pa su nas odmah potražila dva mlada brata porijeklom Mostarca. Njihov djed je u doba austrougarske okupacije ostavio Mostar i hidžret učinio (iselio se) u Tursku, i nastanio se u Palestini. Njegovi unuci su pred izraelskom okupacijom našli sklonište u Kuvejtu. Drago im da vide svoje zemljake i da razgovaraju "bosanski". Vruća im je želja da se ožene iz stare domovine, te je u toj namjeri stariji bio nekoliko sati u Mostaru. Žali što nije uspio naći svoje rođake. Od njih sam saznao da su palestinske izbjeglice čvrsto organizovani u Oslobodilački front i da svagdje ulažu određeni postotak od svojih zarada za oslobođenje domovine. Puni su optimizma i vjeruju u uspjeh preko svojih vlastitih snaga. Za požaliti je što i mi muslimani sa jugoslovenskog područja ne osnujemo društvo za vezu sa našim iseljenicima kao što imaju Hrvati, a vjerovatno i Srbi. Svugdje ima naših iseljenika koji se interesuju o svojoj staroj domovini i vole je.

Mene lično nije zanimao Kuvejt, kao što me ne bi zanimao dnevni život kakvog bogatog princa ako živi sam za sebe. Ni posjeta vjerskom udruženju koje je priredilo prijateljsko veče našim i turskim hadžijama nije mi mnogo prijala. Naime, prvo su dali riječ našem predstavniku Jusufspahiću, pa onda turskom predstavniku Jašar-ef. Ma koliko da je IVZ u Jugoslaviji sanirala svoj rad i život, ipak smo mala vjerska zajednica u odnosu na Turke i prvu riječ trebalo je dati Turcima. Ali, netrpeljivost iz prošlosti između Arapa i Turaka i ovdje je pokazala svoju prisutnost. Najnovija historijska dokumentacija govori, da je turski sultan Abdul-Hamid II, volio Palestinu i Kudusi šerif ništa manje nego ih danas vole arapski kraljevi i predsjednici republika. On nije prihvatio nijedan prijedlog cionista, prema kome bi treći muslimanski Harem i Mesdžidi Aksa, pripao židovskoj administraciji. Za osvetu, onaj isti turski državljanin Jevrej kojeg je Abdul-Hamid odbio i nije htio prodati Jerusalim, bio je u Mladoturskoj delegaciji od tri člana koja je imala zadatak da na svoje ruke primi Abdul-Hamidovu abdikaciju. Čudan je ovozemaljski život, ali, ništa ne treba shvatiti posve katastrofalno. Prema Imami Gazaliji, pod zlom koje se već zbilo leži skriveno buduće dobro. Okupacija Jerusalima po Izraelu teža je za kršćanstvo, jer tamo se rodio i živio Isus (Isa pejgamber). U blizini Jerusalima je Betlehem - kršćanska Ćaba, i teško pada, da tom Ćabom upravlja ko ne vjeruje Isaa alejhisselam.

Ipak se čovjek mora diviti upornosti Židova da osnuju svoju državu u Palestini. Sa njihovog vjerskog stanovišta teško im je vratiti Jerusalim. Za vrijeme Drugog svjetskog rata imao sam priliku kao bolnički imam doći u dodir sa dr Kaunicom, poznatim ljekarom Židovom. Od njega sam čuo da Židovi u svojim dnevnim molitvama mole da umru u Palestini.

13. marta krenuli smo prema Basri, gdje smo stigli predveče. Želio sam da posjetim kabur Hasani Basrije. To je u mjestu zvanom Zubejr, 20 km daleko od Basre. Sa Huremovićem i Solakom uzeli smo taksi i vodiča, pa odmah poslije akšama krenuli za Zubejr. Na ovoj dionici puta posjetili smo još dvije džamije koje nose ime znamenitih ashaba, hazreti Alije, četvrtog halife i hazreti Talhe koji se ubraja u desetoricu koji će zasigurno ući u Džennet (Ašerei-mubeššera). Kod ulaza u Zubejr zadesila nas je pješčana bura. Vjetar je bio toliko jak da je obarao i veliko drveće i nosio ljude. Auto se skloni o u jedan kut uz Zubejrovu džamiju dok je bura prestala. Ovamo je prije nas stigao Subašić sa svojim Zeničanima. Zbog jake bure svjetla su bila ugašena i teškom mukom nas je šofer doveo do Hasani Basrijinog turbeta. Ovdje je i turbe Ibni-Sirina, osnivača nauke o tumačenju sna (Tabiru ruja). Iskazali smo im dužno poštovanje i proučili Fatihe. Šofer nas je u znak pažnje provozao kroz cijelu Basru, uzduž i poprijeko. Iako je hotelijer bio vrlo pažljiv i uslužan, neke hadžije je nerviralo noćno kucanje novo­prispjelih gostiju i žestok lavež pasa.

Sutradan preko Ammare nastavili smo put prema Bagdadu. Bio je mrak kad smo stigli. Put je vodio kroz ofi­cirsko naselje i vidjeli smo da je vojna pripravnost. Naime, u to vrijeme je u Siriji održavano zasjedanje Bas partije. Na zamolbu Sahačića vojnik motorist nas je proveo kroz Bagdad na drum za Kerbelu. Bagdad je u noći kao čarobni grad. Naš autobus je morao usporavati vožnju jer je išao prvi, da se ostali autobusi ne zagube, pa je to dobro došlo da gledamo iluminacije na Eufratu i Tigrisu, i brojnim mostovima. Kad smo ostavili grad i stupili na magistralu, šoferi su požurili i brzo prevalili 105 kilometara. Oko pola noći stigli smo u Kerbelu. Iz daleka smo ugledali zlatne munare iz dva velika turbeta i džamije. Brzo smo našli udoban konak, a većina je prenoćila u autobusima. Ja sam odmah otišao do hazreti Husejna. Moglo se je ući u veliku avliju, dok su džamije i turbe bili zaključani. Jedva sam poslije uspio naći naše konačište i svoje društvo. Vodič i šofer imali su krevete, a nas trojica smo koristili svoje poljske dušeke.

Kerbela je ime grada, a i pokrajine sa još dva velika grada Nedžef i Kufa i četiri manja: Ajnuttemre, Abbasijja, Husejnijja i Han-Hammad. Pokrajina broji 340.000 stanovnika, a Kerebela 84.000. Kroz grad protječe rijeka Husejnijja koja se ulijeva u Eufrat. Na ovom mjestu se odigrala kobna bitka i pao kao šehid sa 72 rane hazreti Husejn, 10. muharrema 61. (680.) godine. Jezidova vojska mučila ga je prije toga sa žeđom jer su im zabranjivali prilaz vodi. To je dan žalosti kod šiija, a i znatnog dijela sunnija, simpatizera i pristaša tarikata.

U doba vladavine Omejevića hazreti Husejnovo turbe je bilo posve primitivno. Abasovićki halifa Memun, drugi sin Haruni Rešida, prvi je podigao pristojno turbe. Kasnije su ga dograđivali i proširivali: halifa Muntesir, emir Muhammed Ebu-Zejd i emir Urman Ibn-Šahin, sultan Adudud-Devle Bujević i turski sultan Murat IV. Turbe danas ima osam prostorija i služi ujedno i kao džamija, sa dimenzijama 95x75, 27 metara visine i 10 vrata. Kabur je ograđen sa 12 mušebaka. Sve blista u zlatu, draguljima i raznom kristalu, da pamet staje. Desno i lijevo do glavne kapije sagrađena je po jedna munara obložena suhim zlatom. I kube je obloženo zlatom, a na vrhu je stalak sa velikim draguljima. U jednom odjeljenju je bogata riznica-muzej.

Kojih 400 metara južno od hazreti Husejnova turbeta je turbe Abbasa, hazreti Alijinog sina iz drugog braka koji je poginuo na Kerbeli uz Husejna. I ono je vrlo bogato, ali munare nisu od zlata. U prvi mah mislio sam da je ovo turbe hazreti Husejnovo. Bio sam i u jednoj nereformisanoj medresi u sklopu čaršije na dersu fikha. Čaršija je vrlo bogata. Ovdje smo jeli najljepše hurme. Kuriozitet je; da vodaju po gradu krave i na licu mjesta ih muzu koliko zaželiš mlijeka. Uz jednu kravu bilo je i vrlo mlado tele. Zaželio sam da kupim knjigu o Kerbelau i obratio se jed­nom prolazniku u hodžinskoj nošnji. Nije me odveo u knjižaru nego u jednu kuću. Domaćin nas je primio vrlo lijepo i kazao mi se da je on muršid (vaiz) u hazreti Husejnovoj džamiji, a njegov stariji brat da je imam. Moj vodič je mislio da sam šiija i možda me zato i doveo njima. Kazao sam da smo mi jugoslovenski muslimani Sunnije Hanefije, što je domaćin i predosjećao. Zaustavljao me je na konaku ili bar na ručku. Međutim mi smo po programu još za koju minutu trebali krenuti. Za uspomenu mi je poklonio knjigu koju je napisao pod naslovom: Kelimatu Resulil-Azam (Riječi najvećeg poslanika), štampanu u Bejrutu 1967. i drugu knjigu koju je napisao njegov stariji brat Sejjid Muhammed Širazi pod naslovom „Šerhus­-sahifetis-sedždžadijje“ (Komentar Stranice padanja na sedždu od Džaferi Sadika), koja je štampana u Nedžefu 1967. Domaćinova je adresa Sejjid Hasan Širazi. Još mi je iz svoje biblioteke poklonio „Vodič kroz Kerbela“. Srdačno smo se rastali uz obostranu želju da se opet vidimo.

Na putu prema Bagdadu iz drugog pravca 80 km daleko od Kerbele je drugi znameniti grad Nedžef, a na putu za Nedžef je Kufa, pa smo i njih posjetili.

U Nedžefu smo se zadržali tek toliko da klanjamo podne u hazreti Alijinom turbetu, koje je ujedno i džamija. To je velebna zgrada sa zlatnim kubetom i dvije zlatne munare, sahat kulom i vrlo prostranim haremom koji je okružen nizom drugih turbeta slivenih kao zid. Ovo se smatra zvaničnim hazreti Alijinim turbetom, iako je njegovo mubarek tijelo bilo preneseno na drugo mjesto iz opreznosti i sigurnosti. O tome postoji ogromna literatura. Mit je opleo lovorov vijenac oko Istine i na ovom pitanju se može vrlo lahko posrnuti.

1966. godine Nedžef je slavio hiljadugodišnjicu svoga Univerziteta. Tim povodom izdata je spomenica pod naslovom „Delilun-Nedžefil-ešref“. Prema toj knjizi Nedžef ima 20 velikih džamija, mnogo mahalskih mesdžida, 80 škola, 12 biblioteka, 16 prosvjetno-kulturnih društava, 6 štamparija, 3 izdavačke kuće, 29 novina i časopisa, 2 velika trga, 2 velike gasulhane, 4 velike banje, 4 velika groblja, 12 velikih ulica i čaršija i nizom drugih znamenitosti i spomenika kulture. U Nedžefu je sjedište mudžtehida, vrhovnog vjerskog starješine svih šiija na svijetu. Oni se zvanično nazivaju "džaferi" i tretiraju se kao peti mezheb, za razliku od gulati-šie – pretjeranih šiija koji su zalutali. U krugovima mudžtehidove kancelarije vrlo je cijenjen hadži Husein-ef. Đozo i IVZ u Jugoslaviji.

Prošli smo kroz periferiju Kufe, jer magistrala zaobilazi centar, a hadžije se već i zasitile turizma. Najvažnije građevine u Kufi su džamija u kojoj je izvršen atentat na hazreti Aliju i Emirov dvorac (Kasrul-Emare) kojeg je podigao hazreti Omerov namjesnik Sad ibn Vekkas, ashab iz grupe Ašerei-mubeššere, 17. godine po Hidžri. Kufa i Basra su prvi organizovani centri islamske nauke i dva njihova metoda u izučavanju arapskog jezika i danas žive na katedrama arapskog jezika i kiraetima učenja Kur'ana. Inače, Kufa je bila prijestonica hazreti Alije.

Nije mi pošlo za rukom nagovoriti Sahačića da svrati­mo u Samerru, a Jusufspahić nije htio mimo njeg, dok su Hadžiabdić i Đozo ostali u Kuvejtu, pa smo se oko ikindije vratili u Bagdad. Odmah sam otišao na Babu-Šejhi ­Gejlani. U hazreti Abdul-Kadirovu turbetu su postavljali skelu, ali se moglo unići. Uspio sam prepisati tekstove sa ograde oko kubure. Sada je ovo lijepo turbe u odnosu na Kerbela i Nedžef izgledalo kao kapija u dvorcu. Od akšama do jacije bio sam kod Sejjid Jusufa Gejlani, a poslije jacije sudjelovao medžlisi-zikru u džamiji. Odlazak mi je teško padao. Zahvalio sam se Sejjid Jusufu na izdatom mi dokumentu iz kaderijske centrale u Bagdadu.

U hotelu društvo je bilo na okupu i pripremalo se za odlazak u Siriju. Rano u ponedjeljak 17. marta ostavili smo Bagdad. Prošli smo pokraj Kazimijje i izašli na autostradu Bagdad - Damask, dugu 1.050 km.

Damask, Halep, Adana, Ankara i Istanbul, gdje smo se zadržavali i noćivali u povratku, opisani su u putovanju na hadž 1966., stoga bi pisanje o njima bilo suvišno ponavljanje. Usputno ću spomenuti samo neke crtice.

Žudio sam da posjetim turbe Šejhi Ekbera Muhjiddin Arebije i znamenitog islamskog vladara Salahuddina Ejjubi. U Šejh Ekberovoj džamiji smo se upoznali sa trojicom: profesorom, učiteljem i studentom, koji su nas bratski prihvatili. Odmah su nas odveli sebi na sijelo i večeru, i dva dana pozivali, prizivali i gostili. U dva maha sam bio kod Sejjid Nasiruddina Elbanija, a profesor i književnik, kandidat za Nobelovu nagradu, Mahmud Mehdi Istanbuli nam je priredio poseban ručak. Nasiruddin slovi kao najbolji poznavalac hadiske nauke u Damasku i kao takav tri godine je predavao Hadis na novom teološkom fakultetu u Medini. Napisao je niz djela iz oblasti hadisa. Njegov otac je 1925. godine iselio iz Skadra gdje je bio imam i muderis i nastanio se u Damasku. U Damasku ima vrlo jaka kolonija Albanaca sa nekoliko briljantnih učenjaka. Svojom rukom mi je Nasiruddin nacrtao tlocrt Revzai Mutahhere sa nekoliko dragocjenih bilježaka. Na nesreću taj papir sam nosio u novčaniku i ukraden mi je 29. avgusta u autobusu na dženazi rahmetli Derviš-ef. Korkuta. To mi je bila dragocjena uspomena od Elbanije. Damask me je frapirao ljepotom i ljudima. Posljednju večer ostao sam do kasno kod jednog prijatelja i doživio iznenađenje. Padala je kiša i voda toliko nadošla da se nije moglo prići hotelu. Morali smo se prevesti autom na drugu stranu ulice gdje je bio hotel. Voda je bila još viša sutra kad smo morali putovati. Šofer je autom otišao do autobusa. Sreća što su autobusi visoki pa se pri ulazu nismo skvasili.

U Halepu nas je nekoliko bilo pozvano na kućno veselje kod jednog njihovog hadžije koji se vratio kući. Priređen je mevlud. Interesovali su se o životu muslimana u Jugoslaviji, a posebno u Sarajevu.

U Adani, raspitujući se o jednom Kemal-ef. s kojim sam se upoznao 1965. u Carigradu, a čijeg prezimena nisam zapamtio, dospio sam u društvo pristaša Bediuz-zemana Seida Nursije, vrlo interesantnog i populamog turskog učenjaka porijeklom Kurda. On je svojevremeno pomagao Kemala Ataturka, a kasnije se od njeg odvojio, sa izjavom da ne želi sarađivati sa muslimanima koji ne obavljaju redovno namaz. On je još u doba Turske carevine, kao mlad fenomen učenjak, došao na glas. Lično su ga poznavali naši uvaženi učenjaci hafiz Hasan-ef. Mavrić, muftija iz Ulcinja i Hamid-ef. Hadžibegić, profesor iz Sarajeva. Za vrijeme Kemala, a kasnije Ismeta Inenija, oko trideset godina je proveo u zatvoru ili zatočeništvu, gdje je pisao svoje risale - poslanice. Umro je 1956. u Sparti.

Jednu noć smo ostali u Ankari i tri u Carigradu. U Carigradu smo se osjećali kao da smo stigli kući. Japanska papuča mi je nažuljila petu i hramajući sam obišao nekoliko najdražih mjesta. Carigrad je za mene ipak najbliži, ali možda i stoga što sam ga makar i vrlo površno upoznao. Ovo je bila treća godina mojih boravaka u njemu. Moja dva, sa sofre, hadžska druga hadži Mujaga Baščaušević i hadži Sejdaga Kalajdžisalihović pohitali su za Sarajevo sa svojom rodbinom ne dospjevši mi reći ni Allahemanet. Dunjaluk je odmah stupio na životnu scenu. Unekoliko postao sam slobodniji u svojim posjetama.

U Sofiji smo poduže čekali na smještaj u hotel, jer smo stigli sahat ranije nego je bilo ugovoreno. Bilo mi je žao što u Sofiji nismo klanjali džumu, nego smo krenuli oko 10 sati.

Na našoj granici zbog carine bilo je izvjesnih poteškoća, opravdanih i neopravdanih. Nije pravo od hadžije nakit, svilu i razne tkanine prikazivati kao hadžske darove kao što su tespihi, sedžade, jagovi i slični suveniri, a nije pravilno ni od carinskih vlasti da ove tradicionalne hadžske darove carine kao uvoznu robu. Još je čudnije što carinski organi traže od nekih hadžija da na licu mjesta plate carinu u našim dinarima, kad su pri izlazu oduzimali višak iznad 5.000 starih dinara. To su očite suprotnosti. Mislim da u buduće Vrhovno islamsko starješinstvo posreduje kod carinskih vlasti da odlazak na hadž nije isto što i uobičajeni turizam, ali i da hadžski vodiči ne dozvole hadžijama kupovine koje dobivaju boju obične trgovine.

Posljednji konak, 28. marta, bio je u Nišu. Dočekala su me dva osobna auta sa rodbinom. Bio sam duboko ganut i osjetio da zaista krv nije voda. Sreća te nisu došli u Stanbol, jer bih možda i ja ostavio društvo i bez pozdrava. U subotu 29. marta u ranu zoru oprostio sam se od preostalih saputnika iz autobusa suznim očima jer smo 54 dana proveli zajedno i to ugodno i zadovoljno. Gotovo da nismo imali šta jedno drugom halaliti. Od Orašja do Sarajeva muslimanski narod je uzbuđeno i sa veseljem čekao i dočekivao hadžije. U ikindijskom vaktu stigao sam kući. Sve mi se činilo i ljepšim i dražim nego što sam ostavio.

Kao rezime mogu reći ovo:

- posjeta Mekki i Medini ne može se ni sa čim mjeriti ni porediti,

- posjeta i ostalim znamenitim mjestima iako vrlo kratka ipak je dragocjena,

- susreti sa ljudima i duhovno obogaćenje je neprocjenjivo.

Završiću sa ovim arapskim dvostihom:

In nilte ja rihas-sabā

jevmen ilā Erdil-Harem

Bellig selāmi Revdaten

fihen-Nebijjul-Muhterem!

To u prevodu znači:

Istočni vjetre kad stigneš

jednoga dana u Harem

Revzi od mene selam ćeš

u Njoj je Nebijj-Muhterem!

 

Tekstovi

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (III dio)

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (III dio)

 

Napomena: 

Preuzeto iz Glasnika VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić

U Mekki

Prema muslimanskim djelima, Mekka je prva bešika ljudskog roda, a Kaba je prva bogomolja za ljude na zemaljskoj kugli. Adem i Hava su iz nekog dženneta spušteni na zemlju na tlu Mekke i iz toga je vremena i hadžerul-esved (crni kamen) u zidu Kabe. Zemlju obvija sedam katova nebesa, sve jedno iznad drugog, sedmo nebo obavija Kjurs, a njega Arš, onda je Levh, pa Kalem. Neovisno o geografskim dužinama i širinama tlo u Mekki na kome je Kaba je pol na zemlji nevidljivog stuba koji povezuje svu vasionu. Drugi pol toga stuba je prostor ispod Arša zvani Bejtul-Mamur. Kaba je svetište za ljude, a Bejtul-Mamur je svetište za meleke. Oni su koordinata svemira, i to je linija Kible prema kojoj se okrećemo kad klanjamo. Zrake Božjeg svjetla sa linije Zemlja-Arš baca­ju svjetlo na svaki milimetar prostora na zemlji, stoga, kud god se okrenemo tamo je Lice Božje Veličine - Fesemme Vedžhullah, i vrijedi kao Kibla.

O Mekki i Kabi je pisano na bosanskom jeziku u mnogim muslimanskim knjigama i časopisima. U Fikhul­-ibadatu od merhum Serdarevića, izdanje Vrhovnog islamskog starješinstva SFRJ iz 1967., detaljno je obrađen hadž i opisana Kaba, a prof. h. Šaban Hodžić u svome Vodiču na hadž iz 1968. godine dao je i tlocrt Harema u Mekki i Medini, Kabe i Revzai-Mutahhere. Fikhul-ibadat treba da ima svaka muslimanska porodica, stoga i nećemo govoriti o obredima hadža. Želja je iskazati samo utiske koji se preživljavaju u Mekki i Medini prilikom hadža, jer ti utisci su refleksi ljepote vjere.

Mina je danas udaljena od Mekke 4-5 km, stoga smo se brzo našli na periferiji Mekke na putu Taif - Mekka. Lijepo sagrađene kuće, oleanderi, ruže, mali park sa šadrvanom, dućani i džamije nestajali su nam ispred očiju. Osim Sahačića kome je ovo bio deveti hadž u autobusu je bilo još 4-5 hadžija-bedela i oni su bili više uzbuđeni od nas u očekivanju da ugledaju munare Haremi-šerifa. Kad sam čuo riječi "eno munara" bio sam kao elektrizovan. U autobusima smo prošli kraj Harema prema mahali gdje su bile rezervisane kuće za naš smještaj. Rasporedili smo se, smjestili stvari, klanjali pojedinačno ikindiju, i nas četiri ­pet pohitali smo u harem na akšam namaz. Bilo nam je dugo čekati da grupno idemo, a hadži Sejdaga nam je poslužio kao vodič. Teško smo se probijali kroz svijet, koji je hrlio u Harem. Kasao sam kroz novi i stari dio Harema, nespretno i ispod oka, kao da se od sebe krijem, pogledao kada će se ukazati silueta Kabe. I ugledao sam je! Zatvorio sam oči i otvorio ih, da se uvjerim je li to istina. Svjetina nas je potiskivala, ali je spretni h. Seid opazio stručnog vodiča, koji nas je brzo prihvatio i uveo u krug tavafa. Kao mušica pervana oko svjetiljke, tako smo i mi sagorijevali u Božanskoj ljubavi, svjesni i nesvjesni momenata i uzbuđenja. Kaba kao silni magnet sve je privlačila.

Akšam nas je zadesio u tavafu. Prekinuli smo tavaf i klanjali akšam-namaz, a onda nastavili tavaf. Sjećam se da je imam učio Li-ilafi Kurejšin, i kada je izgovorio riječi fel-jabudu Rabbe hazel-Bejt (Nek ibadet čine Gospodaru ove kuće) - glas mi je dolazio kao sa drugog svijeta. Stajanje u namazu, gledajući očima u Kabu, i slušajući zvuke Kur'ana čije riječi kao da srce govori, neuporedivo je po milini i ni sa čim što znaju obični ljudi. Allah te vidi svugdje, i gdje god klanjaš pred Njim si, ali tu kod Kabe ipak je drugačije, bliže i intimnije. Ipak, u svakom tome momentu prisutno je strahopoštovanje (mehaabet) i ono što je jače od ljubavi (mehabbet). U Medini kod Revzai­-Mutahhere mehabbet je jači od mehaabeta. Završili smo sedam tavafa (obilazaka), klanjali dva rekata i napili se Zemzema. Prvi put u životu napio sam se Zemzema koliko sam htio i mogao. I to je znak milosti Božje, a to je briga za čovjeka, u tavafu se zamaraš i Zemzemom obavezno osvježiš. Sastav Zemzema je specifičan u odnosu na druge vode, a to potvrđuje i ukus Zemzema.

Probijajući se sa delilom kroz mase ljudi u starom i novom dijelu Harema, došli smo do predjela Safa-Merva, da izvršimo ibadet sa'j, izvjesni hod ubrzanog koraka. I ovih hodova ima sedam. U obavljanju sa'ja zatekla nas je jacija, koju smo tu klanjali, i opet nastavili sa'j. Kako vidi­mo, sve ove radnje su ibadeti, i ne smeta prekid jedne da se izvrši druga, prešnija. Kada je završen sa'j, delil je proučio dovu i time je završen pristupni dio hadža. Delila smo pristojno nagradili i od njeg se srdačno oprostili. U ovom prvom zijaretu bio nam je nužno potreban i koristan. I u posljednjem sa'ju, kad smo se spremali za Medinu uzeli smo delila.

Nedjelju, ponedjeljak i utorak, 24., 25. i 26. februara proveo sam uglavnom u Haremi-šerifu. Iz raznih kutova gledao sam Kabu, osvježavao se Zemzemom i posmatrao ljude. Susreo sam se sa nekim poznanicima iz Turske i Sirije, prisjedao uz pojedine grupice i prisluškivao učenja. Slušao sam turske mevlude i misirske zikrove i u tavafu u stopu slijedio duboko skrušene šiije. U jednom tavafu sam uspio poljubiti Hadžerul-esved, a u nekoliko tavafa pomilio sam ga. Klanjao sam pod Zlatnim olukom i dovu činio. Molio sam se za oprost grijeha meni i mojim roditeljima, drugoj rodbini, učiteljima i ahbabima. U tafavu dove sam činio prisjećajući se imena i likova onih koji su me zamolili da ih se tamo sjetim, a tako sam i ja druge zaduživao kad su odlazili na hadž. U Mekki sam dobio i pismo od kuće sa paketom želja šta sve treba da zamolim kod Kabe. To me je podsjetilo na pričanje hadži Mujage Merhemića, da je travnički muftija Korkut molio pod Zlatnim olukom stotinu stvari, između ostalog, i putas­ta konja. Dove sam činio kako sam znao i osjećao, a najslađe na materinom jeziku.

Jednu večer sam do iza pola noći obilazio po terasama novog i po kutovima starog Harema, u želji da vidim što očitije razlike među muslimanima različitih nacija i jezika u shvatanju institucije hadža i šarolikosti mezheba. Dvije noći sam do kasno ostajao kod teheranske uleme u njihovom hotelu koji je bio u istoj ulici gdje smo i mi odsjeli. Iznenadila me njihova učenost i realno gledanje na život i vjeru. Sejjid Sadruddin Belagi je dvije godine proveo u Americi i na tamošnjim univerzitetima i institutima objašnjavao islam. Slovi kao najbolji poznavalac islama u Iranu i napisao je tefsir. Interesovali su se o organizaciji Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji, i iskazuju želju za upoznavanjem. Znao sam da se je svojevremeno (1930. god.) hadži šejh Selim Sami-efendija iz Vučitrna (Kosovo) prilikom hadža upoznao sa ulemom citirajući odmah pri prvom susretu arapske stihove: Petero ja svojih imam..., čime sam se i ja poslužio u susretu sa teheranskom ulemom. Oni su, čini mi se, najorganizovanije skupine koje sam susreo u Mekki.

U prolazu kroz Stambol znao sam da se stambolske hadžije okupljaju u Haremu u Mekki pod mujezinskim mahfilom, a u Medini u predjelu Ashabi-suffe, te sam se i tamo zadržavao. Milina je u haremima za nas iz studenijih krajeva, jer na stotine električnih ventilatora osvježava zrak. U predjelu prema Zlatnom oluku zadržavaju se hadžije iz Damaska i Halepa. Tamo sam susreo šejh Abdul­-Kadir Isaa, imama i muderisa iz Halepa, čiji su neki učenici bili u Sarajevu i gdje on ima svojih simpatizera, šazilija.

Čudo je kako naše hadžije za sve čuju i svugdje stignu. Hibba-hanuma Nuhić rođ. Goro je želila da izvede bedeli hadž za svoju rahmetli majku i čula je da tu dužnost najrevnije obave učenici jedne medrese u Mekki. Poslužio sam kao tumač mužu joj i njoj u medresi. Stigli smo u zadnji čas i obezbijedili bedele i za muževe joj rođake. Upravitelj medrese Muhamed Selim Rahmetullah je krepak starac osamdesetih godina i vrlo spretno otprema stranke, potpisuje novčane dokumente i sl. u vezi sa bedelima. Medresu je podigao poznati učenjak indijskih musli­mana Rahmetullah prije 1. svjetskog rata i izdržava se iz pomoći muslimana Pakistana i Indije. U sezoni hadža medresa služi kao centar družbe Teblig, čiji članovi posljednjih godina dolaze i u Jugoslaviju (Pakistanci). Oni su u izvjesnom smislu "misija dobre volje" među muslimanima. Bio sam primljen kod njegovog generalnog starješine (emira). On je u znak zahvalnosti, koju jugoslovenski muslimani ukazuju Tebligu, priredio prijem za naše hadžsko rukovodstvo i još neke hadžije. Na ovome prijemu govorili su Đozo i Jusufspahić, a pored hadži Naim-ef. Hadžiabdića, predsjednika Starješinstva IVZ BiH, bio je i hadži hafiz Ibrahim-ef. Riđanović, predsjednik Ulema-­medžlisa BiH u penziji. Riđanović je sa svojom hanumom proveo ramazan u Kartumu (Sudan), gdje mu je sin kao jugoslovenski stručnjak profesor na Elektro-mašinskom fakultetu u Kartumu.

Jednog dana nekoliko sati proveo sam u razgledanju mekkanske čaršije. Na skupe stvari nisam ni gledao, a svile i zlata ima i kod nas, nego sam tražio sitnije stvarčice kojih nema kod nas, a koje u određenom smislu pripadaju vjeri. Na mnoge ove stvarčice bih zaboravio da mi nije bilo spiska Mujage Gvozdena, u kome je zapisao šta su stare Sarajlije donosile kao poklon sa Ćabe. Nekoliko stvarčica nisam uspio naći, pa je Gvozden ostao bez zembilja. Hadžijama je manjkao hadži hafiz Ismail-ef. Fazlić iz Sarajeva, koji idući 11 puta na hadž poznaje zavučene dućančiće gdje se kriju oni predmeti koji mladi naraštaji zaboravljaju. Posmatrao sam mekkanske trgovce i sinove im pomoćnike i u njihovim likovima tražio Ebu Bekra, Osmana, Talhu, Abdurahmana i druge prve ashabe.

Iako sam većinu vremena provodio u Haremi-šerifu, sada mi je žao što još više nisam u njemu boravio. Drago mi je što sam u njemu proučio i ikrar dove u svojstvu imama bračnom paru Nuhić.

Utorak 23. februara poslije ikindije posjedali smo u mekkanske autobuse i odvezli se na Arefat. Brzo su postavljeni šatori i stupio život koji treba da podsjeća na Sudnji dan. Uvečer smo proučili mevlud, a Đozo i Jusufspahić su održali prigodne vazove. Mada se tamo doživljuju uzbudljivi momenti, vjersko-društveni značaj hadža nije iskorišćen i neko je krivac za to. Primjećuje se da muslimani nemaju vjerskog centra, a ni autoriteta halife. Saudijska vlast je čuvar obaju harema i tehnički organizator hadža, ali duhovni značaj hadža i takva organizacija pripada svima muslimanima svijeta, i njegov dnevni red treba da sastave i njime rukovode najeminentniji vjerski učenjaci priznati i poznati kod svih muslimana – Među-musliman­ski centar. Pod bujicom mase ljudi koja iz godine u godinu raste u Haremi-šerifu prilikom tavafa ne mogu da se primijene propisi nijednog mezheba. Ne može se reći da se ovo pitanje ne proučava, a u Medini su mi rekli da su dva pitanja najznačajnija: permanentno olakšavanje međunarodnog saobraćaja i priliv žena zbog olakšica u saobraćaju. Mora se priznati da je saudijska vlast proširila hareme i učinila ih veličanstvenim, da je regulacija prostora Safa­-Merva odlična, da je Mekami Ibrahim izvanredno uspješno konzerviran i slično. Vojna straža kod Kabe i Revze je blagodat za hadžije. I naša organizacija hadža u odnosu na hareme treba da evoluira.

Nisam mogao ni zamisliti da je na Muzdelifi i na Mini onakva stiska. Međutim, i pored stvarnih i objektivnih teškoća nema nikakvih delikta iz razloga što svak teži i žudi da svoj hadž izvrši što bolje i savjesnije i najčešće želi da u tome bude prvi. Niko ne želi da drugome bilo šta pokvari ili ga ošteti. To je misao vodilja svakog hadžije.

Saobraćaj Mina - Mekka je vrlo ubrzan i nije predstavljao nikakvu teškoću. Nas nekoliko stigli smo na Bajram namaz u Harem u Mekki, istina u posljednji čas. Obavili smo tavaf i skinuli ihrame. Postali smo hadžije i taj osjet nas je žario. U Mekki i Haremi-šerifu se osjeća tišina u dane Bajrama, jer glavnina ostaje tri dana na Mini. Vratili smo se na konak u Minu. Ostao mi je u uspomeni ovaj povratak. Trojica profesora iz Sirije na radu u Mekki pričali su mi o načinu života u Saudijskoj Arabiji, prosvjeti, kulturi, zdravstvu, sudstvu itd. Smatraju da se ostvaruje progres laganog tempa, ali siguran. Kažu, da avionski saobraćaj najbrže kultivira zapuštena pustinjska sela i da su šoferi i avijatičari misionari modernijeg života u pustinji.

Noćivanje na Mini ima svoju posebnu draž. Mina je kao veliki vašar. U petak smo trojica nas u gepeku došli u Mekku na džumu namaz i opet se predvečer vratili. U subotu smo se opet zajednički u autobusima vratili u Mekku. Vozio sam se na krovu da bolje posmatram okolinu. Dvojica hadžija iz Breze kod Visokog bila su došla avionom preko Sirije pa su se toga dana istim putem vraćali kući, i na brzu ruku na krovu autobusa napisao sam cedulju svome bratu Feridu i javio se. Nisam imao vremena za pisanje i javio sam se samo iz Bagdada.

Nedjelju smo proveli u Mekki, a predvečer opet obukli ihrame i otišli na umru u blizini Mekke, gdje treba klanjati akšam namaz. I ovo je poseban i značajan ibadet. Sa umre smo se vratili u Haremi-šerif, klanjali jaciju, obavili Oprosni tavaf, zatim saj i opet tavaf i vrlo teška srca oprostili se od Kabe. To su zaista teški momenti, ne mogu se opisati ni jezikom iskazati. Kaba mi je izgledala kao ljepotica od koje ne mogu da odvojim pogled. Sve poteškoće da se do nje dođe rado i slatko se podnose. Jedan pjesnik o Kabi ovako kaže:

Džemali Kabe cunan midevandem benišat,

Ki harhaji Mugilan harir ajed,

što znači:

Ljepota Kabe donosi nam toliko raspoloženje,

da nam hod po oštrim bocama izgleda

kao hod po kadifi.

Značaj Kabe ukazuje i ova izreka Imama Džaferi Sadika:

La jezalud-dinu kaimen ma kametil-Kjabetu.

Vjera (din) će postojati dotle, dok bude postojala Kaba.

Te posljednje noći svi smo bili na svoj način uzbuđeni. Neki nisu spavali cijelu noć. Svako prema svojoj snazi i znanju voli Svemoćnog Stvoritelja i kao znak te ljubavi želi da upije u svoju dušu, srce i sliku ljudske građevine – ­Stare kuće, prema kojoj se u svakom času okreću milioni ljudi. Jedan učenjak je rekao, da se Kaba može nazvati kućom sagrađenom od ljudskih očiju i srca.

Bilo je rečeno da ćemo krenuti iz Mekke u ranu zoru, pa sabah nismo klanjali u Haremi-šerifu, jer srce ne bi moglo odoljeti da se izostavi tavaf. Kad smo posjedali u naše autobuse i prošli kraj Haremi-šerifa, kandilji na haremskim munarama su još gorjeli. Jezik je izgovarao tekbire, ali su srca jecala zbog rastanka i govorila: Bože, daj mi da još jednom vidim Kabu!

U Medini

Put od Mekke do Medine dug je 455 km i vodi preko modernog lučkog grada Džide. Cijeli dan smo proveli u vožnji sa odmorima za podne-namaz i ićindiju. Kratko smo se zadržali u maloj oazi Bedr gdje pored zelenila ima i potočić. Nismo išli na bojište Bedr. I akšam smo klanjali u putu uz kraći predah.

Slušao sam da se prvo ugledaju munare medinenskog Haremi šerifa bilo da se dolazi autom ili avionom, i tu sliku smo očekivali, sa posebnim uzbuđenjem. I ugledali smo ih pa ustali na noge. Kroz autobus se zabrujalo učenje salavata i osjetili smo se kao elektrizovani. Primjećivalo se da ulazimo u grad, ali smo ipak skrenuli sa glavne ceste i izgubili munare. Sahačić se obratio jednom taksi šoferu i on nas je ubrzo uveo u grad i doveo do traženog skvera gdje nas je čekao delilov sin, kojeg smo vidjeli u Mekki, kad se interesovao o našem dolasku u Medinu. Deset naših autobusa sa blizu 400 hadžija razmješteno je u nekoliko zgrada. Zgrada gdje je naš autobus raspoređen bila je velika i komforna. Nas pet-šest uz Sahačića smjestili smo se u potkrovlju sa dvije terase i hladnim holom. Sa terase sam posmatrao haremske kandilje. Klanjali smo jaciju, pripremili poljske dušeke i spremali se na počinak. Naš šofer Mehmed me je pitao zašto drugačije ne okrenem svoj ležaj i ne napušem dušek. Indiskretno sam dao odgovor, da ne želim u Pejgamberovom gradu spavati na dušeku i nogama biti okrenut Revzai-Mutahheri. Iako nisam želio da brzo zaspim, umor me je savladao. Budnost je zamijenio san.

Dobro smo podranili, ali jedva unišli u harem od svjetine. Tada sam utonuo u pravi san. Želja da se nađem u Pejgamberovom haremu postala je stvarnost. Kao u groznici, klanjao sam sabah. Medinenski harem je nekoliko puta manji od mekkanskog, pa glasovi i imama i mujezina kao da su kraj tebe (prenosi preko zvučnika). Kao automat sam koračao prema časnom mjestu, gdje je ukopano ovozemaljsko tijelo ponosa svjetova, posljednjeg Božijeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu teala alejhi ve sellem, i njegovih drugova hazreti Ebu-Bekira i hazreti Omera, radijallahu teala anhuma. Znao sam da me od toga mjesta dijeli nekoliko pregrada. Gušio sam se od ljubavi, uzbuđenja i stida. Isprekidano, slog po slog, kao dijete koje tek progovara, izgovarao sam riječi esselamu alejke ja Resulallah... Vjerovao sam i znao da me on, Božiji poslanik, vidi, čuje i odvraća selam. Pa zar ima većeg zadovoljstva i sreće od takvog doživljaja!?

Upute koje sam dobio u Konji od hadži Husejn-ef. Holata, kako se treba ponašati pred Revzai-Mutahherom nisam mogao izvršiti, jer se nisam mogao savladavati. Suze same teku, a srce drugačije kuca. Kroz ograde sam gledao a srcem ljubio zemlju oko Mubarek Revze i jezikom micao: Šefaat Ja-Resulallah, Šefaat, Šefaat...

Medinenski harem je opasan sa četiri strane visokim zidovima, prednjim od strane juga prema Kibli, desnim od strane zapada, lijevim od strane istoka i zadnjim od strane sjevera kroz koji se obično ulazi u naše džamije to jest prema mihrabu. Prednji zid je dug 86 metara, desni i lijevi po 116, a zadnji 66 metara. Razlika u dužini između prednjeg i zadnjeg zida je 20 metara. Ima pet znamenitih vrata (kapija). Na desnoj strani su Vrata Mira (Babusselam) i Vrata Milosti (Babur-rahmeti), na lijevoj Babu-Džibrile (Džebrailova vrata) i Vrata za žene (Babunnisai) i na sjevernoj strani Babul-Medžidi (Medžidova vrata). Osim ovih kapija ima još vrata: Ebu-Bekrova, Omerova, Osmanova, Sultan Abdul-Aziza (Turskog) i Kralja Abdul­-Aziza Saudi Arapskog. U prošlosti, Pejgamberova džamija je nekoliko puta proširivana i dograđivana, te adaptirana. Te radove izvodili su: halife Omer i Osman, Velid iz dinastije Omejevića, Mehdija iz dinastije Abasovića, Zahir Barbaros, Ešref Berispaj, Zahir Berkuk, Kajitbaj, te turski sultani Selim II, Sulejman, Abdul-Aziz, Abdul-Medžid, Abdul-Hamid II (uveo električno svjetlo) i kralj Abdul­-Aziz i sin mu Saud.

Prema slovu vjere površinu Medinenskog harema dijelimo ovako: prostor džamije iz vremena Muhammeda, alejhisselam (Mesdžidi-Nebevijj), prostor gdje su ukopani Božji poslanik i prva dvojica halifa Ebu-Bekr i Omer, i prostor dobiven kasnijim proširivanjima harema.

U prednjem dijelu od Minbera pa lijevo do Turbeta je prvobitna džamija, ona je 22 metra duga a 15 široka. Zgrada turbeta je 16 metara duga, a 15 široka. Oni su kako se vidi u istim ravnim linijama. Preostalih 48 metara pred­nje dužine je prošireni prostor.

Desna strana Muhammed-Pejgamberovog, alejhis­selam, tijela okrenuta je liniji Kible. Iz počasti Božjem poslaniku, Ebu-Bekrova glava je pored nogu Muhammedovih, alejhisselam, a Omerova glava je iz počasti prema Ebu-­Bekru prema njegovom ramenu, sa lijeve strane Pejgamberovog tijela. Njegujući ovakav princip, muslimanski kaburi (grobnice) nisu u ravnim linijama (po koncu).

Njihova tri kabura opasana su zidom visokim pet metara od bijelog i crnog kamena sa kubetom, u obliku peterokuta, za razliku od Kabe. Iza ovog prvog zida je drugi zid izliven od olova jajolikog oblika do duboko ispod tla zemlje. Ovaj olovni zid zastire nekoliko skupocjenih prekrivača, koji takođe služe kao zidovi. Posljednji je rešetkasti zid od bakra (kao mušebak) iznad koga je zeleno kube (El-Kubbetul-Hadrau). U međuprostoru između mušebak-zida i posljednjeg zelenog zastirača su smješteni skupocjeni predmeti.

Na dvije strane (prednjoj i lijevoj) ovog rešetkastog zida imaju prozori prema kojima se stane kada se iskazuje poštivanje Božjem poslaniku, pa Ebu-Bekru i onda Omeru. Za te pozdrave i dove sastavljeni su naročiti tekstovi na arapskom jeziku, ali se hadžije mogu služiti i izrekama na našem jeziku. Sa sve četiri strane imaju po jedna vrata. Svaki prozor i vrata imaju svoje ime.

Imao sam sreću uhvatiti mjesto za podne namaz pred Tehedždžud vratima Hudžrei-Seade. Sa toga mjesta nisam se micao sve do završetka ikindije namaza. Te časove nikada neću zaboraviti i za njih je vrijedno živjeti. Stvarnost da si pred Pejgamberom prožima te i budi čuvstvo miline i to nije moguće ni kazati. Nije moguće da čovjek, koji makar i površno spozna sebe, ne vjeruje Boga. Svijest da si biće obdareno savršenstvima, dovodi do pijedestala najveće časti da si rob, ali Božji, a ne čovjekov. Stoga je najveće zadovoljstvo služenje Tvorcu Bogu za dobro čovjeku.

Poslije završene ikindije ovog prvog dana boravka u Medini utopio sam se u čaršiju - more ljudi raznih jezika i boja kože - zadovoljan i ponosan što sam obavio hadž i kao ovozemaljsku nagradu za to koračam po Medinei-­Munevveri. Sa sve četiri strane harema je veliki trg na koji se nadovezuju čaršije sa širokim ulicama i uskim sokačići­ma. Sve dućan do dućana. Svega u izobilju i šta ti duša zaželi. U svakom kutku možeš naći po kojeg našeg hadžiju kako nešto traži i kupuje. Niti traže prevodioce niti se boje da će se zagubiti. Po neka žena u tome čak i prednjači. Haremi-šerif i haremske kapije su kao orijentacija u kretanjima.

Na čaršiji od mihrabske strane je nova biblioteka u zgradi pod kubetom sa tri sprata i galerijama kao što su lože i balkoni u našim kinima i pozorištima. Organizacija u radu biblioteke je na evropskom nivou. Kad su saznali da sam i ja bibliotekar, bili su još srdačniji i želili da mi pokažu sve svoje raritete. Pričao sam im o našoj Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Od Babul-Džibril vrata vodi put prema Dženneti Beki'i (Bekiji), medinenskom groblju još iz doba Božjeg poslanika. Skrene se na desno i dođe ravno pred zidine groblja. Imaju dvije velike kapije do kojih vodi po nekoliko basamaka. Unutra je kao u košnici, jedni dolaze a drugi odlaze. Prvi zijaret su hazreti Fatima, hazreti Hasan i još dva njihova potomka - imama. U vrhu groblja u lijevom ćošku je hazreti Osman, treći halifa. Ovdje je ukopano puno ashaba i drugih znamenitih islamskih velikana. Između ostalih i Imam Malik. Pri ulazu, prepoznao me je muderis iz Nedžefa, s kojim sam razgovarao na saudijskoj granici, i on mi je bio vodič (delil). Kaburi su obilježeni običnim kamenim nišanom, a predjel označen sa malim zidom od sitnijeg kamenja.

Poduže sam se zadržao u posmatranju hazreti Fatimina kabura, prisjećajući se velike ljubavi koju prema njoj gaje naše muslimanke. Ljubav muslimana prema Ehli-Bejtu to jest najbližoj Muhammedovoj, alejhisselam, rodbini je vrlo velika. To su ovih petero: Muhammed, Fatima, Alija, Hasan i Husejn. No, ponegdje, ta ljubav se i profaniše, najčešće zbog teškog neznanja.

Posebno me interesovalo to, kako se i danas u to isto groblje kopaju Medinelije. U Medini, a i Mekki, drugačije su geografske prilike, i kosti se skupljaju u jedan kraj, a u istu raku nakon određenog vremena polaže se drugo umrlo lice. Tako se radi kroz stoljeća sve do danas.

Prisjećao sam se jednog hadisa, kad je Muhammed, alejhisselam, obnoć otišao u Dženneti-Bekiju, pa sam jedno poslije jacije otišao da vidim kako je sada tamo. Vrata su obnoć zaključana, ali je pred njima kao vašar sve do kasno u noć.

Jednog prijepodneva smo obišli zajednički Uhud i Hendek, dva poznata historijska mjesta, i klanjali u Mesdžidi-Kuba i Mesdžidi-Kibletejnu. Nismo išli baš na bojište Uhuda. I na ovim mjestima je glavni vodič Jusufspahić bio na korist hadžijama, iznoseći im ukratko značaj dotičnih mjesta. Jednog prijepodneva, sa našim rukovodstvom bio sam u studentskoj četvrti na periferiji Medine. Prodekan mladog teološkog fakulteta je vitalan mladi čovjek i kao da sumnja u vjerske slobode kod nas. Nije ga zadovoljilo to što je slobodan dolazak na hadž i znatiželjno je pitao Đozu da li nam je odobrena količina novca zaista dovoljna. Njihov fakultet još nije dao svoje prve apsolvente. Najteži im je problem kuhinje u studentskim domovima. Studenti su iz 69 različitih zemalja, raznih klimatskih područja i raznih nacionalnih kuhinja. Fakultet je prisiljen da im obezbjeđuje hranu kod privatnika i u gradskim aščinicama. Ovdje kod prodekana došao sam u vezu i razgovor sa jednom delegacijom iz Mauritanije i u šali im prigovorio, zašto se ne ujedine sa Marokom. Objasnili su mi da oni ne bježe od ujedinjenja, ali neće prostog prisajedinjenja. Oni imaju svoju tradiciju, a kultura im je starija nego u Maroka. Nisu mi zamjerili na prigovoru. Zajedno smo obišli i fakultetsku biblioteku koja je vrlo moderno uređena. Tamo su nam nudili na poklon knjiga kakvih smo htjeli.

Po preporuci iz Konje, u Medini sam se sastao sa hadži Fehmi-efendijom Konjalijom, koji je zbog negodovanja na neke antimuslimanske poteze Kemala Ataturka odselio u Medinu. Iako je zagazio u deveti decenij života, ipak je svjež i živahan. Uoči petka sam bio kod njega na medžlisi­-zikru. Posebno su mi godile arapske melodije. Najčešći refren je ovaj sastav:

La ilahe illallah! La ilahe illallah!

Muhammed Resulullah, Alejhi Salatullah.

Bilo nas je iz raznih zemalja, od Indije do Maroka. Zgrada u kojoj stanuje vlasništvo je kaderijskog vakufa iz Sudana, klasični medinenski tip kuće sa vrlo prostranim prizemljem ispod cijele zgrade, zbog bolje hladovine.

U ranije vrijeme oko Harema je bilo nekoliko medresa u kojima su stanovali učenici i studenti iz raznih krajeva muslimanskog svijeta. U nekoliko mahova bilo je tamo i studenata iz naših krajeva. Posljednji naš živi čovjek koji je učio u Medini bio je hadži hafiz Fehim-ef. Gušić, poznati sejjar vaiz iz Banje Luke (umro 1968. god.). U Medini su učili u doba austrougarske okupacije ovi naši alimi: hadži Husni-ef. Numanagić, fojnički, pa visočki muderis, kasniji travnički muftija, hadži Abdulah-ef. Sofić, posljed­nji cazinski muderis, hadži hafiz Junus-ef. Sokolović, otac hadži hafiz Sinan-ef. Sokolovića, te hadži Ibrahim-ef. Bukvić, imam i mualim iz Sarajeva. Hadži hafiz Husni-ef. Numanagić i hadži Hasanaga Nezirhodžić (trgovac iz Sarajeva) imali su svoj vakuf u Medini.

Bilo se uvelo u praksu da se unaprijed zakupi po jedan sat rada za službu čistača u Haremu i na to se dobivao poseban dokumenat. Jedan takav sat kupio je za sebe i Tajib-ef. Saračević, muderis iz Sarajeva, ali mu nije došla reda (turnus) te službe. Dokument za ovo otkupio je Arhiv grada Sarajeva. I naše hadžije iz 1954. godine iz počasti Haremu miješali su malter prilikom radova na proširivanju Harema.

Čuvari Hudžrei-Seade zovu se age. Uvjet je da su steril­ni i da su hafizi. Raspoznaju se po odjeći i imaju poseban mahfil (mahsuru) gdje se mogu naći. U znak pažnje hadžije im donose darove.

Od Sultan Medžidovih vrata do mahsure aga je odjeljenje za žene u Haremu. Ovaj ženski predjel je vrlo koristan i praktičan za žene i obezbjeđuje im širi prostor za namaz.

Svaka pokrajina na svijetu, gdje stalno žive muslimani, ima svoje delile, to jest lica koja se brinu za smještaj hadžija iz dotičnog kraja. To vrijedi i za Mekku i za Medinu. Koliko se sjećam, Bosna i Hercegovina ima 4-5 delila. Sandžak, Kosovo i Makedonija imaju svoje delile. Delili imaju svoje pomagače (čirake). Smatram da tradici­ju treba čuvati i hadžije upućivati delilima gdje pripadaju. Delil u Medini, Abbas Zahid je prerastao u mjenjača stranog novca (sarraf) i ne pokazuje dovoljno interesovanje. Međutim hafiz Džafer Fakih (nije delil) koji je manje boravio u Sarajevu od Abbas Zahida, impresioni­ra svojim prisjećanjima iz Bosne. Sahačić je opravdano reagirao na Zahidovu aljkavost.

U Medini smo ostali šest dana i tako nismo imali priliku klanjati 40 namaza kako to preporučuje hadis. Turske hadžije redovno ostaju osam dana. Osim redovnih pet namaza, nema drugih obaveznih ibadeta. Nekoliko puta je čuveni kairski hafiz Abdul-Basit učio Kur'an. Za požaliti je što i primas carigradskih hafiza Hendeklija nije učio. Na desetine mjesta se kazuju vazovi. U Sudanu postoji poseban vakuf za vaize u dva harema. Ove godine prvi put kroz Harem je zabrujao i srpskohrvatski jezik u vazu. Taj naš prvi vaiz bio je beogradski glavni imam Jusufspahić. Neka je sretno. U buduće ovo treba da bude zadatak.

Muslimani širom svijeta gajili su ljubav prema stanovnicima dvaju harema, Mekki i Medini. Oni su u neku ruku bili veza unutrašnbm9euti sa ta dva duhovna centra. Delili, Arapi koji su išli po muslimanskim zemljama i obavljali bedeli hadž, usputno su vršili i jednu kulturnu misiju. Preko njih se širio govorni arapski jezik. Đaci medresa su preko njih naučili razgovarati arapski, makar i oskudno. Takav je bio slučaj i sa nama u Sarajevu. I drugi građani, koji su se družili sa delilima, ponešto su naučili arapski. Radi uspomene i rahmeta, spomenuću ove delile, čijih će se imena sjetiti starije Sarajlije, Mostarci, Banjalučani i Tuzlaci: Sejjid Emin Akkad, šejh Abbas i Muhammed Mursi, šejh Hasan Adžeb, šejh Muhammed Bošnjak, Sejjid Husejn Budejri, šejh hafiz Ibrahim Fakih i njegov sin hafiz Džafer Fakih i drugi. Poznati muslimani natječu se ko će se sprijateljiti sa Mekelijom ili Medinlijom, koji radi bedeli hadža dođe u Kinu, a oni ga ožene i prime kao zeta. Naime, to su vrlo udaljene pokrajine, i putovanja i zadržavanja su trajala i po nekolike godine. Medinelije su više voljeni od Mekelija i smatrani su bliži nama Bošnjacima, jer hazreti Pejgambera više volimo od Kjabe. Čak i turska vlast je više simpatisala Medinu, što je Medina kasnije i opravdala. Medina se žilavo branila i opirala blizu 15 mjeseci saudijskom napadanju i predala se tek pošto je sklopljeno primirje, pa mir. U to vrijeme (1924/25) zadesio se u Carigradu hafiz Ibrahim Fakih sa svojim sinom hafiz Džaferom. Kako je kemalistička vlast bila kivna na Arape, Fakihu su prijatelji predložili da se privremeno skloni u Bosnu i Sarajevo i dali mu preporuku na reisul-ulemu Čauševića i šejh Behauddin-ef. Sikirića. Otac i sin došli su u Sarajevo i konačili u nakšibendijskoj tekiji Nadmlinima. Behauddin-ef. im je ukazao svu moguću pažnju kao starješina tekije, a također i Čaušević. U kratkom vremenu pristiglo je još Arapa koji se nisu mogli vratiti kući, pa su hadži Hasanaga Nezirhodžić i braća Hadžišabanovići smjestili Fakihe u Morića han. Građanstvo Sarajeva im je ukazalo punu pažnju. Zadesio ih je i ramazan pa su učili mukabelu u Begovoj džamiji. I ja ih se sjećam iz tih dana. Stari Fakih je išao kao bedeli hadž za reisul-ulemu Šarca. Jednom drugom prilikom je dobio bedel iz Bijeljine, i u fijakeru od Tuzle do Bijeljine, proučio cijeli Kur'an napamet i u Bijeljini učinio hatmu. Hafiz Džafer je dolazio još nekoliko ramazana. Klanjao je teravih namaz jednu sedmicu kod dr. Mehmeda Spahe, a drugu sedmicu kod braće Hadžišabanovića u Morića hanu. Ikindijsku mukabelu je učio u stanu dr. Vejsila Bičakčića. U znak pažnje prema Sarajevu, hafiz Džafer poziva na ručak sarajevske hadžije kad dođu u Medinu.

Došao je i dan rastanka sa Medinom i Revzai­ Mutahherom. Većini nas to je padalo teško. Zaklonio sam se za jednu ćursiju (stup) da posmatram kako se pojedinci odvajaju od Revze. Tik do mene došla je jedna crnkinja, stala i gledala u Revzu. Iskosa sam je posmatrao. Zasjale su joj suze u očima, zatim se oči napunile suzama i kao kiša počele kapati niz lice. To me je duboko ganulo. Ljubav prema Muhammedu, alejhisselam, je Bogom dani dar koji se teško može objasniti. Prisjetio sam se hadži Mehmed-ef. Handžića, koji se jednom prilikom skrio za prozor da sluša ženski tevhid u kući gdje je stanovao. To je bilo 1942. ili 1943. godine u Bistriku. U mislima je povezao Bistrik u Sarajevu i Revzai Mutahheru u Medini, ratno pustošenje i skup muslimanki koje su sa puno pobožnosti i skrušenosti činile zikir, veličale Božje Uzvišeno Ime i učile razne salavate. Tom prilikom Hadži­ efendija je došao do uvjerenja i zaključaka da je naša stara ulema bila u pravu što je vjerske pobude pri radosti i žalosti koristila i davala im oblik ibadeta. Rekao nam je tada, da više neće tevhide po smrti smatrati nekorisnim vjerskim novotarijama (bid'atima). Naš veliki ustaz Ahmed-ef. Burek bio je uvijek na strani ovih skupova. Za momenat slika Hadži-efendije i Bureka odvojila me od gledanja Revzai-Mutahhere. Posljednji časovi su mi bili najteži. I Sahačić je jecao. Čini mi se da bi i smrt postala slatki napitak uz Revzu. Čuvstva blaženosti i vjerskog zanosa uz Revzu toliko uzdižu i zanose, da se ljepše može zamisliti samo Huzur pred Stvoriteljem u Džennetu.

U vrijeme Muhammeda, alejhisselam, površina Medinenskog harema zapremala je 2.475 m². Kasnija proširenja su tekla ovako: hazreti Omer 1.100 m², hazreti Osman – 496, halifa Velid - 2.396, halifa Mehdija – 2.450, Melik Ešref Kajtbaj – 120, sultan Abdul-Medžid – 1.293 i kralj Abdul-Aziz ibn-Saud – 6.024 m². Kako vidimo površina je gotovo sedam puta povećana.

Priliv hadžija iz godine u godinu raste, što se vidi iz statistike hadžija koji prelaze saudijsku granicu. U proteklih pet godina povećanje hadžija iz inostranstva teklo je ovako: 1965. – 283.319, 1966. – 294.118, 1967. – 301.226, 1968. – 318.507 i 1969. – 373.373. Ako se ovom broju dodaju i hadžije iz Saudijske Arabije sa cjelokupnim stanovništvom Mekke milionski broj hadžija je ipak u pitanju.

Odmah poslije Dana Arefata, to jest za vrijeme Kurban Bajrama, specijalna statistička služba objavi podatke o broju prispjelih hadžija iz raznih zemalja: arapskih, azijskih, afričkih i evropskih sa Amerikom. Za 1969. godinu ta službena statistika glasi ovako:

Arapske zemlje; ukupan broj: 187.900, kako slijedi:

Sirija

12.814

Dabi

93

Libija

16.560

Irak

24.858

Južna Arabija

7.865

Jordan

5.179

Palestina

536

Ebu Zabj

441

Tunis

1.349

Libanon

3.901

Udžman

24

Bahrejn

1.967

Egipat

12.413

Sudan

21.645

Alžir

7.053

Umman

1.617

Šarika

32

Maroko

9.445

Kuvejt

6.684

Jemen

51.577

Katr

1.690

Resu1-Hajme

24

 

Azijske zemlje, ukupan broj: 147.356, kako slijedi:

 

Turska

51.055

Indija

16.154

Indonezija

17.072

Ma1ezija

6.591

Cejlon

450

Kambodža

80

Nacionalistička Kina

8

Filipini

2.823

Iran

13.642

Pakistan

27.402

Afganistan

8.744

Tajland

2.399

Nepa1

79

Južni Vijetnam

194

Singapur

255

Ostali

418

 

 

 

 

 

 

 

 

Afričke zemlje, ukupan broj 366.695, kako slijedi:

Nigerija

16.177

Senega1

2.076

Mali

1.010

Gornja Volta

1.184

Uganda

400

Tanganika

392

Liberija

48

Zambija

258

Somalija

1.517

Južna Afrička Repub.

1.333

Togo

50

Srednja Afrika              

129

Sjera Leone

188

Džeziretu Muris       

45

Niger

2.058

Kenija

1.616

Mauritanija

448

Gana

295

Kenija

326

Obala Slonovače

597

Čad

3.065

Malakasi

32

Abesinija

1.840

Kongo Kinšasa

33

Kamerun

1.263

Ostale afričke zemlje

74

Dahomej

214

 

 

Evropske zemlje i Amerika, ukupni broj 2.831, kako slijedi:

Britanija

573

Grčka

183

Portugal

41

Francuska

346

Jugoslavija

1.554

Ostali

44

Sjedinjene A. Države

92

 

 

Najbrojnije su hadžije iz Jemena i Turske. Jemenske hadžije su dosta neobazrivi, a najbolje paze na svoje žene. Cmci, osobito iz Konga i Senegala, vrlo su pažljivi i uljud­ni. Kad čovjek ne bi bio okupljen ibadetom, pružila bi mu se izvanredna prilika da na jednom mjestu posmatra ljude svih boja i svih mogućih rasa i jezika. Snaga vjere, koja ih sjedinjuje pri obredima hadža, je dominirajuća. U namaskim radnjama svaki pojedinac je dovoljno uvježban, svaki pojedinac skrušeno sluša učenje Kur'ana i svak na svoj način osjeća određeni užitak.

Imami Gazalija, govoreći o hadžu, iznosi i ovu crticu:

Jedan učenjak poslije povratka kući sa hadža usnije san da je samo kod šest hadžija primljen hadž, a da ih je na Arefatu bilo šesto hiljada. Zabrinut za svoj hadž upitao je, šta je sa ostalih, pa mu je odgovoreno, da je Allah dž.š. iz svoje dobrote i milosti zbog one šestorice primio kao valjan (kabul učinio) i sve ostale hadžove, a da je on jedan od šestorice odabranih iz te godine. Ova crtica daje nam pouku da pravimo razliku između zasluženog i pok­lonjenog radi drugog. Obadvoje je kabul (primljeno), ali postoji velika razlika u njihovu kvalitetu.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Tekstovi

"HADŽ JE I LJUBAV"

„HADŽDŽ JE I LJUBAV...“

Iako zvanične statistike Ureda za hadž Rijaseta IZ u BiH kazuju da su 50% ovogodišnjih bosanskih hadžija mlađi od 50 godina, ono što se može primjetiti tokom boravka u Medini i Mekki, tokom tavafa, saja, spuštanja sa Arefata na Muzdelifu i odlaska na Minu i Džemreta je da Bošnjaci još uvijek predstavljaju prilično staru grupu hadžija, počesto umornu, bez kondicije, uplašenu... Po nekom nepisanom pravilu Bošnjaci obavljanje pete islamske dužnosti, još uvijek, ostavljaju za period nakon šezdesete, dok se dovoljno ostari i uozbilji kako se ne bi davala šansa za nova griješenje i prijestupe jer po onom starom “hadž valja čuvati“  a nakon šezdesetih, valjda, po toj logici, ostaje manje vremena i manje mogućnosti da se griješi te će se ostati čisto nakon obavljenog hadža i tako preseliti u okrilje Allahove milosti. Nešto se u takvom promišljanju polahko i mijenja ali ne dovoljno dobro i brzo. Kao da se prije odlaska na hadž može griješiti, kao da se prije odlaska na hadž čovjek ne treba kloniti i čuvati svih radnji koje ga na bilo koji način dovode na stranputicu.

Vrijeme izvršavanja temeljnih islamskih dužnosti određeno je punoljetstvom i zdravljem. Svako neopravdano neizvršavanje ili odgađanje izvršenja bilo koje od pet islamskih dužnosti podrazumijeva odgovornost i kaznu. U slučaju obavljanja hadža vjernik uz zdravlje mora posjedovati i potrebna materijalna sredstava za odlazak na hadž i sredstva kojima će se izdržavati članovi njegove porodice u njegovom odsustvu. Nigdje se za obavljanje hadža kao pete islamske dužnosti ne preferira potpuna zrelost životne dobi ili bolje reći starost. Kod  Bošnjaka susrećemo one koji su zdravi i posjeduju potreban imetak ali smatraju da još uvijek nije došlo vrijeme za hadž ili one koji bez obzira na zdravlje i imetak i ne razmišljeju o odlasku na hadž pravdajući to činjenicom da ima prečih stvari od hadža. I jedno i drugo su pitanja koja zavrjeđuju širu brigu islamske zajednice za ove probleme kao i potrebu širenja i prezentiranja ideje i fenomena hadža sa nivoa svijesti pojedinca na nivo džemata i zajednice. U tom kontekstu slučaj jednog mladića koji se tek približava tridesetim i koji na jednom iftaru u sarajevskom ASJ restoranu krajnje odgovorno ali i simpatično kazuje svojoj prijateljici kako na hadž treba otići čak i prije nego što kupiš stan - ako si zato skupio novac - pa i prije nego se oženiš ako si zato skupio sredstva – hrabri i govori da se nešto u glavama nas Bošnjaka mijenja. Mnogi će se nasmijati na ova razmišljanja. Ja ću reći da se ovaj mladić pozivao na predaje. Bilo kako bilo on je ove godine  obavio hadž. Naredne će, ako Bog da, već biti pred ženidbom a zajedno sa svojom suprugom će sakupljati novac ili potražiti adekvatan kredit za kupovinu stana, i opet, u dogledno vrijeme, razmišljati o zajedničkom odlasku na hadž.

Zašto sva ova priča o godinama? Svako nijeti i radi kako sudi! Pa zato što sam ove godine uz silnu želju i nastojanja bila „Allahovim gostom“. Iako sam bila među 50% onih ispod pedeset godina starosti, silno zahvalna Uzvišenom, što me je pozvao sebi u zijaret u nešto mlađoj dobi, shvatila sam da hadž zahtijeva jednu golemu fizičku kondiciju i snagu i da se uz dobru kondiciju može doživjeti svakim svojim atomom. Osjetila sam koliko je više napora, straha i žrtve morala uložiti svaka naša majka i nana starija od šezdeset godina, koliko je obavljanje hadža za nju bio grč, ponekad strah, neizvjesnost: može li, hoće li izdržati, hoće li se izgubiti, hoće li joj neko pomoći, hoće li baš tavaf morati obaviti na kolicima ili će kamenčiće neko drugi za nju baciti... Koliko su samo svi ti osjećaji neizvjesnosti ponekad stavljali u drugi plan one druge aspekte hadža. Hvala Allahu, većina njih je izdržala, ali ovi redovi su samo podsticaj za one koji žele a oklijevaju, da ne čekaju.

Jer svi osjećamo potrebu za Allahom. „Hrlimo mu umom i srcem“, kaže Mustafa Mahmud, ali neophodno je da mu se dođe i nogama. A te noge, bolje je da su mlađe i zdravije. Hadž i tavaf su simboli ovog dolaska u kome ljubav kroz emocije, riječi i djela dostiže savršenstvo. Hadžom čovjek sebi daje šansu za blizinom i susretom sa Stvoriteljem. To su dani kada sve naše ovosvjetske obaveze bivaju negdje pokopane. Sve naše svakodnevne želje, stremljenja i prohtjevi - hoćemo li stići, hoćemo li zakasniti, hoćemo li uspjeti prije drugih, hoće li nam promaći neki prestižni društveni status ili pozicija, putovanje, susret, sastanak, honorar... negdje nestanu ili nam ne naumpadaju. Hadž i sve teškoće i odricanja koje sa sobom nosi, troškovi i izdaci su, kako veli Mustafa Mahmud „ materijalna sredstva koja se ulažu da se oslobodi ovih preokupacija, da se srce posveti svome Stvoritelju i da se probude osjećaji o istini ove bliske blizine Allahu.“

Sati provedeni u ibadetu u haremu Poslanikove džamije i u neposrednoj blizini Kabe donosili su sa sobom osjećaje koji se nikada neće moći iskazati niti napisati. Nepresušna rijeka ljudi plovila je u prostore ovih hramova i nikome nije bilo tijesno. Fantastična lepeza podneblja, kultura, civilizacija... Veličanstvena simfonija jezika, dijalekata slivenih u jedno „Lebbejkel-lahumme lebejjke...“, jednostavnost i bjelina ihrama u kojima smo svi isti, mi iz Bosne, oni iz Indonezije, Nepala, Indije, Nigerije...

Haremi, mjesta susretanja, upoznavanja, darivanja osmijeha i kada se ne mogu otkloniti jezičke barijere, smotra ljepote, mladosti, poleta, pozitivne energije bez granica. Bože dragi, kako smo lijepi a različiti! Kako smo jaki a ne pokazujemo to! Odakle sve dolazimo težeći ka jednom cilju i nema niti jedne tačke na ovoj planeti gdje nas nema!

A „Hadž je i ljubav. Vjera je u biti ljubav. Tavaf je za zaljubljene. Oni u njemu ne nalaze napor i opterećenje. Već prijazan dijalog... Jedan od onih tajnih razgovora koji osvjetljavaju nepoznanice srca“, osjećao je Mustafa Mahmud dok je obavljao svoj prvi hadždž. Mnogi od nas dijele iste osjećanja neizmjerno zahvalni Stvoritelju na darovanoj šansi, na postignutoj blizini, na inspirativnim trenucima... Sa iskustvom hadždža lakše se hodi kroz svakodnevnicu dunjaluka jer si svjedočio da je ljepota, beskraj, konačnost, istina i blizina negdje drugdje. I stoga, zašto ne priuštiti sebi te drage trenutke čim prije, ako možemo!

 

 

Zehra Alispahić

Tekstovi

Islam i duhovni život: SUFIZAM


Islam i duhovni život: sufizam

Autor Roger Garaudy     



Sufizam je jedna dimenzija islamske vjere: njegova unutrašnja dimenzija.
Svi nesporazumi u vezi sa sufizmom nastali su iz pokušaja da se od njega napravi jedna odvojena struja ili sekta čiji su korijeni navodno izvan islama, vjere Jedinstva, vjere tevhida, da se kontemplacija odvoji od akcije, religiozna praksa od duhovnosti, unutrašnje od vanjskoga, kretanje ka islamskom Bogu od svih objava koje su prethodile i koje teže prema Njemu kao prema svome završetku.

Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi (Rasprava o svjetskoj historiji) smješta sufizam u globalnu perspektivu islama: "Sufizam (tasavvuf) je jedan od nastalih oblika poznavanja Zakona (Šerijata). Put koji su slijedile buduće sufije uvijek je smatran putem istine i dobrog vladanja, kako od Poslanikovih ashaba, tako i od njihovih neposrednih učenika i njihovih nasljednika. Taj put znači strogo primjenjivanje pobožnosti, dosljedne vjere u Boga, odricanja od ovosvjetske taštine, užitaka, od bogatstva i počasti za kojima teže obični Ijudi, zatim u povremenom povlačenju, daleko od svijeta, kako bi se čovjek posvetio molitvi. Sve to bilo je uobičajeno među Poslanikovim ashabima i među prvim muslimanima.
Počevši od drugog stoljeća po Hidžri (VIII stoljeće po Isau a. s.) težnja za dobrima ovoga svijeta počela je rasti i ljudi su se više okrenli prema zemaljskim užicima. Upravo tada su se sufije počele smatrati ljudima koji teže samo za onim svijetom. Sufije su se odlikovale asketizmom, odricanjem i pobožnošću. Zatim su oni razvili jednu vrstu posebnog duhovnog iskustva: ekstazu. Sufija početnik napreduje od jedne stanice do druge dok se postigne iskustvo o jedinstvu Božijem - tevhidu."

Taj fundamentalni tekst Ibn Halduna omogućuje nam da izbjegnemo zabune i besmislice koje, često, u današnjem islamskom svijetu, izazivaju nepovjerenje prema sufizmu koji je ipak kruna Gazalijeve misli. Prvo, sufizam nije rođen tako što je na islam utjecao kršćanski misticizam, gnosticizam, ili mudrost Indije. Izvor sufizma je u Kur'anu.
Unutrašnje doživljavati Zakon, Šerijat, ne znači odvojiti se od njega, nego naprotiv - živjeti sa dubokom sviješću o njegovom smislu. Sufizam, dakle, ne znači prezir prema prakticiranju vjerskih obreda, nego unutrašnje doživljavanje religije. Sloboda u odnosu na tradiciju nije pobuna protiv nje: ona se sastoji u tome da shvatimo živi smisao religije. Jer sloboda nije samo u tome da možemo reći - ne. Ona znači moć za stvaranjem.

Značajno je da Gazali, u najvišoj tački uspona islama, vidi u sufizmu najviši stepen poznavanja, "četvrti stepen tevhida" (Ihja, T. IV., str. 212): "Četvrti stepen je da u postojanju vidimo samo Jednog Jedinoga: to je kontemplacija pravednika koju sufije zovu "gašenjem od nestajanja u Jedinstvu". To neizrecivo poznavanje može se izraziti samo simbolizmom čija pravila Gazali daje u drugom dijelu svog djela Miškat el-envar jer, kaže on, "ne postoji nijedna stvar na vidljivom svijetu koja ne bi bila simbol skrivenog svijeta".
"Ja sam proveo više od dvije godine u povučenosti i samoći, u duhovnim vježbama i borbi, potpuno predan čišćenju svoje duše, nastojanju da svoje srce učinim sposobnim da primi Boga, prema učenju sufija." (Gazali, El-munkiz min ed-dalal)

Sufizam nije nastao pod utjecajem kršćanskog misticizma

Izmedu sufizma i kršćanskog misticizma postoji fundamentalna razlika: kršćanski misticizam u biti je dijalog sa osobom Isaa preko koga Bog ulazi u život kršćanina. Bez sumnje, Isaova poruka, kao što je to naglašavao Titus Burkhart, otkriva neke aspekte Ibrahimovog monoteizma. Kada on kaže - ako vas neko udari po desnom obrazu, okrenite mu i lijevi - to očevidno nije bukvalna naredba, nego naprotiv alegorija o dobrovoljnom izlasku iz igre kozmičkih akcija i reakcija, čije uzajamne okrutnosti i osvete predstavljaju samo poseban slučaj.
Za muslimana, Isa nije Bog, on nije Riječ koja je postala meso, on je samo veliki Božiji poslanik; Bog se nije utjelovio, on se ne pojavljuje lično: islam naučava da Bog samo objavljuje Svoju Riječ i Svoj Zakon. Zato ne može postojati ona intimnost sa Bogom koja karakterizira najveće kršćanske mistike.

Značilo bi strašno osiromašiti islam kada bi se, pod izgovorom da treba održati netaknutu Božiju trancendenciju, isključio odnos ljubavi izmedu Boga i čovjeka. Sam Kur'an pobija to lažno čistunstvo: «Gospodar je, uistinu, samilostan i pun ljubavi (Vedud)», kazuje nam sura Hud, 90. ajet, što se ponavlja u suri El-Burudž,14. ajet. Čitamo u Kur'anu: «Bog će, sigurno, dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.» (El-Maide,54) Tačno se određuje koga Bog voli: to su oni «koji vole svog bližnjega i svoju zajednicu, oni koji hrane bijedne, siročad i zarobljenike za ljubav Božiju.» (Ed-Dehr,8)
Skinuvši ljusku sa grčkih filozofskih termina (kao što su supstancija i hipostaza) duboki duh jedinstva Božijeg izrazio je jedan musliman, perzijski sufija Ruzbehan iz Širaza (1128-1209) u svome djelu Jasmin vjernika ljubavi (VII, 197) "Od vremena kad nije svijet postojao, i od vremena kad je svijet nastao, Božije Biće je ljubav, On voli i voljen je."

Bez sumnje, tvrdnja da je Bog ljubav, manje je prisutna u Kur'anu nego u Evanđelju, ali ona ipak tu postoji, i to ne samo zbog toga koliko je mjesta dato Isau i njegovoj objavi, koja je potvrđena, ali ne i ponavljana. Napokon, ako na planu prava Muhammed, a.s., prihvaća običaj odmazde, koji je vladao u predislamskoj Arabiji, Poslanik podsjeća na univerzalnu poruku: osim prava, koje je ukorijenjeno u historiji, postoji nešto drugo, to je moralna obaveza, obaveza koju nam Bog propisuje. Ako čovjek ima iz toga (ranijeg) vremena pravo na odmazdu, on ima dužnost, ako želi biti u Božijoj volji, da posluša vječni nepisani zakon, zakon Isaov, da na zlo odgovori dobrim, kao što i Kur'an kaže u suri El-Kasas, 54. ajet.

Značajno je da se u Kur'anu, mnogo puta poziv na molitvu, gdje čovjek staje pred svog Allaha, povezuje sa ponašanjem čovjeka u odnosu na druge ljude: molitva nije nikada odvojena od čina kojim čovjek stavlja u službu zajednice sva dobra koja mu je Bog podario, što predstavlja najplemenitiju definiciju milosrđa: to nije milostinja, nego poklon od sebe i od onoga što se voli: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže.» (Alu Imra, 92) Predstavljalo bi pravo osiromašenje kada bi se, ono što su sufije slavile uzdižući ljudsku ljubav, svelo na nivo teofanije, Božanske ljubavi. Ruzbehan iz Širaza također piše: "Radi se samo o jednoj istoj ljubavi, i upravo u knjizi o ljudskoj ljubavi treba učiti pravila o ljubavi prema Bogu" (Jasmin vjernika ljubavi, VII, 160). Dante, u svome Bratstvu vjernika ljubavi putem Beatriče otkriva Boga i čitava njegova poezija fine, idealne ljubavi živjela je od te ostavštine, kojoj je Stendal, u svome traktatu O ljubavi odao najveću počast.

U malo djela svjetske literature ljubav je uzdignuta tako visoko kao što je slučaj sa djelima Ruzbehana iz Širaza - Jasmin vjernika ljubavi; Ahmeda Gazalija (umro 1126.): Slutnje Vjernika ljubavi; Ibn Davuda Isfahanija (umro u Bagdadu 909.) Knjiga o cvijetu; ili pak Golubičina ogrlica Ibn Hazma iz Korodobe (umro 1063.). Tu su i poeme o ljubavi prema Bogu Attara i Rumija, ili poema o ljudskoj ljubavi, kao što je Vis i Ramin od Gorganija, koja podsjeća na Tristana i Izoldu, a pojavila se čitavo stoljeće ranije, i vjerovatno je nju inspirisala. Tu je i roman-poema od Nizmanija, zatim Džamijeva: Medžnun i Lejla, tragedija ludo zaljubljenog, pa onda poeme mnogih sufija, kao što je ona žene iz Basre, Rabije, koja Bogu dovikuje osam stoljeća prije velike svete Tereze od Avile:
Ja Te volim dvjema ljubavima:
ljubavlju koja teži sreći mojoj i
ljubavlju koja je doista dostojna Tebe.
Što se tiče ljubavi za moju sreću,
to je ljubav da ja mislim samo na Tebe
i ni na koga drugog. A što se tiče ljubavi
koja je dostojna Tebe, to je da
koprene padaju i ja Te vidim.
Nikakva slava meni ni zbog jedne
ni zbog druge ljubavi, nego slava Tebi,
i za ovu i za onu.

I sam veliki Gazali, u svome Ihjau, sjećajući se Rabije i Džunejda, posvećuje ljubavi jedno od najljepših poglavlja: Knjigu ljubavi (VIII svezak ovog djela).
Mi smo ovdje daleko od bijednih i usahlih tumačenja (egzegeze) suhoparnih pravnika i teologa, koji najjasnije tekstove Kur'ana izvrću da bi odbacili ljubav jer bi ona narušila apsolutnu transcendentnost Boga. Oni se svim silama trude da glagolu voljeti (ehabbe) oduzmu pravo značenje i da ga shvaćaju u smislu poslušnosti, kada se radi o čovjeku i nagrade, kada se radi o Bogu. Ako je strah od Boga samo strah od kazne, to jest strah od nebeskog žandara, onda strah ne bi predstavljao nikakvu vrlinu, nego kukavičluk. Kao što bi nada u nagradu značila: raditi za lični interes. Bojati se Boga, to znači bojati se da učinimo nešto što Mu se ne sviđa, to jest voljeti Ga.

Evo, tu je opet ta žena, sufija, velika Rabija, iz Basre - na početku one divne alegorije: ona je šetala sa bakljom u jednoj ruci i kablicom vode u drugoj. I govorila je: "Želim da svojom vodom ugasim sve plamenove Džehennema, a da svojom bakljom spalim sve slasti Dženneta, kako bi ljudi sve radili samo iz čiste ljubavi prema Bogu"
Samo ovakva ljubav potvrđuje ljudsku ljubav, ona u sebi nosi znamenje Božanske ljubavi. Voljeti, to znači više voljeti drugoga nego samoga sebe, po cijenu svake žrtve, pa makar to bila i smrt.
Zbog toga, u čitavoj predaji Ibrahimova učenja: jevrejskoj, kršćanskoj ili muslimanskoj, ljubav je uvijek parabola Božanske ljubavi, bilo da se radi o Pjesmi nad pjesmama iz Biblije, o svetoj Terezi od Avile, ili o islamskim sufijama.

Bez sumnje, velika je greška natezati tvrdnju da su veliki učitelji sufizma bili pod utjecajem kršćanstva. Nažalost, kršćanski orijentalisti katkada su podlijegali takvom iskušenju, kao Asin Palacios u Španiji ili Henri Corbin u Francuskoj, u pogledu Ibn Arebija. Djelo Asina Palaciosa nosi uostalom karakterističan i tendenciozan naslov: Kristjanizirani islam. I sam se Massignon angažira u tom smislu svojim djelom Strast El-Halladža.

Ista zapadnjačka koncepcija misticizma navodi Regisa Blanchera da u svome djelu Uvod u Kur'an (str. 258) napiše: "Nikada arapski prorok, kako izgleda, nije upravljao svoju misao prema mistici. Naprotiv, svugdje u Kur'anu nailazimo na strogo odvajanje izmedu bića i Božanstva. Muhammeda nije nikad ni okrznula misao da stvorenje od krvi i mesa, kao što je on, može težiti da se stopi u Bogu."
Kod orijentalista greška se sastoji uvijek u tome da sufizam, čisto islamski fenomen, procjenjuju na osnovu zapadne mistike, usko povezane sa inkarnacijom.

Sufizam ne proistječe iz gnosticizma

Takoder bi bila greška tvrditi da sufizam potječe iz aleksandrijskog gnosticizma. Bez sumnje, isto kao što je islam imao neke veze sa kršćanstvom Antiohije i Sirije, nije bio neosjetljiv prema gnozi Aleksandrije. Vrlo rano halifa El Mensur dao je prevoditi djela grčkih autora. Pod naslovom "Aristotelova teologija" objavljen je komentar tri posljednje Plotinove Eneade. Takoder, prijevod spisa koji se pripisuju Denisu Aeropagitu utjecao je na širenje neoplatonizma u islamu. Isto važi za Knjigu o dobru, pripisivanu Aristotelu, a koja je ustvari izvod iz Elemenata teologije neoplatoničara Prokusa.
Lahko se, dakle, u tekstovima mogu naći tragovi tih prijevoda, ali sufizam nije u krajnjoj liniji platonizam, kao što je to bilo učenje grčkih crkvenih otaca u kršćanstvu. Islamski su tekstovi tumačili neke aspekte platonizma kroz religiozno iskustvo sasvim drugačije od orijentacije platoničara. Ti izvori mogu se lahko identificirati, a oni i omogućuju da se utvrdi raskorak izmedu helenističkih shvatanja odnosa čovjeka prema Bogu i islamskih shvatanja, baziranih na raskidu izmedu shvaćanja i objave.

Sufizam nije nastao iz indijske mudrosti

To je još evidentnije kada se radi o odnosu izmedu sufizma i indijske mudrosti. Naučni doprinosi Indije pojavljuju se od kraja prvoga stoljeća po Hidžri, čak prije prijevoda djela grčkih autora. U tom je doprinosu naročitu ulogu odigrao El-Biruni (973-1030), koji je pratio Mahmuda od Gazine na njegovom vojnom pohodu u Indiju. Biruni je besprijekorno čitao pismo sanskrit. Mudrost Indije muslimani su upoznali iz njegove knjige Provjera indijskih shvaćanja, koja se mogu racionalno prihvatati ili odbaciti.
Meditacije indijskih mudraca bez sumnje su obogatile religiozno iskustvo sufija, ali još više nego gnoza, one se radikalno razlikuju od sufizma: mudrost Indije počiva na punom uvjerenju da čovjek, askezom i odgovarajućim duhovnim vježbama, svojim vlastitim naporima, može postići to da se identificira s Bogom, dok u objavljenim religijama (u judaizmu, kršćanstvu i islamu), to jest semitskim religijama, Bog treba "pružiti ruku" čovjeku, da mu šalje vjerovjesnike, da se prekorači ona provalija do transcendentnosti putem objave, što se ne može postići nikakvom mudrošću.
Razlika je korjenita i u pogledu stvaranja: ono za muslimana nije nešto što jednostavno proistječe iz imanentnog totaliteta. Sufizam nas uči da smo istinski namjesnici Božiji, to jest da smo zaduženi da provodimo Njegovu volju na Zemlji, da učestvujemo u Njegovom stalnom stvaranju. O tom stalnom stvaranju govori se u suri El-`Ankebut, 19. ajet: «Zar oni ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti...»

Objava se ne sastoji u produžavanju bilo kakve mudrosti, koja prema konačnom cilju ide savlađujući jedan po jedan cilj. Objava je silazak Božije Riječi prema čovjeku. Ta razlika se također vidi i u pogledu djelovanja: iako priznaje vrline smjernosti kršćanskih monaha govoreći «oni se ne ohole»,(El-Maide, 82), iako hvali ljude koje «kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju, molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju», (En-Nur,37) Bog u Kur'anu podsjeća (El-Hadid, 27) da nije propisan monaški život. Naprotiv, On je postavio čovjeka za «Svoga zastupnika na Zemlji»,(El-Bekare, 30) kako bi, na svoju odgovornost i svojim djelovanjem ostvario Allahove nakane na Zemlji. Za muslimana, kontemplacija je trenutak akcije.

Sufizam ima svoj izvor u Kur'anu

Princip sufizma je šehadet, to jest očitovanje islamskog vjerovanja: "Nema boga osim Allaha". To znači da je samo Apsolutni apsolutan, da je sve ostalo relativno. Jedino je Bog realan.
Ovdje također treba izbjeći jednu besmislicu: ako se kaže da je Bog sve, to ne znači da je sve Bog. Nema panteizma u viziji sufija. Naprotiv, Bog je ono što nedostaje svakoj stvari da bi bila Sve. Svaka stvar je realna samo po svome odnosu prema Bogu. Odvojena od njega ona je samo obična iluzija, a ne bit. To ni u kom slučaju ne znači da se Bog svodi samo na obični zbir bića, pa i kad bi se on produžavao u beskonačnost. To, dakle, nema nikakve veze s panteizmom, koji neprestano raste izmedu konačnog i beskonačnog.
Govoreći o tim odnosima između onoga što je potpuno realno i onoga što je relativno realno, trojica zastupnika na ispravnom putu, Poslanikovih ashaba, rekli su:
- Ebu Bekr: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga ispred nje."
- Omer: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio i Boga istovremeno."
- Osman: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga iza nje."
Samo je Bog stvaran (realan). Svaka stvar koja postoji samo je Njegov znak koji Ga označava. Svaka stvar ima svoj uzrok i svoj kraj: «Sve je od Allaha» (E-Nisa, 78) i «sve se Njemu vraća.» (Junus, 56) «On je prvi i posljednji, vidljivi i nevidljivi, i On zna sve.» (El-Hadid, 3) Sufizam je komentar Kur'ana, način kako ga se čita, a naročito kako se živi.

Pošto ne postoji nikakva zajednička mjera izmedu čovjeka i Boga, pošto je Bog transcendentan, da ne bi bio zamišljen u liku čovjeka, On mu se može obraćati samo alegorijama, kao što čovjek može govoriti samo pomoću metafora. To je prvi uvjet i mogućnost objave, to jest silaska vječnosti u vrijeme.
Kao što se svijet ne zaustavlja na granicama stvari koje, van sebe, nisu ništa drugo nego znakovi Božiji. To isključuje bukvalno čitanje i zahtijeva, naprotiv, istraživanje unutrašnjeg smisla, mimo jezika, koji su samo historijski, i mimo riječi, koje su samo simbolične.

Sufizam je trenutak kada čovjek postane svjestan da mu je «Bog udahnuo Svoj Duh» (El-Hidžr, 29, Es-Sedžde, 9, Sad, 72), da samo od Boga crpi snagu da pobijedi: «Nisi ti bacio strijele kad si ih bacio, nego ih je Allah bacio.»(El-Enfal, 17)
Jedan Poslanikov hadis izvrsno izražava tu bit sufizma: "Kada Ja zavolim čovjeka', kaže Bog Uzvišeni, Ja sam njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi." I uvijek taj osnovni momenat da sve dolazi od Boga i da se sve Njemu vraća, (El-Bekare, 156), to je dijastola i sistola muslimanovog srca.
Od Boga sve dolazi, i to je objava.
Bogu se sve vraća, a to je molitva.
Dvostruko i nevidljivo kretanje Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu.
Objava nas uči da vidimo Boga u svakoj stvari koja je Njegov znak: to može biti neka pojava u prirodi, neki historijski događaj, neko biće koje mi volimo, neki ajet iz Pisma. Sve je znak (ajet). Čitav univerzum je govor koji nam Bog upućuje.
Molitva nije moljenje nego način postojanja: ne prihvatajući samodovoljnost priznati našu ovisnost o Bogu, priznati Njegovu transcendentnost, prisustvo beskonačnoga u konačnome, to jest: ono što je u meni, kao da nije u meni.

Ta molitva traži brisanje sebe kako bismo u sebi ostavili mjesto za Boga. Džunejd je rekao: "Sufizam znači: kada Bog učini da ti umreš u sebi, to čini da bi se rodio u Njemu." A Ebu Jezid el-Bistami: "Kada se Ja izbriše, tada je Bog Svoje vlastito ogledalo u meni." Veliki sufija Ebu Said priča kako mu je jedan njegov učenik rekao: "Ti nam često govoriš o Iblisu, šta je to Iblis?" Ebu Said je odgovorio: "Ja ga dobro poznajem, sreo sam ga i on mi je rekao: Kada kažeš `ja' ti postaješ sličan meni."

Vraćajući se tako svome korijenu, čovjek može izvršiti svoj zadatak zastupnika Božijeg na Zemlji kome je Bog povjerio Božanski nadzor nad svijetom. Džihad je stalni - napor, u odnosu na sebe i na druge, da se na Zemlji ostvare Božija i ljudska prava.
Sufizam, po tome što čovjeku daje svijest o prisustvu Božijem u njemu, o odgovornosti za Božanski red na Zemlji, predstavlja stalni poziv ka vjeri, poziv da se sjećamo Boga u svakom svome činu, kako bi se na svijetu ostvarila Božanska harmonija pravde i mira. Sufizam, to je moment unutrašnjeg vida djelovanja.

Sufizam ne ignorira religioznu praksu, niti aktivnosti u zajednici

Samo izvitopereni oblici sufizma odvraćaju čovjeka od izvršenja vjerskih dužnosti i od akcije. Sufizam nije bijeg. On se ne odvaja od prakse, on je, naprotiv, njena srž. Bez njega, prakticiranje vjerskih obreda u stalnoj je opasnosti da se pretvori u formalizam. Vjerskim obredima sufizam daje puni smisao:

- molitva je u tom slučaju nešto drugo, a ne ritual i gestikulacija, ona je potpuno učešće kompletnog čovjeka, pokretima tijela i duše, pjesma zahvalnica stvorenja koja povezuje svako Božije stvorenje;
- post, to je istovremeno prekid sa svim onim što bi nas okrenulo isključivo prema zemaljskim uživanjima, a to je ujedno i poziv i podsjećanje na siromahe koji gledaju, kao i na ovisnost o Onome Koji raspolaže svim bogatstvima;
- zekat, to je podsjećanje da sva dobra pripadaju samo Bogu, i da, pošto su ljudi braća i pripadaju jedni drugima, niko ne može živjeti eksploatirajući drugoga;
- hadž, to je aktivno prisustvo čitave islamske zajednice i slika unutrašnjeg puta duše prema svome centru, reintegracija dijela u cjelinu.

Sva ta djelatnost, sažeta u očitovanju vjere, nije cilj sam po sebi, nego pripremanje čovjeka da ispuni svoju misiju djelatnog zastupnika. Djelujući ne zbog ličnih interesa, ili zbog interesa svoje uske grupe, nego u službi jedinog Boga, Čiji on Duh sadrži, kao što sadrži u sebi sve razine egzistencije.
To je stroga vizija islama, kakvu zastupaju sufije. Taj čovjek, koji se obavezao da provede volju Božiju na Zemlji i da od svoga vlastitog života načini mjesto manifestacije Božanskog, istovremeno je čovjek kontemplacije i čovjek akcije. Kur'an veli: «Allah neće izmijeniti stanje ljudi dok se oni sami u sebi ne izmijene.» (Er-Ra´d, 2) Gazali ilustrira tu poruku naglašavajući potrebu povezivanja sufizma i aktivnosti. U knjizi Izbavitelj iz zablude (str. 95.), on piše: "Zatim sam prešao na proučavanja sufijskog načina života. On se sastoji u tome da se prizna da su jednako potrebne nauka i djelo. On ide za tim da ukloni lične zapreke.»
Najslavniji primjer te uske povezanosti izme+u kontemplacije i akcije, momenata kontemplacije i aktivnog življenja, predstavlja primjer Abdulkadira, heroja borbe alžirskog naroda protiv Francuske invazije I830. godine. Emir Abdulkadir bio je istovremeno uzoran državnik i sufija, sljedbenik Ibn Arebija.

Eto, to je sufizam, kada se ne uzmu u obzir njegova historijska lutanja i njegove sekte. On je islamu potrebna dimenzija koja ga treba spriječiti da se okameni u formalizmu, u ritualizmu, u doslovnom tumačenju, i da mu pomogne da uvijek nade svoju dušu, svoj život, svoj kreativni duh koji se nalazi na svakoj stranici Kur'ana.

On je dimenzija potrebna islamu kako bi ga spriječila da se zatvori sam u sebe i, nasuprot tome, da pronađe bratski kontinuitet i jedinstvo sa drugim religijama čiju objavu on dovršava. Sufizam je, jednom riječju, faktor potreban da islam ostane živ, da ima dušu, da ostane stvaralački, a ne da se okameni u nostalgiji za prošlošću i u komentiranju komentara od komentara, u doslovnosti i ponavljanjima, dogmatskom formalizmu i samodovoljnosti koja bi ga natraške povela u budućnost.

Poglavlje iz knjige: «ŽIVI ISLAM»     

Tekstovi

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (II dio)

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (II dio)

Napomena: 

Preuzeto iz Glasnika VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić

O Bagdadu

Prvi put sam čuo za Bagdad u IV razredu medrese na času historije islama iz usta rahmetli direktora Muhamed Emin-ef. Dizdara. Bio je vrlo strog i znali smo, da jednim pogledom i u razredu i izvan razreda, sve ocjenjuje. Kako sjediš ili stojiš, kako si odjeven i koliko čist, kako odgovaraš i kada znaš i ne znaš itd. Ali ponekad, i pored svega toga, žalili smo da prekine predavanje iz pojedinih jedinki historije islama, kada zvono oglasi prestanak časa. Jedno takvo nezaboravno predavanje bio je i Bagdad. Kasnije kroz čitanje znanje o Bagdadu je raslo, i napokon, u putu na hadž došlo se i u Bagdad.

Radi zakašnjenja, koje sam spomenuo, grupni program je odgođen sa petka na subotu, i u petak smo mogli ići kud ko želi. Dobro su nam došli naši studenti, muškarci i ženske, i brzo se kolona hadžija razišla po divnom Bagdadu. Sa trojicom drugova odmah sam posjetio turbe Abdul-Kadira Gejlani, u istoimenoj džamiji klanjao džumu i prisustvovao halkai-zikru. U međuvremenu predstavio sam se Sejjid Jusufu Gejlani, glavnom šejhu kaderijskog tarikata (reda) za sve zemlje gdje ima kaderija (Hadimul-­sedžadetil-kadirijje). Od ićindije do kasno poslije jacije vodao je po Bagdadu mene i Mujagu Baščauševića mladi šejh Sejjid Burhanuddin Gejlani. Ne mogu ni da se prisjetim koja sve mjesta smo posjetili, posebno mezarluke (grobove) bagdadskih učenjaka i pobožnjaka.

U subotu, 15. februara, bio je grupni obilazak. Posjetili smo tri centra: Kjazimijju, Azamijju, šejh Abdul-Kadira, zatim Šehidsku džamiju, Luk neznanog junaka, Trg žrtava slobode i vozili se kroz Bagdad i uz obalu Tigrisa. To je sve bilo kao kratak san. Proslavljeni Bagdad iz Hiljadu i jedne noći nije se mogao pregledati za tako kratko vrijeme. Nisam udovoljio želji Sejjid Burhanuddina da i u subotu sa njime nastavim razgledanje Bagdada, smatrajući se moralno obaveznim da budem na usluzi našim hadžijama, gdje se bude čuo perzijski govor, ili vodičima, ako im zatreba usluga historijsko-šeriatskog karaktera. Toga dana naše rukovodstvo: Hadžiabdić, Đozo, Sahačić i Jusufspahić, u pratnji Nijaza Šukrića, predstavnika naših studenata, primljeno je kod Predsjednika Iračke Republike. Od predviđenog programa nije ostvarena posjeta čuvenom gradu Samerri (Serre men rea - Razveseli se ko ga vidi), nadajući se da ćemo tamo otići u povratku s hadža. Međutim, hadži hafiz Fuad-ef. Subašić, sa grupicom Zeničana, nisu današnji posao ostavili za sutra, i posjetili su Samerru u večernjim satima.

O Bagdadu će pisati opširno Nijaz-ef. Šukrić, a ja ću ukratko dati opće informacije iz knjige: Vodič kroz Bagdad iz 1958. god. koju su napisali dr. Mustafa Dževad i dr. Ahmed Suse.

U Enciklopediji Leksikografskog zavoda (Zagreb, 1955.) kaže se za Bagdad ovo: "Bagdad (iranski Božji dar), glavni grad Iraka, na plovnom dijelu rijeke Tigris u Centralnoj Mezopotamiji, oko 400.000 stanovnika, stari ali modernizirani grad; veliko trgovačko središte i važno raskršće karavanskih puteva, cesta, željezničkih i avionskih linija za Perziju i Tursku. Bagdad je uzeo za svoju prijestolnicu abasidski halifa El-Mensur (762.); otada se on razvija kao snažno političko i kulturno središte muslimanskog svijeta. Najveći procvat za halife Harun al-Rašida, petog halife Abasida (VIII-IX st.), koji ga je znatno proširio i uljepšao znamenitim građevinama. U Bagdadu je postojala i Akademija, u kojoj su se razvile i mnoge nauke, osobito prirodne (medicina, alkemija, astronomija i druge). Kao trgovački centar Bagdad je već u XI st. imao dva miliona stanovnika. U XIII st. stradao je od mongolskih provala: 1258. kan Hulaku, unuk Džinkiskana, razorio ga i ukinuo halifat. Poslije se opravio, ali ponovo 1393. i 1401. stradao od Tamerlana (Timurlenka), koji je poubijao na desetine hiljada građana. Bagdad je u XVI st. u rukama Turaka, a od 1623. Perzijaca; 1638. ponovo su ga osvojili Turci i držali sve do I. svjetskog rata. Za njihove vlasti Bagdad je mnogo nazadovao te je XVII st. imao svega 150.000 stanovnika. Za I. svjetskog rata također je stradao; u martu 1917. zauzeli su ga Englezi. Od 1920. prijestolnica je Arapskog kraljevstva Irak. Za vrijeme II svjetskog rata Bagdad je bio poprište vojničkih operacija: Britanci su u maju 1941. oborili proosovinsku vladu. Bagdad je završna točka tzv. Bagdadske željeznice (Konia-Bagdad). 1958. godine došlo je do revolucije, te je svrgnuta dinastija i proglašena Republika Irak sa sjedištem u Bagdadu. Bagdad je često stradao i od poplava u godinama: 802, 815, 904, 932, 941, 945, 978, 1010, 1074, 1108, 1159, 1168, 1174, 1218, 1237, 1243, 1256, 1284, 1324, 1356, 1635, 1657, 1822, 1831, 1895, 1907, 1910, 1914, 1941, 1946 i 1950. Naime, između Tigrisa i Eufrata ima mnogo manjih rječica, a prokopano je i mnogo plovnih kanala, ali teren je ravnica pa nasipi teško izdrže. Sada se ulažu veliki napori da se izbjegne poplavama. (Poplave Bagdada od dr. Ahmeda Suse, Bagdad, 1963.).

Kjazimijja

Halifa Ebu Džafer el-Mensur otkupio je od nekih šezdesetak vlasnika zemlju u naselju Bagdad na desnoj obali Tigrisa, u želji da na tim površinama podigne novu prijestolnicu i udalji se od Kufe, tvrđave alevija (alevije su direktni potomci Muhammeda, alejhisselam, od kćeri Fatime). Mensur je konzultovao hiljadu raznih stručnjaka, od krupnih graditelja do najsitnijih zanatlija, i pristupio gradnji dvorca Kasruz-zeheb sa zelenim kubetom. Kamen temeljac položio je lično Mensur 145. hidžretske tj. 767. kalendarske godine. Odmah uz dvorac počela je i gradnja velebne džamije. Oko ove dvije prve građevine i linije kružnice počela je i izgradnja ostalih dvorskih i državnih zgrada. Ovaj tzv. okrugli grad opasan je visokim zidom sa nizom osmatračnica i četvera velika vrata po imenima: Šam, Basra, Kufa i Horasan. Oko zida je iskopan dubok kanal sa vodom. Ispred četiri kapije počela je izgradnja novih poslovnih i stambenih zgrada, iz čega je kasnije izrastao slavni Bagdad. Službeni naziv novog grada bio je Darus-selam (Grad spasa i mira). Domalo pošto je završen Zlatni dvorac sagrađen je i drugi, Kasrul-Huld.

Prva žrtva neminovne smrti u novoj prijestolnici bio je Halifin najstariji sin Džafer. Ukopan je na posebnoj parceli prozvanoj Kurejševićko groblje. U ovo groblje ukopan je 183/799. imam Musa Kjazim, sin Dža'feri Sadika i mjesto prozvano Kjazimija, kao što se i danas zove. Uz Musa Kjazima, ukopan je 220/835. njegov unuk imam Muhammed Dževad Tekij. Nad Kjazimovim i Dževado­vim rakama danas stoje dva zlatna kubeta i uz njih velebna džamija sa četiri pozlaćene munare - čuvena Kjazimija o kojoj je ovdje govor. Ja sam nemoćan da opišem vanjsku i unutarnju ljepotu Kjazimije. Posebnu radnju o Bagdadu napisaće Nijaz-ef. Šukrić sa fotografijama. Ne mogu prešutiti da sjaj, dragulji i zlato na grobovima ove dvojice imama odudaraju od smjernica života koje su oni preporučivali i odvodi srce od skrušenosti. U Kjazimijji je ukopano niz drugih znamenitih muslimanskih ličnosti, između ostalih i Imam Jusuf prvi bagdadski nadkadija (kadil-kudat), i prvi učenik Imama Ebu Hanife.

Predio Kjazimijja je zapadni dio Bagdada, za razliku od Azamijje, istočnog dijela.

Mensurova džamija je nekoliko puta proširivana i petsto godina je slovila kao prva. U njoj je uvedena služba mubelliga - prenošenje tekbira i selama u namazu i nošnja crnih džubeta. Govorilo se da su tri posebne ljepote i mani­festacije: teravih-namaz u Mekki, džuma u Bagdadu (Mensurovoj džamiji) i ramazanski Bajram namaz u Tarsusu.

Kasnije halife, emiri i sultani sagradili su niz objekata, ali ih je većina stradala od ratova i poplava. Turbeta su nadživila dvorce. Turbeta su kasnije podignuta i na njih se i danas troši iz Petine koju daju šiije.

Azamijja

Na istočnoj strani u predjelu Horasanske kapije halifa Mensur je sagradio dvorac svome sinu prijestolonasljedniku Mehdiji i vojne kasarne, iz predostrožnosti i opreznosti. U ovome predjelu je ukopan Imam Ebu­ Hanife, i kasnije, po njegovom turbetu, i džamiji cijela ova strana je nazvana Azamijja. Dvorci čuvenih velikana Bermekija su nicali u ovome kraju. Kjazimija, kao da je bila arapska, a Azamija perzijska tvorevina. U istočnom dijelu su palate: Kasrut-Tadž i Kasrul-Firdevs, zoološki vrtovi, tri čaršije, Daruš-Šedžere (Cvijetni park), medrese Nizamijja, Mustansirija i Ismetijja te brojne druge znamenite naučne i kulturne ustanove. Obadva dijela Bagdada imala su svoje čuvene bolnice. Imami Azamova džamija i turbe su danas centar Azamijje.

Kršćani i Židovi već u prvim godinama podizanja Bagdada sagradili su svoje crkve, manastire i bogomolje i uživali punu vjersku autonomiju.

Ako uporedimo postanak i sadašnji značaj Kjazimijje i Azamijje vidjećemo da su im izmijenjene uloge. Kjazimijja je šiijski, a Azamijja sunnijski centar. U sjaju i raskoši Azamijja danas zaostaje za Kjazimijjom, ali sam se u njoj osjećao blaženije. Skrušeno sam sjedio pokraj Imam Ebu-Hanifinog kabura i prisjećao se riječi svoga nezabo­ravnog profesora Ahmed-efendije Bureka, da je budućnost hanefijskog mezheba.

Neuporedivo su manje razlike između islamskih sunni­ja i šiija nego između kršćanskih crkava: katoličke, pravoslavne i protestantske. Ključno pitanje je Imamet ­Vrhovno vjersko starješinstvo. Po šiijskom učenju legi­timne vjerske starješine su poslije hazreti Alije bili njegovi potomci po imenu: Hasan, Husejn, Ali Zejnul-Abidin, Muhammed Bakir, Džafer Sadik, Musa Kjazim, Ali Rida, Muhammed Dževad Tekij, Ali Nekij, Hasan Askeri i Muhammed el-Mehdi. Muavija je iznevjerio obećanje dato hazreti Hasanu i posve suprotno tradiciji po kojoj je izvršen izbor prve četvorice halifa uzurpirao zvanje halife i svog zločestog sina Jezida proglasio za budućeg halifu, to jest zaveo monarhiju. Sunnije pak smatraju da je ipak valjan hilafet i nedostojne osobe ako to izravno ne šteti vjeri (mutekelliminsko učenje). Sunnije mutesavvifini smatraju da se hazreti Hasan odrekao vlasti u korist Muavije u namjeri da spriječi bratoubilački rat među muslimanima i da je za nagradu od Boga dobio Kutbijjet (Stvarno prvenstvo u vjeri) koje je prešlo na njegove potomke do Muhammeda Mehdije. Od nestanka Mehdije kutbijjet je bio sakriven do Abdul-Kadira Gejlani, prvog osnivača Tarikata. On je Srednji kutb. Posljednji kutb će biti Imam Muhammed el­-Mehdi. Mutekellimini su mišljenja da očekivani Mehdija ­obnovitelj islama koji će zavesti pravdu - ne mora biti ličnost Imama Muhammed el-Mehdije kojeg je nestalo. Kroz stoljeća u ovo pitanje se uvukla politika i zasjenila ga.

Šejh Abdul-Kadir Gejlani

Babuš-šejh je dio grada gdje se nalazi turbe, džamija, tekija, medresa i biblioteka Šejh Abdul-Kadira Gejlanija. Položaj i raspored ovih zgrada sličan je rasporedu i položaju Gazi Husrevbegovih objekata: turbeta, džamije, Hanikaha i Kuršumlije, s tim što su Abdul-Kadirovi u jed­noj avliji, dok ih kod Gazi Husrevbega dijeli ulica. Turbe je veće od Gazijina i unutrašnbm9eut mu je od kristala, a oko kubure je srebrena ograda. Po sredini ograde su stihovi posvećeni Abdul-Kadiru. Po prostoru džamija je možda veća od Begove, ali nema tetimmi. Prostor ispred turbeta i džamije je kasnije adaptiran i pokriven, ali umanjuje ljepotu izgleda građevina. Između turbeta i džamije s jedne strane i tekije, biblioteke i medrese s druge strane je povelika avlija. Ove tri zgrade su vrlo slične našem Đulaginom dvoru. U odajama prizemlja su kaburi porodice Gejlani, a iznad njih na spratu su pomenute ustanove. To je za naše pojmove neobično. Ovakova primjena je i u dvorišnim zgradama Kjazimijje i Azamijje, te u Kerbelatu i Nedžefu, a donekle i oko Emevijske džamije u Damasku. Biblioteka je moderno uređena i spada među najbolje uređene biblioteke Bagdada. Ima vrlo vrijednih rukopisa, ali su dvije bilješke naročito privukle moju pažnju. Jedna knjiga je pisana 444. hidžretske godine, a na drugoj je zapisano, da je izvađena iz Tigrisa, to jest da je pripadala biblioteci čije su knjige Mongoli bacili u Tigris. Knjiga je oštećena i na njoj se jasno vidi da je bila u vodi.

Medresa ima 50 učenika i tri muderisa. Muderrisi su ujedno i imami u dotičnoj džamiji, i to: jedan za sabah namaz, drugi za podne i ikindiju a treći za akšam i jaciju. Četvrti imam je šafijskog mezheba i klanja rani sabah. Zikir se obavlja u džamiji, svakim danom poslije jacije namaza i petkom poslije džume. Imaju dva šejha zadužena zikrom. Sejjid Jusuf Gejlani je starješina svega. Duhovno, on je predstavnik cjelokupnog kaderijskog tarikata, a pravno, on je i mutevelija ogromnih kaderijskih vakufa. Na povratku sa hadža jedan dan smo ostali u Bagdadu. Na širem prijemu posjetnika iz raznih zemalja Sejjid Jusuf je istakao da cijeni posjetu koju su mu učinili predstavnici jugoslovenskih muslimana hadži Husein-ef. Đozo i hadži Naim-ef. Hadžiabdić, i izjavio, da se Hadži Sinanova teki­ja u Sarajevu može ubrojiti u listu najstarijih kaderijskih žarišta. Saglasan je da se zgrada tekije koristi još i za druge srodne službe u svrhe koje su korisne Islamskoj vjerskoj zajednici u Jugoslaviji. Prisutni su bili prijatno iznenađeni kad sam im pružio izvjesna obavještenja o životu muslimana u Sarajevu. Sejjid Jusuf ukazuje i izvjesnu pažnju našim studentima koji se koriste bibliotekom. U knjizi Vodič kroz Bagdad u prošlosti i danas, iz 1958. godine, spominje se 48 medresa, 65 musafirhana i tekija, 19 biblioteka, te niz velikih i povećih džamija, zatim turbeta, banja i slično, razasutih u 48 gradskih centara. Mi pak, imali smo vremena vidjeti samo tri centra.

Od Bagdada do Mekke

Šesnaestog februara u nedjelju rano ostavili smo Bagdad, cijeli dan putovali kroz Irak i predvečer stigli u Basru. Basra je najveća luka i treći grad po veličini u Iraku. Broji blizu pola miliona stanovnika. Današnja Basra je udaljena dvadesetak kilometara od stare Basre koju je osnovao halifa Omer. Leži na rječici Asmar, pritoci Šatul­ Areba, tzv. Arapskog mora koje nastaje od sliva Eufrata sa Tigrisom. U odnosu na Bagdad, učinilo mi se, da je Basra i danas onakva kao što se spominje u Hiljadu i jednoj noći (kuće i čaršija). Avlije su opasane visokim zidovima, a mnoge stare kuće su i na tri sprata, sa bogatom rezbarijom na balkonima i balkonskim drvenim zidovima. Primjećuje se da i krovovi služe kao terasa. Prenoćili smo u hotelima koji zaostaju za bagdadskim i sutra rano nastavili put prema granici. Putovali smo cijeli dan i prenoćili na granici između Iraka i Kuvejta. Kod Arapa se još uvijek ne cijeni vrijeme, ponašaju se na granicama kao da su velike i posve jedna drugoj tuđe države, što putnici ispaštaju na graničnim prelazima gubeći tolike sate. Jedinstveni su u održavanju autostrade, jer zaista put je svugdje odličan.

Prilaz Kuvejtu je carski. U svoje vrijeme Kuvejt je bio tek gradić Basranskog okruga i zahvaljujući nafti on je danas vrlo bogata grad-država, članica Ujedinjenih nacija. Stanovnici države Kuvejt jedva da broje pola miliona od kojih su dobra trećina palestinske izbjeglice. Nove građevine su super moderne i prema njima stari dio čaršije, koja je basnoslovno bogata, izgleda kao obični kućerak prema dvorcu. Ovaj put smo se zadržali samo tri-četiri sata, jer smo prema programu, u povratku imali ostati duže. Hadži Sejdaga Kalajdžisalihović je imao adresu jedne Sarajke, iz čuvene porodice Smailage Čengića, koja se udala za Arapa iz Palestine dok je studirao u Sarajevu. Jedan vrlo uslužan poštanski službenik je želio da nam pomogne da nađemo Čengićku i koristio možda 20 tele­fonskih brojeva, i kad smo htjeli platiti, rekao nam da su i telefonski razgovori u Kuvejtu besplatni. U Kuvejtu smo susreli neke naše stručnjake i bili obostrano zadovoljni. U prvi mrak produžili smo putovanje prema granici Saudijske Arabije. Osim bogate električne rasvjete na autostradi, cio predjel kuda smo prolazili bio je osvijetljen buktinjama plamena sa linije naftovodnih cijevi usmjerenih prema moru. Osjećaji raspoloženja su bili kao iz bajki. Čule su se riječi, da je zaista lijepo ići na Ćabu.

Dugo smo se vozili i kroz "Ničiju zemlju", predjel između Kuvejta i Saudijske Arabije koji je nenastanjen i ničiji. I ovdje je put odličan. Kad su se šoferi zamorili, Sahačić je odabrao pogodno mjesto za noćivanje. Za koji čas, pripremljene su večere, čajevi i kafe i počelo gošćenje. Mujezin iz Kjafi-efendijina Prusca kod Donjeg Vakufa je svojim prusačkim mekamom učio ezan i pozivao na namaz. Uspostavljalo se po nekoliko džemata. Ovdje je proučena i ikrar dova bedeli hadžu rahmetli Ahmedage Arnautovića - Maše iz Sarajeva. U ranu zoru klanjali smo sabah i nastavili put prema graničnom ulazu u Saudijsku Arabiju.

Zadržavanje na ovoj granici nije bilo toliko dugo kako su vodiči predviđali. Propis je da se upišu u knjige genera­lije putnika, što služi kao provjeravanje pripadnosti islamskoj vjeroispovijesti na temelju imena. Naime, nemusli­mani ne mogu posjećivati Mekku i Medinu. Na granici je bilo mnogo turskih, iračkih i iranskih hadžija. Ovdje smo se našli i sa jugoslovenskim hadžijama iz Kosova i Makedonije.

Opet smo putovali cijeli dan, prenoćili u pustinji i sutradan stigli u Rijad, prijestolnicu Saudijske Arabije. Nisam ni slutio da je Rijad po svome položaju i uređenju onoliko privlačan. Nisam bio ni izašao iz hotela, a već su se neki naši ljudi vratili zbunjeni iz čaršije. Rekli su nam da se čaršija naglo zatvorila, pa se boje da nije počeo rat sa Izraelom. Prisjetili smo se, da je to bio nastup vremena ikindijskog namaza i da se dok traje namaz u džamiji obustavlja poslovanje u čaršiji, u nadleštvima i ustanovama. Radnje su krcate svakovrsnom robom, a u izlozima ima čak i mini suknji. Osjetno se zapaža angloamerikanski prestiž i želja da se govori engleski. Pored novih džamija vide se i nove škole, te bolnice i hoteli. U Rijadu smo kupili ihrame i japanske papuče kao odjeću obreda hadža.

U četvrtak 20. februara nastavili smo putovanje prema Taifu. Na trgu smo iščekivali formiranje kolone naših 10 autobusa. Huremović i Olovčić su primijetili školsku zgradu, te i mene pozvali da uđemo. To je bila osnovna škola sa šest razreda. Nastavnici su vidjeli naše autobuse, napravili pauzu i nekoliko nas uveli u školu. Osnovna škola ima šest razreda, a srednja škola ima dva stupnja sa po tri razreda. U II. razredu smo prisustvovali učenju Kur'ana, a u VI. predmetu domaćinstva. Nastava je predmetna i tri nastavnika su iz Palestine. Interesovali su se o našem društvenom uređenju, a posebno o položaju muslimana. Svojim sarajevskim arapskim jezikom na školskoj tabli objasnio sam im etničkog Muslimana i religijskog muslimana. Bili su vrlo zadovoljni i toplo su nas ispratili do auto­busa. Susret je bio bratski iskren. Razgledao sam nastavne planove i programe. U višim razredima ima 30 sati sed­mične nastave. U srednjim školama uče strani jezik.

Cijeli dan smo putovali kroz pustinjsku visoravan Nedžd, koja je pokrivena sitnim žbunjem, i nailazili na rijetke oaze sa vodom. Kod ovih oaza su obično benzinske pumpe, čajdžinica i bife te bakalski dućan. Neke hadžije su se snabdjele vodom koju su iz bunara izvlačila djeca, ali većina ih nije djeci dala nikakav poklon ili novčić. Žene su punile vodu u harare od kozije kože, tovarili na deve i gonili kućama. Kako mi se čini, sada se deve koriste samo na ovim pustinjskim stazicama. Uz benzinske pumpe nailazili smo i na cisterne sa vodom. Nažalost, hadžije su i ovu vodu nerado plaćali. U ovakvim slučajevima bilo mi je jasno zašto su u vjeronaučke stare udžbenike uvršteni i propisi o kupovini vode za uzimanje abdesta. U našoj koloni od 10 autobusa samo jedan ili najviše dva autobusa su se brinuli o ženama da im pri kratkim odmorima za WC pripreme paravan od čaršafa. I ovu noć smo prenoćili u pustinji, i sutra rano nastavili put prema Taifu. Na čitavom putu kao pridružni članovi kolone bila su još tri mala osob­na auta: bračni par iz Sarajeva, brat i sestra sa sinom iz Doboja i majka sa sinom iz Prištine. Ponekad smo im i zavidili, a osobito oni koji su ostavili svoja auta kod kuće i krenuli na ovaj daleki put autobusom.

U Taifu nas je dočekao Salih Mursija, delil-vodič iz Mekke koji je bio zadužen da nam obezbijedi konake u Mekki. I u Rijadu i Taifu za smještaj u hotele uspješno se brinuo službenik našeg prevoznog preduzeća Nuhi iz Prištine.

Taifa sam se prisjećao iz dva momenta. Kad u njemu nije ukazano gostoprimstvo hazreti Pejgamberu nego je kamenjem napadnut, i odmah poslije Prvog svjetskog rata, gdje su se bile sklonile sarajevske hadžije hadži hafiz Asim Safa-ef. Sirćo i hadži Mustafa-ef. Begler-Šeh, i jedva iznijeli živu glavu ispod noža vehabija koji su osvojili Mekku i Taif i protjerali novog arapskog kralja Husejna, kojeg su postavili Englezi.

Taif je uvijek bio zračna banja za Mekku, a to je i danas i za Saudijsku Arabiju, gdje kralj ima svoju ljetnu reziden­ciju. Koliko se zna, mi smo bili prve hadžije iz Evrope preko Taifa. Klima je pogodna, agrikultura razvijena, urbanistički plan nenametnut i prirodan sa kontrastima kao karakteristikama istoka. U centru grada u susjedstvu su: Ibni-Abbasova džamija, gradska bolnica, stara čaršija i mejdan-trg tada krcat kurbanima. Tri četiri pasmine ovaca sa tolikim razlikama, da su sličnije kozi ili teletu nego drugoj ovci, i kao janjad sitnim ovcama. U čaršiji "i ptičijeg mlijeka", sve po izboru.

U novosagrađenoj Abdullah ibni-Abbasovoj džamiji u arapskom stilu sa brojnim malim i niskim kubetima i čitavom šumom stubova osjećaš se kao u Kordobi u doba zenita Arapa u Španiji. U dvorištu džamije je moderna i vrlo higijenski uređena abdesthana i WC, a još bliže džamiji je zidom opasano groblje sa šest kabura čija su kubeta srušile vehabije u prvim danima svoje vlasti, dok su živjeli izolovano od drugih islamskih šeriatsko-teoloških pravaca. Treba se popeti na zid i vidjeti kabure. Među njima je najpoznatiji Abdullah ibni-Abbas, amidžić Božjeg poslanika, kome je predskazao fenomenalnu učenost i gubljenje vida pred smrt, valiji u Basri i drugoj političkoj ličnosti hazreti Alijine vladavine, koji se pred omejevićkim režimom sklonio u Taif prije katastrofe na Kerbeli. Od nje­govih unuka je potekla Abasovićka dinastija, čije smo osnivače spomenuli govoreći o Bagdadu.

Većina hotela u Taifu pripada Buharelijama, tj. muhadžirima (izbjeglicama) iz Buhare, koji su napustili svoju domovinu u doba poslije 1917. Međusobno gaje svoj turski jezik, i kako su mi rekli, nerado se žene Arapkama, iz bojazni da ih u datom času žene Arapke ne mogu odvratiti od povratka u Buharu. Ima ih nekoliko stotina porodica u Taifu, Mekki i Medini, i svi su radiše i dobrostojeći. O tome sam se uvjerio u Mekki i Medini. Džumu smo klanjali u Taifu.

U subotu 22. februara obrijali smo se i okupali, a potom obukli ihrame i nijjet učinili hadž. Žene u svojim ihramima izgledale su vrlo dostojanstveno. Brzo smo stigli na Mikat, mjesto gdje se klanjaju dva rekata radi obavljanja hadža. Sahačić nas je podučio o pripremi hadža i glasno smo proučili nijjet. Kroz eter je zabrujilo Lebbejke – ­Odazivam Ti se, Dragi Stvoritelju, a u našim žilama kao da je zastala krv od velikog duševnog zadovoljstva i uzbuđenja, a na oči su navirale suze radosti.

Taif je udaljen od Mekke 78 kilometara. Put i pejsaž su odlični, osobito spuštanje prema Arefatu. Na mjestima niz stijene kapala je voda. Prošli smo kroz Arefat, Muzdelifu i Minu, tri mjesta za koja su usko povezani obredi hadža. Prostor Arefata učinio mi se kao Sarajevo sa sarajevskim poljem, od Bakija do Igmana, Muzdelifa kao prostor od Darive do Šeherćehajine ćuprije, a Mina kao dolina Sarajeva od Kovača do Magribije džamije. Vidjeli smo ih prije vremena hadža, u miru i svojoj originalnosti. Kroz nekoliko dana ova mjesta biće ispunjena ljudima kao glava gustom kosom. Vodič nam je pokazao iz auta pećinu, gdje je došla prva objava, i pećinu u kojoj su se sklonili Pejgamber i Ebu-Bekir pred potjerom koja ih je gonila prilikom hidžreta u Medinu.

U srcu i mislima pripremali smo se za ulazak u Mekku i susret sa Kabom.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Tekstovi

ZVORNIK, HISTORIJSKA MONOGRAFIJA

U 20. otobarskoj kišnoj večeri u Zvorniku se zbio izuzetan kulturni događaj. U Velikoj sali opštine Zvornik promovisana je knjiga Alije Uzunovića “Zvornik, historijska monografija”.  Ovo izuzetno značajno historijsko štivo u izdanju BMG iz Tuzle predstavljeno je ljubiteljima pisane riječi u godini obilježavanja jubileja 600 godina Zvornika.


Tekstovi

RAMAZAN - mjesec posta i radosti

Ramazan – mjesec posta i radosti


Učinimo maksimum da ramazan što bolje iskoristimo kako bismo na Ahiretu imali post i druge ibadete kao svjedoke u našu korist. Nismo sigurni da će nam se dogodine pružiti prilika da dočekamo radosti ramazana, jer smrt može doći iznenada. A vrijeme ramazansko je toliko blagoslovljeno da je Poslanik a.s. govorio “da znate kakve se čari kriju u ramazanu, poželjeli biste da traje čitavu godinu.”

Svrha posta u ramazanu je da se odazovemo Allahovoj naredbi kako bismo posteći, tj. suzdržavajući se od jela, pića, pušenja i drugih čulnih uživanja zaslužili Njegovo zadovoljstvo i tako sebi priuštili veliku radost. Ko ne posti nikada neće znati šta je prava strpljivost, snaga volje i pravi uspjeh. 

Samo postom možemo osjetiti kako je jadnicima koji su, zbog nedostatka hrane, prisiljeni da poste i dan i noć. Samo postačevo srce može osjetiti pravo i istinsko suosjećanje sa takvima i potom, pri kraju ramazana, odriješiti kesu i udijeliti, opet samo radi Allahova dž.š. zadovoljstva (rizaluk). Slobodno možemo kazati da, kada bi svi ljudi postili, ne bi na zemlji bilo gladnih. Sit gladnu ne vjeruje, davno je naš narod kazao. Posti pa ćeš saznati šta znači glad i žeđ, prazan stomak, ali puno i otvoreno srce.

Upravo zbog ovih pozitivnih karakteristika posta, post je bio objavljivan i svim ranijim poslanicima i njihovim narodima. Post je, dakle, univerzalan:

“O vjernici, propisuje Vam se post, koji je bio propisivan narodima koji su Vam prethodili, da biste istinsku bogobojaznost stekli. Određeni broj dana.” (Krava, 183-184)

U Mekki borba protiv neprijatelja, u Medini post (mali i veliki džihad)

Islam propisuje različite obredoslovne forme. Različite forme namjenjene su liječenju različitih duhovnih slabosti. Ove duhovne slabosti se javljaju posebno onda kada živimo u zdravlju i potpunom rahatluku. U mekanskom periodu muslimani nisu imali priliku da osjete duhovne slabosti, jer im to prilike nisu dozvoljavale. Preseljenjem u Medinu, kada se standard života znatno popravio, počela su srca obolijevati od raznih duhovnih bolesti. Tada je post propisan - kao lijek.

Ali, post, kako nas uči suvremena medicina, nije efikasan samo za duhovne bolesti. Post se pokazao kao liječnik koji operira bez noža. Dugačka je lista bolesti koje islamski post uspješno liječi. 

Treba imati na umu da velika mudrost leži i u tome da je post propisan samo “određeni broj dana” u godini. Kada bismo postili tokom čitave godine, rezultati ne bi bili tako dobri, možda bismo čak i oslabili. To je slično sa većinom lijekova koje uzimamo duže vrijeme. Čim organizam postane imun na određeni lijek, on više ne pomaže. Upravo zbog ovog razloga, Poslanik a.s. svojim ashabima nije dozvoljavao da poste tokom cijele godine. 

Svi članovi Muslimanskoga Ummeta moraju postiti u isto vrijeme. Tako se svakom postaču, kada zna da sva njegova braća i sestre u svijetu također poste, omogućuje da ovu dužnost lakše izvrši. Ovaj osjećaj pripadnosti Ummetu i osjećaj zajedništva našoj duhovnoj predanosti daje dodatnu slast i okus. Prvog dana ramazana mnogi naši Bošnjaci iz dijaspore pozivaju svoje u Bosni da provjere jesu li i oni zapostili i obratno.   

Još se jedna važna odlika ramazana mora istaći. Ramazan je deveti mjesec lunarnoga, muslimanskog kalendara, koji se računa prema mjesecu a ne prema suncu. To znači da svake godine svoj post započinjemo 10 ili 11 dana ranije. Na taj način svaki dan u godini biva počašćen postom. To nam istodobno omogućuje da ne moramo postiti uvijek samo ljeti ili zimi, već tokom čitave godine. 

Post - najadekvatnija forma približavanja Bogu

Vrlo je teško vjerovati u Allaha onako kako Njemu dolikuje (Ma Kaderullahe Hakka Kadrih). Još je teže obredima iskazati istinsku zahvalnost onako kako Njemu dolikuje. Zato je post najadekvatniji način približavanja Allahu dž.š. Nije slučajno Muhammed a.s. baš u ramazanu dobio Prvu objavu. Musa a.s. je na Sinaju pred dobijanje Tevrata postio 40 dana i noći. I Isa a.s. je postio iščekujući objavu Indžila. Post je jedna od Allahovih dž.š. osobina, koju mi tokom ramazana oponašamo. Zato Allah dž.š. upravo za vrijeme posta otvara širom vrata Svoje milosti (rahmet), oprosta (magfiret) i oslobađanja od paklene vatre (‘itqun minen nar). 

Naravno, prosvijetljeni postači neće postiti samo svojim stomacima. Tada bi post bio sveden na puko gladovanje i žednjenje. Oni  će postiti i svojim jezicima (neće lagati), svojim očima (neće gledati u haram), svojim ušima (neće slušati haram), svojim rukama (neće prihvaćati za haram), pa čak i svojim mislima tj. cijelim svojim bićem. Poslanik a.s. nas upozorava: “Ko ne ostavi ružan govor i loše djelo, Allahu ne treba njegovo gladovanje i žednjenje.” (Buhari)

Da bismo upotpunili sve zahtjeve ramazana, potrebno je još i ustrajavati u redovnom klanjanju pet dnevnih namaza, ustajati na sehur, klanjati teravije, učiti svakodnevno Kur’an, činiti zikir, udjeljivati sadaku, odazivati se na iftar, kao i priređivati iftar i sl. Allah će procjenjivati naša djela. Najbolje vrijeme smatraće se ono koje budemo posvetili Njemu. Poslanik je kazao da “kada vjernik preseli na Bolji svijet, namaz će mu biti nad glavom, sadaka na desnoj, a post na lijevoj strani.”

Život koji se provede besciljno, tj. život koji ne odgovori na Stvoriteljeva očekivanja, izgledaće kao fata morgana (opsjena, varka) na pustinjskoj žezi.

Ramazan kao inspirator

Jedan od najvećih i najuticajnih umova današnjice Seyyed Hossein Nasr je u jednom svom eseju rekao slijedeće:

“Bez elementa samoprijegora i asketizma ni jedna religija, pa prema tome, ni kultura nisu mogući.”

Iz ove misli proizlazi da koji god čovjek želi da zadrži dobru čulnu percepciju, on se povremeno mora povlačiti iz punine života kako bi svojim čulima omogućio potreban odmor. Jedna mudra izreka veli da “prazan prostor u točku čini točak.” “Prazan prostor kjabe čini kjabu,” vele alimi.  A prazan stomak otvara i oslobađa prostor duhovnom uzletu. Još kada se ostvaruje islamskim postom i drugim preporučenim vrstama ibadeta koje prakticiramo za vrijeme ramazana, onda je uspjeh zagarantovan.

Postiti znači izabrati Božiju stranu i kazati svojim čulima i materijalnim izazovima NE u ime višeg cilja – u ime novog duhovnog rađanja, snažnoga duhovnog uzleta ka Svevišnjem. Eto, zašto je naš dragi poslanik a.s. toliko volio post – ništa nije njegovoj duši osiguravalo izvor energije i inspiracije tokom čitave godine sve do slijedećeg ramazana, kao ramazanski post.

Hazreti Lukman je ovako savjetovao svoga sina: “Kad Ti je stomak pun, inteligencija Ti spava i zaboravlja na mudrost, a udovi Ti postaju lijeni za ibadet.”

Hazreti Aiša, majka pravovjernih je savjetovala: “Pokušajte otvoriti vrata duhovnoga svijeta (melekuut).” Upitali su, kako? “Putem gladovanja i žednjenja.”

Da zaključimo. Učinimo maksimum da ramazan što bolje iskoristimo kako bismo na Ahiretu imali post i druge ibadete kao svjedoke u našu korist. Nismo sigurni da će nam se dogodine pružiti prilika da dočekamo radosti ramazana, jer smrt može doći iznenada. A vrijeme ramazansko je toliko blagoslovljeno da je Poslanik a.s. govorio “da znate kakve se čari kriju u ramazanu, poželjeli biste da traje čitavu godinu.”

Ramazan mubarek!

Senad Agić

Preuzeto: www.preporod.com

Tekstovi

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (I dio)

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (I dio)

Napomena: 

Preuzeto iz Glasnika VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić

Kada sam čitao prospekt Vrhovnog islamskog starješin­stva SFRJ o planu putovanja na hadž za 1969. godinu, i vidio kuda se sve prolazi i šta se posjećuje, duboko sam zaželio da i ja tako doživim put na hadž. Međutim, iznenada, ukazala mi se mogućnost da i pođem. Počeo se odmotavati točak uzroka i razloga (sebeba), u skladu sa principom "Kada Allah nešto odredi pripremi njegove uslove ­Iza eradellahu šej-en hejje-e esbabehu". Zahvalnost za ovo pripada u prvom redu Stvoritelju Allahu, dželle šanuhu, a zatim, i ljudima preko kojih se izvode i ostvaruju tokovi ovozemaljskog života.

U životu svakog čovjeka ima momenata (dana i sedmica) koje nikada ne može zaboraviti niti želi da ih zaboravi. To su obično sjećanja na preživjele događaje i doživljaje. Ova sjećanja mogu biti i vrlo gorka, i o njima se nerado govori i piše, a mogu biti i vrlo slatka, tako i toliko, da ih ne možemo ni iskazati. Vrijeme od 4. februara, kada sam krenuo na hadž, do 29. marta 1969., kada sam se vratio kući, za mene su zlatni dani života. Susreti sa Kabom u Mekki i Revzom u Medini utisnuli su u moje srce i mozak svoj sjaj i toplinu, i molim Stvoritelja, da me taj sjaj obasjava i u kaburu i grije na Sudnjem danu. Amin!

U odlasku, putovanje se odvijalo ovim smjerom: Sarajevo, Beograd, Niš, Plovdiv, Edrene, Istanbul, Izmit, Brusa, Eski Šeher, Konja, Tarsus, Adana, zatim Bagdad, Basra, Kuvejt, Rijad, Taif, Mekka i Medina. U povratku, kretali smo se ovako: Medina, Kasimija, Rijad, Kuvejt, Basra, Bagdad, Kerbela, Nedžef, Kufa, zatim preko Babila opet Bagdad, Rutba, te Damask, Homs, Halep, Adana, Ankara, Adapazar, Istanbul, Edrene, Plovdiv, SofIja, Niš, Beograd i Sarajevo. U odlasku na hadž, 19. dan smo stigli u Mekku, a u povratku kući 21 dan smo proveli na putu od Medine do Sarajeva.

Program putovanja je bio brižno pripremljen i uglavnom sve se po njemu odvijalo. Karakteristika vremena u kome živimo je planiranje raznih ljudskih aktivnosti, užih i širih zahvata. Neki planovi i programi predviđaju i regulišu stvari koje se imaju dogoditi poslije sto godina i niko ne negira mogućnost njihova ostvarenja. Ovo ukazuje na istinitost vjerovanja u šest Istina islamske vjere, konkretno, da sve što se događa biva sa Božijim određenjem.

Obično, još u toku ramazana, počne se govoriti o hadžijama. Ko će ići i za koga se sve čuje da će ići. Kod nas u Bosni običaj je da hadžija ikrari. Naime, prouči se u džamiji hadžsko ašere i hadžijska dova licu koje će ići na hadž. Dotični hadžija obuče svoje najbolje odijelo i sjeda prema imamu pred mihrab. Kad se završi dova prvi mu čestita imam i zagrli hadžiju. Dok ostali džemat čestita hadžiji i grli ga, dotle mujezini, praćeni od naroda, uče glasno tekbire. To su vrlo dirljivi momenti i pod dojmom tih hadžijskih tekbira vrlo često se ljudi odluče da naredne godine krenu na hadž. Žene ne sjedaju pred mihrab, nego u sofe ili musandaru, i muškarci im ne čestitaju izravno. Dolazak muškaraca u džamiju na dovu ženama jest ujedno i čestitanje. Iz džamije se ide hadžijinoj kući na čestitanje i gošćenje. U sadašnjim uslovima života teško je davati hadžijske jemeke (ručke ili večere) i čašćenje je moderno: kahva, cigarete, rahat lokumi i šerbe. Od ikrara do polaska, hadžija je kao u nekoj groznici. Rodbina, komšije i pri­jatelji donose svoje darove za puta. Ovi darovi nisu od naročite koristi za hadžiju, jer ih ne može sve ponijeti, i kada se vrati, stidi se da ne uzvrati svojim darom. Stotinu darova jednom čovjeku predstavlja materijalnu vrijednost koju on ne može lično konzumirati u toku putovanja, a njegovih stotinu darova za uzvrat, makar i sitnih, tereti njegov budžet. Ali, adet je jači od sela, kaže naš narod.

Odlazak i dolazak hadžija su zajednička vjerska slavlja (šeari din). Po selima, čuo sam, to su prava narodna veselja. I u Sarajevu je to veselje primjetno. Naime, smatra se, da su hadžije u neku ruku delegati (vufud) dotičnih muslimana na sveopći muslimanski kongres u Mekki (Arefat), pa ih njihova rodbina, komšije i mještani prate i dočekuju. Ponegdje i naše komšije drugih vjera ispraćaju i dočekuju svoje komšije hadžije i na tome im treba zahvaliti. Oni će za tu svoju komšijsku pažnju dobiti nagradu od Boga, dželle šanuhu.

U ranija vremena i mektebska su djeca izvođena da isprate i dočekaju hadžije i za to su posebno vježbala učenje kasida i ilahija.

U Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva SFR Jugoslavije, godište XXIX/1966: 5-6, Kolegijum autora napisao je prikaze putovanja na hadž 1966. godine. Informacije i utisci tog Kolegijuma lijepo nam osvjetljavaju haremi-šerife u Mekki, Medini i Kudusu, Arefat i druge usputne zijarete, te znamenitije islamske spomenike koje su na tome putovanju vidjeli. Osim Kudusa, koji je za kaznu muslimanima sada u sužanjstvu židovskom, i Ammana, prijestolnice Jordana, i ovogodišnje hadžije su bile na mjestima koja su opisana u člancima Kolegijuma, pa se na njima nećemo zadržavati, osim usputno. Izuzetak su Mekka i Medina, dva Bogom odabrana muslimanska svetišta, gdje se doživljuju utisci prema pulsu krvotoka istine i sadržaja vjere. Ove utiske nije suvišno nikada obnavljati, makar to bilo i ponavljanje.

Ovogodišnja putanja hodočašća za obrazovanijeg muslimana bila je kao divan san. Istanbul, Brusa, Konja, Bagdad, Basra, Kerbela, Nedžef, Damask, Halep, Ankara, te Kuvejt, Rijad i Taif, u odlasku u Mekku i Medinu i u povratku, predstavlja za muslimana izuzetno dragocjen put i duhovno obogaćenje. U svim gore spomenutim gradovima susreti sa ljudima različitih narodnosti, ali srodnih misli i osjećaja, izazivali su prijatno čuvstvo i zadovoljstvo.

Basra i Kufa su poznati muslimanski privredni i kulturni centri iz doba vladavine Hulefai-rašidina, Bagdad je slavna prijestonica abasovićkih halifa, koji kao bajka i danas živi u Hiljadu i jednoj noći, a Kerbela i Nedžef su dva druga svetišta muslimana šiijskog pravca, pa o njima treba dati bar informativna obavještenja historijsko-kul­turnog karaktera. Da bismo uočili razlike između sunnija i šiija, treba kazati riječ-dvije i o tarikatu.

Od Sarajeva do Bagdada

Osvanuo je 4. februar, utorak, dan polaska. Sabah sam klanjao u Begovoj džamiji (svratio je Imam-ef. na pače/doručak svome bratu Feridu), otišao kući da se oprostim sa porodicom i, praćen tekbirima, došao do Careve džamije. Bila je velika gužva i jedva sam se probio do mjesta u autobusu. Vodič autobusa br. 1, hadži hafiz Mustafa-ef. Sahačić (moj razredni drug iz medrese), dao je znak za polazak i autobus se počeo probijati kroz narod. U vožnji do Koševa pratioci hadžija formirali su kolonu automobila što je uljepšavalo izgled i povećavalo raspoloženje. Mi smo u autobusu učili tekbire.

Na izlasku iz grada kolonu su čekali reisul-ulema hadži Sulejman-ef. Kemura sa hadži Naim-ef. Hadžiabdićem, Husein-ef. Đozom i drugim funkcionerima IVZ. Od Vogošće do Orašja na Savi, u gradovima i selima koji su ležali na putu, narod je ispraćao hadžije, uz pozdrave koloni sa hadžijama. U Orašju se od hadžija oprostio reisul-ulema, zaželivši sretan put i povratak, dok su Đozo i Hadžiabdić produžili put na čelu kolone od 10 autobusa. U Beogradu nam se priključio Hamdi-ef. Jusufspahić, glavni beogradski imam, kao glavni vođa hodočasnika.

Autobusi su imali 42 sjedišta, računajući šofera i vodiča, ali nisu bili dovoljno pogodni za duge vožnje. Sjedišta su bila gotovo tijesna, bez ručki i bez vješalica za sitnije stvari, sa uskim spremištem iznad glave, dok se ispod sjedišta jedva stavljala i ručna tašna. Pri dnu prozora su bili ventili, a prozori se nisu mogli otvarati. U tri reda sjedilo je šest žena, tri žene su imale svoje muževe i uz njih sjedile, dok je jedna žena sjedila uz drugog muškarca. Čitao sam, a i slušao od starijih hadžija, da treba imati druga (refika) sa kojim ćeš biti na sofri. Mujagi Baščauševiću i hadži Sejdagi Kalajdžisalihoviću bio sam treći drug, zajedno smo jeli i pili, veseli li se i ibadetili sve do Istanbula u povratku. Naš vodič Sahačić nam je učio Kur'an u autobusu, šalio se i brinuo o nama, a sarajevski imami Halil-ef. Huremović i Đul-ef. Olovčić su učili tekbire i kaside. Putem smo se svi zbližili toliko, da je direktor Putnika Mišo zaplakao kada se rastavljao od hadžija u Kuvejtu. I hadžije su plakale.

U Nišu nam je bio prvi konak. Na našoj granici je bilo neprijatnosti zbog nepoznavanja carinskih propisa sa naše strane i daljine puta i karaktera hadža sa strane carinskih organa.

Prešli smo jugoslovensku granicu i stupili na tlo susjedne Bugarske. Prošli smo kroz Sofiju i stigli na konak u Plovdiv. Prošetao sam do plovdivske džamije i turske čitaonice i uz obalu Marice vratio se u hotel. Podranili smo i nastavili put. Ostavili smo Bugarsku, prešli u Tursku i stigli u Edrenu. Razgledali smo Selimijju džamiju sa njene četiri munare, klanjali, penjali se na munaru koja ima troje basamke, razgledali čaršiju. Ipak, u odnosu na historijski značaj Edrene u rano i kasno doba Turske carevine, gradu se ne poklanja pažnja koju zaslužuje. Sa akšamom smo stigli u Istanbul- drevni Carigrad. Vožnja uz morsku obalu i kroz naselja sve do Aksaraja bila je ugodna. U Istanbulu smo ostali tri noći i dva dana, petak i subotu. Između osta­log, posjetio sam i Omer Nesuhi-ef. Bilmena, čuvenog turskog alima (učenjaka). Istanbul u zimsko vrijeme nije onako lijepo kao ljeti. Ulični travnjaci i cvijetnjaci pod sni­jegom postanu pješački prolazi sa kojih se raznosi blato.

U nedjelju ujutro 9. februara prevezli smo se zajedno u autobusima u brodu na azijsku stranu Istanbula, Hajdar­pašu i nastavili put. U Brusi smo se zadržali samo tri sata, što je vrlo malo, i stigli na konak u Eski Šeher. U pone­djeljak 10. 2. rano krenuli smo dalje i pred večer stigli u Konju. Koristio sam svaki čas u želji da doznam izvjesne stvari u vezi s Mesnevijom. Nažalost, predavanja Mesne­vije se ne održavaju blizu 40 godina i osim muftije, tek poneko da poznaje perzijski jezik. Čudom se čude da se u Sarajevu predaje Mesnevija. Uvaženi Abdulbaki-ef. Gölpinarli živi u Istanbulu, ali sam se okoristio i od drugih. Rekli su mi da u Konji ima dosta Bošnjaka, a rođeni Sarajlija prof. Tajjib-ef. Akić dolazi iz Ankare i predaje Hadis na Visokom islamskom institutu (Akademiji) u Konji. Radi jugoslovenskih hadžija Mevlanino turbe ­muzej otvoreno je ranije. Bilo mi je žao što se nije čuo glas naja, jer je aparat bio u kvaru. Utorak 11. 2. smo proveli na putu prema Adani. U prolazu kroz Tarsus posjetili smo pećinu "Ashabi Kehf".

O Ashabi Kehfu

Desetak kilometara istočno od Tarsusa leži osrednje brdo u kome je pećina Ashabi Kehfa. Na padinama brda je istoimena džamija sa kubetom i kamenom munarom. Blizu džamije je starinska kućica, a kojih stotinjak metara ispod nje je solidna zgrada na sprat, vakuf Fatima-hanume Yenice vezan za džamiju i pećinu. Zamišljao sam da je ulaz u pećinu kroz stijene, međutim, to je spuštanje u zemlju niz basamake za dva-tri metra. Prostor pećine je dosta velik i izgleda kao golemi šator na kube, nešto viši od čovječijeg rasta. U jednoj grupi stalo nas je više od stotine. Na desnoj strani ima duboka pukotina u utrobi brda, a iznad ulaza se vidi nebo kao kroz poveliki prozor. Objasnio sam prisut­nim slučaj Ashabi Kehfa i proučili smo dovu.

Kur'ani azimuššan je najpouzdaniji izvor o Ashabi Kehfu. U novije vrijeme o tome se u Turskoj mnogo piše, ali ipak nekritički. Četvorica kairskih učenjaka izdali su posebnu knjigu pod naslovom Kasasul-Kur'an (Kur'anska pričanja) gdje se govori i o Ashabi Kehfu. Daćemo izvod u najkraćim crtama.

Sedmorica razboritih i odgojenih mladića napustili su kradom grad (Efsus, Efes) iz bojazni od ondašnjeg vladara da će ih kazniti, jer nisu usvajali bezvjerstvo i opačine. U putu za njima je pristao i jedan pas. Savladani sunčevom žegom sklonili su se u jednu pećinu da se odmore i kad padne noć da nastave put. Nebo su mogli vidjeti kroz prolaz kada su unišli. Kada su se probudili i pogledali nebo, počeli su nagađati koje je to doba dana, te da su možda prespavali i cijelu noć, a da je to već drugi dan. Jednog između sebe poslali su u grad da kupi hljeba i dozna ima li potjere za njima. Kada je ovaj za uzeti hljeb dao novac, prodavač je razgledao novac i rekao da ne vrijedi i nije u prometu. Mladić mu je počeo objašnjavati da novac vrijedi, te su se obratili trećem licu da prosudi. Zajednički su se obratili mjenjaču (zlataru) i ustanovilo se da je novčić iz doba vladara koji je vladao prije tri stotine godina. Mladić je tvrdio da su tek jučer izašli iz grada i naveo imena svo­jih drugova. O ovome slučaju je obaviješten i ondašnji vladar, a dvorski arhivar je dokumentirao da su prije tri stoljeća nestali mladići pod takvim imenima. Zbunjeni mladić uputio se pećini, praćen vladarom i njegovom svitom. Kada su nestali mladići sve ovo čuli i saznali, vladar ih je pozvao sebi u dvor, jer je sav njihov rod davno izumro. Mladići su ovu ponudu odbili i zaželili od Boga smrt. U tome času sva sedmorica i pas su umrli. Kralj i narod ostali su zapanjeni, a učenjaci su rekli, da je to dokaz istinitosti vjerovanja u tjelesno proživljenje poslije smrti.

Inicijativni odbor za podizanje zgrade Visokog islamskog instituta u Tarsusu izdao je 1967. god. posebnu brošuru o Ashabi Kehfu. U ovoj brošuri su citirani pojedini mufessiri, šta su rekli o Ashabi Kehfu, kao i druga literatura, pa i evropska. Donesen je i natpis (tarih) sa ploče iznad pećine, Tugra (žig) sa imenima Ashabi Kehfa i dvije fotografije brda i džamije. Pošto i u našem narodu ima bilježnica (medžmua) sa imenima Ashabi Kehfa, to ćemo njihova imena i ovdje donijeti: Jemliha, Mislina, Mekselina, Mernuš, Debernuš, Sazenuš, Kefe1tatjuš i Kitmir (pas).

I najnoviji egipatski komentator Kur'ana merhum Sejjid Kutb daje vrlo lijep osvrt na Ashabi Kehf, i kaže, da se iz teksta Kur'ana ne može zasigurno zaključiti da ih je bilo sedam.

Čuo sam da je ovih dana u nekom arapskom časopisu osporeno da je pećina kod Tarsusa zaista ona ista pećina u koju se sklonio Ashabi Kehf.

            Ne treba prešutiti da posjeta pećini djeluje na čovjeka. Akšam smo klanjali u dotičnoj džamiji i vratili se u Adanu na konak.

U srijedu 14. februara napustili smo Adanu i nastavili put preko Anadolije do sirijske granice. Putovali smo cijeli dan. Put je odličan sa brojnim oznakama. Noć nas je zatekla blizu sirijske granice i turska pogranična straža nam je dala pratnju da ne zalutamo. Džip je išao pred nama, dok su dva vojnika pratioca unišla u naš autobus. Obadvojica su bili hafizi i zamolili su da u njihovo ime izreknemo Salatu-Selam (pozdrav) hazreti Muhammedu, salIallahu alejhi ve sellem.

Prešli smo sirijsku granicu i prenoćili u autobusu i pred autobusom (na poljskim dušecima). Bilo je zabavno i bez teškoća. Ovo je bila sporedna pogranična granica, pa smo se dosađivali, čekajući 9 sati, evropski početak radnog vre­mena. Po evropskom radnom vremenu posluje se u Turskoj i arapskim zemljama, osim Saudijske Arabije. Naše satove smo pomakli još za jedan sat naprijed. Na granici je bilo mnogo autobusa sa turskim hadžijama. Koristio sam priliku i stupao u razgovore. Organizacija putovanja na hadž je u Turaka raznovrsnija, jednostavnija i primitivnija. Građani većinom koriste avione, a seljački svijet autobuse. Nailazio sam na vrlo pobožne i učene ljude. To me je čudilo, jer su medrese bile zatvorene. Na moje pitanje gdje ste učili, odgovarali su: tahtel-erd ili jer­altinde - pod zemljom. Tako sam saznao, da su širom Anadolije vrijedni i pobožni alimi u svojim kućama imali zemunice i u tim zemunicama držali predavanja i svoja zaduženja i emanete prenosili na mlade. Ne znam kome bih se više divio, učiteljima ili učenicima. Umrlim ustazi­ma sam učio Fatihe, a živim, preko njihovih bivših učeni­ka, slao selame. Svojevremeno postojanje ovih podzemnih učilišta spomenuo je Savjetnik Vrhovnog islamskog star­ješinstva iz Ankare Jašar-efendija na predavanju u Kuvejtu. I on je bio učenik tih učilišta. Ovakvi su kasnije polagali ispite ili se doškolovali u arapskim zemljama. Turske hadžije su se mnogo interesovali o nama i bili iznenađeni brojem naših hadžija. Vidio sam i dosta Kurda.

Sirijsku teritoriju na ovoj relaciji brzo smo prešli i došli na granicu Iraka. Ovdje je procedura ulaska bila brža. Preko Mosula išli smo put Bagdada. Put je i u Iraku vrlo dobar, ali su oznake vrlo rijetke i nedovoljne. Bili smo izašli sa glavne ceste, tako smo tu noć nepredviđeno prenoćili vani. U Bagdad smo došli u petak 14. februara, kad se je odjutrilo. Naši studenti u Bagdadu bili su pripremili doček kod džamije Azamija i čekali nas do 10 sati naveče. Rekli su nam, da je bilo dosta svijeta koji je čekao jugoslovenske hadžije. Propala nam je posjeta Samerri, što vrlo žalim.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Tekstovi

Noć Sudbine – kada meleki silaze u jednoj noći koja je bolja od hiljadu mjeseci

Noć sudbine (Lejlei-kadr), noć moći i određenja, jedan je od najvećih darova uzvišenoga Allaha muslimanima. Uzvišeni kaže u Njegovoj Knjizi (Kur’anu):

 “Zbilja, Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr! A šta ti misliš, šta je noć Kadr? Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci! Meleki i Rûh, s dozvolom Gospodara svoga, u njoj silaze zbog odluke svake, u njoj je spas sve dok zora ne svane!” (Kur’an, sura Noć Kadr)

Kao povod objave ove sure (kur’anskoga poglavlja), navodi se slijedeća predaja od Poslanika, alejhisselam:

Neko je ispričao Allahovome Poslaniku, alejhisselam, o jednome čovjeku od Benû Isrâila koji je hiljadu noćî proveo u molitvi a dane boreći se na Allahovome putu. Ova priča ostavi utisak na Allahovoga Poslanika, alejhisselam, te poželi to isto svome ummetu (zajednici). Reče:

“Gospodaru moj, izjednačio si moj ummet s prošlim ummetima te učinio da postižu djela identične veličine kao i prošli ummeti!”

Stoga mu je uzvišeni Allah dao da prepozna Noć sudbine, vrijeme objavljivanja Kur’ana.

        U ovoj noći Allah spustio je Kur’an, i u ovoj noći određuju se događaji koji se imaju ispuniti naredne godine. Allah kaže u Kur’anu:

Zbilja, Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr! (Kur’an, sura Noć Kadr, ajet 1.)

“Mi smo je zbilja u blagoslovljenoj noći objavljivati počeli, i Mi smo opominjatelji,

u njoj se svaka mudra stvar raščlanjuje.” (Kur’an, sura Dim, ajet 3., 4.)

O objavljivanju Kur’ana, u djelima koja se bave tumačenjem Kur’ana (tefsîr), nalazimo slijedeću predaju:

Allah je u ovoj noći poslao Kur’an od Ploče pomno čuvane (Levhi mahfûz)  ka nebu najbližemu našem. Melek Džibril (Gabriel), alejhisselam, diktirao je, potom, Kur’an melecima (anđelima) na slijedećemu nebu koji su ga zapisali na Stranice. Ove Stranice čuvaše se u mjestu zvanome Kuća siline (Bejtul ‘izza, Bejtul ‘izzeti), odakle je Džibril, alejhisselam, Kur’an dostavljao u različitim prilikama i okolnostima Allahovome Poslaniku, alejhisselam.

Dostavljanje Objave dešavalo se u vremenskome rasponu od oko 20 do 23 godine u našemu svijetu. Kur’an objavljivao se dio po dio, anekada i kompletne sure (poglavlja).

Velika vrijednost Noći sudbine, za onoga ko provede tu noć u molitvi Allahu, jeste nagrada ravna onoj koja bi se dala kada bi osoba ibadetila (vršila bogoslužje) punih hiljadu mjesecî. Onome ko ovu noć, očekujući veliku nagradu, koja se daje za svako dobro djelo, provede zikr Allaha čineći (sjećajući se Allaha zazivajući Njegova lijepa Imena) i moleći Mu se, pogreške i loša djela bit će mu oprošteni.

Noć sudbine je jedno naročito postignuće za muslimane. Nijednome drugome narodu, nijednoj drugoj zajednici, Allah nije ovakvu Mudrost podario. Ipak, konkretno vrijeme nastupa Lejlei-kadr Allah je od ljudi sakrio, kako bi se sve noći mjeseca ramazana provele u traganju za ovom noći.

I druge stvari Allah jedini sakrio je u drugim stvarima, kako bi ljudi bili snažnije i bolje podstaknuti na traganje za njima:

  • Noć sudbine (Lejlei-kadr, Lejletul-kadr) skrivena je u mjesecu ramazanu kako bi sve noći bile ispunjenje traganjem za njom;
  • konkretan tren na dan klanjanja džume-namaza, kada Allah dove (molbe) prihvata, kako bi ljudi cijeli dan dove činili;
  • središnji namaz (Salâtul vustâ) skriven je među ostalim (svih pet) namazima, kako bi osoba svaki namaz cijenila i na njega pazila;
  • Najviše Allahovo Ime (Ismullâhi el-‘Azam) skriveno je među drugim Njegovim imenima, kako bi ljudi sva Njegova lijepa Imena zazivali;
  • najveći Allahov evlija (prijatelj) - Kutb, skriven je među drugim vjernicima, muminima, kako bi čovjek svaku osobu poštivao i o svakoj osobi iskerno i lijepo kazivao
  • vrijeme nastupa Kraja svijeta (es-Sâ ‘a), skriveno je kako bi ljudi uvijek na kraj mislili i tako pažljivi bili;
  • vrijeme smrti osobe, skriveno je kako bi čovjek uvijek za smrt spreman bio.

Slično, kada čovjek ne zna tačno vrijeme nastupa Noći sudbine, u mogućnosti je dobiti neizmjernu nagradu koja u njoj leži i to iskrenim traganjem za tom noći. Kada se jacija (posljednji namaz u danu) otklanja u džamiji u džematu (u zajednici) zadobiva se udio u Noći sudbine. Ova noć, najvjerovatnije, pada u vrijeme posljednjih deset neparnih noći mjeseca ramazna.

Znaci da je Noć sudbine nastupila jesu: nebo je veoma jasno; noć je relativno blaga, niti prevruća, niti prehadna; tiha je, lajanje pasa i revanje magaraca smanjeno je; slana voda nešto je slađa; (neki) ljudi mogu primjetiti kako različita Allahova stvorenja na sebi sopstven način Allahu na sedždu (ničice) padaju; (neki) ljudi mogu čuti, poput ljudskoga govora, kako svaka stvar Allaha veliča; za vrijeme izlaska Sunca dan je naročito svijetao i jasan. 


U suri Noć Kadr, Allah uzvišeni kaže:

“Meleki i Rûh, s dozvolom Gospodara svoga, u njoj silaze zbog odluke svake...”

U ovoj noći određuje se sudbina svemu koja će se ozbiljiti u toku naredne godine. To znači, da će izvršenje sudbine za narednu godinu biti dato u ruke opunomoćenim melecima (anđelima), npr. staranje i opskrba čovjeka, vrijeme smrti, i uopće sve što se ima desiti. Ovo određenje bit će ispunjeno preko četiri meleka-upravitelja: Džibrîla (Gabrijela), Mikâila (Mikaela, Mihaela), Isrâfîla (Rafael) i Azrâîla (Urijel), alejhimusselam.

U Noći sudbine meleci koji prebivaju na Lotosovome cvijetu (Sidretul Muntehâ), granici između dokučivoga i nedokučivoga, silaze na Zemlju. Džibril, alejhisselam, dolazi na Zemlji i donosi četiri bajraka (zastave). Jedan postavlja na mezar (grob) Poslanika, alejhisselam, jedan na Bejtul Makdis (džamiju u Jerusalemu), jedan uMesdžidul Harâm (kod Kabe, u gradu Mekki) i jedan na Sinajsku goru. Te noći, on ulazi u svaku kuću u kojoj stanuje vjernica ili vjernik, kako bi im selam nazvao, mir zaželjeo. Ne pravi nikakvu razliku među ljudima, izuzev što ne posjećuje tri grupe ljudî: one koji piju alkohol, one koji jedu svinjsko meso i one koji kidaju rodbinske veze.

Postoje različita mišljenja o tome šta “Rûh” (Duh) podrazumijeva. Neki misle da se pod tim misli na Džibrila, alejhisselam, a neki da se pod time smjera na jednoga posebnoga meleka. Taj melek nalazi se izravno ispod Allahova Prijestolja (Arša) i nevjerovatne je veličine.

Svakim jutrom slavi Allahovu veličanstvenost i svakom noći. Ima hljadu glavâ, na svakoj glavi hiljadu licâ, na svakome licu hiljadu ustâ, u svakoj od ustâ ima hiljadu jezika i svaki jezik govori drugačijim govorom od drugoga.

Kada ovaj melek (anđeo) otvori svoja usta, kako bi Allaha hvalio, svi meleci padnu na sedždu, iz straha od snage svjetala koja bîvaju oslobođena. U Noći sudbine (Lejlei-kadr, Lejletul-kadr) ovaj melek dolazi sa posebnim zadatkom. Moli Allaha sa svim svojim ustima sve do svitaja zore za svaku ženu i svakoga čovjeka izummeta (zajednice) Muhammeda, alejhisselam, koji ispostiše mjesec ramazan.


Preuzeto iz novine “Islamische Zeitung”, izdanje od 09. XI 2003.; preveo: Samir Beglerović


Tekstovi

TARIKATI SU NAŠA STVARNOST, ALI I NAŠA NEPOZNANICA

TARIKATI SU NAŠA STVARNOST, ALI I NAŠA NEPOZNANICA

 

 

 

UTJEČEM SE ALLAHU OD ŠEJTANA PROKLETOG NAM ZAVODNIKA,

I OD SVAKOG NAM DUŠMANA UKLETOG NAM NAPASNIKA.

S IMENOM ALLAHA SVEDOBRIM OSOBITO NAM MILOSNIM.

 

SLAVA I HVALA JE SVOJINA ALLAHA SVIH SVJETOVA GOSPODARA,

OPŠTEG DOBROČINITELJA SVJETSKOGA OSOBNOG MILOSNIKA INSANSKOGA,

VLASNIKA SVEGA I SVAČEGA I SVEKOLIKA DANA DINSKOGA.

ALLAH, ALLAH SAMO TEBI ROBUJEMO I SAMO OD TEBE POMOĆ U ROBOVANJU MOLIMO,

UPUTI NAS PRAVOM PUTU SVOME KOJI ĆE NAS DOVESTI HADRETU TVOME,

PUTU BLAGODARNIH ROBOVA TVOJIH POSLANIKA I VJESNIKA SVOJIH,

A NE PUTU ONIH NA KOJE SI SE RASRDIO NITI PUTU ONIH KOJE SI ZABLUDI PREPUSTIO.

 

Kroz naredne retke ovog teksta pokušaćemo vas pobliže upoznati sa tarikatom kao duhovnim segmetom naše vjere, sa tarikatom koji je put lijepog ahlaka, put koji od čovjeka traži brigu za bratom, put na kojem se čovjek bori protiv svojih loših navika. Velikani su rekli: „Biti derviš znači biti hrpa zemlje, prosijane s malo vode, po njoj poprskane. To znači biti ono što tabane neranjava, nit iza sebe ostavlja prašnjave tragove.“

Uzvišeni Allah dž.š. u 28. ajetu sure Er-Rad kaže:

„One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju“.

Jedne prilike je Muhammed a.s. upitao prisutne: "Ko će uzeti ove pouke da po njima postupa

ili da poduči onog ko će po njima postupati ?" Tada je Ebu Hurejre, r.a. rekao: "Ja ću ih uzeti, o Božiji Poslaniče !" Pejgamber, sallallahu alejhi ve selleme, ga je tada uzeo za ruku, pa nabrojao pet savjeta:

  1. "Kloni se i čuvaj Božanskih zabrana , pa ćeš biti pravi Allahov rob;
  2. Zadovolji se sa onim što ti je Allah dosudio, pa ćeš biti posve bezbjedan i neovisan od ljudi;
  3. Budi dobročinitelj svom susjedu, pa ćeš biti mu'min;
  4. želi ostalom svijetu ono što i sam sebi želiš, pa ćeš biti muslim;
  5. Ne smiji se puno (okani se šala i zabava), jer mnogo smijeha  umrtvljuje srce."

 

Sufijski tarikati (ili derviški re­dovi) kod nas su prisutni faktički od samog prisustva islama u na­šim krajevima. Javljaju se ne samo kao vjerska, nego kao i kulturološka i sociološka potreba. U islamizaciji Bosne derviši su odigrali značajnu ulogu. Oni su prije svega praktičari. Kao vjernici svojom pobožnošću i dosljednom primjenom vjerskih propisa, kao humanisti svojom solidarnošću i pomaganjem drugih i kao vojnici svojom hrabrošću i odlučnošću - bili su primjer praktičnog života muslimana.

U različitim perio­dima, u različitim društveno-poli­tičkim i vjerskim prilikama, derviški redovi su razli­čito i tretirani - od ogromnog uvažavanja i poštivanja, do total­nog ignorisanja. Jedno je, među­tim, sigurno: tarikati su, kroz sav taj period, uživali veliki ugled među muslimanima. Predstavljali su oličenje poštenja i čestitosti i bili uzor moralne usavršenosti. U njima su nalazili i pribježište mnogi duhovnosti i božanske Iju­bavi željni Ijudi, mnogi tragaoci za dubljim smislovima života i svega postojećeg, mnoge nesreć­ne duše ali i griješnici koji su se že­Ijeli očistiti od ružnih postupaka svojih, koji su se željeli približiti Bogu i od Njega zatražiti oprost za grijehe svoje i grijehe ostalih Ijudi... Tarikati su im vraćali iz­gubljenu nadu, u njihova srca ulijevali sigurnost i usađivali Iju­bav i milosrđe prema svim Boži­jim stvorenjima.

Pripadnici nekog od tarikata bili su i mnogi velikani pisane ri­ječi, mnogi pjesnici i kaligrafi. Žar svoje ljubavi prema Bogu, žar svoga aška, pretakali su u ri­ječ. Iza njih su ostajala monumentalna djela islamske kaligrafije, stotine primjeraka Kur’ana ispisane vještom derviškom ru­kom, mnoga vrsna djela iz pod­ručja šerijatskog prava, akaida, tefsira, hadisa... Nije mali broj ni onih koji su od silne svoje ljubavi satkali pjesmu i prostirali je na okolinu. Eho mnogih tih pjesama dopire i do nas.

Nepravedno bi bilo a ne spomenuti veliki doprinos i značaj Husejn Babe Zukića Bošnjaka, Allah posvetio njegovu tajnu, koji je posebno afirmirao i dao veliki poticaj širenju tarikata kod nas. Sve to dobiva jednu posebnu konotaciju ako se zna da je on lično imao dozvolu za svih dvanaest (osnovnih) tarikata. Njegov program i ideje u djelo je proveo jedan ništa manje slavni, poznati i priznati Učitelj, Šejh Abdurrahman Sirri Baba Balta oglu (Sikirić), Allah mu se smilovao i posvetio njegovu tajnu. Naravno, tu je i poznati, Sejjid Abdulvehab Žepčevi Ilhami Baba, zatim Hamzi Baba Bali, te svakako naš Šejh Hasan Kajim Baba, čije se turbe nalazi na Kula Gradu kod Zvornika.

Val opće materijali­zacije, potisnuo je tarikat u stra­nu i izbacio ga iz kolotečine živo­ta. Još od početka prošlog  stoljeća na njega počinje padati prašina zaborava. Vremenom ga je skoro potpuno prekrila. Ljudi su, u općoj trci za što većim ma­terijalnim dobrima, zaboravljali i Boga i svoju dušu. Ispunjavalo se Kur'ansko upozorenje: “I nemoj­te biti kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da zabo­rave i sami sebe!?” Tarikat se, pre­pušten sam sebi, nebrizi i nehaju, sve više topio. Članstvo se sma­njivalo a šejhovi izumirali. Srećom,tarikata nije nestalo. Zahvaljujući upornom radu i mudrim postupcima tarikatskih velikana, Allah dž.š. ga je sačuvao i na našim prostorima. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, i našim krajevima vraća se tajna tarikata preko šejh Mehmed ef. Nuri Hafizovića, poznatijeg kao Mehmed ef. iz Malog Zvornika. Njegov rad na polju tarikata, njegov tarikatski put i život predat Hakku Uzvišenom kao svjedočenje Allahovog Jedinstva rezultirao je time da na prostorima našeg Medžlisa danas imamo dvije tekije od kojih jedna nosi njegovo ime, zatim veliki broj onih koji derman svojim dušama nalaze u tekiji i tarikatu. Mehmed ef. je bio šejh, imam, brat, učitelj, otac, brižni saputnik, dakle bio je sve ono što krasi jednog iskrenog Allahovog roba.

Kod nas se, osobito posljednjih godina, mnogo piše o tesavufu i tesavufskoj misli u islamu. No, tesavufska misao je, na neki na­čin, usko vezana za tarikat. Upra­vo je tarikat taj koji je baštini u sebi, koji je njeguje i razvija i koji se, na kraju, bitno karakterizira njome. Ne možemo se požaliti da se i o tarikatima nije pisalo. Međutim, ta pisanja su se, uglavnom, svodila na nastanak, razvoj i ras­prostranjenost pojedinih sufijskih redova a vrlo malo su se bavila nji­hovom praktičnom stranom, prak­tičnim ustrojstvom tih redova. Tari­kati su naša stvarnost, ali, na ža­lost, i naša nepoznanica. Veliki broj naših muslimana skoro ništa ne zna o njima, naročito u krajevi­ma u kojima ta tradicija nije nika­ko ni postojala.

Stoga ćemo pomenuti samo osnovne stvari koje su bitne i sa kojima se može susresti svaki vjernik koji osjeti potrebu i izrazi želju za pristupanjem u tarikat. Tekija je dom za pobožne i beskućnike. Tekija je građevina (zavija) u kojoj se redovno okupljaju pripadnici tarikata, učenici (muridi), te simpatizeri tarikata (muhibbi) radi vršenja dužnosti koje su propisane tarikatskim pravilima. Izvjestan broj murida posvetio bi se svojim zvanjima u tarikatu i tekiji radi afirmacije svoga puta, odričući se užitaka ovoga svijeta - i stalno se družeći sa šejhom. Derviši u tekiji čine duhovno bratstvo, potčinjavaju se strogoj disciplini kako prema šejhu, tako i prema ukupnom učenju svoga tarikatskog reda. Tekija je mjesto gdje derviši pored redovnih šeriatom propisanih obaveza, obavljaju i svoje tarikatske ibadete, a sve u cilju postizanja Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Na čelu svakog tarikata se nalazi šejh. Promovisanjem u tu funkciju, on postaje el-me'mur bil-iršad (onaj čija je dužnost upućivati) i to nakon što dobije dopuštenje da to čini, što zavisi od uviđajnosti onog ko­ji to dopuštenje daje, tj. kada procijeni da on posjeduje intelek­tualne, moralne i duhovne kvali­tete za to. To su dosta komplici­rane stvari, jer onaj koji daje do­puštenje mora ispitati i shvaćanje onog kome daje, odnosno dubi­nu njegova poimanja i stepen du­hovnog uzdignuća. Kada pripadnik tarikata dostigne onaj nivo duhovne spoz­naje koji ga čini zrelim i sposob­nim da preuzme ulogu šejha i kada to sam njegov šejh ustanovi, dobija pismenu potvrdu, idžazu, da je po­stao šejh. Kao takav, može samos­talno da vodi tarikat. Šejh je neprikosnoveni autoritet među dervišima a potom se iza njega utvrđuje hijerarhijski red.Kada je šejh odsutan, on ne­kog iz tarikata ovlašćuje da vrši njegovu dužnost. Takva osoba se zove wekil (opunomoćenik) i hi­jerarhijski se nalazi na drugom mjestu, odmah poslije šejha. Na trećem mjes­tu, nalazi se rehber. To je riječ perzijskog porjekla i označava osobu koja se nalazi kod šejha, prima i najavljuje posjete, ugoš­ćava posjetioce i slično. Ostali pripadnici tarikata se zovu muri­di, koji se biraju iz redova simpa­tizera (muhibba). Za wekila se određuje izrasliji čovjek i on ima sve kompetencije koje ima i šejh, s tom razlikom što on, kao wekil, ne može u tarikat primati nove članove. Za to je ovlašćen samo šejh.

I na kraju treba napomenuti da postoji dvanaest priznatih tarikata, od kojih su kod nas u Bosni najzastupljeniji Nakšibendijski, Kadirijski i u poslednje vrijeme Rifaijski tarikat.

Na području našeg Medžlisa kako smo već pomenuli postoji Rifaijska tekija u Jošanici i Nakšibendijska tekija „Šejh h.Mehmed ef. Hafizović “ u Kraljevićima.

U nadi da sam čitaocima ovog teksta bar malo uspio približiti tarikat i tarikatski život u tekiji i uz molbu Uzvišenom Allahu dž.š. da nas očisti od grijeha i prosvijetli naša srca završiću današnju emisiju stihovima Džunejda el-Bagdadija: „ Ako imate moć rasuđivanja, potražite društvo derviša; postanite jedan od njih i ne tražite više ništa. Ljubav derviška otvara vrata džennetska; derviši ne slute za sultanskim dvorima, nit mirisnim baščama. U njihovim sagorenim srcima samo je ljubav ostala; samo bolna čežnja ljubavi za Allahom je preostala.“

 

Šejh Mustafa Hadžić

Tekstovi