Nova godina koja se slavi prvog januara uveo je rimski državnik i vojskovođa Gaj Julije Cezar 36. godine prije rođenja Isaa a.s. želeći urediti radne i neradne dane. Nova godina je dan kada po solarnim i sličnim kalendarima počinje sledeći kalendarski i datumski ciklus, odnosno to je prvi dan u sledećoj godini.

Po njemu i njegovu nasljedniku Augustu dva su mjeseca dobila ime, a ostali nazivi su ostali iz starog kalendara, prema kojem je godina počinjala u martu.

Dugo vremena ostatak svijeta se opirao proslavi Nove godine u januaru, sve negdje do sredine 6. stoljeća. U 13. stoljeću na taj dan uvedena je i svetkovina, a nakon Drugog vatikanskog sabora, na Novu godinu se slavi blagdan Bogorodice. Danas se na ovaj dan obilježava i Svjetski dan mira. U kršćanskim sredinama, prvi januar (grigorijanskog ili julijanskog kalendara) je takođe poznat kao dan na koji je Isus Hrist obrezan.

Naravno, ni dan danas početak godine nije jednak u svim kulturama i civilizacijama. Tako naprimjer Kina Novu godinu slavi prema svome tradicijskom kalendaru, Židovi imaju svoju Novu godinu, čak među kršćanima istočne i zapadne crkve isti dan ne započinje nova godina. Mi muslimani takođe imamo našu Hidžretsku godinu. Početak kalendarske godine u svim kulturama i civilizacijama se računa prema kretanjima i položaju Sunca, Mjeseca i Zemlje.

Proslavljanje Nove godine na prostorima bivše Jugoslavije poseban značaj je dobilo poslije Drugog svjetskog rata, kada se pokušalo suzbiti značaj obilježavanja Božića kao vjerskog praznika. Socijalistička Jugoslavija je to nadomjestila proslavom Nove godine, ali su neki od božićnih običaja ostali prisutni i kod novogodišnjih radosti.

Novogodišnja jelka, koja je danas najistaknutiji simbol novogodišnjeg slavlja  potiče iz barbarskih vremena, a u stvari je božićno drvce. Pojavila se u Njemačkoj u doba pojave protestantizma. Isprva je službena crkva proganjala božićno drvce, jer se smatralo simbolom protestantizma. Tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, taj običaj se raširio po cijeloj Njemačkoj i u mnoge Evropske države. Danas naučnici tvrde da držanje jelke u kućama nije dobro za zdravlje ljudi, jer četinari ispuštaju materije koje su izuzetno opasne za osobe podložne alergijama.

Tu je i Djed Mraz kod katolika Djed Božićnak, koji uz malog Isusa donosi darove djeci za Božić, a kod pravoslavaca Božić Bata raznosi poklone za pravoslavni Božić. I Djed Mraz je izložen kritici suvremenih saznanja. Njegov izgled  predstavlja loš primjer za mlade jer promoviše pretilost, nezdrav način ishrane, te vožnju pod uticajem alkohola, upozoravaju  stručnjaci.

Novogodišnja noć je odavno dobila epitet „najluđe noći“, a na osnovu dosadašnjih iskustava. Kako bi se drukčije zvala s obzirom na količine alkohola kao majke svih zala koja se unese u ljudski organizam. Oni koji ga koriste u tako velikim količinama, ne samo da škode svome zdravlju, opasni su i za sredinu u kojoj se kreću.  O tome slikovito govori  službeni izvještaj iz jednog našeg grada u kojem se ova noć opisuje kao mirna i bez većih incidenata, jer je zabilježeno samo deset tuča i trinaest saobraćajnih nesreća. Kako onda izgleda „najluđa noć“ koja nije mirna i bez većih incidenata.

Za ovu godinu treba imati na umu i ono što je naše svakodnevno breme, a to je svinjska gripa, a na to liječnici već upozoravaju. Pretpostavljaju da bi širenje ove bolesti moglo biti povećano, jer previše alkohola slabi imunitet i pogoduje širenju gripe, te bliski kontakti sa velikim brojem ljudi.

Ovo je prava i realna slika Nove godine. „Allah je lijep i voli ljepotu“, pa nam je dao naše lijepe blagdane koji odišu duhovnošću, radošću, pomaganjem, sjećanjem na umrle i drugim dobročinstvima. Muhammed a.s. je zatekao paganske praznike koji razaraju duh pojedinca i društvenu harmoniju, pa ih je zamjenio bajramima. Na žalost kod nas su mnogi naše blagdane zamjenili  navedenim ludovaljem.

Za nas muslimane je važno da na osnovu znanja o svim pitanjima sa kojima se suočavamo imamo stavove, te da se na osnovu toga ponašamo. Kakav je stav islama po ovom pitanju?

Proslavljanje neislamskih praznika je svojevrsni vid oponašanja na koje je upozorio Muhammed, s.a.v.s., rekavši: ''Ko oponaša jedan narod on njemu i pripada.'' (Buharija i Muslim) To je čin dobrovoljne asimilicije, ali iz kojih razloga. Da li to ne poznajemo sebe, svoju vjeru i tradiciju? Da se možda ne želimo dodvoriti, da ne želimo liječiti komplekse? Da ne mislimo da će mo biti uvaženi ako to učinimo? Poslušajmo  upozorenje : "A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti! " Ne postiže se poštovanje uvlačenjem u gušterovu rupu jer to svjedoči o duhovnoj i svakoj drugoj nemoći i slabosti.

Ovakvo ponašanje se može objasniti jedino time da smo nedovoljno prosvjećeni i nedovoljno sigurni u svoje vjerovanje, a to štitimo samoobmanom i pravdanjima da se ulapamo u sredinu. Razvijanje svijesti da kompromisi mogu ići do određene granice, a to je granica halala i harama, ali dalje ni koraka. Oni koji ne uče, ne razmišljaju, ne trude se i čine dobra djela iz interesa skloni su kompromisima i kalkulacijama kojima se peru pravdanja, pokazujući samoljublje.

Ovim se razdvajaju pravi mu'mini koji nastoje da izbjegnu sve vrste griješenja od onih kojima je svejedno za počinjene grijehe. Da bi čovjek ostavio grijeh i griješenje mora se pokajati i mora moliti Allaha da mu iman, Islam i ihsan (dobročinstvo) omili u srcu, a da mu omrzne i učini odvratnim sve ono što ga odvraća od toga. U hadisu koji bilježe imami Buharija i Muslim, a prenosi Ebu Hurejre, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: ''Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, sve dotle da kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.'' ''Jesu li to židovi i kršćani?''- upitali smo. ''A ko drugi?'', odgovori Muhammed, s.a.v.s.

Ova predaja nas opominje na klizakteren prilikom imitiranju drugih. Upozoreni smo da to možemo skrenuti s pravog puta, izgubiti svoj identitet i na kraju potpuno se otuđiti od vrijednosti i vrlina koje krase muslimane. To su trajne vrijednosti i vrline koje su izdržale probu svih vremena i sredina. Međutim, da bi one bile vidljive u uspješne potrebno je da mi budemo svjesni i čestiti njihovi  nosioci. Da ih se ne stidimo, ne kalkulišemo i ne prilagođavamo. Razvijajmo svijest kod sebe i u svojoj sredini da ludavanje i opijanje nije lijepo i vrlina, nego suprotno da je to ono kako ga sama riječ opisuje.

Nova godine, njeno obilježavanje ili bolje rečeno proslavljanje   nije nikakv islamski praznik. Nova godina predstavlja samo jedan vremenski period gdje se prelazi iz jedne u drugu godinu. Takav pristup treba imati prema njoj. Prići joj trezveno i pribrano. Sva njena obilježja shvatiti kao nešto što u svojim korjenima ima paganske običaje, veoma često i laž.

Muslimani mogu uputiti čestitku svojim komšijama za ovaj ili neke druge praznike, ali ne smiju uzimati učešća u proslavljanju, jer je suprotno islamskom učenju. Možemo primiti poklon ili ga darovati, ali ne smije sadržavati u sebi haram.

Uđimo u 2010. pribrani i trijezni kako bi se mogli suočiti sa brojnim izazovima koji nas očekuju. Čujemo brojne čestitke i dobre želje, ali nam se podkradaju informacije o određenim poskupljenjima koja nas očekuju, a one koji su pijani ušli u novu godinu brzo će otrijezniti.

Mustafa Muharemović

31.12.2009.

KAKO SE DESILA HIDŽRA
Na prethodnom predavanju smo govorili o događajima prije same hidžre, danas ćemo ako Bog da govoriti o samoj hidžri kao i načinu na koji se ona desila. Nakon što je Resulullah zaključio sporazum sa Medinelijama naredio je svim muslimanima Meke da se isele u Jesrib. Seobe su ubrzo i počele pa su Kurejšije vrlo brzo primijetile kako mnogi muslimani napuštaju Meku i njezino šire područje i sele se u Jesrib. Oni su, svakako, znali i to da Evsije i Hazredžije masovno prihvataju islam tako da se kod njih pojavio veliki strah od grada na sjeveru gdje se okuplja sve veći broj muslimana; grada koji samo čeka Muhammeda, a.s. da ujedini iseljene muslimane Kurejšije iz Meke sa Evsijama i Hazredžijama. Kada su se okupili u vijećnici iznenada im se, prema nekim predajama, pridružio nepoznati starac u bijeloj odjeći koji im se predstavio kao starješina plemena iz Nedžda. Oni su ga vrlo srdačno prihvatili za sugovornika i tako je šejtan Iblis, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, u liku tog ''mudraca'' zauzeo svoje mjesto na tom skupu. Na kraju su se dogovorili da ubiju Allahova Poslanika svi zajedno kako se njegova porodica ne bi mogla svima osvetiti. Allah o tome kaže sljedeće:
«Kad su tebi nevjernici zamke kovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamke kovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava! «(8:30)
Čim je dobio obavijest od plemenitog Džibrila o dozvoli da se iseli, Muhammed, a.s. je odmah otišao Ebu Bekru i naredio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu, te da ga čeka kod svoje kuće. Aiša r.a. koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj predaji o tome koliko je njezin otac plakao od dragosti što je određen da ide zajedno sa Poslanikom. Muhammed, a.s. se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Aliju r.a o zavjeri i planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da ostane u Meki onoliko koliko je neophodno da se sve stvari koje su Kurejšije Poslaniku povjerili na čuvanje vrate vlasnicima, te da nakon toga i on preseli u Jesrib.Ubice su se okupile ispred kuće Allahova Poslanika čekajući ga da izađe i izvrše svoj podli plan. Za to vrijeme Muhammed, a.s., dao je svoj zeleni ogrtač Aliji i rekao mu da legne u njegov krevet, i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. Alija je tako i učinio, a Muhammed, a.s. je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta:
i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili - zato oni ne vide, (Sura Ja sin, 9.),napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio potpuno nevidljivim. Bijaše to još jedna od mu'džiza darovanih Pejgamberu.
Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Muhammed, a.s. se žurno uputio ka Ebu Bekrovoj kući gdje su njih dvojica sa devama izašli iz Meke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Prije nego što im je Meka izašla iz vidokruga, Poslanik se okrenuo, još jednom pogledao Meku i rekao: ''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio''.
Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, alejhisselam, nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Meke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. Kurejšije su ponudili nagradu od čak stotinu kamila onome ko ih pronađe i vrati u Meku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Meke ka Jesribu i tako se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever. Međutim, ta mudrost nije im bila dovoljna jer je dragi Allah odlučio počastiti Svoga miljenika i posljednjeg poslanika Njegovom neposrednom pomoći i još jednim jasnim Znamenjem. Tako se desilo da su Muhammed, alejhisselam, i hazreti Ebu Bekr poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Očevidno se ulazu u pećinu približavala grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da provjere ima li ih unutra. U toj, gledano ljudskim mjerilima, kritičnoj situaciji Ebu Bekr se u jednom trenutku uplašio ali su ga odmah umirile mubarek riječi Muhammedove, alejhisselam: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah". Ubrzo su čuli glasove na ulazu u pećinu, ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra i da nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je On spasio. Iako je još istog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaznog prostora. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena niko nije ulazio, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj događaj i veliko Znamenje dragi Allah, Uzvišeni sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana:
A ako vi Poslanika pomoći nećete pa, Allah ga je već pomogao onda kad su ga nevjernici nagnali da bježi, a s njim samo drug njegov bi, i njih dva bijahu u pećini. I kad je on rekao drugu svojemu: ''Ne strahuj! Doista, s nama je Allah''! Pa je Allah podario Svoju sigurnost njemu, a njega vojskom pomogao koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja. A Riječ Allahova, pa, ona je gornja! A Allah je silan i mudar. (9:40)
Osim ovoga još je jedan događaj obilježio njihov boravak u pećini. Dok je Muhammed, as. spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio izuzetno bolan ali hazreti Ebu Bekr nimalo ne pomače nogu jer ne željaše probuditi, Muhammeda, as. Međutim, jaka bol mu izmami suze iz oka koje pokvasiše Poslanika i tako ga probudiše. Vidjevši šta se zbilo Muhammed, a.s. svojom mubarek rukom malo potra ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol odmah prestade a otrov bi neutralisan. Postoji predaja u tradiciji islama da se taj otrov vratio Ebu Bekru nekih dvanaestak godina kasnije i da je on tim  preselio na ahiret. Iz toga bi se moglo osnovano pretpostaviti da je dragi Allah hazreti Ebu Bekru podario blagodat da umre šehidskom smrću branitelja Resulullahovog, a Uzvišeni istinu najbolje zna.
Jedna od Allahovih mudžiza se desila dok su bili na putu za Medinu. Naime, jedan veoma iskusan lovac koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem je upratio njihove tragove i krenuo na konju u potjeru za njima, ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Suraka nije imao mudrosti i pronicljivosti da shvati opominjujući karakter tih znakova, i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj potpuno upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć, i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je nakon toga susreo. Osim ovog slučaja, gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima, oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.
Nakon nekih dvanaesetak dana otkako su napustili pećinu, negdje oko podneva u ponedeljak 27. septembra 622. godine po Isau, a.s. stigoše u mjesto Kuba gdje Muhammed a.s., podiže prvu džamiju u Islamu. A poslije kraćeg boravka U Kubau dođoše do Medine i njenih stanovnika koji su s nestrpljenjem iščekivali dolazak Allahova Poslanika s.a.v.s.
U petak ujutro 1. oktobra 622. godine Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zajedno sa Ebu Bekrom, Amirom ibn Fuhejrom i Alijem ibn Ebi Talibom, uputio se u Grad Jesrib, koji je od tada dobio naziv ''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'', ili kraće rečeno ''Medina''. Poslanik je tada održao sljedeću hutbu obrativši se Medinelijama:
"Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko na Pravi put ne može uputiti.Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, kog je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji Čas.Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smo Njegovi i Njemu pripadamo.O ljudi, mislite prvo na sebe i znajte da će svako od vas kad umre ostaviti svoje stado i doći pred svoga Gospodara, Kome nije potreban ni tumač ni posrednik, a Koji će svakog od vas upitati:'Zar ti nije došao Moj izaslanik da te obavijesti? Zar ti nisam dao bogatstvo i počasti? Šta si od svega toga za sebe ostavio?' Čovjek gleda i desno i lijevo, ali ne vidi ništa. Pogleda ispred sebe i ukaže mu se Džehennem. Ko se želi Džehennema spasiti, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema ni to, onda neka izgovori neku lijepu riječ. Nagrada za svako dobro djelo je od deset do sedam stotina puta veća od učinjenog djela.Neka je na vas mir i Allahova milost''. Amin

Mehmed- ef. Šahmanović

ISKUŠENJA I NJIHOV ZNACAJ U ŽIVOTU VJERNIKA
Iskušenja su neizbježna u životu muslimana. Medutim, da bi ih ispravno shvatili i razumjeli, poslušajmo kako ih je Uzvišeni Allah definirao u suri Ankebut-Pauk, za koju mnogi mufessiri kažu da je sura iskušenja.U njoj su kazivanja kako su se poslanici suocili i izborili sa iskušenjima.
«Elif-Lam-Mim. Misle li ljudi de ce biti ostavljeni na miru ako kažu: «Mi    vjerujemo!» i da u iskušenja nece biti dovedeni?A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih da bi Allah, sigurno, ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. (Ankebut, 1-3 ajet).
Da li je razumno misliti da ste vjernici samo zato što svojim usnama kažete «Mi vjerujemo» cak da ste iskreni u tome,zar mislite da u iskušenja necete biti dovedeni? Pravilo je da se vjernici stavljaju u iskušenja, i zato nemojmo misliti da se ona dešavaju samo nama. Ona su sunnet svijeta i dešavala su se i onima prije vas. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom od hadisa rekao: «Divan li je primjer vjernika koji je u svakom pogledu na dobitku. Ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu, a ako ga zadesi kakva nedaca, on se strpi - osaburi, pa mu opet bude dobro (obzirom da ce za strpljivost biti nagraden od Allaha). Allahov Poslanika ovaj hadis završava sa konstatacijom da je to slucaj samo sa vjernikom.Znatiželja covjeka neprestano postavlja pitanje: «Bože, zašto to Ti radiš?»Odgovor je u ajetu: «Da bi Allah ukazao na one koji govore istinu i one koji lažu.» Takoder, u 11 ajetu sure Ankebut Allah, dž.š., kaže: «Allah dobro zna one koji vjeruju i one koji su dvolicni.» Cemu onda iskušenja?Naravno, obzirom da Uzvišeni Gospodar unaprijed zna sve naše postupke, postavlja se pitanje, zar ne bi bilo sasvim dovoljno da nam Uzvišeni na Sudnjem danu kaže: «Da si bio u takvoj situaciji, Ja znam da bi postupao tako i tako, zato idi u Džehennem ili idi u Džennet.U iskušenjima upoznajemo sami sebe i ljude oko sebe.Tim iskušenjima su nam otkrivene spoznaje o ljudima koje nismo bili  kadri ni predpostaviti.                                                                                                                        Allah dž.š. kaže:
»O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite, kako je to Allahu mrsko kad govorite  rijeci koje djela  ne prate». (Es-Saff ,2-3)Brate u islamu, nemoj pretpostavljati da je ovaj svijet lahak i bez nevolja. I ako si vjernik, vjera te nece razriješiti iskušenja, a covjek se iskušava prema njegovom imanu, nego ce ti pomoci da ih pravilno razumiješ.Prema tome, dragi brate, bez obzira koliko bio iskren i odan vjernik, nemoj misliti da od dunjaluka možeš napraviti Džennet. Znaj da je on predviden za buduci svijet, te se zato nemoj razocarati.Naravno, i dalje nam se namece pitanje, zašto je sura koja raspravlja o iskušenjima nazvana po pauku.Mufessiri smatraju da su iskušenja slicna paukovoj mreži, te da su isprepletena i medusobno povezana.Cesto puta nije moguce razlikovati jedno od drugog. Mnogobrojna su i komplikovana i pokrivaju sve aspekte života.
Uzvišeni Allah dž.š. kaže
«Oni koji mimo Allaha zaštitnike uzimaju, slicni su pauku koji sebi isplete kucu, a najslabija je kuca, uistinu paukova kuca, neka znaju ». (Ankebut 41)Ovo je jasna poruka za sve one koji prije nego se obrate Allahu, dž.š., traže utocište na svim drugim mjestima. Zašto je paukova kuca najslabija? Prije svega, njena slabost se ne ogleda samo u tankim nitima, nego u socijalnom aspektu.Tu vladaju najgori odnosi u porodici. Najme, nakon što mužjak oplodi ženku, ženka ga ubija kako bi ga pojela. Zatim kad paukovi mladunci postanu zreli, oni ubijaju majku i izbacuju je iz mreže.Završavamo ovo izlaganje divnim ajetom gdje Allah dž.š. kaže:
«One koji se budu zbog Nas borili, Mi cemo, sigurno,  putevima koji Nama vode uputiti, a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela cine!» (Ankebut 69)Vjernik nece biti ostavljen od strane Allaha dž.š. Zato oslonimo se na Njega i budimo Mu ustrajni u ibadetu. AMIN

Mehmed ef. Šahmanovic

1. Uvod

Mučeništvo i smrt Pejgamberova, s.a.v.s., unuka h. Husejna, njegove porodice i drugova mu vjernih, na Kerbeli 10. muharrema 61. godine po Hidžri, iznimno je važan događaj muslimanske povijesti, do danas obilježavan 10. muharrema svake godine sječanjem na tragediju Poslanikova, s.a.v.s., ehli-bejta (porodice), osobito među sufijama i napose unutar šiijskog duhovnog toposa. Kod ovih potonjih se razvila i posebna manifestacija sječanja i učestvovanja u imamovoj muci, poznata kao et-Ta'zijje (pasija, golema žalost) čiji sastavni dio čine i ulične procesije u kojima ljudi pjevaju, plaču, a poneki se i bičuju u nakani da što dublje dožive h. Husejnovo mučeništvo. Inače, za Dan ašure 10. muharrema se uz svakog Božijeg poslanika vezuje neki od krupnih događaja, tako da je taj dan još za vremena Muhammeda, s.a.v.s., obilježavan postom i ibadetom.

Vrednote i nezamisliva duhovna veličina Poslanikove, s.a.v.s., uže porodice (ehli-bejt) i njena potomstva je prebogato iskazana svetim Tekstom, Qur'anom i Hadisom, a Poslanikova, s.a.v.s., oporuka u vezi nje je krajnje nedvosmislena. I pored toga, većina njih je za života svoga trpjela svakojaka šikaniranja od strane državnog establišmenta, uskraćivanje temeljnih ljudskih prava, uklanjanje iz javnog života, eda bi na kraju mnogima od njih na krajnje podmukao način i život bio oduzet.


2. Stanje koje je prethodilo događaju na Kerbeli

Nakon vladavine četverice pravednih halifa poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti na vlast dolazi Mu'āvija s kojim počinje diktatura dinastije Umejjada iz novog centra u Damasku. Njihov stalni trn u oku bijaše Poslanikov, s.a.v.s., ehli-bejt koji je u bogobojaznom narodu uživao veliki ugled. Oni tako počeše živjeti u okolnostima skrivanja, progona i agonije. Smrću Mu'āvije sredinom 60. godine po Hidžri, uzde hilafeta preuzima njegov razuzdani sin Jezīd. Skoro svi klasični muslimanski povijesničari i svjedoci tog vremena mu pririču veliku odanost alkoholu, noćnim pijankama i priležnicama, raspojasanu narav, zlu ćud i nisku intelektualnu moć. Jednom riječju, njegovom pojavom zulum vladajućih struktura doseže svoj vrhunac.

Dolaskom na vlast, Jezīd nalaže svome upravitelju Medine iznuđivanje prisege na vjernost (bej'a) h. Husejna. H. Husejn odbija priseći na odanost nosiocima nepravde i tiranije te izmiče u Mekku, u sigurnost Božije Kuće. H. Husejnu počinju stizati pisma iz iračkog grada Kufe, grada u kojem je još uvijek živio duh pravednog hilafeta h. Husejnova oca Alije, r.a.  U pismima stanovnici Kufe izražavaju svoju podršku imamu Husejnu i pozivaju ga da dođe u Kufu i povede narod ispravnim putem. Sadržaj nekih od tih pisama je i do danas sačuvan. H. Husejn im šalje kao izaslanika sina svoga amiđe Muslim ibn 'Aqīla da preuzme u njegovo ime prisegu na vjernost. Došavši u Kufu prisegu mu je učinilo oko 30 000 duša.

U to vrijeme Irakom je upravljao Jezidov namjesnik 'Ubejdullāh ibn Zijād sa sjedištem u Basri. Nedugo iza toga i sam h. Husejn se odlučuje za put prema Kufi. 'Abdullāh ibn 'Abbās, r.a., i ostali su ga savjetovali da ne ide, bojeći se za njegov život i spletki Jezīdovih. No, h. Husejn je znao da mora ići. Bio je svjestan da je njegova smrt neizbježna. Na dan et-terwijje (8. zu-l-hidždžeta) 60. godine po Hidžri, zajedno sa svojom porodicom i iskrenim drugovima zapučuje se prema Iraku. Dok je još bio na putu, 'Ubejdullāh ibn Zijād po nalogu Jezīdovu moćnom potkupljenom vojskom uspostavlja kontrolu nad Kufom smaknuvši h. Husejova izaslanika Muslim ibn 'Aqīla i njegova bliskog prijatelja, domaćina kod kojeg je odsjeo u Kufi Hānī ibn 'Urweta. Njihove glave su poslate Jezīdu u Damask a njihova za konje vezana tijela su vukli ulicama Kufe. Grad je stavljen pod strogi nadzor.


3. Kerbelska sramota i užas

Na nekoliko dana hoda od Kufe kod mjesta el-Qatqatāne h. Husejnu stižu vijesti o dešavanjima u gradu. Saznavši da se primakao gradu, 'Ubejdullāh u susret h. Husejnu šalje svoga agenta 'Umer ibn Sa'd ibn Abī Weqqāsa na čelu regimente od 4000. konjanika da zaustavi h. Husejna zajedno sa pratnjom i prepriječe im put do vode, tj. obala Eufrata. Oko sedamdeset kilometara od Kufe u pustinjskom mjestu zvanom Kerbelā dana 2. muharrema 61. godine po Hidžri, h. Husejn zajedno sa svojom porodicom, čeljadi, ženama i malom grupom vjernih drugova biva opkoljen. Osam dana ostaju opkoljeni na malom prostoru bez vode dok se broj neprijatelja sve više povećavao. Početkom noći 10. muharrema, h. Husejn dopušta svima onima koji to žele da izvuku živu glavu pod okriljem noći, no svi ostaju uz svoga imama. Tu čitavu noć h. Husejn i drugovi mu provode u namazu i ibadetu. Oni su bili stameniti i nepokolebljivi na putu istine.

Rađanjem zore 10. muharrema, na Dan ašure, otpočinje  krvoločni napad bezumnog neprijatelja na šačicu Poslanikove, s.a.v.s., obitelji i pristaša. Uz h. Husejna su bila 32. konjanika i 40. pješaka, ili nešto malo više. Zastavu je nosio h. Husejnov brat po ocu el-'Abbās. Neravnopravna bitka između nosilaca Božanskog nura i zaludjelih krvoloka je plamtjela. H. Husejnovi mlađahni sinovi, rođaci i ashabi su uz svog imama žedni, gladni i iscrpljeni pružali žestok otpor napadačima. Dan je već uvelike odmicao a drugovi h. Husejna su padali na zemlju, jedan za drugim. Ostao je još samo ehli-bejt. Prvi od njih je poginuo h. Husejnov sin 'Alī, poznat i kao 'Alī el-Ekber. Potom je poginio 'Abdullāh, sin Muslim ibn 'Aqīla. Iza njega je kao šehid pao 'Adijj ibn 'Abdullāh ibn Dža'fer, potom 'Abdurrahmān ibn 'Aqīl ibn Ebī Tālib, potom Muhammed ibn 'Aqīl, potom el-Qāsim i Ebū Bekr, sinovi h. Husejnova brata Hasana, te h. Husejnova braća s očeve srane 'Abdullāh, Dža'fer i Osman. Uz h. Husejna ostade još samo njegov brat el-'Abbās sve dok i on nije poginuo. H. Husejn ostade sam. Skinuo je sa ranjene glave sabljom napuklu kacigu i na glavu stavio 'imāmu, ehli-bejtski turban. Nastao je tajac. Čuo se samo jecaj djece i plač žena dok su njihovi šatori gorjeli. H. Husejn priđe šatoru svoje sestre Zejnebe i zatraži da posljednji put vidi i u uplakane oči poljubi svoje najmlađe dijete. Dok ga je primicao prsima u zagraljaj, strijela pogodi dijete u grlo.

H. Husejn shrvan bolom, zadobivenim ranama i nesnošljivom žeđu se pokuša primaći izvoru vode kojeg je zaposjeo neprijatelj. Bio je sam. Oko njega su ležala tijela vjernih mu drugova. U tom trenutku ga pogodi strijela u njegova mubarek usta, prođe na potiljku i on pade.  Zločinci pohitaše k njemu, sasjekoše ga i glavu njegovu plemenitu odrubiše. Masakar je priveden kraju. Tijelima poginulih su odsječene glave, nih ukupno 72. Njihova obezglavljena tijela su zločinci svukli i ostavili na zemlji bez ukopa. 'Umer ibn Sa'd je potom naredio svojim plaćenicima da se h.Husejnovo tijelo pregazi konjima po prsima njegovim i leđima. H. Husejnov harem je poharan a šatori spaljeni. Žene i djeca kojima je život bio pošteđen odvedeni su s poniženjem pred 'Ubejdullāh ibn Zijāda, a potom, zajedno sa glavama časnih šehida u Damask Jezīdu, sinu Mu'āvije. Jezīd ih je, plašeći se gnjeva naroda, pustio na slobodu uputivši prema Medini. Tijela časnih šehida Kerbele su ležala u pustinji tri dana sve dok ih lokalni seljaci iz plemena Benū Esed nisu pokopala.


4. Završne riječi

Tragedija Kerbele se prema julijanskom kalendaru odigrala 10. oktobra 680. godine u srijedu. H. Husejnu je tada bilo 55. godina. Uz njega su poginula i četiri od petero njegovih mlađahnih sinova, od kojih je najmlađi još uvije bio dojenče. Allahova Volja je htjela da na Kerbeli preživi h. Husejnov dvadesetdvogodišji sin 'Alī Zejnu-l-'ābidīn koji bijaše teško bolestan i nesposoban da nosi oružje. Među zatočenicima i svjedocima Kerbele se nalazio i njegov četverogodišnji sin Muhammed el-Bāqir. Užas Kerbele je preživio i jedan od sinova h. Husejnova brata Hasana, Hasan el-Musennā. On je teško ranjen ležao među poginulim drugovima.

Veli se kako je na Dan ašure 61. godine po Hidžri Umm Seleme, časna Poslanikova, s.a.v.s., supruga, osječajući smrt h. Husejna pustila bolni krik u Medini. Naime, još Ahmed ibn Hanbel i et-Taberānī u svojim zbirkama hadisa bilježe hadis Umm Seleme koja pripovjeda: ''Sjedio je jednog dana Vjerovjesnik, s.a.v.s., sam u mojoj kući zajedno sa mnom kad mi reče: 'Neka mi nipošto niko sada ne ulazi, te deder pripazi na vrata!' Ja tako i postupih. Međutim, naiđe h. Husejn (koji tada bijaše još malo dijete) i navali da uđe u kuću, te naposlijetku uspjede u tome a da ja nisam ni primjetila. Potom začuh jecaje i prigušeni plač Poslanikov, s.a.v.s. Uđoh u sobu, kad u njegovu krilu sjedi h. Husejn, a Poslanik, s.a.v.s., plače i miluje dijete po glavi, pa reče: 'Upravo je melek Džibril bio ovdje i upitao me: Da li ga voliš (tj. h. Husejna)? Odgovorih da volim, a on reče: Tvoj ummet će ga ubiti na zemlji zvanoj Kerbelā, a ako hoćeš pokazat ću ti i mjesto njegova smaknuća. Utom Džibril prinese gruman crvene zemlje sa Kerbele.' Ja sam ga umotala i sačuvala u dijelu svoje odjeće.'' U drugoj verziji istog hadisa se veli kako je Umm Seleme, r.a., zemlju sa Kerbele sačuvala u flašici, a Muhammed, s.a.v.s., joj rekao: ''Kad se ova zemlje pretvori u krv znaj da je Husejn ubijen!''

Sama riječ Kerbelā je, kažu, nastala od riječi kerb i belā, što znači jad i tuga.Tragedija Kerbele je zasigurno vrhunac žrtve Poslanikova, s.a.v.s., časnog ehli-bejta na putu istine. Njihova vjera u Allaha, stamenitost u istini i vjera u Božiji Sud su za ljudski um nedosezivi. Kerbelā je vječno i neiscrpno vrelo za čovjekovo nadvijanje nad svojom osobnošću i razgoličenošću. I na kraju, Kerbelom nije prekinuta loza ehli-bejta. Allahova je odredba da ona sija do eshatološke jeseni svijeta, kao što Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Moj ehli-bejt je poput zvijezda. Kad jedne zađu, druge se pojave na nebu.''

Kenan Čemo (preuzeto sa www.znaci.com)

KAKO SE DESILA HIDŽRA

Danas ću početi govoriti o jednom veoma značajnom historijskom događaju koji je ostao poznat u historiji Islama kao hidžra, tj. preseljenje Muhammed a.s., i njegovih ashaba iz Mekke u Medinu. Koliko muslimani pridaju značaja ovom događaju govori nam i ta činjenica da je hidžra uzeta kao početak računjanja vremena kod muslimana. Već 17 decembra nam dolazi 1431 hidžretska godina. Dakle 1431 godina je proteklo od momenta kada je Resulullah zajedno sa svojim vjernim ashabom Ebu Bekrom učinio ovaj historijski korak.
Godine 620. po Isa a.s. obredi Hadža su se obavljali početkom mjeseca juna.Muhammed a.s., je već nekoliko godina ranije običavao boraviti na Mini za vrijeme hadžskih obreda, i tamo prisutne hodočasnike pozivati u islam. Iako ranijih godina nije bio zabilježen neki značajniji broj povratnika u čistu vjeru Ibrahimovu, Muhammed a.s. vjerno čuvavši emanet opominjanja i pozivanja što mu ga je dragi Allah dž.š. podario, i te godine je strpljivo i odgovorno išao od šatora do šatora i prisutnim hodočasnicima govorio o islamu.
Situacija za muslimane u Mekki nije izgledala nimalo povoljnom. Pritisci i udari nevjernika, mnogobožaca i dalje su bili gorka realnost i izgledalo je da se povećavaju. Postajalo je sve više izvijesno kako će se muslimani morati preseliti negdje gdje će imati zaštitu. Muhammed, a.s. je u tom periodu dobio nagovještaj toliko željenog olakšanja u snu.
''Pokazano mi je mjesto gdje ćete se iseliti: vidio sam zemlju bogatu vodom i obraslu datulinim palmama, između dva grebena crnoga kamenja''; rekao je ashabima.
Došlo je vrijeme Hadža naredne, 621. godine po Isau, a.s. Šesterica hazredžijskih muslimana iz Jesriba su u proteklih godinu dana pozivali svoj narod u islam i taj trud je rezultirao određenim brojem preobraćenja. Ove godine peterica od njih ponovo su pošli na Hadž i sa sobom povedoše još sedmericu novopridošlih muslimana, tako da ih se ovog puta za Meku uputilo ukupno dvanaest i, što je veoma značajno, nisu svi bili isključivo pripadnici plemena Hazredž, već dvojica od njih bijahu pripadnici plemena Evs. Njih dvanaestorica su se i ovog puta sastali sa Resulullahom na Akabi u dolini Mina i tom prilikom su Muhammedu, a.s. dali zavjet na vjernost i pokornost. Imam Buhari nam prenosi da je Muhammed, a.s. tom prilikom rekao: ''Dođite i dajte mi čvrsto obećanje na vjernost - da nećete Allahu ništa ravnim smatrati, da nećete krasti, blud činiti, djecu svoju ubijati i da nećete potvarati, lažući o onome što je između ruku i nogu, i da nećete ni čemu što je dobro poslušnost odricati. Ko od vas ovo ispuni, Allah ima obavezu da mu naknadi. A ko iznevjeri nešto od ovoga i bude kažnjen na dunjaluku - to mu je otkup za grijeh. Ko od ovog nešto prekrši, pa Allah to sakrije, do Allaha je - ako htjedne kaznit će ga, a ako htjedne oprostit će mu.''
Nakon ovog govora svih dvanaest mu je dalo zavjet na vjernost. Ovaj zavjet je u historiji ostao zabilježen kao Prvi zavjet na Akabi. Kada su nakon završenih obreda krenuli nazad, Poslanik im je pridružio i Mus'aba ibn Umejra kojemu je naložio da ode u Jesrib i tamo poziva na islam i poučava one koji postanu muslimani. Mus'ab ibn Umejr je na najljepši način potvrdio ukazano mu povjerenje. Njegov veoma dobro osmišljen i mudri misionarski rad u Jesribu tokom narednih oko jedanest mjeseci bio je, Voljom i Odredbom dragog Allaha, uzrok da veliki broj jesribskih Arapa prihvati islam. Vrhunac svega je bio kada je Sa'd ibn Muaz jedan od poglavara plemena Evs primio islam. On je tada pozvao čitav svoj rod da prihvati Ibrahimovu vjeru i svi su to i učinili. Bilo je, naravno, mnogih prelazaka na islam i među Hazredžijama.
Kada je, po povratku u Meku kojih mjesec dana prije Hadža 622. godine po Isau, a.s. Mus'ab ibn Umejr izvijestio Muhammeda, a.s. o velikom broju muslimana među pripadnicima oba velika arapska plemena u Jesribu, samo mu je dodatno potvrdio istinitost njegovog sna. Poslanik je vrlo dobro znao da je oaza Jesrib upravo ona plodna dolina između dva grebena crnog kamena koju je već ranije vidio u svom snu.
Te 622. godine po Isau, a.s. iz Jesriba je na Hadž u Meku stiglo ukupno oko sedamdeset i pet muslimana, i iz plemena Hazredž i iz plemena Evs. Među njima bijaše dvije žene, kao i neki od vodećih ljudi oba ova plemena. Oni su se za vrijeme trajanja obreda na Mini jedne noći tajno sastali sa Muhammedom, a.s. u jednom klancu pored Akabe. Poslanik je tada bio u društvu sa svojim amidžom Abbasom, koji tada još nije bio musliman, ali je štitio svoga bratića i želio se uvjeriti da će jesribska plemena zaista i preuzeti obavezu Muhammedove, a.s. zaštite prije nego im je on po dogovoru preda. Taj dogovor je i sklopljen i tom prilikom su se i Hazredžije i Evsije svečano obavezali da će prihvatiti Muhammeda, a.s. i da će ga ubuduće štititi od svih njegovih neprijatelja.
Ovo je bio izuzetno značajan i veličanstven događaj, događaj koji je nagovijestio prekretnicu u odnosima između muslimana i mnogobožaca, jer je tada Poslanik, po prvi put nakon početka svoje vjerovjesničke misije, imao za sobom dva kompletna snažna arapska plemena. Vojna snaga islama se tako poče polahko, ali sigurno, pojavljivati na obzorju. Plemeniti Poslanik, Muhammed, a.s. toga svakako bijaše svjestan, a toga bijaše svjestan i još jedan očevidac ovog značajnog sporazuma. Najveći protivnik istine i najveći neprijatelj i ljudskog i džinskog roda, Iblis, šejtan, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, pratio je taj skup izbliza, i kada je sporazum sklopljen on je, ne mogavši više da izdrži, viknuo na sav glas. Muhammed, a.s. mu tada, vrlo dobro znajući ko je taj što viče, po jednoj predaji odgovori da će se sa njim posebno pozabaviti, odnosno po nekoj drugoj predaji, da mu ubuduće više neće dati da predahne. Ovaj ugovor je u historiji poznat kao Drugi zavjet na Akabi i on je udario temelj nastanku islamske države u oazi Jesriba, kasnije Medine.
Molim Allaha Uzvišenog da nam podari snage i imana kao što su je imali prvi muslimani koji su žrtvovali i ono što im je najdraže kako bi slijedili Poslanika islama Muhammeda s.a.v.s. Amin
 
Mehmed-ef. Šahmanović

U okviru svojih redovnih aktivnosti predstavnici Lot tima EUFOR-a stacioniranih u Zvorniku posjetili su Medžlis Islamske zajednice Zvornik.

JEvMU-L-AŠURA

"Reci: "O robovi moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovom svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni!" (Az-Zumer, 10.)
«Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite!» (At-Tewba, 36.) Allahova dž.š. odredba je da je danom stvaranja nebesa i Zemlje odlučio da se vrijeme računa na 12 mjeseci,među kojima je dao posebnu počast, dao za 4-ri sveta mjeseca. A ti mjeseci su: Zu-l-kade, Zu-l-hidže, Muharrem, Redžeb.Draga braćo danas je 09. muharrem 1431. hidžretske ujedno danas je 25 decembar 2009. godine. U današnjoj predavanju govorim o značaju Jevmu-l-ašure, koja je sutra 10. muharrema odnosno 26. decembra ove godine. Još prije pojave islama i mekelije su posteći obiljžavele deseti dan muharema. Muhammed a.s., je za vrijeme svoga boravka u Meki postio deseti dan muharrema. Nakon dolaska u Medinu našao je da Jevreji poste Ašuru, pa je upitao: "Šta je ovo?" Rekli su: "Ovo je lijep dan, dan u kojem je Uzvišeni Allah spasio Benu Israelćane, od njihova neprijatelja, pa ga je postio Musa (a.s.)." Rekao je: "Meni je Musa bliži od vas!" - pa je postio i naredio drugima da poste.» (Buharija)
Šta je jevmu-l-ašura i po čemu je poznat taj dan? Jevmu-l-ašura se naziva deseti dan mjeseca muharrema. Njegovo značenje i jest deseti dan. O ovom danu Muhammed a.s. je rekao: "...To je dan u kojem se zaustavila lađa na brdu Džudijj, pa ga je Nuh a.s. postio..." ( Ahmed) Ibn Abas kaže: "Nisam vidio Muhammeda a.s. da sa više želje posti neki dan od Ašure i ovoga mubarek mjeseca (misleći na ramazan)." (Buharija) Muhammed a.s je rekao: "Post Ašure je uzrokom praštanja grijeha koji su učinjeni protekle godine!" (Muslim) Posteći deveti dan muharrema, Muslimani se u ovom ibadetu razlikuju od Jevreja. Muhammed a.s. je rekao: "Postite jedan dan prije i jedan dan poslije" (Muslim). Historičari bilježe značaj desetog dana mjeseca muharrema tj. jevmu-l-ašura u kojem su se desili bitni trenuci u povijesti čovječanstva. Dan Ašure je kod muslimana poznat i kao, "Bajram vjerovjesnika", jer je Uzvišeni Allah, na ovaj dan mnogim poslanicima podario razne počasti. Na dan Ašure Uzvišeni Allah je primio pokajanje Adema a.s., zato je Ašura dan primanja pokajanja. Na ovaj dan je spašeno čovječanstvo sa Nuhom a.s., čija se lađa zaustavila na planini Džudijj, a Junus a.s. je spašen iz utrobe kita u kojem je proveo četrdeset dana. Trgovačka karavana, koja je putovala prema Egiptu, izvadila je iz bunara Jusufa, a.s., a Jakubu, a.s., je vraćen vid, Ejjubu, a.s., je vraćeno zdravlje poslije bolesti od koje mu se raspadalo tijelo...Zato je ovo dan spasenja iz tmine u svjetlost. Na ovaj dan su rođeni Musa a.s. i Isa a.s. A ovog dana Musa a.s. je sa svojim Izraelskim narodom spašen od faraonovog ropstva. Zato je ovo dan rađanja nade i traganja za slobodom. Na deseti dan muharrema jevmu-l-ašure data je vlast Sulejmanu a.s. a njegovom ocu Davudu a.s. je oprošten grijeh. Zato je ovo dan darovanja i praštanja. Draga braćo, pred nama je još jedna prilika da zaradimo koje dobro djelo i očistimo se od grijeha, pa nemojmo je propustiti! Ne propustimo da postom, kao jednim od najiskrenijih ibadeta, ovog dana oživimo pritvrđeni sunnet našeg Vjerovjesnika Muhammeda a.s., te da kroz post uzmemo pouku da je Ademu a.s. na dan Ašure oprošten grijeh, zato iskoristimu ovaj dan za pokajanje svojih grijeha i zatražimo oprost od dragog Boga. Muhammed s.a.w.s.u hadisu kaže: “Ko posti deseti dan Muharrema (Ašura), Allah će mu dati nagrade deset hiljada meleka, ko posti deseti dan Muharrema, Allah će mu dati nagrade deset hiljada hadžija i onih koji su umru obavili i nagradu deset hiljada šehida. Ko rukom potire glavu siročeta na dan Ašure, Allah ga podigne za svaku potrtu dlaku po jedan stepen. Ko obezbijedi iftar vjerniku na dan Ašure, imat će nagradu kao da je ugostio cijeli ummet Muhammeda s.a.w.s. i kao da ih je nahranio.” Muhammed s.a.w.s. je rekao u drugom hadisu: “Allah dž.š. je stvorio 7 nebesa I 7 Zemalja, stvorio je brda, mora , levh, kalem, Adema a.s. I Havu I džennet I njih uveo u džennet.”
Shvatimo da se ljudi kroz dobro spašavaju a kroz zlo propadaju. Nuh a.s. i Junus a.s. su spašeni zato što su vjerovali, pozivali i radili dobra djela sebi i drugima, a propao je sin Nuha a.s. koji je bio ohol i narod Junusov a.s. je propao jer su bili neposlušni svome Vjerovjesniku i radili su zlo drugima. Musa a.s. je sa svojim narodom izborio slobodu, zato što su bili zlostavljani i proganjani. Jevmu-l-ašura je u povijesti islama ubilježena i sa nemilim događajem 680. godine kada su na svirep način ubijeni hz. Husejin i njegova kompletna porodica. Od tada izraženije traju međumuslimanska sukobljavaja, zlostavljanja i proganjanja. Otuda se u šiizmu i nekim islamskim pravcima ovaj dan obilježava kao dan tuge. U islamskoj kulturi ishrane na dan ašure se sprema posebno Ašura jelo od raznih vrsta žitarica, voća, povrća... Naime, muslimani su nastojali na razne načine obilježiti ovaj značajn dan u povijesti čovječanstva. Pripovieda se da je Nuh a.s. spravio ovo jelo nakon iskrcavanja iz lađe u znak zahvalnosti Uzvišenom Allahu. Kako danas obilježiti Ašuru.
1. Postimo tri dana Ašure (petak, subotu i nedelju) jer na taj način slijedimo sunnet Muhammeda a.s.
2. Posteći ove dane zatražimo oprost za svoje grijehe, iskažimo ljubav prema Uzvišenom Allahu, Poslanicima i dobrim ljudima.
3. Sjetimo se i međumuslimanskog sukoba na Kerbeli na način da uputimo dovu Uzvišenom Allahu da među muslimane ulije ljubav, povjerenje, razumijevanje, slobodu, mir i suživot na ovom različitom dunjaluku.
4. Spremanjem jela ašure zahvalimo Uzvišenom Allahu na birićetu i zamolimo Ga za blagodati dobra koji će nas približiti dobru a udaljiti od zla. Muhammed a.s. je rekao: «U ovom danu (petak) postoji jedan trenutak, u kojem klanjač kada nešto zamoli od Allaha zasigurno će to dobiti».
Daj Bože da je taj trenutak kada mi učimo dovu: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim što nemamo snage da podnesemo! Oprosti nam grijehe, smiluj nam se. Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovom i na drugom svijetu i sačuvaj nas činjenja grijeha. Uzvišeni Allahu podari nam u danima jevmu-l-ašure zdravlje i volju za postom, spasi nas od zla i uvećaj nam dobra djela. Sačuvaj našu mladost od nemorala, alkohola i droge.
Mehmed ef. Šahmanović

E’UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM
BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM
EL-HAMDU LILLAHI RABBIL-‘ALEMIN. VES-SALATU VES-SELAMU ‘ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME’IN.
Neka je hvala Allahu dž.š. i neka je salavai i selam ne Njegovog miljenika i poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i drugove- ashabe.
Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi Džennet, a njihovim porodicama sabur- strpljivost. Neka Allah dž.š. bude zadovoljan sa nama i neka primi naše namaze, kurbane i druge ibadete kao što ih prima od svojih najboljih robova. Amin!
Danas ćemo, ako Bog da, progovoriti nekoliko riječi o tome kako dočekati i ispratiti Kurban- bajram.Ono što se veže za Kurban-bajram jeste učenje tekbiri- tešrika. Naime, počevši od sabah- namaza dan prije Kurban- bajrama pa do ikindije- namaza četvrti dan Bajrama, svaki klanjač je dužan poslije predavanja selama na farz-namazima proučiti riječi: Allahu ekber. Allahu ekber. La ilahe illallahu vallahu ekber. Allahu ekber ve lillahil hamd.  Ove riječi se prouče poslije selama na lijevu stranu, a prije riječi: Allahumme Entes- Selam…
Onaj ko bi, znajući za ovu obavezu, namjerno izostavio ovo učenje dužan je ponoviti cijeli taj farz- namaz. Tekbiri- tešrik je dužnost učiti i muškarcima i ženama, kao i u džematu i prilikom obavljanja namaza samostalno.
Na dan Bajrama preporučene su izvjesne radnje koje doprinose obilježavanju posebnosti ovih dana kao praznika. Lijepo je: prije odlaska na Bajram namaz okupati se, ili to učiniti uoči Bajrama. Posebno treba očistiti svoju djecu i obući im najljepše odijelo.
Na Kurban-bajram treba postiti dok se ne vrati iz džamije i  jesti tek poslije namaza i lijepo je da to bude kurbansko meso. Onaj ko nije u mogućnosti da odmah zakolje svoj kurban treba prekinuti post po povratku iz džamije, jer je zabranjeno postiti dane Bajrama ili veći  dio tih dana. Idući u džamiju ili drugo mjesto gdje će biti obavljen Bajram- namaz preporučuje se učenje tekbira na putu u džamiju i u njoj čestitanje, oblačenje najljepše odjeće, mirisanje i ukrašavanje, odlazak u džamiju jednim putem a povratak drugim; Poslanik, s.a.v.s., kada bi izašao na dan Bajrama (da klanja bajram-namaz) išao je jednim putem, a vratio se drugim. (Tirmizi)


Islam zahtijeva od nas da se razlikujemo od nemuslimana u stvarima koje se posebno tiču načina proslavljanja naših praznika. Ono što se mora isključiti iz programa obilježavanja muslimanskih praznika jeste sve ono što je označeno kao haram, kao alkohol i sl.                                  

Probleme koji nastanu među muslimanima treba rješavati odmah ili što prije. Ali, Bajrami su posebne prilike da se poprave prekinuti međuljudski odnosi. Veoma je česta pojava u našim mjestima da komšije, rođaci, pa i najbliži članovi porodice ne govore kraći ili duži vremenski period. Najduže vrijeme koje može proteči u međusobnoj zavadi muuslimana je tri dana. To je krajnji rok kada oni moraju izravnati svoje odnose i prekinuti šutnju koja je eventualno vladala među njima. Donoseći ili šaljući kurban osobama s kojim nismo bili u dobrim odnosima imamo priliku da se izmirimo. Takvih pokušaja je i bilo i svako je dužan da radi na tome da se neprijateljstvo i zavada među muslimanima iskorijeni. Žalosna je slika da na Bajram idemo nekome u daljem komšiluku, a zaobilazimo prve komšije, ili daljnjim rođacima, a zapostavljamo bližnje.  Naravno, šejtanu nije milo da odnosi među muslimanima budu dobri, i on će na svaku našu pomisao da se pomirimo vraćati naše misli na trenutke kad smo se svadili, čineći muslimane u našim očima crnjim nego što jesu. On vrši svoju misiju, a to je da nas odvrati od pravoga puta, a time nas udaljava od naše zadaće, a to je da robujemo Allahu dž.š. i izvršavamo Njegove naredbe. Zapitajmo se, čemu naš trud ako smo za svoga vođu uzeli, ne daj Bože, šejtana. Svakodnevno mi činimo pogreške prema Allahu dž.š. ili nekome od njegovih stvorenja. Ako nismo spremni oprostiti greške naše braće muslimana, kako imamo pravo očekivati oprost i milost od našeg Gospodara, a bez njegove milosti i oprosta niko neće moći postići spas na budućem svijetu.
To što nam je neko učinio nepravdu ili nanio neku moralnu ili materijalnu štetu nije razlog da sa njim prekinemo naše odnose. To pokazuju primjeri velikih ljudi, a posebno Muhammeda s.a.v.s. Prenosi se da je Muhammed s.a.v.s. sa svojim prijateljem otišao da pozove stanovnike Taifa u Islam. Oni su pored odbijanja da private vjeru, verbalno vrijeđali poslanika, ali i kamenjem nanijeli rane na njegovom tijelu. Kada se udaljio na sigurno mjesto biva pita nod strane Allaha dž.š. kojom kaznom želi da Bog uništi ovaj narod. On s.a.v.s. ne traži nikakvu kaznu, već uputu za taj narod. Šta bi mi poželjeli mogu samo nagađati, a rijetki su oni koji bi postupili kao Muhammed s.a.v.s. On je opraštao i onima koji su bili spremni da ga ubiju, a nama je dovoljno nekoliko rječi koje nam ne odgovaraju, ili nekoliko kvadrata zemlje koja će, htjeli to ili ne ostati iza nas, da se trajno raziđemo s našom braćom, komšijama, rođacima ili drugim muslimanima.
Koliko su ljudi u zabludi pokazuju i slučajevi kada, na primjer, muškarci ne govore, ali njihove žene razgovaraju, očevi se svađaju radi zemlje, a njihovi sinovi odlaze jedni drugima i lijepo se slažu. Za ne povjerovati je da se očevi svade i ne razgovaraju zbog zemlje ili neke druge stvari koja će sutra pripasti njihovim sinovima, koji se međusobmo paze i slažu. Opametimo se i izmirimo jer to što neko prisvoji bespravno na ovom svijetu predstavlja zalog koji će on na budućem svijetu platiti svojim dobrim djelima ili uzimanjem naših loših dijela. Prekinuti odnos s nekim nije hrabrost već kukavičluk. Hrabrost je u našoj spremnosti da oprostimo i da u svemu što pokušava poremetiti naše lijepe odnose vidimo uplitanje šejtana.
Veoma lijep primjer kako se treba odnositi prema onima koji nam čine zlo i zbog kojih trpimo ili smo trpili neke poteškoće imamo u slučaju iz života Jusufa a.s., a koji je sadržan u istoimenoj suri Jusuf, koja je objavljena u Mekki i ima 111 ajeta. U nastavku poslušajmo govor o Jusufovoj spremnosti za opraštanjem.
Jusufov otac je imao 12 sinova. Jusuf i njegov brat Benjamin su bili prava braća a po ocu su bili braća i sa ostalim. Ostala braća su bila ljubomorna na Ja’kubov odnos prema Jusufu i tražili su priliku da mu naude. Zamolili su svoga oca da sa njima pošalje Jusufa da čuvaju stado. Kada su pošli kući predlagali su da ubiju Jusufa, ali je jedan od njih rekao da ga bace u bunar što su i prihvatili. Ocu su rekli da ga je pojeo vuk. Možemo zamisliti kako se malodobno dijete osjećalo samo u dubokom bunaru koji je bio presušio. Sutradan je naišla karavana koja ga je odvela do Egipta i prodala na dvor. Tu je Jusuf lijepo živio do vremena kad je stasao u najljepšeg momka. Gazdarica koja je nagovarala Jusufa na blud koji je on odbijao, potvorila ga je za blud. Iako mu je prijetila tamnicom on je ostao čedan i nije htio učiniti taj grijeh. U zatvoru provodi nekoliko godina. Nakon što je oslobođen tamnice nastupile su godine gladi. U potrazi za hranom u Egipat dolaze i Jusufova braća. On im napuni tovare hranom i vrati im njihove poklone koji su donijeli kao sredstvo plaćanja. Za sljedeći put traži da oni dovedu svoga brata. Kada je Jusufov brat došao, Jusuf mu je u njegov tovar stavio posudu i na taj način omogućio da ga kao navodnog kradljivca zadrži kod sebe. I u tom trenutku Jusuf ponovo doživljava neprijatnost od svoje braće, jer su rekli da je i njegov brat Jusuf (prije) krao. Ja’kub je naredio sinovima da nađu Jusufa i njegova brata. Kada su našli i prepoznali Jusufa on im je rekao da dođu sa svojim porodicama i nasele se u Egiptu.
Da skratimo, Jusuf je kao dijete nasilno odvojen od roditelja, bačen je u bunar, rastao u tuđini bez ikoga svoga, potvoren je za blud i kažnjen tamnicom, braća ga ponovo vrijeđaju govoreći da je krao.
Ovo je dovoljno razloga, a za neke i previše ,koji bi mnoge od nas ponukali da prekinemo veze s bilo kim. Pogledajmo šta je Jusuf a.s. rekao: “…Allah je bio dobar prema meni, kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!” (Jusuf, 100)
Jusuf se ne sveti i ne prekida odnose sa svojom braćom, nego govori da je šejtan htio da ih zavadi. Mnogi od nas u takvim slučajevima i ne pomišljaju na šejtana i njegove spletke, već automatski prekidaju odnose s muslimanima. Dobar je to znak da šejtan sa nama radi šta i kako hoći. Dobar je to razlog da sjednemo i duboko razmislimo koliko smo blizu ili daleko od pravoga puta. Zato sutra kad pođemo u džamiju i sretnemo nekoga s kom smom bili u zavadi priđimo i nazovimo selam, jer to je ono što će biti drago svima osim šejtanu. Da li ćemo biti na Pravom putu ili i dalje služiti šejtanu odaberimo sami.

Neka Allah dž.š. bude na pomoći svima onima koji pomoć trebaju i uputi one koji žele da budu upućeni. Neka naši kurbani budu kabul i nek Vam je hajirli nastupajući Kurban- bajram. Amin
Esselamu alejkum i Bajram šerif mubarek olsun.

Hariz ef. Pašić

HADŽDŽ- ZAPOSTAVLJENI FARZ (OBAVEZA)

E'UZU BILLAHI MINEŠ-ŠEJTANIR-RADŽIM
BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM
EL-HAMDU LILLAHI RABBIL- 'ALEMIN. VES-SALATU VES-SELAMU 'ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE 'ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME'IN.

Hvala Allahu dž.š. Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam neka su na Njegovog poslanika Muhammeda a.s. njegovu porodicu i drugove-ashabe. Neka Allah dž.š. našim šehidima podari džennet a njihovim porodicama strpljivost. Allahov mir i spas neka je na sve muslimane ma gdje oni bili.
Islam se sastoji od pet stubova i svaki od njih je važan za cvrstinu gradevine koja se zove vjera islam. Ti stubovi islama su: kelimei- šehadet, namaz, post mjeseca ramazana, zekat i hadždž. To što je hadždž  nabrojan kao peti ili posljednji ne daje nam za pravo da se prema njemu odnosimo kao prema necemu što je manje važno od bilo kojeg ispred nabrojanog farza  (dužnosti). To je prvostepena dužnost za svakog muslimana i muslimanku kada steknu mogucnost da ga obave.  Uzvišeni Allah je rekao u dijelu 97. ajeta sure Ali Imran: “…VE LILLAHI ‘ALENNASI HIDŽDŽUL BEJTI MENISTETA’A ILEJHI SEBILA…”, što u prijevodu znacenja glasi: “…Hodocastiti Hram (obaviti hadždž) dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogucnosti…” Hadždž postaje obavezan kada su ispunjeni sljedeci uslovi: zrelost, psihicko zdravlje, razumnost, sloboda osobe i puta i biti u stanju. Da bi se bilo u stanju mora se: imati dovoljno vremena, biti fizicki zdrav i sposoban, da na putovanju nema prepreke koje ce ugroziti život, zdravlje, imovinu ili cast, imati za troškove puta i imati sredstva za život po povratku. Ako neko odluci da plati troškove hadža nekome, onda je na njemu vadžib da prihvati ponudu. Vjernik ne smije odgadati hadž ukoliko stekne uvjete da ga obavi. Kada bude u stanju da obavi hadždž, pa to ne ucini, a potom izgubi mogucnosti koje je imao, onda sam snosi odgovornost  za odgadanje i za ucinjeni grijeh. Jer, poslije imucnosti  može nastupiti siromaštvo, poslije zdravlja bolest ili cak i smrt, pa se covjek vrati Allahu bez izvršenog temeljnog propisa. Zato cim stekne uvjete, covjek treba obaviti hadždž, kao što stoji u hadisu Poslanika, s.a.v.s.: "Požurite sa obavljanjem hadždža, jer niko ne zna šta mu se može dogoditi"!

Obavljanje hadždža poznato je još od vremena Ibrahima, a.s., kako to spominju tumaci Kur'ana govoreci o znacenju prvih ajeta sure El-Hadždž. U predaji koju bilježi Bejheki, a Hakim je ocjenjuje vjerodostojnom, stoji da je Ibrahim, a.s., nakon što je završio gradnju Ka’be rekao: "Gospodaru! Završio sam." Zatim mu je Allah, dž.š., naredio da pozove sve ljude da dolaze na hadždž, na što on rece da nije u stanju jer njegov glas ne može stici do svih ljudi. Potom mu Allah, dž.š., naredi da podigne svoj glas (koliko može),a da ce On, subhanehu ve te'ala, uciniti da njegov glas dopre do svih ljudi. Ibrahim, a.s., upita Allaha, dž.š., šta da kaže pa mu On rece: "Reci: “O ljudi propisano vam je da obavljajte hadždž kod Drevne kuce." Kada je izgradio Ka’bu, poslanik Ibrahim, a.s., je dolazio u Mekku da obavi hadždž svake godine, a poslije njegove smrti ovu praksu je nastavo njegov sin. Ipak, postepeno s prolaskom vremena, praksa i cilj hadždža su izmijenjeni. Širenjem idolopoklonstva  Arabijom, Ka’ba je izgubila svoju cistocu i kumiri su smješteni u njenu unutrašnbm9eut. Konacno se u i oko Ka’be našlo 360 kumira.

Dolaskom Muhammeda s.a.v.s. i širenjem islama Ka’ba je ocišcena od kipova i ostale necistoce i vracena joj je prvobitna i istinska funkcija, a to je, da ona bude pravac okretanja vjernicima prilikom obavljanja namaza  i da se oko nje obilazi (tavafi) prilikom obavljanja hadždža.

Smatram vrlo bitnim spomenuti nekoliko krivih shvatanja koja se vežu za hadždž:
1.    Vrlo cesto cujemo komentare da je nekome bilo bolje napraviti ovo ili oni, ili pomoci nekome tim novcem, umjesto da obavi hadždž. Takve izjave su neutemeljene iz više razloga. Nije se moguce iskupiti za neobavljeni hadždž (ako je osoba bila u mogucnosti) nicim drugim, pa maker to djelo koštalo i mnogo više od troškova hadždža. Hadžije su spremne pomagati drugima i to cine kada se ukaže prilika. Nemamo pravo pozivati na dobrocinstvo na štetu prvostepene obaveze (farza), kao ni cekati ili pozivati druge da cine dobro, a mi se sklanjati po strani. Zanimljivo je da nam ne smeta luksuzan život nekih ljudi iz bližeg ili daljeg okruženja, koji bi mogli pomoci drugim ljudima, ali se odmah sjetimo da bi neko to mogao uraditi  kad on odluci obaviti hadždž.

2.    Jedna od cestih izjava ljudi koji su u mogucnosti da obave hadždž  jeste i ona da je za njih još rano, da treba da završe sve ovodunjalucke poslove i želje pa onda da obave hadždž.. To je pogrešno razmišljanje, jer ako neko bude u mogucnosti obaviti hadždž, pa to odgodi za neko drugo vrijeme, ostaje mu dužanost da obavi hadždž, pa maker poslije toga osiromašio, razbilio se ili, ne daj Bože, umro. Muhammed s.a.v.s. je rekao: “Ko hoce na hadž neka požuri.” Ovo potvrduje i slucaj poslanikovog života kada ga je jedna žena upitala da li je njen umrli roditelj pod dugom hadždž, jer ga nije obavio iako je bio u mogucnosti. Poslanik ju je upitao da li bi vratila materijalne dugove njenog roditelja osobi kojoj bi on ostao dužan. Kada je odgovorila da bi, on joj je rekao da je prece da izmiri njegov dug prema Allahu dž.š. Zato naše dugove, u koje spade i hadždž ako smo u mogucnosti, mi treba da vratimo za svoga života, jer je prece da ih mi vratimo nego da pod njima selimo sa ovog svijeta ili da ih vracaju naša djeca, ako htjednu.

3.    Sljedeca izjava se donekle nadovezuje na ovu ispred. Ljudi kažu da ce bolje cuvati hadždž kad ga što kasnije obave. Hadždž  nije ono što treba da se cuva kao neke druge stvari. Ustvari hadždž je ono što treba da cuva hadžiju. Ako je hadždž propisni i valjano obavljen Allah dž.š. ce oprostiti sve grijehe koje je covjek do tada pocinio prema Allahu dž.š., pa kada se hadžija nade u situaciji da uradi ono što je zabranjeno, sjecajuci se svoga hadždža on ce odustati od zabranjene radnje i tako cuvati sebe i svoju cistu dušu od grijeha.

4.    Da li zbog svoje nemoci da obave hadždž ili zbog drugovanja sa prokletim šejtanom, ima onih koji govore: “Ne bih nikada obavio (ili obavila) hadždž kad vidim ko sve hadždž obavlja!” Draga braco i sestre, znajte da je Allah dž.š. stvorio svaku osobu sa razlicitom naravi i razlicitim shvatanjem. Ako nam se nekciji postupci ne svidaju, to nas ne opravdava da zanemarujemo dužnosti prema Allahu dž.š. Necu biti drzak ako kažem, obavi hadždž i svojim primjerom pokaži kakav hadžija treba da bude.

Nagrade za obavljeni hadždž su neizmjerne. Ebu Hurejre  r.a. pripovjeda da je Allahov Poslanik  s.a.v.s. rekao: “Ko bude otišao da obavi hadždž pa umre pisace mu se nagrada hadždža sve do kijameskog dana, a ko bude otišao da obavi umru pa umre pisace mu se nagrada umre sve do kijametskog dana.” Takoder je Muhammed s.a.v.s. rekao da za ispravno obavljeni hadždž nema druge nagrade do Džennet. Zar to nije dovoljan razlog da vec danas pocnemo pripreme za hadždž naredne godine.
Prije nego što pode na ovaj casni i hajirli put, hadžija treba da obezbijedi porodicu potrebnim stvarima, kako ne bi oskudijevala za vrijeme njegova odsustva. Zatim, da se izmiri sa onima s kojima eventualno nije u dobrim odnosima, pa maker krivica i ne bila njegova, jer je on taj koji ocekuje oprost od Allaha dž.š., a kako ce ga ocekivati, ako i sam nije spreman da oprašta. Rekao je Muhammed s.a.v.s.: „Ko muslimanu oprosti njegovu pogrešku, Allah ce mu na Kijametskom danu oprostiti njegovu.“ (Ebu Dawud)
Dugove materijalne prirode treba vratiti, kao i halaliti se sa onima koji ostaju u kuci i mjestu gdje živi.
Bilo bi lijepo da se naše hadžije prilikom boravka na odabranim mjestima sjete svojih najmilijih, živih i onih koji su preselili, ali i ostalih muslimana, te da zamole Uzvišenog Gospodara da nam bude nam podari svoju milost i oprost, i da nam pomogne da što prije i mi kremeno na taj put. Ovakva dova bi nam bila od velike koristi zbog odabranosti mjesa na kojima hadžija boravi, ali i zbog toga što je Muhammed s.a.v.s. rekao: “Dova brata za drugog brata koji je odsutan se ne odbija.“ (Muslim)
Mi koji ostajemo trebamo se moliti za njihovo zdravlje, srecu i kabul hadždž.
I na kraju, zamolimo Allaha dž.š. da primi sve naše ibadete i da cuva naše hadžije koji putuju morem, kopnom ili zrakom od svih nesreca i bolesti, te da nam se sretni i zadovoljni vrate u naše krajeve. Amin.


Hariz ef. Pašic