Hvala Allahu koji nas je uputio u islam, te nam objavio časni Kur' an u časnom mjesecu -Ramazanu, neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda a.s., njegovu porodicu, ashabe, naše šehide i sve sljedbenike  vjere islama do Sudnjeg dana!

Braćo i sestre! Iza nas su dani blagoslovljenog mjeseca Ramazana, mjeseca u kojem smo imali priliku pokazati prije svega sebi, da kada hoćemo možemo biti dobri muslimani, da možemo voditi računa o svojim namazima, o svom jeziku, oku, i svemu drugom za što bismo bili odgovorni pred Allahom dž.š. da smo to propustili ili da smo zanemarili. Ramazan nam ostavlja najdragocjenije darove i bereket, ostavlja nam najljepše ljepote i emanete. Mubarek ramazan nam ostavlja u emanet  Lejletu-l-Bedr, noć koja je u nama razvila duboko osjećanje i saznanje, da u životu nema istinskog uspjeha bez vjere, morala, da nema pobjede bez rada, reda, znanja i discipline.

Najveći emanet mjeseca ramazana je Lejletu-l-Kadr, noć u kojoj smo spoznali da samo s Kur'anom u srcu i jakom vjerom možemo biti jaki, smjeli, odlučni, ustrajni i nepobjedivi. U suri Hud, 112. ajet Allah dž.š. kaže:

بصير بماتعملون ولاتطغواانه معك تاب ومن كماامرت فاستقم

Ti idi pravim  putemi, kao što ti je naređeno,smjelo i ustrajno, i neka tako postupe vjernici koji su uz tebe. Nemojte biti obijesni. Allah dobro vidi ono što radite.

Ramazan je bio prilika da ojačamo veze sa svojim Gospodarom, koje tokom godine oslabe zbog naših dunjalučkih preokupacija, zauzetosti pa i zaborava.

Braćo i sestre! Mjesec Ramazan će svjedočiti u korist nekih ljudi ali i protiv nekih ljudi. Svjedočit će u korist onih koji su ga proveli u ibadetu i pokornosti Allahu dž.š., klanjali, postili i vodili računa o svim svojim postupcima, vjerujući i nadajući se nagradi od Gospodara svjetova, moleći za oprost grijeha i nadajući se Allahovoj milosti. Takvi su iz Ramazana izašli čisti od grijeha kao na dan kad ih je majka rodila. Ramazan će svjedočiti protiv onih koji nisu uzeli učešća ni u jedno ramazanskoj blagodati, nisu klanjali, nisu postili (a zato nisu opravdan razlog imali), koji su ogovarali i klevetali i druge grijehe činili. Čemu se mogu nadati oni koji su sve ramazanske blagodati propustili, ili oni koji su možda i postili ali su zbog ogovaranja, kleveta i laži sve to izgubili.  Braćo i sestre! U kojoj smo mi grupi, hoće li Ramazan svjedočiti za nas ili protiv nas, jesmo li  u grupi sretnih ili nesretnih? Jesu li nas mimoišle blagodati ili smo ih iskoristili u skladu sa svojim mogućnostima? Ako smo u grupi sretnih budimo zahvalni Allahu dž.š. na uputi, a ako smo u grupi nesretnih trebamo se što prije pokajati i od Allaha oprosta tražiti. Znajte da je uže Allahove milosti svima nama dostupno svakog momenta i da se Allah raduje kajanju svoga roba. Blago onom ko se pokaje i oprost zatraži odmah i to nijedne sekunde ne odgađa. Ramazan je mjesec u kojem se stiče ahiretski kapital, zarada je na čuvanju kod Uzvišenog Gospodara. Koliki nam je konto, jesmo li dovoljno stekli? Ima mo li se u što pouzdati? Ima li nade da smo zaslužili milost i oprost? Naš konto je toliki koliko imamo namaza, pogotovo obavljenih u džematu, koliko smo dana ispravno postili, jezikom, očima i svim drugim našim dijelovima tijela, ali i duše. Koliko na kontu  imamo zikra, istigfara, tevbe, koliko smo učili ili slušali Kur'an, koliko smo drugog dobra uradili?

Blago onom ko Ramazan ispraća čist od grijeha a propao je onaj ko se nije očistio. Takvog je prokleo melek Džebrail a na to je aminovao Muhammed a.s. Onoga ko je dočekao Ramazan a nije zaslužio milost i oprost proklinje nebeski a aminuje zemaljski poslanik. Takav nije htio oprost i milost iako je dijeljena na svakom koraku. Ovaj bijednik nije ničim zaslužio da se očisti. Koliko ima onih koji misle da su muslimani jer nose muslimanska imena? Prošao je mjesec u kojem se dobra djela umnogostručuju, više se nikad neće vratiti, a hoćemo li novi dočekati to niko od nas ne zna.

Braćo i sestre! Ramazan je prošao a i dani Bajrama, ali su naše obaveze prema našem Gospodaru ostale. Mi smo i dalje dužni svaki dan klanjati pet dnevnih namaza, posjećivati džamije kad god smo u mogućnosti, brinuti se o svom jeziku, oku, o svojoj djeci, komšiluku, rodbini itd. Trag Ramazana mora biti primjetan na nama i u danima koji slijede. Naša oplemenjena duša pri svakom susretu mora odisati toplinom i razumijevanjem za svakog našeg sugovornika, spremna da pomogne makar lijepom riječju ako nema drugih mogućnosti. Ne zaboravimo da je lijep pozdrav i osmijeh na licu pri susretu sa poznanikom sadaka. Ramazan je bio prilika da se očistimo od grijeha i loših djela pa smo sada kao u novim odijelima, a kad obučemo nova odijela moramo više paziti da ih ne isprljamo jer se mrlja na novom odijelu prije primjeti. Naše komšije i prijatelji moraju primjetiti trag Ramazana na nama, trag Allahove milosti koju nam je darovao počastivši nas ramazanskim blagodatima, pa ćemo se manje upuštati u rasprave koje ne vode ničemu, u svađe i prepirke, jer ćemo nastojati da ono što smo stekli u Ramazanu što duže očuvamo pa na to čak i da dodamo još dobrih djela. Ustrajnost u ibadetu je naša obaveza i jedina garancija da ćemo uz Allahovu milost zaslužiti nagradu i oprst. Allahu dž.š. je draže dobro djelo na kojem budemo ustrajni pa makar nam izgledalo malo, nego neko veliko djelo koje rijetko obavljamo. Bolja su dva rekata nafile koja se redovno obavljaju od stotinu rekata koji se klanjaju jednom ili dva puta u godini. Zato nastavimo činiti dobra djela i u ovom mjesecu a i u mjesecima koji slijede.

Allah dž.š. u suri Fussilet, 30.-32. ajet kaže:

انّ الّذين قالوا ربّناالله ثمّ استقامواتتنزّل عليهم الملئكة الا تخافواولاتحزنواوابشروا بالجنّة التى

كنتم توعدون نحن اولياؤكم فى الحيوة الدنيا وفى الأخرة ولكم فيها ما تشتهى انفسُكُم ولكم فيها ما تدّعون نزلاً من غفوررحيم

„Doista onima koji govore: „Gospodar naš je Allah“, pa poslije budu ustrajni, silaze meleki (i govore): „Ne bojte se i ne žalostite se, radujte se džennetu, koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve što vam duše požele, i što god zatražite - imat ćete, bit će to gošćenje od Onoga Koji prašta i Koji je milostiv“.

Braćo i sestre! Samo oni koji budu ustrajni u ibadetu će biti pod zaštitom meleka i na dunjaluku i na ahiretu, samo se ustrajni mogu nadati džennetu i džennetskoj nagradi koja im je obećana. Može li neko poželjeti bolju zaštitu i bolje društvo od društva meleka? Ako smo pod zaštitom Allaha dž.š. i meleka ne treba nam više ništa. Jedini koji je moćan da pomogne i zaštiti je naš Gospodar, Allah dž.š. Blago onom ko se u Njega pouzda i od Njega pomoć traži, jer kad bi se svi ljudi protiv tebe udružili i htjeli da ti štetu nanesu ne bi ti ništa naudili ako ti je Allah zaštitnik, a kad bi se svi udružili da ti pomognu ne bi ti mogli pomoći ako ti On pomoć uskrati. Njegova zaštita je jedino sigurna. Sve druge su privremene i varljive. Na Njega se oslanjaju oni koji su ustrajni u ibadetu jer je On divan pomagač i divan zaštitnik. Pravi i ustrajni vjernici ne uzimaju za zaštitnike šejtane i njihove pomagače. Njihovi pomagači su vračari i gatari pa makar se hadžijama i hodžama prozivali. Vjernici znaju da je Muhammed, s.a.v.s, rekao: “Ko ode vračaru ili gataru i upita ga za nešto, te mu povjeruje, taj je zanijekao ono što je objavljeno Muhammedu.” U drugom hadisu stoji: “Ko ode gataru i upita ga za nešto neće mu biti primljen namaz četrdeset dana.” Ustrajni vjernici se klone zapisa i hamajlija i pomoć tražite preko dove i namaza. To je bolje i sigurnije!

Braćo i sestre! Šejtan na sve načine pokušava da nas prevari pa i tako što će nas ubjeđivati da je dovoljno biti musliman u Ramazanu a da se poslije Ramazana trebamo prepustiti dunjalučkim uživanjima do sljedećeg Ramazana pa ćemo se opet kajati i oprosta tražiti za ono što činimo između dva Ramazana. Musliman nikada ne smije prekidati vezu sa Allahom dž.š. već će tu vezu jačati trajnim činjenjem dobrih djela i čuvanjem od grijeha i harama.

Muslim u svom Sahihu prenosi hadis u kome Sufjan Essekafi kaže: „Došao sam božijem poslaniku i rakao mu: „Allahov poslaniče, reci mi o islamu riječi o kojima neću više nikog pitati poslije tebe“. Pa mi je rekao: „Reci: „vjerujem u Allaha i ustraj u tome“. Upitao sam: „Poslaniče, čega se najviše plašiš za mene“? Poslanik se uzeo za vrh svog jezika i rekao: „Ovog“.

Istikamet –ustrajnost prema tumačenju Ebu Bekra je da Allahu nikog ne smatraš ravnim. Hazreti-Omer opet kaže da je istikamet, naređivanje i upućivanje na dobro a odvraćanje od zla i da se ne koristiš lukavstvima kao lisica. Hazreti Osman kaže da je istikamet iskreno vjerovanje a hazreti Alija ustrajnost u izvršavanju farzova. Neki učenjaci kažu da istikamet ima tri oblika: preko jezika trajno šehadet izgovarati, materijalno sadaku dijeliti i duhovno ustrajan biti u ibadetima i pokornosti Allahu dž.š. Neki opet kažu da istikamet se ogleda kroz četvero: izvršavanje naređenog i bogobojaznost, čuvanje od zabranjenog i zahvalnost na njimetima, u strpljivosti i traženju dženneta. Ovo se dopunjuje sa još četvero: izvršavanje naređenog sa iskrenom vjerom, bogobojaznost sa kajanjem, zahvalnost sa priznanjem svoje nemoći i strpljivost sa onim što se događa. Ebu Lejs kaže da ustrajnost ima deset stvari vezanih za svakog: Čuvanje jezika od ogovaranja, čuvanje od ružnih sumnjičenja,  čuvanje od ruganja, obaranje pogleda od zabranjenih žena, iskrenost u govoru, dijeljenju na Allahovom putu, ne rasipanju, ne traženje položaja i uzdizanja sebe, redovno obavljanje pet dnevnih namaza i ustrajnost na putu vjere i sunneta poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Braćo i sestre! Ustrajnost u ibadetu je kao rodna kiša koja natapa plodnu zemlju pa plodovi bujaju, a ibadet koji se ne obavlja redovno već povremeno je kao bujica koja nanese više štete nego koristi. Mnogi se zavaraju misleći da će im stotinu rekata u jednoj noći zamijeniti propuštene namaze tokom godine ili jedna nafila koja traje sat ili dva. Obaveza namaza je svakodnevna, to je naša trajna veza sa našim Gospodarom pa ko zaboravi namaz zaboravio je i svoga Gospodara.

Draga braćo i poštovane sestre! Završetkom Ramazana ne smijemo zaboraviti ni ibadet za koji Allah dž.š. posebno nagrađuje - za naš post. Muhammed a.s. je rekao: „ Ko isposti mjesec ramazan i poslije njega šest dana ševvala, to je kao da je postio cijelo vrijeme“. Post u mjesecu ševvalu je sunnet, preporučio ga je poslanik i ove svoje riječi potvrdio Kur'anskim ajet: „Ko dođe sa dobrim djelom biće deseterostruko nagrađen“.من جاء بالحسنة فله عشرامثالها  Post ševvala se može postiti šest dana uzastopno a može i razdvojeno. Možda bi najbolje bilo postiti ponedeljkom i četvrtkom ili sastaviti sa bijelim danima (13., 14. i 15. dan).

Molim Allaha dž.š. da primi od nas sve naše ibadete, da nam pomogne da istrajemo u pokornosti Njemu, da nas spasi od vatre džehennemske i da nas uvede u džennet.

Nurija ef. Čikarić

Nakon održanih izbora, neizvjesnosti prebrojavanja glasova na red dolazi formiranje vlasti. Oni koji se međusobno suprostavljaju u predizbornoj kampanji dogovaraju se o raspodjeli i učešću u vlasti. Allahova knjiga kao trajna uputa ljudima  i islam kao univerzalna ideje pruža upute o svim segmentima života, pa tako i o vlasti.

„Allahova je vlast na nebesima i zemlji On život i smrt daje, i vi osim Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača.“

                                                                                                    (At- Tevba: 116)

Po islamskom učenju vlast pripada Allahu, a ljudi dobijaju njegove blagodati na upravljanje. Sve blagodati koje su ljudima darovane predstavljaju iskušenje kako bi se pokazali i dokazali. Čovjek je od iskona želio i žudio da vlada i upravlja, te da produži svoje trajanje.

U suri Ta-ha  šejtan je u cilju odvaraćanja Adema od prave vjere između ostalog nudio i neprolazno carstvo: „Ali šejtan mu poče  bajati i govoriti: ,,O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstva koje neće nestati?“

                                                                                           (At- Ta ha 120)

Ljudska žudnja za vječnošću i moći pokazala se kao slaba čovjekova tačka. Slast osjećaja moći nastaje iz poticaja ega, a ego volja vodi na krivi put. Kroz ova dva otvorena nastupa šejtana Adem je stvorenje kao i svaki čovijek sa slabostima kada se radi o željama da ostaje vječit i da ima vlast bez obzira na posljedice. Izabrao je ovosvjetsko mučenje, a žrtvovao džennet.

Zanesenost vlašću je ostala kod svih generacija ljudi, spremni su da zarad toga učine mnogo nedopuštenih, i ružnih stvari, te da uvijek imaju opravdanje za to. Vladari se veoma često osile, zaborave da neće vječno živjeti ni vladati. Dosta je primjera da se toliko zanesu, pa traže da budu obožavani kao što se obožava Bog. Jasni su Kur'anski primjeri Faraona i njegove obijesti, te vladara u vrijeme Ibrahima a.s.

Njihovi primjeri su pouka o tome da silnik nema trajni uspjeh jer,  jedini koji ima istinsku vlast je Gospodar svjetova.  Njemu se svako stvorenje podčinjava od njega svi ovisimo, pa i oni kojima je pripao emanet da upravljaju na ovom svijetu. Uz emanet ide i odgovornost za povjereno. Zemlja i nebesa su se pobojali, a ćovjek ju je prihvatio.

„Reci o Allahu, koji svu vlast imaš, ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš od onog koga hoćeš; Ti onog koga hoćeš uzvisuješ, a onog koga hoćeš unizuješ, u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu sve možeš.“

                                                                (Ali imran: 26)

Ovaj Kur'anski ajet u formi dove pun je dubokog značenja. Allahaova vlast i volja za nas je dobro, ako joj se pokorimo, te nas ona prosvijetli iznutra. Tek tada ćemo moći osjetiti najveće dobro. Kada se Allahova volja spozna, onda nas ona okruži poput zaštitnog bedema i zlo nam ne može naškoditi. Potčinjavanje Allahovoj volji je naša potreba i korist. On je Jedini vladar, a daruje dio svoje vlasti onome kome On želi. Niko nema vlasništva po rođenju kojim može raspolagati kako želi i hoće. Vlasništvo mu je posuđeno i podliježe uvjetima izvornog vlasništva i njegovim odredbama.

Vlast u islamu ima drugo značenje u odnosu na političke teorije. Ona je ograničena. Vladar nema apsolutnu vlast. Iznad njega je šerijat koji ga vodi, moral koji ga usmjerava i propisi koji ga ograničavaju.  Važnost propisa se ogleda u činjenici da nisu doneseni od određene političke partije ili društvene grupe, nego od Gospodara ljudi, Vladara ljudi i Boga ljudi. Vlast se u islamu daje onima koji kojima ona nije sama po sebi cilj. Prenosi se od Allahova poslanika da je rekao: „O Abdurahmane, sine Semuretov, ne traži rukovodeći položaj. Ako ga dobiješ na traženje, bit ćeš mu prepušten, a ako ga dobiješ bez traženja, bit će ti pomognuto.“ Ovo nas uči da na vlast gledamo drugim očima, a ne onako kako je uobičajeno. Vlast nije privilegija nego emanet i odgovornost. Omer ibn Abdul-Aziz, koji se ubraja u pravedne halife je kazao: „Ja sam jedan od vas, samo mi je Allah dž.š. stavio najveći teret.“

Vlast se ne daje onima koji je žele, jer se čovjek na položaju ne kontroliše, nego želi da kontroliše, ne vlada samim sobom, nego želi da vlada drugima, ne smatra je emanetom i odgovornošću, nego želi da njemu drugi odgovaraju. Vlast se daje onima koji je zaslužuju, odnosno koji su kadri preuzeti odgovornost za preuzeti emanet. Omer ibn Abdul-aziz je kvalitet vlasti ovako opisao: „Vlast je kao pijaca: privlači sebi onoliko koliko je priskrbljena. Ako je pravedna, doći će joj pravedni, a ako je nepravedna, doćiće joj nepravedni.“ Iz životne prakse se vidi da se oko vlasti okupljaju oni kojima ona kao takva odgovara.

Kada ljudi budu izabrani na određene pozicije u vlasti trebaju imati na umu izvor vlasti, te teret preuzetog emaneta i pravedno postupati. Voditi računa o prolaznosti ovoga svijeta, da vlast traje do određenog roka i o posljedicama svoga upravljanja. Muhammed a.s. je rekao: „Ko se ne smiluje drugima, ni njemu neće biti milost data.“

Takođe treba znati i prema tome  graditi položaj, da je Allah iznad svega i da od Njega sve zavisi: „Kad bi oni bilo kakav udio u vlasti iamli, ljudima nebi ništa dali.“ (En-nisa: 53)

Škrtost i zavist razaraju i ličnost i društvo, a posebno su opasni kod ljudi koji raspolažu vlašću, uticajem i autoritetom. Od ljudi koji su na vlasti se očekuje velikodušnost u davanju i briga za opću dobrobit. Sebičnost vladara je velika opasnost za zajednicu kojom upravljaju. Vladara treba krasiti i milosrdnost, jer oni koji imaju vlast imaju i priliku da budu milosrdni. Posebno je mudro to pokazati prema direktnim rivalima na izborima. Muhammed a.s. je nakon fetha na Bedru oprostio svojim protivnicima koji nisu zaslužili kaznu po Božijem zakonu, koji nisu počinili zločin. Imućne zarobljenike  oslobodio uz otkup, pismene uz uvjet da opismene muslimane, a siromašne bez ikakve protivusluge. Nakon bitke na Bedru  bio je samo jedan izuzetak prema onome koji ga je direktno ometao u misiji. Nakon oslobađanja Meke kažnjeni su samo zločinci.

Ovi primjeri nam govore da se valst može oplemeniti, ako joj se pristupi sa lijepim nijetom. Jusuf a.s. je oprostio svojoj braći, koji su ga bacili u bunar jer je bio svjestan porijekla vlasti. Predeverao je tamnicu, put u pustinji i bio spašen. Nije se svetio braći. Bio je svjestan šejtanove uloge koji je posijao razdor među njima. Svojem Gospodaru se obrati riječima: „Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onim koji su dobri.“

Jusuf a.s. se otrgao od trijumfa, vlasti i blagostanja i zahvaljuje se Allahu dž.š. Okreće se Vlasniku svega, Onome koji nad svim ima vlast. Ovo je primjer skromnosti u onoga kome je vlast darovana. Ne koristi sposobnost tumačenja snova za vlastitu afirmaciju, ne koristi vlast da se sveti, nego priznaje da mu je dato „nešto vlasti“ i nešto autoriteta od Allaha i moli da umre kao musliman i da bude među dobrima, a ne da vječno vlada.

 

Autor: Mustafa Muharemović

Hutba reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića održana 8. safera, 1421/12. maj, 2000. godine.

Draga braćo i sestre,

Vijest formira svijest. Ako je vijest istinita, i svijest čovjeka bit će istinita. Ako je vijest lažna, i svijest čovjeka bit će lažna. Zato je od prevelike važnosti da čovjek zna razlikovati istinitu od lažne vijesti. Od prevelike važnosti je da oni koji prave vijesti radi oblikovanja čovjekove svijesti budu savjesni i odgovorni. Ljudska povijest je prepuna primjera kada su nesavjesni i neodgovorni ljudi proizvodeći lažne vijesti, formirali lažnu svijest kod pojedinaca i naroda, što je uzrokovalo bol, patnju i krv kod nevinih ljudi. Zapravo, gotovo sve ljudske nesreće počinju sa proizvodnjom lažnih vijesti kojima je cilj da ubiju ponos u čovjeku, da  mu iskrive vjeru, da u njemu ubiju dušu, ali i da u njima potiču oholost, nepravdu i zločin.

 Iblis je lažno obavijestio Adema da mu Allah (dž. š.) želi uskratiti pravo na vječnost. Adem je povjerovao lažnoj vijesti Iblisovoj i zato je morao napustiti džennet.  Nuhov sin je imao lažnu predodžbu da će ga visna brda spasiti od potopa pa je odbio da se ukrca u očevu lađu spasa. Jusufova (a. s.) braća su obmanila svog oca zbog čega je Jusuf (a.s.) propatio u tamnici. Drugi svjetski rat uzrokovala je lažna vijest koja je formirala lažnu svijest o nadnaravnoj naciji koja treba da podčini sve nacije svijeta pod okrilje lažne predodžbe o sebi.  Nažalost, zbog te lažne vijesti od koje je napravljena iskrivljena svijest, proliveno je mnogo nedužne ljudske krvi i u svijetu posijano drvo zla čiji korijeni još nisu potpuno isćupani.  Dokaz tome je pojava svijesti o nebeskom narodu koji je sebi umislio misiju rušenja svih dobara na Zemlji, ljudskih i materijalnih.

 I nakon što je ta pogubna svijest ubila koga je ubiti mogla i porušila što je porušiti mogla, ona danas ponovo širi lažnu vijest o krivnji onih koje je pobila i o nepostojanju onoga što je porušlila.  Ta pogubna svijest već odavno je prekinula vezu sa nebom, ali iz osvete prema onima koji su ostali uspravni na zemlji, prema svojoj žrtvi, čini sve da joj ubije ponos, iskrivi vjeru i uništi dušu.  Žrtva je danas ponovo objekat lažne vijesti kod koje i o kojoj se nastoji formirati lažna svijest o nepodobnosti, bezvrijednosti, čak opasnosti po svijest koja je sebi umislila da mržnjom prema vjeri i vjernicima pravi bolji svijet u kojem neće biti ni vjere ni vjernika, ni džamije ni džematlija, ni vakufnama ni vakufa, ni ezana ni sevdalinki.  Ta lažna vijest koja se brzo i mnogostruko širi i koju se snažno podupire sa svih strana treba da formira svijest kod žrtve o predaji i priznanju, o samokrivnji i samozločinu. Nije dovoljno što oni udaraju umorenog lava, što tjeraju prognane zečeve i što love uplašene miševe, već traže da umorni lav sam sebe udara, da prognani zečevi sami sebe tjeraju i da uplašeni miševi sami pobjegnu u svoju mišiju rupu. 

 Draga braćo i sestre, ne treba da budemo vukovi od kojih će se djeca plašiti i starci zazirati, ali ne smijemo biti ni zečevi koji će na svaki povik bježati ispred prigušenog metka kojim nas se želi uplašiti, niti smijemo biti miševi koji će na svaki krik uhranjenih mâčaka bježati u mišiju rupu. Moramo biti lavovi, makar umorni, ustati i svijetla čela pogledati svakome u oči. Moramo znati zaštiti se od lažne vijesti koja svakodnevno kruži oko nas. Ne smijemo dopustiti da nam ubiju ponos, da nam iskrive vjeru i da nam unište dušu.  Snagom istinite vijesti i istinske svijesti o svojoj vjeri i svojoj zemlji moramo zajednički nadvladati sebičnost, malodušnost i malaksavost. Vjerskom i patriotskom solidarnošću moramo nadvladati siromaštvo i beznađe. Evo kako Allah (dž.š.) savjetuje vjernike: "O vjernici, ako vam kakav pokvaren čovjek donese vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.  I znajte da je među vama Allahov Poslanik, kad bi vas on u mnogo ćemu poslušao, doista biste nastradali, ali Allah vama je pravo vjerovanje omilio i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i raskošnost i neposlušnost vam omrazio. Takvi su na pravom putu - dobrotom i blagodati Allahovom. - A Allah sve zna i mudar je." 

Da bismo znali razlikovati istinitog od lažnog glasonoše potreban nam je radio „BIR" koji će nam donositi istinitu i radosnu vijest, koja će formirati našu istinitu i radosnu svijest i koja će nam donositi nadu i snagu u naša srca i u naš dom. Hvala Allahu, nakon dugog čekanja ostvarila nam se i ta želja da Islamska zajednica ima svoj radio zahvaljujući nekolicini eutuzijasta koji su vjerovali u sebe, ali i u sve nas da ih nećmo ostaviti na pola puta. Upravo tako, radio „BIR" je na pola puta u svom razvoju. Naša je želja da radio „BIR" ide do kraja, do konačnog cilja, a to je radio-televizija Islamske zajdnice. Zato se, draga braćo i sestre, obraćamo vama i pozivamo vas da nam se pridružiti na  našem putu istine i pravde za našu djecu, za našu zajednicu, za naše društvo, za našu državu, za  naš radio „BIR", koji je istinit glas o nama - našoj vjeri, našoj kulturi, našoj naciji.    

Allahu Svemoćni, osnaži nas u našoj svijsti da ne pokleknemo pred ovodunjalučkim izazovima!

Allahu Sveznajući, pouči nas vijestima koje u nama snaže volju za borbu za istinu i pravdu!

Allahu Milostivi, Tvoja milost je neizmjerna!

 

,,O  Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neća napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je“
,,I ljepotu svoju kao u davno pagansko doba, ne pokazujte...“
,,I neka ne pokazuju ukrase svoje osim onoga što je ionako vanjsko“
U ovom tekstu ćemo nešto reći o teberrudžu. Teberrudž je otkrivanje žene pred onima čije je gledanje zabranjeno. Pod ovim terminom se podrazumjeva razgolićavanje, nošenje tjesne i prozirne odjeće, te nošenje i upotreba bilo čega što ima za cilj da zavede muškarce. U Kur'anu se kaže:
,,I u kućama svojim boravite i ljepotu kao u davno pagansko vrijeme ne pokazujte...“
Postoje različita tumačenja ovog ajeta:
Islamski učenjak  Mudžahid kaže: “Misli se na izlazak i šetnju žena sa muškarcima, kakav je običaj bio u džahilijjetu.“
Qatade pod teberudžom misli na konkretan i zavodnički hod. Muqatil misli da je to da žena nabaci  ogrtač na glavu ne vezajući ga, koji samo prividno skriva njene ogrlice, naušnice a koji ustvari, sve to ističe i otkriva. Ovo su neki oblici teberrudža u džahilijjetu.
Kako navodi Qardawi savremeni – današnji  džahilijet donio nam je takve oblike teberrudža da komotno možemo reći da teberrudž u predislamskom periodu u odnosu na ovaj današnji spada u kategoriju čestitosti i poštenja. Navedeni Kur'anski ajeti jasno ukazuju na stav islama o odjevanju islamske nošnje. Muslimanka mora biti odjevena u duhu islama, što podrazumjeva: pokriveno svo tijelo osim lica, šaka i nogu do članaka.
Moramo priznati da danas brod kojim plovimo sve više tone. Naša majka, sestra, kćerka,  supruga, razgolišila se, sunča se na plažama. Svoja stidna mjesta izložila je muškim požudama. Ona ima toliko smjelosti da sama tumači islam, sama određuje kako se može i smije nositi. Ponaša se neozbiljnije nego u predislamskom periodu i potpuno se razgolišila, i nakinđurila. Pogledajmo samo kako nam izgledaju maturske večeri. Je li neko vidio među maturantkinjama pristojno odjevenu? Izađite navečer na korzo! Na šta liči ta garderoba! U svojim kućama mnogi roditelji poginju glave od svoje kćerke i snahe, obaraju svoje poglede jer su one polu gole. Utrkujemo se ko će svojoj kćerki kupiti bolju haljinu, prozirniju, tješniju, kraću i td. Tu su i specijane antene na glavama, tj. frizure, te nekoliko vrsta različitih boja šminke na licu, i različite dužine i boje noktiju. Sve to čine muslimanke u muslimanskim gradivima i muslimanskim  kućama. Zamislite nenu ili majku sa šamijom, islamski odjevenu, koja stoji pored polugole kćerke ili unuke. Sjedne strane, gdje je tu stid, a sdruge srane od kud toliki bezobrazluk. Poslanik a.s. je rekao: “Iman se sastoji od 70 i nekoliko ogranaka, a i stid je od imana“. Stid je dokaz slobodne volje, jer da nas Allah dž.š. nije stvorio slobodnim ne bismo ni znali šta je stid. Životinje ne znaju šta je stid jer nemaju slobode. Kad se dijete rodi zamotava se u pelene da ne bude golo, iako dijete ne zna šta je stid, a razlika između nas i hajvana jeste što se hajvani ne zamotavaju, a mi se zamotavamo. A ono što je čudno kada odrastemo, onda se skidamo i razgolićavamo. Šejtanu je upravo cilj da nas raspremi i razgoliti. I kada umremo opet se zamotavamo. Zanimljivo, kada nismo svjesni  i kada ne osjećamo stid-tada smo umotani a kada odrastemo i kada treba da pokažemo stid-tada ga nemamo. Šta je uzrok ovom bezobrazluku? Zar smo gori od hajvana? Hajvane je Allah dž.š. pokrio onako kako je pokrio. Čovjeku je Allah dž.š.propisao da se odjeva da bi sačuvao svoj moral i dostojanstvo. Budući da je stid dio imana, kada čovjek izgubi stid može raditi šta hoće: ,,Od svih  vjerovjesnika je ostala izreka - ako se ne stidiš radi šta hoćeš.“
Koliko jedna porodica potroši novca da neislamski obuće i našminka svoju kćerku da bi zavela nekoga, i time se još ponosi; ulaže u haram, ponosi se  haramom, a nada se selametu, i to sve pod izgovorom: mlada je nek se provede još večeras! Koliko je majki odnosno roditelja koji bi voljeli da im se kćerka islamski odjeva? Nažalost često se može čuti: “Neka je još malo nek se provede, rano je da se zamota, i zahudžuri“. I td. Koliko je danas prozirne odjeće koju nose naše majke, sestre, kćerke. Više se čudimo kad vidimo islamski odjevenu, negoli nemoralno odjevenu ženu. Sve je manje skromno odjevenih žena. Teško je znati za dotičnu osobo jeli muškarac ili je žena. Negdje su se stvari poremetile pa muškarci oponašaju žene, a žene muškarce. Ponekad su isti. Muškarci sa dugom kosom i mindušama na ušima, žene opet oponašaju muškarce sa muškim frizurama i karakterističnom nošnjom za muškarce. Neko će mi sada reći: da je to današnja demokratija i da je ovo zadiranje u privatnost. A ja ću citirati samo riječi našeg Poslanika a.s. koji je uzor svim muslimanima: “Ne pripada nama od muškaraca ko oponaša žene, niti pripada nama žena koja oponaša muškarce“. Muhammed a.s. je prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponešaju žene. Neislamsko odjevanje i raskalašenost je jedan od uzroka pojave bluda. Prvi korak ka bludu. ,,Nemojte se približavati bludu.“
A blud je uzrok mnogih bolesti, stradanja, katastrofa i propadanja gradova i sela, uništenja mnogih naroda.
Zato nastojmo uskladiti svoj život sa Allahovim zadovoljstvom. Nemojmo očekivati da će nas čuvati veliki broj džamija, muslimanskih  ili polumuslimanskih imena, dove naših djedova. Jedino što nas može sačuvati je čvrst iman i činjenje dobrih dijela.
Bože uputi nas na put skojim ćeš Ti biti zadovoljan. Amin.  

Ammar ef. Gazibegović                                               

Draga braćo i poštovane sestre! Između dvije emisije „Na izvorima islama“ obilježili smo dvije nove godine: hidžretsku i gregorijansku. Obilježavanja su bila različita, a i povodi različiti. Obilježavajući Hidžretsku Novu godinu, prisjećali smo se događaja vezanih za Hidžru, iz kojih muslimani do Sudnjega dana, moraju razumjeti poruke i uzimati pouke. Prva i najjasnija poruka hidžre muslimanima u svim vremenima je da je vjera islam, najvažnija i najpreča stvar svakom muslimanu. Musliman za mjesto svog življenja mora izabrati mjesto, u kome može slobodno izvršavati svoje vjerske dužnosti i ukoliko ga nešto u tome spriječava, i ne može tu prepreku savladati, dužan je napustiti to mjesto. Nijedna dunjalučka blagodat nije vrijedna zapostavljanja bilo kojeg farza, pa će musliman napustiti sve dunjalučke blagodati u mjestu u kojem ne može vršiti ono što mu Gospodar njegov naređuje i potražiti, noseći u srcu svoju vjeru, novi prostor gdje će živjeti kao musliman i sakupljati snagu za povratak na svoje, da bi kao pobjednik nastavio život u svojoj vjeri. Onaj ko se odrekne vjere islama zato što je zbog nje, proganjan i mučen neće imati zato opravdanja na Sudnjem danu. Allah dž.š. u suri En-Nisa, 97.-98. ajet kaže u prijevodu na naš jezik: „Doista će meleki kada budu uzimali duše onima koji su prema sebi nasilje učinili, pitati: „Šta je bilo sa vama“?; a oni će odgovoriti: „Bili smo nemoćni na Zemlji“! „Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli kuda iseliti?“, reći će im oni. Zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a loše je to boravište! Osim za nemoćne muškarce, i žene i djecu, koji se snaći ne mogu i koji ne nađu puta“. Musliman nema pravo ostati sa neprijateljima islama i muslimana, a ako se bori na njihovoj strani pa makar i pod prisilom i u toj borbi pogine na njega se odnosi prijetnja u ovim ajetima. Druga pouka je da onaj ko se u Allaha uzda, koji poštuje njegove naredbe i izvršava ih i ko se čuva harama, nikada neće biti ostavljen bez Allahove pomoći. U suri Et-Talak, 2. i 3. ajet Allah dž.š. kaže:

ومن يتّقِِ الله يجعل له مخرجا ويرزقه من حيث لايحتسبْ ومن يتوكل على الله فهو حسبه إنّ الله بالغ امره قد جعل الله لكُلّ شيئٍٍٍ قدراً

„ Onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće odakle se i ne nada. Onome ko se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će ispuniti ono što je odlučio. Allah je svemu već rok odredio“. Allah dž.š. je muslimanima Mekke, muhadžirima, pomogao preko muslimana Medine, Ensrija, koji su ih prihvatili kao svoju braću i sa njima podijelili svoj imetak olakšavajući im podnošenje tih prvih muhadžirskih dana. Ovo je i poruka muslimanima našeg vremena da samo ako se međusobno budu pomagali mogu sve poteškoće u životu prebroditi. Muslimani nikada ne smiju zaboraviti „da su vjernici braća“, da jedni druge moraju pomagati u svim teškim situacijama, bez obzira na njihovu rasu, porijeklo ili boju kože. Muhammed a.s. je rekao: „Musliman je muslimanu brat, ne smije mu nasilje činiti, niti ga na cjedilu ostaviti. Allah će pomoći onome ko bude na pomoći svome bratu. Ko olakša kakvu tegobu muslimanu na ovom svijetu Allah će njemu olakšati na Sudnjem danu“. (Buharija i Muslim) „Nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete voljeli, ako hoćete da se volite širite selam“. (Muslim) Treća pouka je da su muslimani u Medini počeli graditi i na kraju izgradili islamsku državu u kojoj je bilo mjesta i za druge narode i druge vjere. Iz ovoga bi naša država i naši političari morali uzeti pouku i BiH graditi na sličnim temeljima. Temelj te prve islamske države bili su muslimani, muhadžiri i ensarije, koji su svoje lične interese podredili interesima zajednice. To zajedništvo se svakodnevno potvrđivalo kroz džemat, kroz zajedničko obavljanje namaza, za koje su nalazili vremena, uprkos svojim svakodnevnim poslovima. Samo redovno susretanje, međusobno pozdravljanje selamom, će povećati našu međusobnu ljubav i razumijevanje. Muslimanima u Medini, najvažniji objekat je bila džamija koja ih je međusobno zbližavala i povezivala. Moramo priznati da je i u ovom našem vremenu, kada smo izdijeljeni u desetine nekakvih stranaka, džamija jedino mjesto gdje nas ne pitaju kojoj stranci pripadamo i gdje se osjećamo kao jedno. Naši bošnjački političari moraju uzeti pouku iz Hidžre i naučiti da samo ako budu jedni druge uvažavali i poštovali, ako budu kao braća, koja mogu imati i različita mišljenja, mogu donijeti dobro sebi i svim narodima i našoj lijepoj BiH. Ako nastave sa međusobnim pljuvanjem i optužbama, ne možemo očekivati nikakvo dobro, jer Allah dž.š. pomaže one koji grade zajednicu (džemat) a ne pomaže one koji siju razdor. Muhammed a.s. je rekao: „Allah voli kod vas troje, ali nije zadovoljan sa troje. Zadovoljan je što samo Njega obožavate i njemu ibadet činite, što se držite Allahova užeta i ne razjedinjujete se, i što se savjetujete sa onim koga je Allah ovlastio nad vama. Nije zadovoljan sa tri stvari: sa pričama (rekla- kazala), s previše zapitkivanja i s upropaštavanjem imetka“. (Muslim od Ebu Hurejre) Muhammed a.s. kao vođa u Medini, mora biti uzor svima koji predvode narod u bilo čemu, kako treba sa narodom postupati i upravljati. O ovom segmentu njegova života Allah dž.š. kaže: „Ti si Allahovom milošću bio blag prema njima; a da si grub i tvrda srca bio, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se sa njima! A kada se odlučiš, u Allaha se pouzdaj; Allah, doista voli one koji se u Njega uzdaju“. (Ali Imran;159.) Briga i blag odnos prema podanicima, savjetovanje sa sposobnim su svojstva koja moraju krasiti naše rukovodioce ako žele dobro i sebi i narodu koji predvode. Hidžra je razdvojila istinu od neistine, razdvojila je čvrste i stabilne muslimane, od slabića i koleblji-vaca i tako omogućila Poslaniku i jakim muslimanima da izgrade čvrstu zajednicu koja će uskoro prerasti u jaku silu pred kojom će pasti tadašnje velesile Bizantija i Perzija. Današnji muslimani moraju znati da mogu napredovati samo ako se udruže, jaki i čvrsti i ako preuzmu odgovornost i vođstvo u svojim sredinama, ne očekujući pomoć od slabića. Nagrada za hidžru pripada muhadžirima, ali moramo znati da je muhadžir svaki musliman koji se prođe grijeha i griješenja a prihvati se ibadeta i dobrih djela. Samo takvi se mogu radovati i očekivati obećanu nagradu u suri Et-Tevbe, 100. ajet: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima koji ih slijede i dobra djela čine, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u njima će vječno boraviti. To je veliki uspjeh.“ Medinska Povelja, nastala prve godine po Hidžri, prvi je ustav, politički i vjerski savez Muslimana i nemuslimana, dakle dokument koji počiva na toleranciji islama, judaizma i kršćanstva, odnosno na suživotu: muslimana, jevreja i kršćana. To je savez „sljedbenika knjige“, Božije objave, koja je objavljena različitim poslanicima a čiji je temelj, vjera u jed-nog Boga. Medinskom poveljom dato je pravo: muslimanima, jevrejima i kršćanima da mogu slobodno, bez bilo kakvih pritisaka i prisila, ispovijedati svoju vjeru i da su im: život, čast, imetak i sva druga ljudska prava zagarantovani. Medinska povelja je pouka svim ljudima koji žive u miješanim sredinama, da mogu graditi uspješnu zajednicu bez obzira na vjerske, nacionalne ili neke druge razlika. Suživot i tolerancija je jedina nada za opstanak ljudi uopšte. Iz obilježavanja Gregorijanske Nove godine, bismo morali uzeti pouku, da naš život nije ludo provođenje i prepuštanje strastima. Smisao i svrha našeg življenja na Zemlji je da čineći dobro a napuštajući loša djela zaslužimo vječnu nagradu. Trošeći na provod u najluđoj noći, mnogi su zaboravili na one kojima je pomoć potrebna. Koliko je bili onih koji su imali na umu u toj noći patnje bolesnih, kojima bi novac potrošen na vatromete, petarde i druga pirotehnočka sredstva, mogao poslužiti za njihovo liječenje i olakšati patnje? Da li se iko sjetio patnji palestinskog naroda, čije su kuće u toj noći razarale izraelske granate? Da li se iko sjetio velikog broja gladnih? Vrijeme je da razmislimo o svemu ovome i da ne prihvatamo sve što nam nudi Zapad, već da uzimamo samo ono što je dobro i korisno a da ostavimo ono što je štetno. Molim Allaha dž.š. da ove poruke hidžra dođu do naših srca, da nam da snage da se međusobno potpomažemo u dobru, da jedni druge od zla odvraćamo, da se savjetujemo i savjete primamo, da svoje probleme u dogovoru rješavamo, da naši rukovodioci budu najbolji od nas, da naši najbogatiji budu najdarežljiviji, da naša vjera bude naš ponos kojom ćemo se ponositi bez obzira gdje bili i s kim živjeli u komšiluku, da nas oni koji nisu muslimani prepoznaju po dobru i da zbog toga nas i našu vjeru zavole.

 

 

Nurija ef. Čikarić

 

 

 

PRIMANJE I PRENOŠENJE INFORMACIJA

 

„O vjernici, ako vam nekakakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“   

  (El-Hudžurat: 6)

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme informacija. Informacije se vrlo brzo prenose sa jednog na drugi kraj svijeta. One su vrlo važne za ljude u poslovnom svijetu, jer na osnovu njih ulažu novac i ostvaruju dobit. Takođe su važne u politici jer na osnovu pribavljenih informacija  donose važne političke odluke. U našem vaktu dobra informacija je vrijedna i na boljoj cijeni  nego novac.

Musliman takođe treba koristiti savremene komunikacijske i informatičke tehnologije, prikupljati, analizirati i koristiti se informacijama. Međutim, postavlja se pitanje kako doći do potrebne, korisne i tačne informacije? Ovim pitanjem se musliman mora ozbiljno baviti kako ne bi učinio grijeh. Iz navedenog ajeta se to jasno može zaključiti. Na žalost često se primaju i upotrebljavaju informacije bez ikakve selekcije. Kakav odnos po ovom pitanji imamo mi?

Kazasmo da je informacija vrijednost. Kada u trgovini, na šalteru ili nabilo koji način uzimamo novac od ljudi obavezno ga prebrojimo i provjerimo da li je ispravan, jer ne daj Bože može biti lažan. Ako se radi o većoj vrijednosti novca onda to provjerimo više puta, a često koristimo i aparate za otkrivanje lažnog novca.

Kako se odnosimo prema informaciji, a i ona je vrijednost? Jedan od znakova iskrenog imana je provjera vijesti i informacija. Samo jedna raširena izmišljotina i laž mogu izazvati veliku smutnju. Zabilježeno je da  povod objavljivanju ovog ajeta je slučaj Velida ibn Ukbea. Njega je Allahov poslanik poslao da od plemena Benu Musta'lika sakupi zekat. Međutim, on se, kada su oni prema njemu krenuli da ga dočekaju, uplašio, vratio nazad i rekao Poslaniku da su se oni okupili da ratuju protiv njega. Tada je Muhammed a.s. poslao Halida ibn Velida i naredio mu da to provjeri i da u provjeri ne žuri. S jednom grupom vjernika Halid je noću stigao na teritoriju ovog plemena. Odaslao je izvidnicu da to provjeri i kada su se vratili, obavjestili su ga da se oni čvrsto drže islama. Čuli su ezan i vidjeli ih kako žure na namaz. Sutradan ih je Halid posjetio i vidio ono što je u njemu izazvalo divljenje. Vratio se Allahovom poslaniku i o tome ga obavjestio. Tada je objavljen ovaj ajet. Katade kaže da je tada poslanik rekao: „Provjera je od Allaha, a žurba od šejtana.“

Vidimo kako je Allahov poslanik postupio na primjljenu vijest od svog sljedbenika. Kako onda treba postupiti na primljenu vijest od nevjernika ili fasika? Vijest od onih ili onoga ko je poznat po kršenju Allahovih propisa ili još gore njihovu poricanju, treba dobro provjeriti. Prije nego povjerujemo u neku informaciju, a posebno ako su to glasine i klevete imajmo na umu da smo upozoreni „... da u neznanju nekome zlo ne učinite.“ Neprovjerenu informaciju ne smijemo proslijediti dalje, jer time postajemo smutljivci.

Sura Hudžurat sadrži skup pravila koja uljepšavaju jedan narod i štite njegovu opstojnost, kroz upute o međusobnim odnosima u muslimanskom društvu. Šejtan vreba čovjeka, sluša njegov govor pokušavajući unijeti razdor i zavadu među ljude, pa kad se desi i mala greška on je uveliča. Od muhe napravi slona, od male iskre predstavi veliku rasplamsalu vatru. Većina sukoba među ljudima nastaje na ovaj način. U navedenom primjeru bilo je ashaba spremnih krenuti i kazniti pleme Beni Musta'lik. Šta bi se desilo? Nepravedno bi bila prolivena krv na temelju lažnog izvještaja, pogrešne informacije, krive vijesti. Moglo je biti počinjeno veliko zlo. Musliman mora biti svjestan ovoga i sve eventualne nesuglasice riješiti na lijep način. Ovo ima posebnu važnost za one koji nastupaju u medijima: novinare, političare, kulturne i druge javne radnike. Njihova izgovorena lažna informacija proizvodi smutnju i zabunu u cijelom društvu.

Veliki uticaj na odnose među ljudima, težina grijeha i odvratnost počinjenog djela imaju mahalske priče i ogovaranje, koje na žalost jako rašireno u našoj sredini. O ozbiljnosti ovog pitanja jasna je Kur'anska poruka „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista  grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, - a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista prima pokajanje i samilostan je.“

  (Al-Hudžurat: 12)

 

Sumnjičenje, uhođenje, i ogovaranje, tako su odvratni grijesi da se porede sa jedenjem mesa umrloga brata svoga. Objašnjnje pojma ogovaranje dao je Allahov poslanik u predaji koju prenosi Ebu Hurejre: „Znate li šta je ogovaranje? Na što su prisutni ashabi rekli: „Allah i Njegov poslanik najbolje znaju“, a Muhammed a.s. tada reče: „Ogovaranje je da svoga brata muslimana spominješ po onome što on ne voli.“ „A šta ako pri njemu bude ono što spominjemo?“ – zapitaše ashabi. „Ako bude pri njemu ono što spominješ ogovorio si ga,  a ako ne bude onda si na njega slagao.“

Imami Gazali je ogovaranje ovako opisao: „Ogovaranje je spominjanje kod čovjeka onog što on ne voli, pa svejedno odnosilo se to na njegovo tijelo, vjeru, imetak, ćud, potomstvo, pretke, bračnog druga, veselost, namrgođenost itd. Uopće sve ono što se može smatrati lošim, pa bilo to spominjanjem riječima, namigivanjem očima ili na bilo koji drugi način.“

Na osnovu navedenog lahko se može zaključiti da u našoj praksi ovih grijeha ima dosta. Na sijelima, u dokonosti, uz kahvu uglavnom se bavimo tuđim poslovima, a jedemo svoj hljeb. Postavlja se pitanje: Da li se čita više naučna, stučna i druga korisna literatura ili trač novine? Praksa našeg vremena je suprotna islamu. U islamskom društvu to nije moguće. Ljudi imaju slobodu i dostojanstvo, a drugi se ne mogu miješati u njihove osobne stvari. Ličnost, dom i čast čovjeka su zaštićeni i cijenjeni. Privatnost je zagarantovana i zaštićena čak i u griješenju, jer se kazne na dunjaluku izriču samo za javne grijehe. Poželjno je tuđu sramotu pokriti jer to spada u dobra djela. „Onome ko pokrije sramotu vjernika kao da je proživio žensko dijete iz njenog mezara.“

Dragi brate, provjeri informaciju, uzmi onu koja je sigurna i korisna. Ne traži greške i nedostatke drugih, ne mješaj se u njihov privatni život. Ne slušaj i ne učestvuj u razgovorima o drugim ljudima i njihovim mahanama, nego se bavi svojim.

„Najgori su ljudi su oni koji prenose tuđi govor, zavađaju prijatelje i istražuju tuđe mahane.“

(hadis)

 

Autor: Mustafa Muharemović

Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svjetova, koji prave vjernike ne ostavlja bespomoćne, već ih pomaže i pokazuje im izlaze iz najtežih situacija, tako da uz njegovu pomoć, od nemoćnih i poniženih postaju pobjednici. Neka je salavat na našeg poslanika, Allahovog miljenika, Muhammeda a.s., koji je predvodio svoje ashabe u najtežim situacijama i uz Allahovu pomoć, doveo ih u situaciju da budu uzor generacijama koje će doći poslije njih sve do Sudnjeg dana. Neka je salavat i selam i na njegovu porodicu, ashabe, naše šehide i na sve vjernike.

Draga braćo i poštovane sestre! Ovo je posljednja emisjia „Na izvorima islama“u hidžretskoj 1428. godina. Uoči ponedeljka sa zalaskom sunca dolazi nam Nova hidžretska godina. Ovo je prilika da se malo osvrnemo na Hidžru, koju su muslimani u vrijeme halife Omera, odabrali za početak svoga kalendara. Hidžra o kojoj govorimo je treća Hidžra, koju su činili prvi muslimani. (Prve dvije hidžre su bile u Abesiniju, današnju Etiopiju). Ova hidžra se dogodila 622. godine, odnosno 13 godina nakon prve objave. Ovih trinaest godina prvi muslimani su proveli u Mekki, izloženi neviđenim torturama i mučenjima od strane mekanskih mušrika. Napadi na muslimane su započeli odmah nakon prvog javnog poziva koji je uputio poslanik Mekkelijama, pozivajući ih da napuste svoje dotadašnje običaje i vjeru u kipove, da se okrenu vjeri u Jednog Boga, Stvoritelja nebesa i Zemlje, Stvoritelja ljudi, pred kojim će ljudi na Sudnjem danu polagati račune za svoja djela počinjena na Zemlji, koji će im donijeti pravednu presudu u kojoj ljudi neće imati prednosti jedni nad drugim na osnovu svoga porijekla, bogatsva ili nekih drugih privilegija koje imaju na ovom svijetu. U početku su mušrici napadali one najslabije muslimane, siromašne i robove koji se nisu mogli braniti, pa ih je Muhammed a.s. da bi ih zaštitio poslao u Abesiniju (Etiopiju) gdje su našli utočište kod Negusa, kršćanskog vladara. Kako se islam i dalje širio, uprkos napadima na muslimane, mušrici su pokušali promjeniti taktiku pa su Muhammedu a.s. poslali amidžu Ebu Taliba sa ponudim da prestane sa pozivanjem u islam a za uzvrat biće nagrađen svim počastima, uključujući vlast, imetak i žene. Poslanik je na ovu ponudu odgovorio: „ Kada bi mi dali sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu ne bih napustio ono sa čim me moj Gospodar zadužio“. Nakon ovoga napadi se pojačavaju tako da ni sam Poslanik nije bio pošteđen. Ovim napadima su se pridružili čak i neki članovi poslanikove porodice (amidža Ebu Leheb). Amidža Ebu Talib, kao vođa porodice Benu Hašim, je štitio Poslanika sve do svoje smrti iako nije htio prihvatiti vjeru islam pa je i umro kao mušrik. Zbog ove zaštite Mekkelije su objavile bojkot porodice Benu Hašim, tako da niko nije sa njima održavao nikakve veze, pa su morali iseliti u šatorsko naselje, koje su osnovali u dolini Šib, u blizini Mekke, da bi se tako lakše odbranili od napada i dijeleći sve što su imali lakše opstali. U ovoj izolaciji su se razboljeli Ebu Talib i hazreti Hatidža (poslanikova žena) pa su i umrli, tako da je Poslanik došao u još težu

situaciju. Uvidjevši nakon okončanja izolacije da nema napretka u prihvatanju i širenju islama, Muhammed a.s. pokušava naći pogodnije tlo za islam i odlazi u Taif, naselje u brdima, udaljeno sedamdesetak kilometara  od Mekke, ali i tamo nailazi na otpor i napade. Djeca i luđaci ga gađaju kamenjem, pa se vraća sav krvav i izubijan. Allah dž.š. mu šalje meleka sa zadatkom da kazni narod Taifa ako to Poslanik poželi, našto on uzvraća dovom : „ Bože, uputi moj narod, jer oni ne znaju“. U ovim teškim trenucima Allah dž.š. poslanika poziva na Mi'radž, gdje mu pokazuje Džennet i njegove ljepote koje čekaju vjernike ali i Džehennem i patnje koje će doživiti nevjernici, koji pate i muče muslimane. Na Mi'radžu mu je naređen i namaz koji je utjeha i nada vjernicima. Nakon ovog događaja, Poslanik se u danima hadžžda, na mjestu Akaba, susreće sa šest stanovnika Jesriba (današnja Medina), upoznaje ih sa porukama islama koje oni sa oduševljenjem prihvataju, nakon čega dobijaju zadatak da sljedeće godine pokušaju dovesti još nekog od svojih poznanika i da se sastanu na istom mjestu. Sljedeće godine dolazi dvaneaestero ljudi, prihvataju islam i od Poslanika traže da sa njima pošalje nekoga ko će podučavati stanovnike Jesriba islamu. Muhammed a.s. se odlučuje za Mus'ab ibni Umejra koji uspijeva da za godinu dana prevede u islam više od sedamdeset osoba. Uvidjevši da je Jesrib pogodnije tlo za širenje islama, Poslanik uz dozvolu Allaha dž.š. organizuje iseljavanje (Hidžru) muslimana iz Mekke u Jesrib. Muslimani su počeli sa tajnim iseljvanjem, (osim hazreti Omera, koji je to javno učinio prkoseći mušricima), prvo oni najugroženiji, a među posljednjim je to učinio i Poslanik sa Ebu Bekrom.

Mušrici su napravili plan da ubiju Poslanika, tako što će 12 mladića iz 12 porodice zajedno upasti u poslanikovu kuću i ubiti ga, pa se njegova porodica neće moći osvetiti, ali je on uz Allahovu pomoć to u posljednji trenutak izbjegao. te noći u kojoj je trebalo ubiti poslanika u njegovu postelju je legao h. Alija i na taj način je prevario mušrike, a poslanik se pod okriljem noći, zajedno sa Ebu Bekrom sklonio u pećinu Garu  Sevr. Potjere za Poslanikom su trajale danima, a on ih je uz Allahovu pomoć izbjegao. Allah dž.š u suri Et-Tevbe, 40. ajet govoreći o ovom kaže:

الا تنصروه فقد نصره الله اذ اخرجه الذين كفروا ثانى اثنين اذ هما فى الغار اذ يقول لصاحبه لا تحزن

 انّ الله معنا

„ Ako ga vi ne pomognete, pa pomogao ga je Allah, onda kad su ga prisilili oni koji ne vjeruju da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bili u pećini i kad je rekao: „Ne bojse, Allah je sa nama“.

Hidžra je bila veliki ispit i veliko iskušenje koje su položili prvi muslimani. Nije bilo lahko ostaviti sve svoje: porodicu, prijetelje i imetak i zaputiti se u neizvjesnost, noseći sa sobom samo svoju vjeru. Allah dž.š. zbog žrtve koju podnose Muhadžiri u suri En-Nisa; 100. ajet kaže: „Onaj ko se iseli Allaha radi, naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojim neprijateljima i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha je njemu sigurna. A Allah mnogo prašta i milostiv je.“ U sri El-Enfal:74. ajet Allah dž.š kaže:

والذين أمنوا وهاجروا وجاهدوا فى سبيل الله والذين آووا ونصروا ألئك هم المؤمنون حقا لهم مغفرة ورزق كريم

„Oni koji vjeruju, isele se i bore se na Allahovom putu i oni koji daju sklonište i pomažu, -oni su zbilja pravi vjernici- njih čeka oprost i obilje plemenito“. U suri En-Nahl 110. ajet Plemeniti Gospodar kaže: „Gospodar tvoj će onima koji se isele, nakon što su zlostavljani bili, pa se onda budu borili i sve strpljivo podnosili, -Gospodar tvoj će im poslije toga, doista oprpstiti i samilostan biti“.

Dolaskom u Jesrib Poslanik prvo gradi džamiju, centar koje će okupljati muslimane, mjesto koje će im biti: prostor za molitvu, škola, vijećnica u kojoj će se dogovarati o hairli-poslovima ali i  sudnica. Grad mijenja ime i postaje Medinetun-nebevij (grad bižijeg poslanika) ili kraće Medina. Medina postaje centar iz koga se islam širi na sve strane, postaje jezgro buduće islamske države iz koje muslimani ubrzo postaju sila pred kojom će pasti mušričko carstvo a nići novo islamsko stablo koje će ubrzo svojim granama prekriti pustinjsku Arabiju a nakon taga, kroz vijekove plodove svoje proširiti na čitav svijet. U Medini se udaraju temelji prve islamske države, u kojoj pored muslimana žive i jevreji i kršćani, koji slobodno isovijedaju svoju vjeru i kojima su zagarantovana i sva druga ljudska prava: život, čast i imetak. Medinska povelja je prvi pisani dokument koji je sačuvan i u kojem se govori o svim ovim pravima.

Molim Allaha dž.š. da muslimanima podari snage da u novoj hidžretskoj godini dožive svoj procvat kao što su to doživjeli prvi muslimani u Medini, da cijeli svijet okusi plodove naše uzvišene vjere i da svi zaslužimo Allahovu milost i nagradu.

 

 

Nurija ef. Čikarić