Komunistička partija Jugoslavije (dalje KPJ) u toku Narodno-oslobodilačkog rata, kroz djelatnost Narodno-oslobodilačkih odbora nametala je marksističku ideologiju kao osnovu društvenog poretka. Zbog potreba uključivanja stanovništva u Narodno-oslobodilački pokret (NOP), KPJ je pridobijala i uključivala u Narodni front građanske političare, vjernike, a posebno vjerske službenike koji su mogli povesti vjernike za sobom. U partizanskim jedinicama su postojali vjerski referenti koji su prema uputstvu člana Vrhovnog štaba popa Vlade Zečevića: ”…obavezni da svoje dužnosti i potrebe naroda obavljaju po svim propisima svoje vjere, a na zahtjev naroda.” Pop Vlada Zečević je bio na čelu Vjerskog odsjeka pri Izvršnom odboru Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Zadatak Odsjeka je bio da pridobija vjerske službenike i vjernike u Narodno-oslobodilački pokret, ali i da prati rad vjerskih zajednica. Štampani su vjerski kalendari, vodila se briga o vjerskim objektima i drugoj nepokretnoj imovini. “Rukovodićemo se ovim principima: da to naiđe na odobravanje širokih narodnih masa, a što je najglavnije, da bude politički korisno za našu Narodno-oslobodilačku borbu.”
Odmah nakon rata, KPJ je odstupila od svojih stavova. ”Prva odstupanja zbila su se na planu garancija za političke slobode i višepartijski demokratski sistem. Sve su političke stranke, prije toga bile članice Antifašističkog fronta oslobođenja, ukinute, onemogućene ili nekako inkorporirane u sistem. Drugi pravac udara bilo je ograničavanje vjerskih sloboda, koje su u životu složenih multireligijskih društava uvijek igrale prvorazednu političku ulogu.”
bm9euip Broz Tito je bio na stanovištu da se vjera ne može ukinuti dekretom. Izjasnio se i za obostranu odvojenost države i vjere po čemu je ”…crkva slobodna u vjerskim stvarima i neovisna od uticaja države”.
Preuzimajući vlast u državi odnos prema religiji i vjerskim zajednicama se promjenio, ne toliko deklarativno koliko u stvarnom životu. “Ne moraju isti odnos prema religiji imati one komunističke partije koje su na vlasti i one koje to nisu.” Komunistička partija je potpuno srasla s državnim aparatom, željela je vjeru i vjerske zajednice svesti na bogosluženje. Država je revnosno provodila politiku i stavove Partije u svim oblastima života pa tako i u odnosu prema vjerskim zajednicama. Organi državne vlasti javljaju se kao ”produženi organi KPJ u određenoj oblasti i resoru, primajući direktive Partije i podvrgavajući svoj rad njenom nadzoru. ”Svako djelovanje vjerskih zajednica na polju kulture, socijalnih potreba društva, a posebno politike smatran je klerikalizmom.
„Jednom dijelu vjerskih službenika odmah su nakon rata priređeni sudski procesi. Obrazloženja su se uglavnom sastojala u tome kako predstavnici vjerskih zajednica rade “protiv interesa države i naroda”. Takve su optužbe isticane odmah nakon rata i bile su podloga svim kasnijim obračunima sa vjerom, kojima nije oskudjevala gotovo ni jedna godina poratne bosanskohercegovačke povjesti. U jednom izvještaju o djelovanju svećenika iz Banja Luke od 16. avgusta 1949. veli se kako na prostoru banjalučkog sreza ima 5 pravoslavnih popova, 9 fratara i 6 hodža, a “od svih njih ni jednog nema za koga bi se moglo reći da je prijatelj današnjice.”
U vrijeme sukoba sa Sovjetskim Savezom 1948., KPJ provodeći masovnu kolektivizaciju sela i svojim odnosom prema vjerskim zajednicama htjela dokazati da je na putu socijalizma. Međutim, usljed daljeg pritiska socijalističkih država na Jugoslaviju i Komunističku partiju tražio se izlaz iz tog stanja. Jugoslavija je pokrenula prvu reformu društva, izabrala novi put izgradnje socijalizma, radničko samoupravljanje. Četvrti plenum CK KPJ 1951. godine podvrgao je kritici samovolju i nezakonitost u radu pravosudnih organa, lišavanja građana slobode bez osnove, pritiska na slobodno opredjeljivanje i druga zastranjivanja.
Na Šestom kongresu 2. do 7. novembra 1952. u Zagrebu, KPJ je preimenovana u Savez komunista Jugoslavije (dalje SKJ). To je bilo formalno distanciranje od klasične političke organizacije posebno staljinističkog tipa. Odbačena je uloga neposrednog operativnog rukovođenja privredom, uveden je princip dobrovoljnosti i demokratizacije u razvoju zadružnog pokreta. Članstvo u SKJ je proglašeno nespojivim sa ispovjedanjem vjere. „Od partije se traži da postane ideološka avangarda radničke klase i društva u cjelni.“
Reformisan je i Narodni front Jugoslavije. Na Četrvrtom kongresu, održanom u Beogradu 1953. godine, Narodni front je preimenovan u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (dalje Socijalistički savez). Postao je javna tribina bez obzira na ideološke poglede, pod uslovom da se prihvate opšti socijalistički ciljevi: socijalizam, nezavsnost zemlje i demokratizam u razvoju društva. Kroz Socijalistički savez svoje političke stavove trebali su izraziti i vjernici, a članovi su bili i udruženja vjerskih službenika. Međutim, uz partijske kadrove, većinu rukovodećih kadrova su činili članovi organizacija koje su prihvatale i provodile programe SKJ.
Sredinom šezdesetih zbile su se značajne promjene u društvu. Započeo je proces decentralizacije u politici i privredi, jačanje republika i njihovih rukovodstava u odnosu na savezno rukovodstvo. Godine 1966. na Brionskom plenumu CK SKJ smjenjen je Aleksandar Ranković, predstavnik tvrde linije u Partiji, izvršenereforme Službe državne bezbjednosti (dalje SDB). Na političkoj sceni se pojavljuju novi kadrovi, manje opterećeni boljševičkom idejom, što je dovelo do blage demokratizacije u zemlji. Za promjenu odnosa prema vjeri, značajano je partijsko savjetovanje u Mostaru 1966. na kojem se razgovaralo između ostalog o odnosu SKJ i religije, te odnosa između organa vlasti i konfesionalnih zajednica. “Promjena takvog stanja značilo je preispitivanje brojnih pitanja, od kojih je odnos Partije i vjere bilo najbitnije. Drugačije, zbiljskije i liberalnije rješenje tog odnosa, u kome religioznost sama po sebi ne znači i antisocijalističko usmjerenje, kakvo su stajalište, u osnovi, zauzimali mnogi bosanski komunisti do tog vremena, značilo je uvažavanje zbiljskih odnosa u bosanskom društvu”.
Deklarativno je odnos države i KPJ prema religiji bio različit. Država je prema religiji imala politički, a Partija idejni odnos, ali taj odnos bitno se nije razlikovao, jer su nosioci državne vlasti bili članovi Partije, i njeni eksponenti. Kroz državne institucije su provodili idejnu borbu protiv vjere. Podaci centra za marksističko obrazovanje i političke studije “Veselin Masleša” u Banja Luci gdje je među 1.696 anketiranih članova Saveza komunista njih 11,3 % smatralo da religija predstavlja progresivnu stranu društva i da ima revolucionarnu ulogu; 30,07% smatralo da bi religiju trebalo administrativno ukinuti; a 23 % je izjavilo da je nespojivo sa društvenom ulogom Socijalističkog saveza da se vjernici angažuju u ovoj organizaciji. Ovi podaci jasno pokazuju kakve uvjete za djelovanje su imale vjerske zajednice u bosanskohercegovačkom društvu nakon 1945. Religija je potiskivana na margine društvenog života, bez ikakva uticaja na opće društvene tokove i ikakva prava da se tome suprostavi.
Odmah nakon rata, KPJ je odstupila od svojih stavova. ”Prva odstupanja zbila su se na planu garancija za političke slobode i višepartijski demokratski sistem. Sve su političke stranke, prije toga bile članice Antifašističkog fronta oslobođenja, ukinute, onemogućene ili nekako inkorporirane u sistem. Drugi pravac udara bilo je ograničavanje vjerskih sloboda, koje su u životu složenih multireligijskih društava uvijek igrale prvorazednu političku ulogu.”
bm9euip Broz Tito je bio na stanovištu da se vjera ne može ukinuti dekretom. Izjasnio se i za obostranu odvojenost države i vjere po čemu je ”…crkva slobodna u vjerskim stvarima i neovisna od uticaja države”.
Preuzimajući vlast u državi odnos prema religiji i vjerskim zajednicama se promjenio, ne toliko deklarativno koliko u stvarnom životu. “Ne moraju isti odnos prema religiji imati one komunističke partije koje su na vlasti i one koje to nisu.” Komunistička partija je potpuno srasla s državnim aparatom, željela je vjeru i vjerske zajednice svesti na bogosluženje. Država je revnosno provodila politiku i stavove Partije u svim oblastima života pa tako i u odnosu prema vjerskim zajednicama. Organi državne vlasti javljaju se kao ”produženi organi KPJ u određenoj oblasti i resoru, primajući direktive Partije i podvrgavajući svoj rad njenom nadzoru. ”Svako djelovanje vjerskih zajednica na polju kulture, socijalnih potreba društva, a posebno politike smatran je klerikalizmom.
„Jednom dijelu vjerskih službenika odmah su nakon rata priređeni sudski procesi. Obrazloženja su se uglavnom sastojala u tome kako predstavnici vjerskih zajednica rade “protiv interesa države i naroda”. Takve su optužbe isticane odmah nakon rata i bile su podloga svim kasnijim obračunima sa vjerom, kojima nije oskudjevala gotovo ni jedna godina poratne bosanskohercegovačke povjesti. U jednom izvještaju o djelovanju svećenika iz Banja Luke od 16. avgusta 1949. veli se kako na prostoru banjalučkog sreza ima 5 pravoslavnih popova, 9 fratara i 6 hodža, a “od svih njih ni jednog nema za koga bi se moglo reći da je prijatelj današnjice.”
U vrijeme sukoba sa Sovjetskim Savezom 1948., KPJ provodeći masovnu kolektivizaciju sela i svojim odnosom prema vjerskim zajednicama htjela dokazati da je na putu socijalizma. Međutim, usljed daljeg pritiska socijalističkih država na Jugoslaviju i Komunističku partiju tražio se izlaz iz tog stanja. Jugoslavija je pokrenula prvu reformu društva, izabrala novi put izgradnje socijalizma, radničko samoupravljanje. Četvrti plenum CK KPJ 1951. godine podvrgao je kritici samovolju i nezakonitost u radu pravosudnih organa, lišavanja građana slobode bez osnove, pritiska na slobodno opredjeljivanje i druga zastranjivanja.
Na Šestom kongresu 2. do 7. novembra 1952. u Zagrebu, KPJ je preimenovana u Savez komunista Jugoslavije (dalje SKJ). To je bilo formalno distanciranje od klasične političke organizacije posebno staljinističkog tipa. Odbačena je uloga neposrednog operativnog rukovođenja privredom, uveden je princip dobrovoljnosti i demokratizacije u razvoju zadružnog pokreta. Članstvo u SKJ je proglašeno nespojivim sa ispovjedanjem vjere. „Od partije se traži da postane ideološka avangarda radničke klase i društva u cjelni.“
Reformisan je i Narodni front Jugoslavije. Na Četrvrtom kongresu, održanom u Beogradu 1953. godine, Narodni front je preimenovan u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (dalje Socijalistički savez). Postao je javna tribina bez obzira na ideološke poglede, pod uslovom da se prihvate opšti socijalistički ciljevi: socijalizam, nezavsnost zemlje i demokratizam u razvoju društva. Kroz Socijalistički savez svoje političke stavove trebali su izraziti i vjernici, a članovi su bili i udruženja vjerskih službenika. Međutim, uz partijske kadrove, većinu rukovodećih kadrova su činili članovi organizacija koje su prihvatale i provodile programe SKJ.
Sredinom šezdesetih zbile su se značajne promjene u društvu. Započeo je proces decentralizacije u politici i privredi, jačanje republika i njihovih rukovodstava u odnosu na savezno rukovodstvo. Godine 1966. na Brionskom plenumu CK SKJ smjenjen je Aleksandar Ranković, predstavnik tvrde linije u Partiji, izvršenereforme Službe državne bezbjednosti (dalje SDB). Na političkoj sceni se pojavljuju novi kadrovi, manje opterećeni boljševičkom idejom, što je dovelo do blage demokratizacije u zemlji. Za promjenu odnosa prema vjeri, značajano je partijsko savjetovanje u Mostaru 1966. na kojem se razgovaralo između ostalog o odnosu SKJ i religije, te odnosa između organa vlasti i konfesionalnih zajednica. “Promjena takvog stanja značilo je preispitivanje brojnih pitanja, od kojih je odnos Partije i vjere bilo najbitnije. Drugačije, zbiljskije i liberalnije rješenje tog odnosa, u kome religioznost sama po sebi ne znači i antisocijalističko usmjerenje, kakvo su stajalište, u osnovi, zauzimali mnogi bosanski komunisti do tog vremena, značilo je uvažavanje zbiljskih odnosa u bosanskom društvu”.
Deklarativno je odnos države i KPJ prema religiji bio različit. Država je prema religiji imala politički, a Partija idejni odnos, ali taj odnos bitno se nije razlikovao, jer su nosioci državne vlasti bili članovi Partije, i njeni eksponenti. Kroz državne institucije su provodili idejnu borbu protiv vjere. Podaci centra za marksističko obrazovanje i političke studije “Veselin Masleša” u Banja Luci gdje je među 1.696 anketiranih članova Saveza komunista njih 11,3 % smatralo da religija predstavlja progresivnu stranu društva i da ima revolucionarnu ulogu; 30,07% smatralo da bi religiju trebalo administrativno ukinuti; a 23 % je izjavilo da je nespojivo sa društvenom ulogom Socijalističkog saveza da se vjernici angažuju u ovoj organizaciji. Ovi podaci jasno pokazuju kakve uvjete za djelovanje su imale vjerske zajednice u bosanskohercegovačkom društvu nakon 1945. Religija je potiskivana na margine društvenog života, bez ikakva uticaja na opće društvene tokove i ikakva prava da se tome suprostavi.