„A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.“

El-Ahzab, 58

Mjesec ramazan je bio prilika da se vjernička duša osnaži i da se životna prakasa poprabvi. Islam je ideja koja se bavi cjelovitim razvojem ljudske ličnosti i društva. Ibadeti u islamu imaju ulogu da se ljudska ličnost odgaja, a društvo postavi na zdrave moralne osnove. Muhammed a.s. je govorio „Poslan sam da usavršim naravi kod ljudi“

                                                                                                               (bilježi Ahmed.)

Međutim, svjedoci smo da su zdravi odnosi u društvu ozbiljno narušeni. Nažalost u toku proteklog ramazana prilika za njihovo popravljanje nije dovoljno iskorištena. Jedan od uzroka za takvo stanje jeste predizborna kampanja koja se intenzivno odvijala u toku ovog mubarek mjeseca. Kampanja jeste doprinijela da se odnosi među ljudima znaćajno naruše, ali pogodno tlo za to jeste ono što treba da zabrinjava. Iako lijep primijer za ovu konstataciju imamo u našoj literaturi. U romanu ,,Gazi Husredbeg“ od Hazima Akmadžića u opisu kleveta i smutnje u vrijeme ovog velikana bosanske historije stoji i ova rečenica: ,,Oni su posijali sjeme, a tlo je, čini se plodno. U tome ja vidim opasnije prepreke, nego što su njih dvojica“ str.209

Ukupna društvena klima, teško ekonomsko stanje, ratne traume, uspostava nemilosrdnog kapitalističkog sistema, te prodor novih sistema vrijednosti razgrađuju tradicionalne navike i vrijednosti u našem društvu.Polahko se izmiču moralne vrijednosti koje su bile izgrađene na islamskim postulatima. Zaboravljaju se poruke Allahova poslanika kao što je sljedeća ,,Svakom muslimanu su zabranjeni i sveti: krv(život), imetak i čast drugog muslimana. Neislamske osobine kao što su: ljubomora, zavist, ogovaranje, agresivnost, negativne misli nepoštivanje uleme i druge haraju među nama i razbijaju tradicionalne islamske vrijednosti dobrih međuljudskih odnosa i međusobnog ophođenja.

 

Islam ne pušta nikakve zakulisane i mutne radnje, a svjedoci smo da ih je u predizborno i izborno vrijeme bilo jako mnogo.Takođe nije dozvoljeno da se drugi ponizi, kako bi sebe uzvisio, da se drugom učini nepravda, da se kod ljudi izazivaju traume vrijeđanjem, potcjenjivanjem, lažima, psovkom, klevetom i sličnim radnjama. Sve ove ružne radnje uništavaju povjerenje, remete i prekidaju uspostavljene odnose i narušavaju odnose među ljudima. Muhamed a.s. na je ostavio poruku, koja nas opominje da ne upadamo u vrtlog ovog grijeha ,,Kome je Allah dž.š. dao, pa u sebi ima samilost prema Allahovim stvorenjima, dato mu je veliko dobro na ovom i budućem svijetu.“

                                                                                                          (prenosi h. Aiša)

Opisivanje stanja u društvu za nas muslimane nije dovoljno, potrebno je zaštititi se da ne podlegnemo njegovom uticaju, ali i da uložimo trud i napor kako bi ga izmjenili.  Očuvati se od svih loših izazova vremena u kojem vjernik živi je upravo potvrda vjere. Muhamed a.s. je rekao: ,,Vjernik je poput trske, koju vjetar čas savije, čas uspravi. A munafik je poput kedra koji uspravno stoji, dok ga vjetar u jedan mah ne isćupa.“ Životne nevolje utiču na svakog čovjeka, pa i na vjernika, ali ga potpuno ne slamaju. Vjernik se uvijek vraća u normalu to nije slućaj sa munafikom. On nevoljama neko vrijeme prkosi, da bi ga na kraju slomile i bacile u očaj. Musliman se ne da da ga ponese loša društvena klima. On odolijeva izazovima okoline pa se uspije očuvati da ne upadne u radnje koje će ga odvojiti od Allahovih uputa.

„Nema nikakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kad traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavi sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne mi ćemo mu sigurno veliku nagradu dati.“

                                                                                                                        ( Nisa:114)

Način razmišljanja, djelovanja i ponašanja za nas su Kur'anske upute i uzor Muhammeda a.s..

Poruka ovog Kur0anskog ajeta je jasna: Obično tajnoviti razgovori služe postavljanju opakih ciljeva ili se događaju iz sumljivih razloga. Obično ti razgovori dovedu do stvaranja frakcija, a one vremenom mogu dovesti do subverznih aktivnosti. Obično se pojave sektaštvo kroz razne koncepcijeke i idejne tendencije, tako da neka grupa tajno smisli neki plan i pokuša zajednicu dovesti pred svršen čin. Oni koji se opredjele za ovakve postupke moraju imati na umu da od Allaha svoje tajne i planove ne mogu sakriti. On je prisutan i kada se noću tajno dogovaraju o onome s čime On nije zadovoljan.

Muslimansko društvo je otvoreno društvo. Jedino su se urotnici protiv njega,ili nekih njegovih principa,a većinom se radilo o munaficima, koji su se izdvajali i tajno dogovarali.

Jedino je dozvoljeno, ako se dva dobra čovjeka sastanu i dogovore da nekome pomognu, neko dobro djelo učine i pomire dvojicu zavađeni.U ovome je tajnost poželjna i u davanju sadake ili pomirenju ljudi jer se time izbjegava vlastita promocija.

Musliman je dužan da se kloni ovakvih smutnji ukoliko ih ne može spriječiti.

Prenosi se od Allahova poslanika da je rekao: ,,Dobar i loš drug slični su prodavcu mirisa i puhaču kovačkog mijeha. Prodavač mirisa će ti ili nešto pokloniti, ili ćeš od njega kupiti, ili ćeš se uzmirisati. Puhać mijeha će ti ili spaliti odjeću ili ćeš osjetiti smrad.“

Bolje od izbjegavanja od ove počasti je rad  na njenu saniranju i sprečavanju. Muslima je kao aktivno društveno biće dužan da utječe na poboljšanje odnosa u društvu. Zato imamo obavezu da narušene odnose među ljudima popravljamo. Taberani prenosi od Enesa: ,,Ebu Ejjube! Hoćeš li da te uputim na jedno djelo, ako ga budeš činio Allah će biti zadovoljan time što činiš? ,,Hoću“ odovori Ebu Ejjub, a on mu reče ,,Kada se ljudi zavade i okrenu leđa jedni drugima, potrudi se da ih izmiriš i zbližiš.“

Vjernička obaveza je da se ljudi međusobno zbližavaju. U suri Furkan Allah dž.š. opisuje Njemu odane robove.

„A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih  bestidnici oslove odgovaraju ,,Mir vama“.

                                                                                               (El -Furkan 63)

Važno je uzdignuti se od prizemnosti i svojom unutarnjom snagom nadvladati ružne pojave u društvu, ali i da se prištedi trud i vrijeme i da se ne rasipa energija na beskorisne stvari, odnosno ne vode neplodne rasprave. Znanje, vrijeme, trud i energiju trba usmjeriti u pravcu liječenja ovog društvenog pitanja. To je dobro i korisno i za okolinu, ali i za onoga ko je učinio napor da se ljudi izmire. Muhammed a.s.je pitanjem animirao svoje drugove da učestvuju u ovom dobromčinstvu riječima:

,,Hoćete li da vas obavjestim šta je bolje od namaza, posta i zekata? Izmiriti zavađene, zaista je rušenje tih veza propast.“

Navedeni, kao i predhodni hadis jasno nas upućuje na to kolika je vrijednost izmirenja ljudi.

U toku izmirenja ljudi je dozvoljeno i izmisliti razlog, te poruku upućenu jedan drugome.

Takođe treba tražiti zajedničke teme koje mogu približiti jedne drugim, a ne usmjeravati ka temamama u kojima postoji razilaženje i u kojima podvajanje neće prestati.

Jasna je poruka Allahova poslanika ,,Olakšavajte, a nemojte otežavati, uveseljavajte, a nemojte plašiti i rastjerivati.“

Na početku smo kazali da je atmosfera prije i u toku lokalnih izbora doprinjela da se ljudi razilaze.

Zato pozivam i pozivam politićke prvake i aktiviste koji su utjecali na odnose među ljudima, da se aktivno uključe i pomognu pospremanju nereda koji je ostao kao posljedica njihove borbe za vlast.

Tražimo od njih da javno sarađuju i da prenesu poruku našim džematlijama, da je ovo bila samo politička utakmica,a da braća komšije, rođaci i prijatelji trebaju živjeti u bratskoj slozi.

                                                   

16.10.2008.                                                                                                                             Mustafa Muharemović

E'UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIR-RADŽIM

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

ELHAMDU LILLAHI RABBIL 'ALEMINE, VES-SALATU VES-SELAMU 'ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE 'ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME'IN.

Neizmjerna hvala pripada samo Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Mir i spas Božiji neka su na Njegovog miljenika i poslanika Muhammeda s.a.v.s. poslanikovu časnu porodicu i ashabe. Neka Uzvišeni Allah dž. š. našim šehidima podari Džennet, a njihovim porodicama strpljivost. Neka bratska ljubav zavlada među svim muslimanima, ma gdje oni živjeli.  

Ovom prilikom ćemo se upoznati sa historijatom, vrijednostima i propisima kurbana.

KURBAN JE VRSTA IBADETA KOJA PODRAZUMIJEVA KLANJE ILI ŽRTVOVANJE ODREĐENIH VRSTA ŽIVORINJA- BRAVA, GOVEDA ILI DEVA U ODREĐENO VRIJEME S CILJEM PRIBLIŽAVANJA ALLAHU DŽ.Š.

Kurban je naređen Kur'anom a.š. i hadisom Muhammeda a.s.

Rekao je Allah dž.š.: INNA E'ATAJNAKEL- KEVSER. FESALLI LIRABBIKE VENHAR. INNE ŠANIEKE HUVEL-EBTER, što u prevodu značenja glasi: '' Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.'' (Suretul- Kevser,1-3)

U prvom dijelu 37. ajeta sure El-Hadždž, Allah dž.š. je rekao:''Do Allaha neće stići njihovo meso ni njihova krv, nego će do njega stići vaša bogobojaznost.''

''Reci moja molitva, moj kurban, moj život i moja smrt pripadaju samo Allahu, Gospodaru svjetova'', riječi su Uzvišenog Allaha sadržane u 162. ajetu sure El- En'am.

Za kurban kao vid 'ibadeta može se kazati da je star kao i ljudski rod na Zemlji. Naime, kada je Allah dž.š. spustio Adema a.s. i njegovu suprugu na zemlju, oni su bili jedini predstavnici ljudske vrste. Prilikom jednog spora Ademovih sinova oni se odlučuju na klanje kurbana, a o tome se u 27. ajetu sure El- Ma'ide kaže:'' I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao:

' Sigurno ću te ubiti!' –'Allah prima samo od onih koji su dobri', reče onaj.''

U Kur'anu a. š. se navode još neki slučajevi prinošenja žrtve, tj. kurbana, a najuzbudljiviji je onaj koji se desio sa Ibrahimom a.s. i njegovim sinom Ismailom. Naime, Ibrahim a.s. je doživio duboku starost a nije imao potomstva. Zamolio je svoga Gospodara da mu podari čestit porod. Šta se dalje dešavalo saznaćemo iz kur'anskih ajeta iz sure Es-Saffat 101-109.

'' i Mi ga obradovasmo dječakom lijepe naravi. I kad on odraste toliko da mu u poslu poče pomagati, Ibrahim reče:' O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?' –'O oče moj onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'

I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi

Mi ga zovnusmo:' O Ibrahime,

Ti si se Objavi u snu odazvao;- a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine.-

To je, zaista, bilo pravo iskušenje!'

i kurbanom velikim ga iskupismo

i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo:

'Nek je u miru Ibrahim!''

Pored obavijesti o kurbanu iz ovih ajeta možemo vidjeti spremnost Ibrahima a.s. da, radi Allaha, žrtvuje svoga sina kojeg je dobio u dubokoj starosti, ali i spremnost Ismaila a.s. da daruje svoj život za Božiju i očevu ljubav. Ovo kazivanje nam treba poslužiti kao pouka da će Allah otkloniti nadaće od iskrenih vjernika, kada oni iskažu spremnost da se odazovu Božijoj zapovijedi.

Kakav kurban treba biti saznajemo iz predaje koju nam prenosi Ebu Rafi r.a. Prenosi se da bi Muhammed a.s. kada bi kupovao kurban, tražio (je) najljepšeg, a kada završi sa hutbom na Bajram, izabrao bi od dva kupljena kurbana jednog i sobom ka zaklao izgovarajući:'' Bože ovo je od mog čitavog ummeta, za svakog onog ko svjedoči meni da sam prenio Objavu'', a potom bi uzeo drugog i sobom ga zaklao izgovarajući :'' Ovo je od Muhammeda i Muhammedove porodice''.

Kada su upitali Muhammeda a.s. šta predstavljaju ovi kurbani odgovorio je da predstavljaju sunnet (praksu) našeg oca Ibrahima a.s.

Muhammed a.s. je s ciljem isticanja važnosti klanja kurbana rekao:'' Ko bude u mogućnosti zaklati kurban, a to ne uradi, neka se ne približava našem džematu (skupu). (Ahmed)

Postoji više vrsta kurbana i to:

   1. Redovni kurban koji se kolje svake godine za vrijeme Kurban- bajrama (Hadži- bajrama)
   2. Zavjetni kurban. Ova vrsta kurbana se kolje poslije ispunjenja onoga na što smo se zavjetovali, npr. ako čovjek kaže da će zaklati kurban ako mu se desi to i to ili aku uspije u nekoj svojoj namjeri i sl. Ovaj kurban se u potpunosti dijeli i onaj koji se zavjetovao ne smije jesti meso ovog kurbana.
   3. Kurban po oporuci. Npr. ako roditelji za vrijeme svoga života ostave u emanet (obavezu) svojoj djeci da za njih nakon njihove smrti kolju određeni broj kurbana. I ova vrsta kurbana se u potpunosti dijeli. Ako dijete dobrovoljno, bez oporuke, kolje kurban za svog umrlog roditelja onda on može koristiti meso takvog kurbana.
   4. Kurban koji se kolje u sklopu nijeta hadždža temettu i kiran
   5. Kurban koji se kolje za novorođenče- akika. Ovaj kurban je najbolje zaklati sedmi dan i to za žensko dijete jedan, a za muško dijete po mogućmosti dva kurbana, jer je Muhammed a.s. za svoje unuke Hasana i Husejna radijallahu anhuma, klao po dva kurbana. Ako se to ne može uraditi sedmi dan, treba uraditi čim se pruži prilika. Meso od kurbana za novorođenče jedu i članovi porodice.

Koljući krban muslimani žele postići sljedeće:

1. Udovoljenje Božijoj nardbi, odnosno slijeđenje prakse Muhammeda a.s.

2.Oživljavanje prakse Ibrahima a.s. i sjećanje na njegovu spremnost da žrtvuje ono što mu je najdraže od dunjalučkih      dobara ( sina Ismaila a.s.), kao i spremnost Ismaila a.s. da žrtvuje najviše što ima (život).

3. Socijelno zbrinjavanje ugroženih u zajednici muslimana da se bajramski dani provedu u potpunoj sreći i zadovoljstvu,         kao i povezivanje i učvršćivanje unutar rodbinskih i prijateljskih krugova.

4.Zahvala Allahu dž.š.na opskrbi i blagodatima kojima nas je počastio.

Prema islamskim propisima svaki musliman i muslimanka koji posjeduju određenu količinu imovine ( nisab), dužni su zaklati kurban. Kurban može biti goveče: vo, bik ili krava, bravče:ovan, ovca, koza ili jarac, ili deva. Ono što je također važno jeste da treba tražiti zrele životinje, jer je Božiji poslanik Muhammed a.s. u vezi ovoga reka da se u kurban kolju samo zrele životinje, a ako nam je takve teško nani onda se u kurban može zaklati jednogodišnje bravče, goveče od dvije ili deva od pet godina. Musliman može kurban zaklati sam, koljući bravče, ali se može s drugim osobama udružiti i zaklati kao kurban goveče, ali uz određene uslove a oni se sastoje u sljedećem:

1.da svi koji učestvuju u zajedničkom kurbanu imaju nijet za kurban. To znači da među njima ne smije biti onaj koji bi meso ostavio za svoje potrebe, a ne dijelio ga kao kurban drugima.

2. goveče mora biti starosti najmanje dvije hidžretske godine ili 710 dana. Ako je goveče koje se planira zaklati za kurban oteljeno prije olomlanjskog bajrama može se zaklati za ovaj bajram, a ako je oteljeno poslije, pa makar se radilo i o jednom danu ne može se zaklati, bez obzira na njegovu težinu, jer težina kod velikog kurbana nije presudna kao starost koja bi u ovom slučaju nedostajala.

3. Broj osoba koji se udrže u zajedničkom kurbanu ne smije prelaziti sedam.

4. Da kurban nema mahana koje bi kvarile njegovu ispravnost.

Bravče- ovan i sl. ne smiju biti mlađi od godinu dana. Ako nam je pak teško naći takve, možemo zaklati i mlađe ako svojim izgledom, veličinom i težinom odgovara onima od godinu, ali u svakom slučaju ne smije biti mlađe od šest mjeseci.

Kurban ne smije imati nedostatke i mahane kao što su:

   1. Da bude slijepo u jedno ili oba oka,
   2. da bude mršavi i hromo da ne može doći do mjesta klanja,
   3. ako je odrezano pola uha ili repa, osim ako je tako ređeno,
   4. ako je odbijen rog tako da vrijeđe moždani živac,
   5. ako je neizlječivo bolesno.
   6. ako je polomljenih zuba ili odsječenog vimena da ne može mladunče hraniti.

      El- Bera b. Ajib r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao:'' Četvoro noje dozvoljeno klati za kurban: ćoravu životinju čija je sljepoća jasna, bolesnu životinju čija je bolest jasna, hromu životinju čija je hromost jasna i životinju slimljene kosti na koju se ne može osloniti.'' (Tirmizi)

      Hazreti Alija r.a. prenosi da je Poslanik a.s. zabranio da kurban bude oštećenog uha, slomljenog roga više od četvrtine, ili da nema veći dio uha ili roga.'' (Nesai)

      Ko primijeti ovakve nedostatke kod svog kurbana dužan ga je zamijeniti, ali ako nije u mogućmosti zbog siromaštva i takav kurban mu je valjan. Vrijeme klanja kurbana opčinje nakon klanjanja Bajram- namaza i traje do pred zalazak sunca trećeg dana Bajrama. Buharija prenosi hadis u kojem je Muhammed a.s. rekao:'' Ko zakolje  kurban prije Bajram- namaza to je samo meso koje je podijelio svojoj porodici.''

      Džundub b. Sufjan je rekao:'' Jednom prilikom sam klanjao Bajram- namaz za Poslanikom a.s. i kada je završio namaz, vidio je nekoliko zaklanih kurbana, pa je rekao:' Ko je zaklao kurban prije (Bajram) namaza neka sada zakolje drugi, a ko nije neka sada kolje u ime Allaha.'' (Buharija)

      Potrebno je da onaj koji kolje kurban klanje izvrši lično, jer je tako radio i Božiji poslanik a.s.

      Džabir prenosi:'' Kada bi Muhammed a.s. klanjao Bajram- namaz, tada bi proučio hutbu, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući: BISMILLAHI, ALLAHU EKBER- u ime Allaha, Allah je najveći. Ovo je kurban za mene i za onog od mojih sljedbenika koji nije kurban zaklao.'' (Tirmizi, Ahmed)

      Hazreti Aiša r.a. prenosi kako je Poslanik a.s. klao kurban pa veli:'' Muhammen a.s. bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu i crn ispod trbuha, te crnih očiju zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i izgovorio: Bismillahi, Bože, Ti primi ovaj ibadet od Muhammeda, njegove porodice i svih sljedbenika.''

Kurban treba povaliti na onu stranu kako će nam biti lakše zaklati i to oni koji kolju desnom rukom povaliće kurban na njegovu lijevu stranu, a kurban okrenuti prema kibli. Kurban treba voditi uz učenje tekbira, sa njim lijepo postupati i priklati ga oštrim nožem. Rekao je Muhammed a.s.:'' Allah je naredio da se čini dobročinstvo prema svakome i svačemu, ako nekoga ubijate činite to na pristojan način, ako koljete kurban koljite ga dostojanstveno. Naoštrite dobro svoje noževe, olakšajte kurbanu i ne mučite ga.'' (Muslim)

Onaj ko ne smije ili nije vičan zaklati kurban naći će stručnu i pobožnu osobu koja će u njegovom prisustvu izvršiti klanje. Poslanik a.s. je rekao kćerki Fatimi r.a.:'' Idi i prisustvuj klanju svoga kurbana, sa svakom njegovom kapi krvi biće ti oprošten svaki grijeh koji si počinila.'' Prilikom klanja (kurbana) treba paziti da se oštrim nožem presijeku dvije glavne krvne žile, te dušnik i grkljan.

Kada zakoljemo kurban klanjaćemo dva rekata nafile namaza uz molbu Allahu dž.š. da naš kurban bude primljen kod Njega. Nijet možemo izgovoriti na našem jeziku, spomenuvši da nijetimo klanjati radi kurbana ili na arapskom jeziku: Nevejtu en usallije lillahi teala salatel-udhijjeti mustakbilel kibleti, Allahu ekber. Tijelo, mjesto i djeća u kojoj klanjamo ne smije biti poprskano krvlju niti drugom nečistoćom. Kada kurban potpuno (iz)umre pažljivo ga treba guliti čuvajući kožu kurbana koju također trebamo podijeliti. Muslimani već duže vrijeme kože svojih kurbana poklanjaju za potrebe odgojno-obrazovnih institucuja Islamske zajednice u BiH. Imami će obavijestiti na hutbi gdje će biti prikupljane kože kao i krajnje vrijeme do kad se mogu predati, a svi se trebamo potruditi da kože na vrijeme budu predate, u protivnom one će ostati neiskorištene. Ko ima potrebu može ostaviti kožu kurbana za svoje potrebe ali ne smije je prodavati. U slučaju prodaje novac je dužan podijeliti kao sadaku. Rekao je Muhammed a.s.da nema kurbana onaj ko proda kožu svoga kurbana.

Kurbansko meso se dijeli na tri dijela i to jednu trećinu za potrebe porodice,a ostale dvije trećine komšijama, siromasima, rodbini i prijeteljima.

Allah dž.š. kaže:'' Da bi koristi imali, i da bi u određene dane prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha gladnog.'' (Hadždž, 28)  

Kod naših ljudi i dalje postoji mišljenje da se kurbansko meso mora potrošiti u danima Bajrama. To je zbog površnog poznavanje vjerskih propisa i nedovoljnog istraživanja hadisa koji govore o toj temi. Kao da su se ljudi zaustavili na hadisu koji je Muhammed a.s. izrekao prilikom velike gladi. Da li se meso kurbana mora potrošiti u danima Bajrama ili se može sačuvati i za duže vrijeme saznaćemo iz sljedeće predaje. Abdullah b. Ebi Bekr prenosi da je Abdullah b. Vakid rekao:

''Božiji poslanik a.s. zabranio je da se kurbansko meso jede duže od tri dana, pa sam to, kaže Abdullah b. Ebi Bekr, spomenuo Amri koja reče:- Istinu je rekao! Ja sam čula Aišu r.a. kada kaže:- U vrijeme Poslanika a.s. neka beduinska naselja je za vrijeme Kurban- bajrama bila zahvatila glad pa je Božiji poslanik a.s. tada rekao:' Možete upotrebu kurbanskog mesa rastezati (do) tri dana pa što nakon toga preostane podijelite kao sadaku.'

Kada su protekla tri dana, neki su rekli:- Božiji poslaniče, neki ljudi od svojih kurbana prave mješine i nose u njima loj!

'Pa što to?', upitao je Božiji poslanik.

 -Zato što si ti zabranio da se kurbansko meso jede duže od tri dana.

Božiji poslanik reče:' Ja sam vam to zabranio zbog gladi koja je zahvatila beduine. Stoga (ubuduće) jedite, ostavljajte i dijelite kurbansko meso kao sadaku.' ( Muslim) Ova predaja nam jasno pokazuje da je zabrana držanja mesa više od tri dana samo onda kada je vrijeme velike gladi.

U nekim našim mjestima zatekao sam lijepu praksu koja je utemeljena na hadisu Božijeg poslanika, a očituje se u tome da osobe koje planiraju klati kurban ne sijeku svoje nokte, kosu i ne briju se prije Kurban- bajrama na deset dana. Od Ummi Seleme r.a. se prenosi da je Božiji poslanik a.s. rekao:'' Kad neko od vas pripremi životinju za kurban, pa se pojavi mlađak mjeseca zul- hidždžeta, neka nipošto ne uzima ništa od svoje kose i nek ne podrezuje svoje nokte!'' (Muslim)

 Neka Uzvišeni Allah primi naše kurbane i ostale ibadete kao što ih prima od svojih najboljih robova.

 BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Poštovani posjetitelji,

ukoliko želite uplatiti donaciju Medžlisu islamske zajednice Zvornik, po bilo kojoj osnovi, molimo Vas da pročitate slijedeća uputstva o načinima na koji to možete uraditi.

 

Period pred hidžru (seobe Muhammeda a.s. i muslimana iz Meke u Medinu) bilo je jako težak. Mušrici u Meki su pojačali svoje napade na Allahova poslanika i njegove sljedbenike. Novih prelazaka na islam je bilo sve manje. Idolopoklonici su posegnuli za bojkotom male skupine sljedbenika Allahove vjere. Pritisak je imao za cilj da oslabi muslimane  njihovu odlučnost i moral. Naprotiv, to je ojačalo njihovu vjeru i potaklo ih da ulože dodatne napore u misiji pozivanja na pravi put. Vjerovali su da će Allah uzdići svoju vjeru. Svoje misli i energiju usmerili su ka pobjedi Istine.  Uvjerenje da su na pravom putu bila je njihova najveća snaga i motiv.

Ovakvo stanje je uzrokovalo potrebu da se traži plodnija sredina za širenje islama. Muhammed a.s. je od Allaha dž.š. dobio najavu u snu: “Pokazano mi je mjesto gdje će te se iseliti. Vidio sam zemlju bogatu vodom i obraslu datuliranim palmama, između dva grebena crnog kamena.”

Allahov poslanik je koristio vrijeme hodočašća, kada su Arapi dolazili u Meku da bi im ponudio islam. Obraćao se pojedincima i skupinama, sa žarom i ljubazno objašnjavao osnovne postulate vjere. Uskoro su se pojavili prvi rezultati ovog pozivanja i prvi znaci pobjede. Pažljivo ga je saslušala šestorica pripadnika plemena Hazredž iz Jesriba. Kada ih je upoznao sa vjerom i pozvao, odgovorili su: “Tako nam Boga, ovo je poslanik kojim sun am Jevreji prijetili. Hajde da ga slijedimo prije njih”. Jevreji su u Jesribu zavađali  arapska plemena Evs i Hazredž, kako bi njima vladali. Uticaj Jevreja na jesribske Arape je bio veliki. Najavljivali su im dolazak poslanika kojeg će oni slijediti i zavladati nad Arapima.

Naredne godine iz Jesriba je došlo dvanaestero ljudi, deset iz plemana Hazredž i dvoje iz plemena Evs. Susreli se sa Muhammedom a.s. i postigli sporazum poznat kao “Prvi ugovor na Akabi”. Bošiji poslanik od njih je zatražio: “Dođite i dajte mi čvrsto obećanje na vjernost – da nećete Allahu ništa ravnim smatrati, da nećete krasti, blud činiti, djecu svoju ubijati i da nećete potvarati, lažući o onome što je između ruka i noga, i da nećete ničemu što je dobro poslušnost odricati. Ko od vas ovo ispuni, Allah ima obavezu da mu nadoknadi. Ako iznevjeri nešto od ovoga i bude kažnjen na dunjaluku to mu je otkup za grijeh. Ko od ovog nešto prekrši, pa Allah to sakrije, do Allaha je. Ako htjedne kaznit će ga, a ako htjedne oprostit će mu.”

Muhammed a.s. sa ovom skupinom u Jesrib je poslao Mus'aba ibn Umejra kako bi ih podučavao Kur'anu i pravilima islama. Mus'ab je došao u Meku naredne godine u vrijeme svetih mjeseci i obavjestio Muhammeda a.s. o napretku koji se desio u Jesribu, te najavio dolazak velike delegacije  u sezoni hodočašća. Godine 622. sedamdeset troje muškaraca i dvije žene su došli u Meku. Muhammed a.s. je kontaktirao njihove vođe i ugovorio sastanak. Do sastanka je došlo u noći ponovo na Akabi. Drugim ugovorom na Akabi muslimani iz Jesriba su se obavezali da će Muhammeda a.s. ubuduće štititi od svih njegovih neprijatelja.  Nakon ovih informacija i dogovora misli Allahova poslanika su bile usmjerene prema Jesribu i seobi u taj grad. Obavljene su temeljite pripreme da se omoguće povoljni uvjeti , gdje će se muslimani skrasiti.

Započelo je organizirano iseljavanje muslimana u Jerib. Nakon višegodišnjih pritisaka, izolacije i progona uslijedila je ovosvjetska nagrada. „Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, oni su, zbilja, pravi vjernici – njih čeka oprost i obilje plemenito.“

Al-Enfal: 74

Hidžra je tražila žrtvu od muslimana, ali je ona bila isplativa. Suhejb Er-Rumi je bio veoma bogat, žrtvovao je svu svoju imovinu. Na ovom putu. Allahov poslanik je za njega rekao da je on na dobitku.

Učinjene su i pripreme za prelazak Muhammeda a.s. u Jesrib i sve je  do detalja isplanirano. Međutim i mušrici nisu mirovali. Oni su svojim spletkama pokušali to spriječiti. „I kada su ti nevjernici zamke razapinjali: da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.“

Al-Enfal: 30

Zašto Kurejšije sprečavaju Allahova poslanika da se iseli? Donose odluku da ga ubiju. Iz straha da muslimani ne ojačaju i pobijede. To se upravo i desilo, povratak Muhammeda a.s. u Meku je bio pobjednički.

Prije samog čina hidžre sve je bilo spremno. Dvije deve su prije četiri mjeseca bile nabavljene za ovaj put. Načinjen je plan putovanja. Ali ibn Ebi Talib je za plan saznao tek u noći kada je Poslanikova kuća bila blokirana od atentatora. Njegov zadatak je bio da se pokrije poslanikovim ogrtačem i da legne u njegovu postelju. Tajnost priprema je trajna pouka: Neprijatelju se ne odaju prave namjere. Muhammed a.s. je izabrao povjerljive i sposobne suradnike za ovaj poduhvat. Ebu Bekr je je povjerljiv i u njega se može pouzadti. Odabrana je neočekivana maršuta puta. Krenuli su prema jugu, što je zavaralo progonitelje. Muhammed a.s. i Ebu Bekr su bili dobro obavješteni o namjerama i postupcima mušrika. U Meki je ostao Ebu Bekrov sina Abdullah koji je prikupljao informacije o spletkama i planovima mekelija i u toku noći ih o tome obavještavao. Sve je pratio Amir ibn Fuhejr sluga Ebu Bekra koji je napasao ovce u blizini pećine i pokrivao tragove Abdullaha, a pred veče bi im donosio mlijeko da se okrepe. Hranu je pripremala i donosila Esma kćerka Ebu Bekra, tada djevojčica. Za vodiča je izabran Abdullah ibn Urejkit koji je dobro poznavao puteve u pustinji, iako je bio idolopoklonik.

Neizmjerno povjerenje i iskreno oslanjanje na Allaha dž.š., te temeljite pripreme su rukovodile Božijeg poslanika na ovom putovanju. Kod Ebu Bekra se  pojavljivao strah za Muhammeda a.s. i nastavak misije, ali ga je on smirio riječima: „Šta misliš, Ebu Bekre, o dvojici s kojima je Allah treći?“

Događaj hidžre i pripreme za nju su trajna pouka za sve generacije muslimana. Naša generacija treba se napojiti ovim važnim događajem iz povjesti islama i naučeno primjenjivati u svom životu, te time slijediti Allahova poslanika.

Neke od pouka hidžre su:

-          Vjera u Boga dž.š., pouzdanje i obraćanje Mu „Ibadet u teškoći je kao učinjena hidžra meni“ (hadis)

-          Spremnost na žrtvu u ime svoga Gospodara. Ashabi ostavljaju sav imetak da ispune Allahovu dž.š. misiju.

-          Mirenje zavađenih. Hidžra je zbratimila zavađena plemena Hazredž i Evs. Napisala zauvijek svetu zapovjed „ljudi su braća, a solidarnost među njima njihov je spas i sreća“.

-          Prije svakog djela ide promišljanje , analiza i dobra organizacija. Putovanje je dobro isplanirano i obavljene temeljite pripreme.

-          Ne odavanje tajni neprijatelju. Mušrici su bili zatečeni uspješnim izlaskom Muhammeda a.s. iz Meke.

-          Izbor pravih saradnika. Muhammed a.s. bira saradnike od povjerenja i one koji su sposobni da urade postavljene zadatke.

-          Profesionalizam. Za vodiča je izabran nemusliman. Ovim se dozvoljava korištenje usluga nemuslimana u islamskim projektima, ako su vrijedni i sposobni.

-          Oslanjanje na mlade osobe koji su kadri iznijeti postavljeni zadatak.

Hidžra kao historijski događaj je ostavio traga u ljudskoj povjesti i pokrenuo točak napretka u razvoju civilizacije. Pripreme za hidžru su primjer i pouka svim generacijama muslimana pa i nama. Ovim se treba okoristiti i ugraditi u našu životnu praksu.

 

Zvornik, 3. januar 2008.                                                                                                              Mustafa Muharemović     

 

U povodu ovogodišnje manifestacije “Kaimijini dani” izdati su “Sabrani tekstovi” Hifzije Suljkića. Ovo izdanje u 3 knjige je u prodaji. Djelo je podjeljeno u tri knjige: Prva knjiga je pod naslovom “Islamske teme i narodne poslovice” i ima ukupno 320 sranica, druga knjiga nosi naslov “Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini” na 570 stranica i treća knjiga “Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji” na  245 stranica.

Ovo djelo je veoma lijepo opremljeno i čini jednu cjelinu.

Izdavanjem ovih knjiga Medžlisa Islamske zajednice Zvornik želio se odužiti nekadašnjem zvorničkom imamu Hifziji ef. Suljkiću, a od zaborava sačuvati njegov dugogodišnji spisateljski rad i trud. Tekstovi u knjigama imaju široku univerzalnu kulturnu i znanstvenu vrijednost za sve ljubitelje pisane riječi, ali i za studente i znanstvene radnike. Knjige imaju poseban značaj za Zvorničane s obzirom da  dosta tekstova govori upravo o kulturi, tradiciji, običajima, spomenicima kulture i drugim vrijednostima Zvornika. Stoga ove knjige preporučujemo svim Zvorničanima, kako bi svojoj djeci ostavili spomen na svoj grad kakav je nekada bio.

Knjiga se može nabaviti u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice Zvornik, svim džamijama na području Medžlisa ili narudžbom na adresu: Medžlis Islamske zajednice Zvornik, Svetog Save bb 75400 Zvornik ili na E-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. ili Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.. Cijena jednog kompleta od tri knjige iznosi 75,00 KM (sedamdesetpetkonvertibilnihmaraka). U prilogu slijedi nekoliko tekstova iz ovog djela.

 

DIVIČKI SPLAVARI

Do Drugog svjetskog rata Drinom su plovile “lađe” i prevozile poljoprivredne proizvode zvorničkog kraja. Bile su to lađice dugačke i po dvadesetak, a široke 2,5 metara. Zvale su se “burinke”, a pošto su oblikom ličile na papuču neko ih je zvao i “papučare”. Na zadnjem dijelu imale su polukružni krov, ispod kojeg je bila koliba, vrlo prijatan i topao kutak za spavanje posade i sklonište od nevremena. Ispod kolibe bilo je ognjište, na kome se u zemljanom loncu kuhala hrana za posadu i pekao hljeb ispod sača ili peke.

Lađe su mogle da nose po 10 tona tereta. Prevozile su većinom suhe šljive, orahe i jabuke do ušća Drine u Savu, a odatle se roba željeznicom vozila u Brčko. Po povratku uz Drinu nisu uvijek išle prazne, pa su tako za vrijeme gradnje mostova u Bajnoj Bašti, Ljuboviji i Zvorniku uzvlačile uz Drinu po četiri tone gvozdene konstrukcije, natovarene u Šapcu. Matična luka bila im je Divič, gdje ih je bilo najviše. Brojne su današnje porodice u Diviču koje su se zanimale tom djelatnošću: Hadžiavdići, Musići, Softići, Aliefendići, Mahmutovići, Smajlovići i dr.

Brodogradilište im je bilo u Budišću (više Sakara). Posada lađe imala je četiri veslača i zapovjednika, koji je bio kormilar ili dumendžija. I danas se priča o izvanrednom ukusnom hljebu i jelu spremljenom na ognjištu lađe. Zvanje dumendžija bilo je vrlo cijenjeno, pa su divičke majke tepale svojoj djeci: “Bio ti majci dumendžija!”.

Lađa nije mogla ploviti uz Drinu veslanjem, nego se morala vući uz vodu. Tri veslača išla su obalom i vukla lađu konopcima. Četvrti veslač je dugačkom motkom odbijao lađu od obale da se ne nasuče. Dumendžija je kormanio i kako je ovo bio veoma težak i naporan posao, stoga nije čudo što je među lađarima postojala kletva, upućena onome kome se želi najveće zlo: “Dabogda lađu vukao!” Negdje oko 1930. godine divički splavari navratili su se u neku kafanu u Bosanskom Šamcu. U lokalu je bio i narodni pjevač, koji je pjevao uz šargiju (tamburu). On je odnekud znao da su ovi splavari iz Diviča pa je tanko i glasovito uz tamburu zapjevao stihove, koji su se po prvi put od njega čuli:

Oslovino visoka planino,
S tebe mi se šeher-Divič vidi
i u njemu do devet sokaka
u svakom po pet djevojaka.

Osim splavarenja Drinom, u Diviču su bila dva mlina na Drini. Prvi je bio vlasništvo hadži Redže Salihovića i Huse Čelibagića iz Kule. Drugi je bio hadži Bojića iz Diviča. Ovi objekti su sagrađeni iza I sv. rata, a prestali su da se koriste 1941. godine. I jedan i drugi mlin, mogao je samljeti 2500-3000 kg žita dnevno, a usluga je vršena za “ujam” – vrijednost u naturi. Mjesto ovih mlinova bilo je više današnjih brana (hidroelektrane), bliže lijevoj obali Drine.

Osim ovih mlinova Divičani su imali vodenica i na riječici Jošanici.

ŽENIDBENI OBIČAJI U ZVORNIKU

U pjesmi koja je nastala u Zvorniku pod naslovom “Đul–Hatema mlada“, veoma lijepo prikazana je ljepota zvorničke djevojke:
          
„Na Fetiji visokoj mahali
bijeli dvori berber Salih–age,
U njim’ raste Đul–Hatema mlada.
Ja kakva je vesela joj majka!
Vita stasa, a tanahna pasa,
Čelo joj je altun hamajlija,
Obrvice s mora pijavice,
Trepavice krila lastavice,
A dva oka, dva vrela studena,
Dva obraza,dva đula rumena,
Usta su joj kutija šećera,
Sitni zubi dizija bisera,
Vrijedne ruke šeher Banja Luke!

Iz teksta “Muslimanski ženidbeni običaji u Zvorniku i okolini”

Iznajmljujemo montažnu binu za sve vrste svečanosti. Pogodna za otvaranje džamija.

Normal 0 MicrosoftInternetExplorer4

Kroz primjere Musaova i Muhammedova a.s. života u vezi njihovih seoba pojavljuje se još jedna trajna dilema pred kojom se ljudi često nalaze. U suri Qasas je kazivanje o o Musau a.s. i spašavanju njegova naroda iz ropstva u kojem su bili pod faraonom. Nakon čega slijedi ajet “Oni govore: Ako s tobom budemo pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani.” (Qasas: 57.) U Meki je bilo arapa koji su shvatili istinitost poslanstva, ali su imali strah od posljedica tog čina, kao I Benu Israil u Egiptu, ali I mi danas. Iako su promjenjeni uvjeti života na zemlji od tog vremena u smislu tehničkog napretka ili društvenog sistema, etičke dileme su ostale, jer čovjek je samo čovjeka od Allaha stvoren sa vrlinama i mahanama. 

Da li za muslimana postoji ova dilema?

Primjeri Musova naroda i drugova Muhammeda a.s. nam pokazuju  da za nas ne bi trebala postojati ovo dvoumljnje.

Kazivanje o Musau a.s. I faraonu o suri Qasas nam objašnjavagdje se nalazi sigurnost, a gdje strah. Ajet je upućen savremenicima Muhammeda a.s. “Ako s tobom budemo pravi put slijedili…”

Jasno je da nisu poricali da se radi o pravom putu, ali su se bojali da će ih njihovi protivnici protjerati iz njihova rodnog grada. Među Kurejšijama je bilo onih koji su govorili “Mi dobro uviđamo istinu islama ako međutim, napustimo svojtu, izgubit ćemo uticaj na zemlji I drugi će nam ga oduzeti.”

Na historijskoj razini, u ovoj se primjedbi čuje glas mekanskih pagana. U trajnom smislu u teome se ogleda oklijevanje mnogih ljudi – neovisno o razdoblju, okolini, kada ljudi spoznaju istinu, ali se boje učiniti logičan korak jer bi posljedica toga mogla biti raskid sa njihovom društvenom sredinom. Oni ne poriču da je to Uputa, ali se boje da ih ljudi ne protjeraju. Zaboravljaju na Allaha, zaboravljaju da samo On čuva, da je samo On zaštitnik, da im sve zemaljske sile ne mogu naškoditi dok su u Allahovoj zaštiti, ali i da im sve zemaljske sile ne mogu pomoćiako ih Allah napusti.

Kako to postići? Alahova Uputa je okvir ispravnog života na zemlji. Ako se ona usvoji i provede provede, to je sreća, uspjeh i snaga na Zemlji i onosvjetska sreća.

Izbor je naš. Da li služenje Allahukoje predstavlja pravu sigurnost ili nesigurno ropstvo nekom ili nečemu drugom. Benu Israelćani su nakon izlaska iz Egipta zaboravili Allahovi pomoć i zaboravili da sloboda ima svoju cijenu, da emanaet od Allaha povjeren traži žrtvu. Međutim, oni nisu prihvatili obavezu i ne žele da daju žrtvu. Oni samo misle na svoju udobnost, pa traže više: „I kad ste rekli „O Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa; povrća i krastavaca i pšenice i leće i luka crvenog.“ (El-Bekare: 61)

Oni zaboraviše blagodati Allahove pa se okrenušesamo prohtjevima stomaka i prihvatiše tele za božanstvo. Oni u stvari prihvatiše materiju kao božanstvo. Takođe ne htjedoše nikakvu žrtvu podnijeti na putu slobode koja vodi u pobjedu na kazaše Musau a.s. „O Musa-rekoše oni- dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Maide:24)

Nakon toga ALLah dž.š. im je propisao da lutaju pustinjom 40 godina, dok nije odrasla nova generacija koja je ušla u ovaj grad.

Ovi ajeti su objavljeni u Medini, kada su muslimani nakon hidžre pored tamo prisutnih potomaka Israelćana trebali odrediti svoj put u Božijoj pokornosti.

Muslimani u Medini se lijepo smjestiše, ali svoje poglede upućuju u pravcu Meke. Njihova čežnja za Mekom stalno raste. Razmišljaju šta im je činiti. Nisu Meku napustili samovoljno,već pod pritiskom i razvijaju želju i ulažu trud da se vrate. Postavlja se pitanje i daje primjer kako to ostvariti i ispunititu želju i obaviti dužnost koja im je naložena u ime Boga dž.š. Politika Allahova poslanika i muslimana bila je usmjerena ka ovom cilju i na tom putu ulagali svoj trud dok Allahova istina nije postala nadmoćna. Oni nisu kao Israelćani kazali Poslaniku „Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite.“ Oni su po Božijim uputama i pod vođstvom Allahova poslanika radili na ostvarenju tih ciljeva.

Zajedno sa Poslanikom su pristupili gradnji džamije u Medini, u kojoj su duhovno jačali , u kojoj su sticali znanja, u kojoj su razvijali bratstvo, u kojoj su se dogovarali.

Muslimani u Medini izgradiše društvo i društvene odnose zasnovane na Uputi. Napisaše ustav u kojem su bili uređeni odnosi među različitim skupinama: po porijekli, po vjeri , po imetku... Tako uređeni odnosi su uz duhovnu snagu stečenu druženjem sa Allahovim poslanikom učinili da ova malobrojna skupina nakom osam godina ponovo uđe u Meku, učini je slobodnom od laži i oplemeni je Istinom. Ovo je učinjeno zahvaljujući shvatanju i saznanju da je dunjaluk ahiretska njiva, a da je slijeđenje Upute garancija tog uspjeha.

Nije se nikada desilo u povjesti čovječanstva da je neka zajednica slijedila Allahovu uputu, a da joj On nije podario snagu, moć i vlast na kraju puta da preuzme emanet hilafeta.

Zbog toga za nas ne bi trebalo biti dileme: Da li izabrati slijeđenje Allahova puta, ispravnog programa i njegova realizacija u društvenom životu. Konstatacija da postoji Bog ili Viša sila, ali to nije moderno, to nije aktuelno nije Pravi put. Ovakvo razmišljanje vodi nedaćama. Jasna je poruka Kur`ana: „A koliko smo Mi sela i gradova uništili čiji su stanovnici u životu objesni bili! Eno domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih, nama su ostali.“ Qasas: 58

Kao da smo mi opisani. Zato izaberimo Allahov program, njegovu realizaciju po primjeru medinske zajednice muslimana.

Medžlis islamske zajednice Zvornik, od početka povratka i rada u gradu Zvorniku, radi i djeluje u neuslovnim prostorijama.

Tema “Islamska zajednica Bosne i Hercegovine od 1945. do 1990.”, o kojoj se raspravlja u ovom radu, do sada je nedovoljno obrađena u našoj historijografiji. Vladajuća komunistička ideologija je vjeru i vjerske zajednice gurala na margine društvenog života. Isti odnos su imali i historičari, koji su pisali u ovom vremenu, pišući o vladajućoj partiji, razvoju radničke klase, samoupravljanju i drugim temama.

O historijskom razvoju, djelatnosti i položaju Islamske zajednice u ovom razdoblju se nešto više pisalo u zadnjih deset godina. Rad prof. dr. Mustafe Imamovića “Pregled razvitka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini” i “Reisu-l-ileme u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji “ Ferhata Šete nisu dovoljne za razumjevanje historijskog razvitka Islamske zajednice. Više podataka o ustavno-pravnom djelovanju Islamske zajednice nudi djelo “Ustavi Islamske zajednice” Muhameda Salkića. Zbog toga će u radu biti korišteni službeni izvještaji izvršnih organa Islamske zajednice i zapisnici sa zasjedanja Sabora.

Namjera ovog rada je da se pokuša prikazati položaj i djelovanje Islamske zajednice Bosne i Hercegovine u ovom vremenu i društvu koje joj nije bilo naklonjeno.

U prvom dijelu se prikazuju društveni i politički uvjeti i društvene promjene koje su bitno uticale na djelovanje Islamske zajednice.

Uticaj na djelovanje Islamske zajednice imao je društveni i politički položaj, te odnos vrha Islamske zajednice prema vlastima.

Razmatra se pravni položaj Islamske zajednice, zakoni koji su uticali na njenu djelatnost, zakonske promjene u ovom razdoblju, ali i provedba tih zakona.

U poglavlju o organizaciji Islamske zajednice razmatra se organizacioni razvoj, ustavne promjene, i izbor čelnih ljudi. Ovdje se raspravlja o izravnom uticaju vlasti na samu organizaciju Islamske zajednice i njeno prilagođavanje društvenim uvjetima.

U dijelu rada koji se odnosi na mektebsku nastavu i vjersku pouku, analizira se rad ovih institucija, ometanje državnih, školskih i drugih ustanova. Razmatrana je i organizacija ovog vida obrazovanja.

Rad Gazi Husrev-begove medrese i osnivanje Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, imali su poseban značaj za funkcionisanje Islamske zajednice. Zbog toga se posebno razmatra njihov rad i uticaj na razvoj Islamske zajednice.

Obnova i izgradnja vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini, nakon Drugog svjetskog rata je bio proces koji je trajao cijelo ovo razdoblje. U radu se iznose činjenice o toku ovog procesa i smetnjama u toku izgradnje i obnove.

Vakufska imovina je do 1945. bila osnovni izvor prihoda za djelatnost Islamske zajednice. U ovom radu se govori o sudbini vakufa nakon 1945., posljedice njegova uništavanja i pronalaženje novih izvora finansiranja.

U dijelu o vjerskim službenicima razmatra se obrazovna struktura, uzroci takve strukture i poboljšanja u ovom razdoblju. Analiziran je položaj imama i uticaj vlasti na položaj i djelatnost Ilmije.

Korištenje Islamske zajednice u vanjskoj politici Jugoslavije je tema posljednjeg dijela ovog rada.