PRAVA I DUŽNOSTI SUPRUŽNIKA

E’UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

EL-HAMDU LILLAHI RABBIL-‘ALEMIN. VES-SALATU VES-SELAMU ‘ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME’IN.

Neka je hvala Allahu dž.š. i neka je salavat i selam ne Njegovoga miljenika i poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i drugove- ashabe. Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi Džennet, a njihovim porodicama sabur- strpljivost.

Ovom prilikom ćemo se upoznati sa pravima i dužnostima supružnika. Poznato je da osobe lahko zapamte svoja prava, pa nas savjetujem da svi malo više pažnje posvetimo kada se bude govorilo o našim dužnostima, koje se svjesno ili nesvjesno slabije i teže pamte.

Kao što je čovjek spreman da u bilo kojoj zajednici reaguje kada su ugrožena njegova prava, isto bi trebao da bude svjestan činjenice, da kada prekoračuje granice svojih prava automatski zadire u prava drugih. Stoga naša prava koristimo samo da dozvoljenih granica, jer i Allah dž.š. u Kur' anu a.š. opominje i upozorava one koji prelaze granice svojih prava.

Prava muža

Muž, po islamskim propisima, ima pravo da na lijep i primjeren način upozori svoju suprugu:

- ako bez razloga i šerijatskog opravdanja zanemaruje islamske dužnosti, kao što su: namaz, post, zekat i slično;

Kada je u pitanju ovo pravo muža, on mora biti primjer redovnosti u praktikovanju osnovnih vjerskih dužnosti ostalim članovima svoje porodice.

- ako ne vrši svoje dužnosti koje je kao supruga i majka dužna izvršavati;

- ako zanemaruje ličnu higijenu, i ako tome ne polaže dovoljno pažnje;

- ako se ne oblači lijepo i pristojno, po normama islamskih propisa;

- ako mu vrijeđa ili ponižava roditelje, rodbinu i prijatelje.

Kao što supruga treba da poštuje roditelje, rodbinu i prijatelje svoga muža, i on je, isto tako obavezan da poštuje njene roditelje, rodbinu i prijatelje.

Dužnosti muža

Po šerijatskim propisima muž je u braku dužan:

- da unaprijed preda svojoj supruzi ugovoreni vjenčani dar;

- da vodi brigu o materijalnim potrebama supruge i domaćinstva;

Ako je čovjek jedini koji doprinosi materijalnom zbrinjavanju domaćinstva, supruga je u tom slučaju dužna da se više angažuje na vaspitavanju i odgajanju djece, te ostalim potrebama u kući.

- da se lijepo i uljudno odnosi prema svojoj supruzi, jer je to jedan od uslova za sretan i harmoničan brak;

- da čuva i poštuje autoritet žene;

- da učestvuje u pravilnom odgoju djece.

Prava žene

Žena, po islamskim propisima, u braku ima pravo:

- da samostalno raspolaže svojom imovinom;

Ono što žena naslijedi, dobije kao poklon ili stekne na bilo koji drugi halal način je njeno i samo njeno vlasništvo. To ne znači da je zabranjeno da ga troši za potrebe domaćinstva, a pogotovu ako je porodica slabijeg imovnog stanja.

- da sedmično jedanput posjeti svoje roditelje, ako žive u istom mjestu, a po potrebi i više puta, ako se s mužem drugačije ne dogovori;

- da godišnje najmanje jedanput posjeti bližu rodbinu kao što su: braća, sestre, amidže, tetke itd.;

- da se usavršava u nauci, naročito u porukama islama;

- da obavi hadž, ukoliko je dužna;

- da odbije poslušnost mužu, ako od nje zahtijeva da radi ono što je u suprotnosti sa šerijatskim propisima.

Ukoliko muž od supruge traži da učini nešto što je protiv šerijatskih propisa, kao što je služenje zabranjene hrane i pića i drugo, ona ima pravo odbiti mu poslušnost. Za eventualne nesporazume poslije takvog gesta muž bi bio u potpunosti odgovoran.

Dužnosti žene

Žena je  braku, po šerijatskim propisima, dužna:

- da čuva čast i dostojanstvo svoga muža;

- da izvršava obaveze prema mužu koje je kao supruga  dužna izvršavati;

- da čuva kuću i imetak svoga muža i da ga ne rasipa;

- da savjesno obavlja poslove koje ima kao žena i majka;

- da čuva, njeguje i učestvuje u odgoju djece.

Zajedničke dužnosti

Muž i žena, po islamskim propisima, imaju i zajedničke dužnosti:

- da od prvih bračnih dana njeguju međusobnu ljubav, poštovanje i razumijevanje;

- da svojoj djeci dadnu lijepa, islamska imena;

- da učestvuju u odgajanju i obrazovanju djece;

- da vode računa o svojim bračnim obavezama;

- da tokom čitavog bračnog života čuvaju i njeguju porodičnu intimu i toplinu;

- da zajednički, prema mogućnostima učestvuju u kućenju i materijalnom zbrinjavanju domaćinstva.

I na kraju, pozivam sve osobe koje žive u braku da se više okrenu svojim obavezama, jer vrlo često izostavljamo iste. Neka Allah dž.š. podari svima nama lijep i dug život, obilnu i halal nafaku i čestit porod. Amin!

Hariz ef. Pašić

Veoma prisutna navika kod nas  je zakletva.

Zaklinjanje  čujemo, nerijetko čak i iz usta dobrih vjernika, zakletve kao što su ”majke mi”, ”Kur`ana mi ”, ”života mi ” itd. Ljudi više i ne primjećuju koliko zakletve ne koriste. Nismo ni svjesni koliko jedna ovakva, na prvi pogled bezazlena zakletva predstavlja grijeh, jer čovjek, zakljinjući se nečim drugim osim Allaha, izjednačava to sa Allahom. Zakletva nečim drugim osim Allaha predstavlja mali širk. A znamo da je širk obožavanje nečeg drugog mimo Allaha i on izvodi čovjeka iz vjere.

Rekao je Poslanik s.a.v.s. :”Ko se zakune drugim a ne Allahom, pripisao je Allahu duga (učinio širk)”,(Ahmed, sahih), te ”Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima, a ko hoće da se zakune, neka se zakune Allahom ili neka šuti.”(muttefekun alejhi).

Također nije dobro da se vjernik često zaklinje Uzvišenim Allahom, iako je to jedina dozvoljena zakletva, treba je koristiti samo u krajnjem slučaju, jer vjernik je taj koji u svakoj prilici govori istinu i nije potrebno da istinitost svojih riječi dokazuje zakletvom.

U šerijatskim tekstovima nalazimo tri vrste zakletve za koje se vežu određeni propisi:

Prva je:

Jemin-i lagv, ili brzopleta zakletva. Ova zakletva se odnosi na ono na što se čovjek zakune ne namjerno bez razmišljanja, ne želeći u stvarnosti da se zakune ali iz običaja često koristi zakletvu. Kao na primjer da kaže ''ne tako mi Allaha'' ili '' da kunem se Allahom'' i tome slično. Također ova zakletva se odnosi, da se čovjek zakune na nešto što misli da je istina a u stvarnosti nije tako.

Onaj ko se zakune na ovaj način, niti je grješan niti je obavezan da učini keffaret (iskup za krivokletstvo), a dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja: « Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite...» (El-Bekare, 225).

Druga vrsta zakletve je:

Jemin-i gamus, odnosno lažna zakletva. To znači da se čovjek potpuno svjesno i bez ikakve prisile, zaklinje Allahom ili Njegovim imenima i svojstvima, na nešto što je u potpunosti svjestan i ubjeđen da je laž, kako bi pribavio određenu dunjalučku korist ili postigao određeni cilj. Još se naziva i šehadetuz-zur ili lažno svjedočenje.

Ovakva vrsta zakletve spada u velike grijehe. Rekao je Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Abdullah b. Amr r.a.: ''U velike grijehe spada: širk, neposlušnost roditeljima, ubistvo i lažna zakletva ''. (Buhari br.6675, Tirmizi br.3021).

Od Ebu Umame r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ko zakletvom oduzme nešto od prava muslimana, Allah ga je obavezao vatrom i zabranio mu ulazak u džennet...'' (Muslim br.137, Ibn Madže br. 2324).

Od Abdullaha b. Mes'uda r.a se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ko se zakune lažnom zakletvom preko koje će zakinuti pravo i imetak muslimana, takav će Allaha sresti a On će na njega biti srdit''. (Buhari, br. 6676, Muslim, br.138)

Nema sumnje da je lažno zaklinjanje haram kako se da zaključiti iz navedenih hadisa. Međutim, ponekad je dozvoljeno da se čovjek zakune lažno kako bi sačuvao život ili čast muslimana, ili ostvario kolektivnu korist za muslimane. Tako na primjer ukoliko neko od muslimana bude upitan od strane nekog zločinca o drugom muslimanu, prvo treba da koristi tevriju (vrsta dozvoljene obmane), a ukoliko mu ne uspije, neka se istinski lažno zakune  i za to neće snositi odgovornost inšallah. Dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja, gdje se oslobađa odgovornosti ona osoba koja pod prisilom počini kufr: «Onoga ko zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna...» (Nahl, 106). Sigurno je da je lažna zakletva manji grijeh od kufra, pa ako za njega pod prisilom čovjek neće biti odgovoran, preče je da ne bude odgovoran za lažnu zakletvu u ovakvoj situaciji. Što se tiče tevrije u vezi lažne zakletve, o njoj se prenosi slijedeća predaja: Od Suvejda b. Hanzale se prenosi da je rekao:

'' Krenuli smo želeći da se pridružimo Allahovom Poslaniku s.a.v.s. a sa nama je bio Vail b. Hudžr r.a. koga su prepoznali i uhvatili njegovi neprijatelji. Tražili su od nas da se zakunemo(da je od nas), pa sam se ja zakleo da mi je on brat. Spomenu sam to Allahovom Poslaniku s.a.v.s. pa mi je rekao: ''Istinu si rekao, musliman je brat muslimanu''. (Ebu Davud br.3070, Ibn Madže br. 2119. Albani ga je ocijenio ispravnim).

POSTOJI LI KEFFARET-ISKUP ZA OVU ZAKLETVU, ILI PORED POKAJANJA ČOVJEK NIJE DUŽAN DA UČINI NIŠTA DRUGO?

Po ovom pitanju postoje dva poznata mišljenja. Prvo mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka Hanefijskog, Malikijskog i Hanbelijskog mezheba, koji kažu da je počiniocu lažne zakletve obaveza iskreno pokajanje i da za nju nema iskupa.

Dokaz im je između ostalog predaja od Ibn Mesu'da r.a. da je rekao: ''U grijehe za koje ne postoji iskup smo ubrajali lažnu zakletvu. Upitaše ga: Šta je lažna zakletva?, a on odgovori: Da se čovjek lažno zakune i na takav način od svoga brata zakine njegov imetak ''. (Bejheki 10/37, sa dobrim lancem prenosilaca). Nije  poznato da je neko od ashaba rekao suprotno govoru Ibn Mes'uda.

Također u prilog ovom mišljenju ide i činjenica, da ni za ostale velike grijehe, poput krađe, zinaluka, pijenje alkohola itd., nema iskupa, pa tako ni za nju.

Drugo mišljenje zastupaju pravnici Šafijskog mezheba i rivajet od Imama Ahmeda, da  za lažnu zakletvu ima iskup.

Prvo mišljenje je prioritetnije iz razloga što lažna zakletva u stvarnosti i nije zakletva, jer je istinska zakletva za koju postoji kefaret šerijatski dozvoljena, dok je lažna zakletva veliki grijeh koga šerijat nikako nije dozvolio, tako da je razlika među njima velika. U prilog ovog mišljenja ide i činjenica da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao onom bračnom paru kada je čovjek optužio ženu za zinaluk, pa su se oboje kleli da su u pravu i da istinu govore: '' Allah dobro zna da jedno od vas dvoje laže, pa ima li ko od vas da se pokaje? '' (Buhari, br. 5311). Iz ovog hadisa je vidljivo da im Poslanik s.a.v.s. nije naredio da se za lažnu zakletvu iskupi onaj ko je lažov, što bi on, da je bilo nužno sigurno učinio, jer nije dozvoljeno odgoditi objašnjenje vjerskog propisa, kada se za to ukaže potreba.

I treća zakletva je:

Jemin-i mun'akid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup.

Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune određeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a neki na ono u čemu se zaklinje.

Uvjeti koji se odnose na osobu koja se zaklinje su:

1-šerijatska punoljetnost

2-potpuna pamet, odnosno da je osoba normalna

3-islam, odnosno da je ta osoba musliman (kod Hanefija i Malikija)

4-izgovaranje zakletve jezikom, tako da se zakletvom ne računa ono što bi čovjek pomislio u sebi sve dok to ne izgovori. (osim kod nekih Malikija).

5-čvrsta namjera da se zakletva izgovori i ispuni,

6-lični odabir, tako da se ne računa zakletva onog ko pogriješi ili na zakletvu bude natjeran (osim kod Hanefija)

Uvjeti koji su vezani za ono za što se čovjek kune:

1-da se zakletva odnosi na nešto što je vezano za budućnost

2-da ono na što se čovjek zaklinje bude realno moguće da se učini

Uvjeti vezani za jezičko formulisanje zakletve i njen izgovor:

1-da zakletva bude sa Allahom i Njegovim imenima ili svojstvima, a ne stvorenjima

2-da prilikom zaklinjanja ne bude pauze između zakletve i onoga u šta se čovjek kune

(na primjer, ako kaže tako mi Allaha, a zatim napravi dužu pauzu a zatim kaže: uradiću to i to, to se ne računa validnom zakletvom)

3-da na kraju svoje zakletve ne kaže inšalllah-ako bog da, jer će na takav način anulirati obavezu ispunjenja zakletve

PROPIS ISPUNJENJA ILI KRŠENJA OBEĆANE ZAKLETVE:

Ima nekoliko situacija vezanih za ovu vrstu zakletve(munakid):

1-ko se zakune da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, nema razilaženja da mu je obaveza da je ispuni.

2-ko se zakune da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza mu je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi.

3-da se zakune da će izvršiti nešto što je mustehab-pohvalno, ili da će ostaviti nešto što je mekruh-pokuđeno. Na primjer da kaže: tako mi Allaha klanjati ću sunnete od podne namaza. U ovom slučaju, bolje je da ispuni svoju zakletvu, a pokuđeno je prekršiti istu, dok neki kažu da ju je obavezno ispuniti i da ju je haram prekršiti, zbog riječi Allaha u prijevodu značrnja: « i čuvajte svoje zakletve» (Maide 89).

4-ako se zakune da će uraditi mekruh ili da će ostaviti mustehab, lijepo bi bilo da prekrši zakletvu i da se za nju iskupi, zbog riječi Poslanika s.a.v.s.:

''Ko se zakune da će nešto uraditi pa nakon te zakletve vidi da je nešto drugo bolje od onoga na što se je zakleo, neka prekrši svoju zakletvu i neka uradi ono što vidi da je bolje ''. (Muslim br.1650, Tirmizi br. 1530).

Od ove vrste je i zakletva Ebu Bekra r.a. kada se je zakleo da više neće udjeljivati sadaku Mistahu r.a., koji je bio od učesnika potvore na Aišu r.a., pa je Allah objavio ajete koji u prijevodu znače: «Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe...» (Nur, 22). (Hadis u kojem se spominje ovaj događaj bilježe Buhari br. 4759 i Muslim br. 2770).

''IZDVAJANJE'' (EL-ISTISNA) U ZAKLETVI:

Izdvajanje u zakletvi znači da se čovjek Allahom zakune da će nešto učiniti na primjer, i odmah nakon zakletve kaže inšallah-ako bog da, ili ako Allah htjedne, ili ako mi Allah pomogne, i tome slično.

Ukoliko se ova riječ doda odmah nakon izgovorene zakletve, ona poništava obavezu izvršenja zakletve pa osoba nije obavezna da ispuni ono na što se je zaklela, i nema iskupa ako je prekrši. Neki čak prenose i idžma po ovom pitanju. (Mugni 11/226, Fethul-Bari 11/602). Dokaz su riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. da je rekao: ''Ko izgovori svoju zakletvu a zatim kaže inšallah, ne može je prekršiti''.

(Tirmizi br.1532, Ibn Madže br.2104. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva br.2570)

Da bi se na ovakav način poništila zakletva, potrebi su slijedeći uvjeti:

1-da se riječi: ako Allah da, izgovore odmah nakon zakletve

2-da to izgovori jezikom, a ne samo da nijeti srcem

3-da mu je namjera da učini izdvajanje(el-istisna) a ne nešto drugo, premda nije uvjet da to nijeti od samog početka, već je može dodati i na kraju.

4-nema smetnje da se ovo izdvajanje kaže prije ili poslije zakletve.

Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur'ana, sunneta i idžma'a islamskih učenjaka. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: «Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti...» (El-Maide, 89.)

Prekršitelj zakletve ima pravo da bira između prve tri ponude (da nahrani deset siromaha, da ih obuče ili da oslobodi roba), a ako ne može ništa od ponuđenog, onda će postiti tri dana. Nije mu dozvoljeno da posti odmah, odnosno prije nego što pokuša ponuđeno, po idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka.

Trebamo obratiti paznju na davanje zakletvi jer uzimamo Allahove ime kod istih!NE uzimajmo  Njegovo Uzviseno ime za svako djelo koje izvrsavamo...Kada se zakunemo gledajmo da i izvrsimo svoju zakletvu!

Muhamed Krajinović

E’UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

EL-HAMDU LILLAHI RABBIL-‘ALEMIN. VES-SALATU VES-SELAMU ‘ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME’IN.

Neka je hvala Allahu dž.š. i neka je salavat i selam na Njegovoga miljenika i poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i drugove- ashabe. Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi Džennet, a njihovim porodicama sabur- strpljivost.

Na samom početku donosim Vam jednu od mnogobrojnih definicija islamskoga braka. Rahmetli hafiz Abdulah Bušatlić definiše brak na sljedeći način: “Brak je jedna sveta veza i ugovor koji sklapaju među sobom muškarac i žena na neizvjesno vrijeme, u čvrstom uvjerenju, da će oboje u ljubavi i braku živjeti i sebi potomstvo izroditi i odgojiti, i tako svoj život produžiti.”

Iz ove defiicije se vidi da je brak sveta veza koju oboje supružnika moraju čuvati i jačati. Zatim to je ugovor pa se strane koje pristanu na ugovor moraju pridržavati obaveza koje iz tog ugovora proisteknu. Brak se može sklopiti samo među ljudskim bićima suprotnoga spola, pa su svi drugi oblici zajedničkog života zabranjeni.

Brak se sklapa na neodređeno vrijeme pa je svaki oblik braka do određenog vremena po šerijatu zabranjen, što znači da se brak sklapa s uvjerenjem i namjerom da se u tom braku ostane do kraja života, ako se ne desi nešto što bi opravdalo ili strogo zahtijevalo raskid bračne zajednice, kao što je prevara, uskraćivaje osnovnih uvjeta za život itd.

Obaveza svakog bračnog druga je rađanje potomstva, pa je strogo zabranjeno namjerno odustajanje od rađanja djece. U ovo ne spadaju osobe koje zbog zdravstvenih ili nekih drugih, opravdanih razloga nemaju djece, a mi i ovom prilikom molimo dragog Boga da im podari poroda.

Obzirom da je brak veoma ozbiljna i nadasve važna institucija u društvu, sasvim je normalno, opravdano i poželjno da se osobe prije stupanja u brak dogovaraju i planiraju svoj zajednički život. Onima koji žele da imaju skladan život u braku preporučuje se da za svog bračnog druga uzimaju osobe koje su  pokorne Allahu dž.š. i koje su svjesne Njegovog prisustva i odgovornosti za djela.

Dozvoljeno pripremanje za brak ili ašikovanje podrazumijeva ispitivanje želja, namjera, potreba i planova osobe koja nam se dopada. Ako nam takva osoba odgovara za budući život preporučuje se zaruka, a kasnije i brak. Svo vrijeme ašikovanja osobe ne smiju imati fizičkih kontakata, jer bi u slučaju odnosa prije braka učinile grijeh koji se može iskupiti samo sa 100 udaraca bičem i to rukom osobe koja ne smije pokazivati samilost prema njima pri izvršavanju ove Božije naredbe. Ono što je jedan dio naše omladine pokupio iz neislamskih kultura, a vezano je za odijevanje i ukrašavanje ima samo vrijednost u očima onih koji bračnu zajednicu ne shvataju kako treba. Navešću Vam primjer nekoliko osoba koje i pored toga što ašikuju ili se zabavljaju sa osobama koje na sebi imaju manje materijala nego što je potrebno da se napravi jedan dobar ceker ili ceger za pijacu kažu: “To je dok sam mlad, a kad budem u planu ženiti se ja ću tražiti osobu koje će mi moći odgojiti dijete kako treba.” Nagi ili nepokriveni stomaci i leđa ne trebaju biti aduti djevojaka ako za svog bračnog druga žele iskrene, poštene i vrijedne ljude. To je samo dobar način da obole bubrezi i drugi organi. Kad vam neko donese dvije iste čokolade, jednu zavijenu, tj. skrivenu u šarenu foliju, a drugu sa napola isjeckanim omotom kroz koji se vidi i sam sadržaj, velikoj većini će biti zanimljivija ona što je zamotana. Tako i ona osoba koja pokaže sve svoje ukrase brzo postane nezanimljiva, da ne kažem dosadna onome kome ih otkriva. Mnogi naši momci slidedeći kulturu koja nije islamska ukrašavaju se na jedan ratrogradan i neislamski način. Ovom prilikom cu podijeliti sa Vama jedan slučaj koji mi se desio prošle godine. Naime, na putu od Zvornika prema Sapni, stižem jednog svoga prijatelja iz Zaseoka. Poznam ga i stanem, s namjerom da ga povezem do Sapne. Nakon selama, ispriča mi da je pošao ošišati se. Vidim kosa mu kratka, pa mu velim da možda i nema potrebe za šišanjem. Objasnio mi je da je nešto farbao, pa pošto je bilo tijesno umazao je kosu tom farbom koja se nije mogla oprati. Velim mu kroz šalu da je to sad, što mladi kažu, IN ili u modi, a on mi reče da to nije za njega. Šta želim da kažem? Ako momci misle da su njihovi aduti išarane kose ili kao sito izbušene uši, grdno se varaju. Takve zetove baš i ne žele roditelji naših djevojaka. Ovo čega se želio riješiti moj ahbab, a to je farba, mnogi trče da je nalijepe na svoju, vrlo često od tih farbi i drugih preparata razrijeđenu kosu.

Brak može biti naređen, preporučen, pokuđen i zabranjen.

Brak je trogo naređen osobama koje ispunjavaju sljedeće uvjete: das u zdravi, imućni, sigurni da se ne mogu suzdržati od grijeha i vanbračnog života.

Vadžib je, ili drugostepena dužnost, oženiti se osobi koja ima navedene uvjete, te ima strah ali ne i potpunu sigurnost da će, ako se ne oženi, počiniti grijeh.

Sunet je stupiti u brak onim osobama koje mogu materijalno izdržavati svoju porodicu, potpuno su zdravi i ispunjavaju sve druge uvjete, ali su isto tako i sigurni da ako se ne ožene neće počiniti blud. Takve osobe stupajući u brak izvršavaju sunnet Muhammeda a.s., koji je rekao: “Brak je moj sunnet ( praksa ), pa ko se ne pridražava mog sunneta on i ne pripada meni.” ( Buhari )

Haram je ili strogo zabranjeno stupiti u brak onim licima koja ne ispunjavaju uvjete za brak kao što su: nemogućnost osiguravanja nabm9eunovnijih materijanih potreba domacinstva, potpuna spolna bolest.

Mekruh ili pokuđeno je stupiti u brak osobi koja ima sve potrebne uvjete za brak, ali je po svojoj prirodi škrt da bi normalno izdržavao svoju porodicu ili nedovoljno zainteresovan za bračni, intimni odnos.

Oni koji planiraju zasnovati bračnu zajednicu ne smiju biti u međusobnom srodstvu po krvi, mlijeku niti tazbinstvu.. Ako neka žena podoji dijete  do njegove dvije godine on postaje brat ili sestra po mlijeku svoj njenoj djeci. Ono šro je zabranjeno po krvnom srodstvu zabranjeno je i po mlijeku, kaže se u jednom hadisu Allahova poslanika Muhammeda a.s.

Ako je žena bila udata ne smije stupiti u bračnu zajednicu sa drugim muškarcem 3 mjeseca i deset dana nakon rastave, četiri mjeseca i deset dana nakon smrti muža i do porođaja ako je trudna. Ako bi to učinila prije isteka ovih vremena takav odnos bi bio blud.

U brak može stupiti po šerijatu punoljetna osoba, a to je ona koja je pokazala znake spolne zrelosti. Nijedno od budućih supružnika ne smije biti prisiljeno na brak, pa bi u slučaju prisile brak bio ništavan. Prilikom šerijatskog vjenčanja supružnici će izjaviti da slobodno, voljno i bez ičije prisile prihvataju brak sa tom osobom. Ukoliko ne znaju govoriti to će iskazati pismeno ili išatretom koji će biti protumačen kao znak pristanka. Vjenčanje se obavlja pred svjedocima i to pred dva muškarca ili jednim  muškarcem i dvije žene. Svjedoci moraju biti punoljetni i poznati kao pošteni ljudi.

Također je obaveza muža da preda ženi vjenčani dar i da pristine na dogovoreni mehr- materijalno obeštećenje koje bi bio dužan isplatiti ženi u slučaju rastave braka njegovom krivicom.

Hariz ef. Pašić

PODRINJSKA MEDRESA U ZVORNIKU

Uvod

E’UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

EL-HAMDU LILLAHI RABBIL-‘ALEMIN. VES-SALATU VES-SELAMU ‘ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME’IN.

Neka je hvala Allahu dž.š. i neka je salavat i selam ne Njegovoga miljenika i poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i drugove- ashabe. Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi Džennet, a njihovim porodicama sabur- strpljivost. Neka svjetlo znanja obasja muslimane na cijelome svijetu.

Tema ovoga rada je “Podrinjska medresa u Zvorniku”. Na početku ću se osvrnuti na početke obrazovanja u islamu, zatim u Osmanskoj Carevini, te u našim krajevima. U glavnom dijelu ću iznijeti podatke o historijatu, muderrisima, programu i imovini Podrinjske medrese. O ovoj medresi nije se puno pisalo u bosanskohercegovačkoj literature, pa ću se poslužiti prvenstveno ”Sabranim djelima”, rahmetli Hifzije Suljkića, nekadašnjeg zvorničkog imama, zatim  djelom ”Arapsko- islamske znanosti i glavne škole od XV do XVII vijeka“, dr. Omera Nakičevića. Neke podatke preuzeću iz djela „Šerijatsko pravo i nauka šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XX stoljeća“, dr. Enesa Durmiševića i dr.

Uz Allahovu dž.š. pomoć  govorimo na temu pravednosti u vremenu sve veće nepravde među ljudima i u kojem pravednost i pravda postaju misaonim imenicama.
Pravednost je riječ koja ima širok spektar značenja i ona označava: jednakost, ravnopravnost, iskrenost, umjerenost  i davanje pripadajućih prava svakome.
Podsjecam sebe i vas da se bojimo samo Uzvisenog Allaha i da znamo da je On naredio opcu pravednost i da On voli pravedne. Pravednost, to je umjerenost u svim stvarima, a pravda je svojstvo koje zahtijeva čuvanje od svega sto narusava covjecnost, ljudskost, karakter, obraz. Poslanik, a.s., je rekao: "Pravedni ce biti kod Allah a na mimberima od svjetlosti. To su oni koji su bili pravedni u svojim presudama, odlukama prema svojim porodicama i u onome sto im je na upravu povjereno." (Muslim)

Pravednost bi trebala da postoji izmeðu čovjeka kao razumnog bića, kojem je data Objava i Allaha dž.š. kao Stvoritelja i svih stvorenja. Vjernik strogo vodi računa o pravu: Allaha, dž.š., u pogledu izvršavanja propisanih ibadeta i ne približavanja haramima i sumnjivim stvarima, pravu svoje duše i tijela, pravu članova njegove porodice, pravu podreðenih i nadreðenih, uže i šire zajednice, pravu sredine i prirode u kojima živi i tako dalje. Vjernik se trudi da u svakoj situaciji bude pravedan i da ne ugrožava prava drugih ljudi i stvorenja, na račun svojih prava, ali da se bori i za vlastita prava.
Kaže Allah dž.š. u 90. ajetu Sure En-Nahla:
"Allah nareðuje: pravednost, dobročinstvo i udjeljivanje bližnjima, a zabranjuje: razvrat, sve što je odvratno i nasilje! On vas savjetuje, da bi pouku primili." (Suretu En-Nahl: 90.)
U citiranom ajetu Allah, dž.š., nareðuje tri pohvalna i zabranjuje tri pokuðena svojstva. Na prvom mjestu nareðuje «El-Adl» (Pravednost), što ovoj vrlini vjernika daje posebnu dimenziju i važnost.
Za citirani ajet, Abdullah bin Mes'ud, r.a., je rekao: «To je najuniverzalniji ajet u Kur'anu, u pogledu animiranja na dobro i odvraćanja od zla.»
Kur'an, Allahova, dž.š., Objava u koju nema sumnje, Uputa svjetovima i nenadmašan govor, ljudima daje recepturu sretnog življenja i on trasira put u izgradnji društva, na principima pravednosti, koja podrazumijeva garantiranje prava svakog njegovog člana, bez obzira na rasu i socijalni status.Mjesto pravednih u islamu veliko je i znacajno. A nagrada za nju je kod Allaha ogromna (velika). Prema Kur'anu i Sunnetu, imamo vise vrsta pravde i svako je duzan drzati se pravednosti u skladu sa svojom odgovornosti u zivotu. Vladar je duzan biti pravedan prema svojim podanicima. Uzviseni Allah kaze: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve čuje i vidi." (En-Nisa, 58)

A Vjerovjesnik je rekao: "Sedmericu ce Allah staviti u svoj hlad onoga dana kada drugog hlada ne bude bilo", spomenuvsi medju njima pravednog vladara - vodju. A sudija je duzan biti pravedan u svojim presudama, jer Uzviseni Allah kaze: „I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim..." (El-Maide, 49)

I kaze Uzviseni Allah: „O Davude, Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta..." (Sa`d, 26)

Poslanik je rekao: „Tri su vrste sudija: Dvojica ce u vatru a jedan u dzennet: Covjek koji je spoznao istinu i po njoj sudio on ce u Dzennet. Covjek koji je spoznao istinu ali nije po njoj sudio, vec je nepravedne presude donosio-on ce u vatru; i covjek koji nije spoznao istinu pa je ljudima iz neznanja sudio i on ce u vatru."

Poslanik, a.s., je rekao: „Kada sudija sudi, pa se potrudi i istinu pogodi imat ce dvije nagrade. A kad sudi i potrudi se a ipak pogrijesi imat ce jednu nagradu." (Mutekun alejhi)

Allah, dž.š., nareðuje pravednost, koja podrazumijeva potpunu jednakost i ne davanje prednosti, koja se bazira na: rodbinskim, staleškim ili drugim principima.

Pravednost kao pohvalna i neophodna osobina ističe se na mnogo mjesta u Kur'anu, a i Poslanik, s.a.v.s., u brojnim hadisima insistira na uspostavljanju tog svojstva meðu ljudima. Zahtjevima Kur'ana i sunneta će se udovoljiti ukoliko se pravednost iskazuje u svim prilikama i prema svakome, pa i prema neprijatelju.
Kaže Allah dž.š. u 8. ajetu Sure Al-Maide:
''O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite; to je najbliže bogobojaznosti i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što radite!'' (Suretu El-Maide: 8)
Dakle, čak ni mržnja koja se ponekad osjeća prema nekim ljudima, ne smije biti razlogom naše nepravednosti prema njima. Stoga Allah, dž.š., insistira na pravednosti kao potvrdi naše bogobojaznosti, pa kaže: "إِعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَى" «Pravedni budite; to je najbliže bogobojaznosti.»
Allah, dž.š., u citiranom ajetu nareðuje pravednost, bez obzira o kome se radilo i zabranjuje nam da budemo nepravedni, makar mrzili onoga sa kime smo u sporu, što znači, da ne smijemo biti nepravedni makar nam suprotna strana bila i neprijateljska. Kako je lijep naš islam i kako su uzvišeni njegovi propisi, a oni su takvi, jer dolaze od Stvoritelja Svjetova, Koji je uspostavio red na Zemlji i od ljudi traži da taj red čuvaju!?

Roditelj je duzan biti pravedan svojoj djeci kako u davanju tako i u svemu drugom i ne smije jednima davati a druge zaboravljati, radilo se o muskoj ili zenskoj djeci. Posebno je vazno da roditelji budu pravedni u pogledu odgoja i vaspitanja djece. Odgoja u duhu islama. Da oni, roditelji nauce njih djecu, da budu dobri muslimani i pravedni ljudi, korisni clanovi svoje porodice, zajednice i domovine.

Uzviseni Allah poziva i podjseca: "Ja ejjuhellezine amenu ku enfusekum veehliikum naren..." - "O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice cuvajte od vatre cije ce gorivo ljudi i kamenje biti..." (Et-Tahirim, 6)

Allahov Poslanik Muhammed a.s., je najbolje definisao aspekte pravde roditelja u odnosu na djecu, kada je rekao: -"Da mu (roditelji) da(ju) lijepo ime, da ga lijepo (u duhu islama) odgoji(e), da ga poduci pismenosti, plivanju i ratnim vjestinama, da ga izdrzava imovinom zaradzenom na dozvoljen (halal) nacin, i da ga ozeni, odnosno, ako je kcerka, uda, kada dodze vrijeme za to." (Hakim)

U drugom hadisu Poslanik a.s., kaze: „Eddibu evladekum‚ ala selasi hisalin hubbi nebbijikum ve hubbi ehli bejtihi ve kiraetil kur'ani." - „Odgajajte svoju djecu u znaku tri svojstva: da vole vaseg Polsanika, da vole njegovu porodicu i da vole uciti Kur'an"

Dakle, pravdan je onaj roditelj koji odgoji i (po)uci svoju djecu, vjerovanju u temeljne istine vjere, izvrsavanju islamskih duznosti, lijepom moralu i etici. Nepravedan je, neka zna, svaki onaj roditelj koji sve ovo zapostavlja u odnosu na razne aktivitete, neke treninge ili nedaj Boze, koji sebi dozvoljava takav luksuz, da ih ulici i losem drustvu prepusta, njihovom zavodjenju i nemoralu.

Muz je takodze duzan da pravedno, humano i s razumijevanjem postupa prema svojoj suprugi o cemu govori slijedeci ajet: „S njima lijepo živite!" (En- Nisa, 19) Musliman je duzan i biti pravican i kada govori. Uzviseni Allah kaze: "I kada govorite, pravo govorite, pa makar se ticalo i srodnika..." (El-En'nam, 152) Hoce se, ovdje, reci, kada govorite o necemu, budite pravedni i ne grijesite. Naprotiv, recite istinu pa makar bila i gorka, bez obzira o kome se radi. Uzviseni Allah kaze: "O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!" (El- Ma`ida, 8) I, kaze: „O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan..." (En-Nisa, 135)

Uzviseni Allah naredzuje pravednost u djelima i rijecima i prema sebi i prema drugima. Naredzuje  svakome u svakom vremenu i situaciji. Musliman je duzan biti pravedan i prema svojim neprijateljima. Uzviseni kaze: "...I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Casnom hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijaueljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava..." (El-Ma`ida, 2)

I kaze: "... Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti..." (El-Maida, 8)

To jeste, neka vas mrznja prema nekome covjeku ili nekome narodu nikako ne navede da pravednost ostavite jer pravednost je obavezna svakome i u svakoj situaciji. Na pravdi pocivaju nebesa i zemlja i ona je draga svakom zivom bicu. Pomocu nje se ustrojava i uredjuju interesi i sa njom su ljudi sigurni za svoje imetke, zivote i cast. Allah je pravdu naredio i u odmazdi pa se tako prestupnik kaznjava prema svome prestupu, bez ikakvog dodavanja, Uzviseni kaze: „Nepravda se moze uzvratiti istom mjerom." (Es-Sura, 40)

I kaze: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno..." (En-Nahl, 126)

I kaze Uzviseni: „Eto tako! A onome ko istom mjerom uzvrati za učinjeno zlo, i kome opet nepravda bude učinjena, Allah će, sigurno, pomoći. - Allah je onaj koji grijehe poništava i koji ih prašta." (El-Hadzdz, 60)

Ovo je nasa vjera, vjera koja se u svim njenim odredbama i propisima temelji na pravdi, pa bi i mi trebali takvi biti. Uzviseni kaze: „Rijeci Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde!" (El-En'àm, 115)

Nasa je vjera istinita u svojim vijestima (informacijama) i pravedna u svojim odredbama. Ne odobrava nepravdu tiraniju i nije pristrasna ni prema kome. Uistinu je vjera koja posjeduje ovakve osobine podobna za svako vrijeme i za svako mjesto!  Kaze Uzvise Allah: „...To je prava vjera, ali većina ljudi to nezna..." (Er-Rum, 30) Zato kaze Uzviseni u istom ovom ajetu: „Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu..."

Mi imamo sreću i blagodat, da zivimo u vjeri jedino ispravnoj i kod Svevisnjeg Allaha priznatoj. Zato, zahvaljujmo Allahu na tim blagodatima, koristimo ih i zivimo islam u nasim zivotima, djelima, porodici, zajednici.

Budimo od onih koji su pravedni i koji od drugih traže pravednost i pravdu! Predanjačimo u dobru i pripremajmo se za polaganje računa na Sudnjem danu, kada će pravedni vjernici biti uzdignutih glava i na prijestoljima od nura, dok će nepravedni biti pognutih glava i zabrinuti za svoj svršetak! Budimo od onih koji se ne plaše istine i pravde i koji uspostavljaju red na Zemlji!

Muhamed krajinović

PORODICA U ISLAMU

E’UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

EL-HAMDU LILLAHI RABBIL-‘ALEMIN. VES-SALATU VES-SELAMU ‘ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME’IN.

Neka je hvala Allahu dž.š. i neka je salavat i selam ne Njegovoga miljenika i poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i drugove- ashabe. Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi Džennet, a njihovim porodicama sabur- strpljivost.

Danas ćemo ako Bog da kazati nekoliko riječi o islamskom braku i potrebi bračnoga života.

Porodica predstavlja najvažniju kariku svakoga društva i od toga kako će porodica odgajati svoje članove zavisi i karakter društva.

Uzvišeni Allah dž. š. poziva na brak riječima:

“Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati.  Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” ( En- Nur, 32. )

Muhammed a.s. upozorava one koji izostavljaju brak bez valjanog razloga da ne pripadaju njegovom ummetu. Prenosi se od Enesa r. a. da se skupina ashaba Vjerovjesnika a.s. raspitivala kod žena njegovih za njegove postupke mimo javnog života. Jedan od njih je rekao:- Neću se nikad ženiti; drugi:- Neću jesti meso; treći :- Neću spavati na dušeku. Božiji poslanik a.s. nakon zahvale Allahu dž.š. je rekao:  “Šta je onima što su tako i tako govorili!!? Tako ne treba činiti jer ja i   klanjam i spavam i postim i ne postim i ja se ženim, pa ko ne želi moju praksu sebi za primjer men ii ne pripada.” (  Buharija, 795. )

Allah dž.š. je uspostavio red u svemu, pa je odredio da se kroz bračnu zajednicu uspostavlja međusobna ljubav i održava ljudski rod, te je svaki drugi odnos neprirodan i nelegalan. Zbog toga, neprirodno i po islamu je strogo zabranjeno da se sklapaju ili uspostavljaju bračne i druge veze između lica istoga pola, kao što je to slučaj u našem vremenu, u kojem se narodi i države natječu u tome da takve veze dozvole i legaliziraju. S' toga su mnoge države i ozakonile homoseksualizam i lezbejstvo, te se dešava da pojedinci sklapaju brakove sa licima istoga pola ili sa stvarima i to sve u skladu sa važećim zakonskim propisima dotične zemlje.

«I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju!" (Suretu Er-Rum:21)

Cilj islamskoga braka je u tome da supružnici jedno u drugome nađu smiraj, a supružnici temelje svoj zajednički život na međusobnoj ljubavi u ime Allaha dž.š., razumijevanju, pažnji, povjerenju i međusobnom pomaganju.

Međusobnu ljubav među supružnicima povećava rađanje djece, ljubav prema njima i obavezu njihova odgoja. Sve se to može u potpunosti ostvariti uz Allahovu dž.š. pomoć, nježnom i neizmjernom majčinskom ljubavlju i očevim nesebičnimtrudom da porodici obezbijedi neophodne uslove za život, kako materijalne prirode, tako i osjećaj sigurnosti.

Predan rad žene na očuvanju i odgajanju članova porodice vrijedan je kao i borba na Allahovom putu, i drugim ibadetima koje obavljaju samo muškarci. O tome svjedoči sljedeća predaja.

Prenosi se da je Esma bint Jezid El-Ensari došla kod Poslanika s.a.v.s. i rekla mu: "O Allahov Poslaniče! Allah te poslao i muškarcima i ženama, pa smo posvjedočili tvoje poslanstvo i slijedimo te. Mi žene smo vezane za čuvanje kuća, boravimo u njima i nosimo djecu, a muškarci imaju prednost u džematu, slijeđenju dženaza i džihadu. Kada odu u džihad mi im čuvamo imetke i odgajamo im djecu. Hoćemo li biti nagrađene kao oni o Allahov Poslaniče?" Okrenu se Poslanik s.a.v.s. licem prema ashabima i reče: "Jeste li čuli ijednu ženu da ljepše pita o vjeri od ove žene? Idi Esma i prenesi drugim ženama da je zaista vaša: poslušnost mužu, nastojanje da on bude zadovoljan sa vama i činjenje onoga sa čime se on slaže, ravno onome što si spomenula vezano za muškarce!" Okrenula se donoseći šehadet i tekbir.

Uistinu su ove riječi Muhammeda s.a.v.s. velika lekcija ženama i muškarcima i uistinu žene imaju posebno mjesto u islamu. Zamislite da žena zbog lijepog ponašanja prema svome mužu i udovoljavanju njegovim željama, koje su u skladu sa šerijatom, ima nagradu za: džemat, džihad i slijeđenje dženaze, kao i njen muž. Neka se zato trude naše žene, majke, sestre i kćeri da postignu ovako velike nagrade! Neka imaju na umu ove riječi Allahova Poslanika s.a.v.s. i neka ih prenose drugima!

Prenosi Ibn Omer r.a.: "Čuo sam Poslanika s.a.v.s. kada je rekao: "Svi ste vi čuvari i svi ćete biti pitani za ono što čuvate. Vođa (imam) je čuvar i biće pitan za ono za što čuva. Čovjek je čuvar svoje porodice i biće odgovoran za nju. Žena je čuvarica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je povjereno na čuvanje. Sluga je čuvar imetka svoga pretpostavljenog i odgovoran je za njegovo čuvanje." (Buharija)

Da li i mi ispunjavamo preuzete obaveze i čuvamo li ono za što ćemo biti pitani? Da li naši vladari i imami ispunjavaju svoje obaveze ili vode računa samo o svojim pravima i privilegijama? Da li čuvamo svoje porodice ili smo brigu o njihovu čuvanju predali nekome ili nečemu drugome? Da li su naše žene čobanice u našim kućama  ili provode vrijeme gledajući ili slušajući bekorisne, a vrlo često i štetne emisije i prezentacije na radiju, televiziji i internetu.

Muhammed a.s. hvali lijep odnos prema bračnom drugu, pa je jednom prilikom rekao da je najbolji među muslimanima onaj koji je najbolje ćudi, a najbolje ćudi je onaj koji je najbolji prema svojoj ženi. Također, je rekao da žena najviše duguje poštovanja prema svome mužu, a muškarac prema svojoj majci.

Cilj islamskog bračnog života je proširivanje porodice i množenje ummeta rađanjem djece. Zabranjeno je namjerno odustajanje od rađanja, jer je to neprirodno i void smanjenju i nestanku ljudske vrste. Kada bi se svi odlučili na takav korak za stotinu godina Zemlja bi bila bez ljudi. Kada musliman dobije dijete prema njemu stječe sljedeće obaveze: da mu nadije lijepo muslimansko ime, da ga  hrani i oblači onim što je halal i što je stečeno halal zaradom, da ga poduči znanju, na polju islama i na polju korisnih ovosvjetskih nauka kako bi bilo od koristi svojoj vjeri i društvu.

Dragi Bože pomozi nas i očuvaj naše porodice na putu kojim si Ti zadovoljan i ne daj da zalutamo. Sačuvaj cijeli ummet našeg poslanika Muhammeda a.s. i pomozi potlačene, daj zdravlje bolesnima i oprosti onima koji su preselili na vječni svijet. Amin

Hariz ef. Pašić, Selimovići- Mahmutovići

Zaokupljeni svakodnevnim poslovima često ne primjećujemo ružne postupke koji remete čistoću imana (vjere)Koliko god nam izgledale sitne i bezazlene one su kod Allaha velike i grijeh su onima koji ih čine.Jedna od tih stvari je kleveta. Kleveta je jedan  od velikih i opasnih grijeha. Brojni su ajeti i hadisi koji upućuju na štetnost i pogubnost toga grijeha koje može proizvesti naš jezik.

Allah Uzvišeni upozorava da izbjegavamo ljude koji se služe time. On kaže: 'I ne slušaj ni jednog krivokletnika, prezrena, klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi![1]

Gospodar svijetova žestoko prijeti  klevetnicima i kaže: 'Teško svakom klevetniku – podrugljivcu![2]

Onaj ko vidi nešto kod drugih ljudi treba da to prešuti, izuzev ako bi svojim kazivanjem pribavio neku korist muslimanima ili time spriječio grijeh. Tako, ako bi vidio nekoga da uzima ili krade tuđi imetak, obavezan je da to posvjedoči kako bi se ispunilo pravo oštećenog i ukazalo na taj očiti grijeh. Međutim, ako bi primjetio da čovjek krije svoj sopstveni novac, pa to otkrije, onda to prestavlja klevetu i otkrivanje tajne. Još je drastičnije ako je ono što prenosi i kleveće mahana i nedostatak onoga o kome priča, onda je objedinio i ogovaranje i klevetu.[7]

Inače, kleveta može biti prakticirana zbog tri razloga: loše namjere onome o kome se priča i od koga se riječi prenose, pokazivanje ljubavi i simpatije prema onome kome se to prenosi ili prazna priča i beskoristan govor.

Koliko je prenošenje tuđih riječi opasno po ljude, najbolje ilustriraju Poslanikove, s.a.v.s., riječi, koje od njega prenosi Esma bint Jezid r.a. u kojima on tu kategoriju ljudi ubraja u najgore i najštetnije u društvu. On, naime, kaže: 'Hoćete li da vas obavjestim ko su najgori ljudi?! Ashabi su odgovorili: 'Naravno.' On je kazao: 'To su oni koji prave razdor i zavađaju one koji se vole; oni koji prenose tuđe riječi i koji istražuju mahane čestitih!'[8]

Šta treba učiniti vjernik kada mu neko prenese tuđe riječi? Kako se postaviti u toj situaciji? Naši časni prethodnici iz reda uleme savjetuju sljedeće:

-         da mu ne povjeruje u to što prenosi, jer treba biti svjestan da je grešnik onaj koji kleveće i prenosi tuđe riječi, pa kako da preuzima informacije od grešnika i klevetnika. Allah Uzvišeni jasno naglašava: 'O vjernici, ako vam kakav grešnik donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u ne znanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili kajete!'[10]

-         da ga spriječi i odvrati od toga, savjetovanjem i pokušajem da mu se takav čin ogadi i ružnim predstavi, kao što Allah Uzvišeni napominje kada govori o tome kako Lukman savjetuje svoga sina: 'I traži da se dobra djela čine, a od hrđavih odvraćaj!'[11]

-         da ga ne simpatiše i ne podnosi u ime Allaha, dž.š., jer je takav omražen kod Allaha, dž.š., a koga je Allah, dž.š., omrazio taj i nama omražen treba biti;

-         da o osobi o kojemu se prenose loše riječi ne pomisliš ništa loše jer bi to bilo sumnjičenje, a to je Allah Uzvišeni zabranio: 'Klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, uistinu, grijeh!'[12]

-         da te ono što si čuo da se o tebi govori ne inicira da se počneš baviti špijuniranjem, jer je to strogo zabranjeno, kao što Allah Uzvišeni kaže: 'I ne uhodite jedni druge!'[13], i

-         da i sam ne učiniš ono od čega odvraćaš, pa da kažeš: 'Taj i taj je meni ili o meni rekao to i to', i tako i sam postaneš klevetnik, onaj koji prenosi tuđe riječi ili onaj koji ogovara.

U tome treba da se ugledamo na naše časne prethodnike. Tako se prenosi da je neki čovjek pred Omerom b. Abdulazizom, spomenuo jednog čovjeka po nečemu negativnom, pa mu je Omer rekao: 'Ako hoćeš, razmotrit ćemo tvoje stanje: ako si slagao – onda se na tebe odnosi ovaj ajet: 'Ako nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite!'[14], a ako si istinu rekao – onda se na tebe odnosi ovaj ajet: 'Klevetnika, onog koji tuđe riječi prenosi!'[15], a ako hoćeš oprostit ćemo ti?! Čovjek upašeno odvrati: 'Oprosti vladaru pravovjernih, nikada više ovaj grijeh neću počiniti!'[16]

Klevetnik, kada bude otkriven, postaje istinski ponižen i rastužen. Prenosi se da je jedan čovjek dugo putovao do jednog mudraca kako bi od njega dobio odgovor na pitanja koja su ga tištila. Kada ga je pronašao, rekao mu je: 'Došao sam ti zbog znanja i mudrosti koje ti je Allah Uzvišeni podario! Pitao bih te: o nebu i onome što je teže od njega; o Zemlji i šta je prostranije od nje; o stijeni i šta je tvrđe od nje; o vatri i šta je vrelije od nje; o strašnoj zimi i šta je hladnije od nje; o moru i šta je bogatije od njega i o siročetu i šta je poniženije od njega.' Mudrac mu umno odgovori: 'Potvora nevinog i čestitog teža je od nebesa; istina je veća i prostranija od Zemlje; srce zadovoljnog i skromnog bogatije je od mora; pohlepa i zavist su vrelije od vatre; potreba koju imaš u svog rođaka, koju ti on uskrati i ne ispuni je, hladnija je i od najhladnije zime; srce nevjernika tvrđe je i od stijene, a klevetnik i onaj koji prenosi tuđe riječi, kada bude otkriven poniženiji je i od samog siročeta.[17]

Kakvim zlom može rezultirati kleveta mi to ni slutiti ne možemo! Kada se već pojave njene pogubne posljedice, mi, tada, ostajemo bespomoćni i nemamo načina da djelujemo. Najbolji primjer za to je slučaj koji prenosi Hammad b. Seleme a bilježe ga dvojica islamskih velikana imam Gazali i hafiz Zehebi. U tom kazivanju je navedeno sljedeće: 'Neki čovjek je prodao roba, naglasivši kupcu: 'On, osim klevete, nikakve druge mahane nema!' Kupac ga je sa zadovoljstvom kupio, jer je imao samo jednu mahanu. Međutim, rob je neko vrijeme klevetu prikrivao, a onda, nakon izvjesnog vremena, obratio se gazdarici, rekavši joj: 'Moj gazda te ne voli, nego se pretvara. Nego, ja ti savjetujem, da uzmeš britvicu i, na spavanju, mu odsiječeš malo kose, koju ću ja začarati pa će te on puno zavoljeti!' Nakon toga je otišao gazdi i u povjerenju mu rekao: 'Supruga ti je našla ljubavnika i želi da te ubije! Pretvaraj se da spavaš, pa ćeš se uvjeriti u to!' I, uistinu, čovjek se pretvarao da spava. Ona je došla, noseći britvu, a on misleći da će ga ubiti, ustane, preduhitri je u tome i on nju ubije. Saznavši za to, rodbina ubijene žene, dođe i ubije njenog muža. Nakon toga, izbio je pravi sukob između njihove dvije porodice!'[21]

Naš je zadatak da kao vjernici pokušamo eliminirati takvu upotrebu jezika ili, u najmanju ruku, minimizirati tu našu svakodnevnu naviku. I, ne samo to, nego se treba truditi pa to iskorjenjivati u našim porodicama, u našim radnim mjestima i među ljudima sa kojima komuniciramo, ako eventualno, primjetimo takav vid upotrebe jezika.

Jedna od loših navika koje često susrećemo naročito kod žena, je ogovaranje. Ova ružna navika ne samo da predstavlja grijeh kod Uzvišenog Allaha nego dovodi i do stvaranje mržnje i nesuglasica među vjernicima.

Allah poredi ogovaranje sa jedenjem mesa umrlog brata.”... i ne ogovarajte jedni druge”! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svoga,- a to je vama odvratno- zato se Allaha bojte, Allah doista prima pokajanje i milostiv je.”(El- Hudžurat, 12)

Upuštajući se u ogovaranje čovjek ne razmišlja da je to grijeh, često puta čak smatra da ima pravo pričati o drugome ono što je istina. Međutim, Poslanik s.a.v.a.s. je jedne prilike upitao ashabe:”Znate li šta je to ogovaranje?”, prisutni rekoše:”Allah i njegov Poslanik najbolje znaju.”,”Ogovaranje da svog brata muslimana spomeneš po onome što on ne voli- rekao je on.”A šta ako pri njemu bude ono što spominjemo?”-zapitaše. ”Ako pri njemu bude ono što spominješ ogovorio si ga, a ako to ne bude pri njemu potvorio si ga.”(Muslim)

Iz navedenog hadisa vidimo da je zabranjeno pričati o drugome ono što on ne bi volio pa makar to bila istina, a da je još veći grijeh lagati na drugog. Ali, treba napomenuti, da je pohvalno spominjati braću i sestre po dobrom u njihovom odsustvu. Koliko god se nama činilo da su riječi, koje mi o drugima govorimo male, bezazlene, one su kod Allaha velike. Uporedimo naša ogovaranja sa sljedećim primjerom.

Aiša r.a. kazuje da je rekla Poslaniku s.a.v.s. :”Dovoljno ti je što je Safijja takva i takva”-tj. Niskog rasta-na što on reče:”Rekla si tako krupnu riječ, koja bi, kada bi se pomiješala sa morem, promijenila mu miris.” Ona dalje kaže:”Jednom sam pred njim oponašala nekog čovjeka, i Allahov Poslanik s.a.v.s. mi reče:”Ne bih nekoga oponašao kada bi mi dali toliko i toliko bogatstva.”(Tirmizi, Ebu Davud, hasen-sahih)

Rijedak je slučaj kada se o nekome priča loše bez nekog razloga, tek onako da se priča .Uglavnom za ogovaranje postoji neki uzrok. Najčešće uzroci za ogovaranje su: svađa među ljudima, omalovažavanje(isticanje sebe i svojih osobina iznad drugih ljudi) te zavist na određenim blagodatima koje je Allah dž.š. podario drugim ljudima a ne nama. Allah dž.š. je zabranio da se o vjernicima priča loše, a Poslanik s.a.v.s. u svom hadisu navodi kakva je kazna za počinioce tog grijeha. ”Kada sam bio na Mi`radžu prošao sam pored ljudi koji su bakrenim noktima sami sebi grebali lica i prsa, zatoupitah:”Ko su ovi ljudi Džibrile?”- ”To su oni koji su druge ljude ogovarali i kaljali im čast.”(Ebu Davud)

Lijek za ogovaranje da svaki čovjek ili žena pogledaju svoje mahane i nedostatke, te se o njima zabave. Osim toga vjernik treba da nastoji da uvijek bude svjestan prisutnosti Uzvišenog Allaha, da zna da svaka njegova riječ biva zapisana i da će za nju naći nagradu ili kaznu na dan konačnog suda. Šejtan nikada ne miruje. On uvijek nastoji da nas gurne u grijeh, on u nama traga za sjemenom mržnje, zavisti i zlobe da ih poodjari.On je zadovoljan kad uspije da između vjernika ubaci razdor i netrpljivost. Zato pazite kako se obraćate braći i sestrama! U vašim razgovorima nemojte jedni druge  ismijavati i omalovažavati, možda su oni kod Allaha bolji od vas. Nemojte tražiti njihova bolna i uvredljiva mjesta mjesta i dirati u njih.

”O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne nazivajte jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno da se vjervici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju sami sebi čine nepravdu.”(El-Hudžurat)

Sve ove i druge slične ”sitne stvari”uvukle su se u naš život nedaju se iščupati.

Vratimo se čistom islamu i Kur`anu, i s njima ćemo naći sve što nas interesuje. Vidjećemo da te ”sitne stvari”i nisu baš tako male. Cijena njihova  je velika, ponekad je i vjera u pitanju. Kur`an nam daje odgovore na naša pitanja, on nas uvjerava, on nam prijeti i obećava, on nas ohrabruje ali i obeshrabruje, najavljuje nagradu, milost ali i patnju i kaznu.Najavljuje Džennet ali i Džehennem.On se obraća koliko ljudskoj pameti toliko i ljudskom srcu. On traži da čovjek sam sebe disciplinira, podstiče na dobro i odvraća od zla. Zato  posvetimo  ogromnu pažnju odgoju svoje ličnosti, podstičimo sebe i druge na pokornost Allahu dž.š. i na slijeđenje islamskih propisa. Kada ih shvatimo i iz ljubavi i uvjerenja prihvatimo, vidjećemo da oni nisu teški. Naprotiv, oni su radost onome ko očekuje Allahovo zadovoljstvo i susret sa Njim.

Muhamed Krajinović

U ime Allaha, Milostivog, samilosnog!

Tako mi vremena,

Čovjek doista gubi,

Samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.

Sura El-'Asr 1-3

Ova kratka Kur'anska sura ukazuje konture islamskog učenja, ona je praktično ustav za muslimane. U suri su date osnovne naznake za mjesto i ulogu čovjeka kod njegova Stvoritelja, te kako da  očuva ugled i dostojanstvo  koji mu je dat stvaranjem.

Islamsko učenje je podjeljeno u tri osnovne cjeline: iman – vjerovanje, islam – praktikovanje vjerskih propisa i ihsan – dobročinstvo. Sva tri dijela međusobno su povezana i čine jednu cjelinu, a onoga ko ih živi možemo opisati kao upotpunjenog muslimana. Dobro djelo je prirodan plod vjerovanja i lični pokret koji započinje u trenutku u kome se učvrsti suština vjerovanja u srcu.

Ihsan je jedan od mnogobrojnih kur'anskih pojmova koji se ne može prevesti jednom riječju. Mnoštvo načina, veliki broj ljudi, jednostavnost u realizaciji čini dobročinstvo našom prilikom da nam bude životna filozofija. Allah, dž.š., u Kur'anu veli: '' I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.'' (An-Nisa', 36)

Muhsin je, dakle, onaj koji čini dobro, a samim tim ihsan je dobročinstvo. Ihsan, također, može označavati i težnju ka savršenosti i istinskoj predanosti. Prema tome, arapska riječ ihsan ima dvojako značenje: dobrota i istinska predanost. Muslimani, tako, teže tome da u svim svojim postupcima budu dobri, ispravni i Bogu krajnje predani. Uspon i napredak bilo koje zajednice nemoguć je ukoliko njeni članovi ne daju sve od sebe u svemu što rade.

Ihsan je u stvari vidljiva manifestacija našeg odnosa prema Gospodaru svjetova. Musliman kroz dobro djelo manifestuje bogobojaznost i samopotvrđuje svoju vjeru. Muhammed a.s.   je bio upitan od meleka Džebraila: „Izvijesti me šta je dobročinstvo." Reče Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Dobročinstvo je da robuješ Bogu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš On tebe vidi."  Melek Džebrail je rekao "Istinu veliš." Definisanje dobročinstva riječima može izgledati komplikovano, ali u suštini je predanost čovjeka na putu dobra. Najbolje to svako  može osjetiti na sebi. Kada čovjek osjeti slast i radost u činjenju dobrog djela, kada nakon učinjenog dobročinstva osjeti zadovoljsstvo i sreću.

Dobrom čovjeku ljepota je ime, dobrota slika, a dobro hrana. Oni koji čine dobro drugima prvi osjećaju korist i slast tog čina. Nalaze plodove tog dobra u svojim dušama, odgoju, osjećajima te osjećaju širokogrudnost, mir i spokoj. Zbog toga, kada se teške nedaće spuste na tvoju dušu, kada budeš bolom ophrvan, drugim učini dobro. Tako ćeš osjetiti olakšanje i spokoj. Gladnog nahrani, mazlumu pomozi, nevoljnika iz nedaće spasi, bolesnika posjeti, onome ko nema udijeli, i osjetit ćes kako te sreća ispunjava.

Imajmo na umu da smo stalno mobilni za dobro, jer dobro ne može biti prolazan događaj, iznenadan poriv ni sporadičan slučaj. Ono je potaknuto motivima, ono ima svoj cilj, na njemu se uspostavlja muslimanska zajednica koja ima jedan jasan cilj i jedan karakterističan bajrak. S njom se solidariziraju neprekidne generacije koje su spojene ovim čvrstim užetom. Dakle dobročinstvo nije samo sebi svrha. Ono ima univerzalni karakter, jasan motiv i trajne posljedice.

Dobročinstvo je ne samo pojedinačna vrlina nego način razmišljanja muslimana i sistem na kojem funkcioniše muslimanska zajednica. To je Božanski zakon koji se jednako odnosi i na muslimane i nemuslimane, jer ako nešto radiš dobro, time poboljšavaš i vlastito stanje, ali i stanje svoje okoline.

Fundamentalni islamski princip sadržan je u hadisu Muhammeda, a.s., u kome stoji: ''Uistinu Allah voli kada neko od vas nastoji svoju obavezu učiniti najbolje što može'' (bilježi ga Bejheki).

Dakle, riječ je o tome da budemo od koristi, da budemo plodonosni, berićetni, solidarni, da olakšavamo, a ne otežavamo. Svaki  trenutak i svaka prilika se koristi da se učini dobro djelo. Nikada čovjek ne može znati da li će imati novu priliku za to. Udružiti se sa ljudima koji vole i rade dobra djela, kako Allah, dž.š., kaže u Kur'anu: "I pomažite se u dobročinstvu i pobožnim radnjama." (El-Ma'ida, 3)

Isčitavajući životopis posljednjeg Allahova poslanika, sallalahu alejhi ve selem, možemo primjetiti da je dosta slučajeva primanja islama bilo zbog dobročinstva prema ljudima. Ukoliko radimo dobra djela, širimo dobrotu oko sebe, time ispunjavamo misiju širenja istine. Neka nam to svima bude jedna velika obaveza da se podučavamo biti dobročinitelji u svakoj situaciji. Prostor za dobročinstvo je jako širok i svako spram svojih mogućnosti može biti dobročinitelj. Dobro je i kadsa ne uradimo zlo, a mogli smo. Dobro je i kada drugoga odvratimo od činjenja zla.

Muhammed, a.s kaže.: "Ko olakša vjerniku u nekoj njegovoj tegobi ovoga svijeta, Allah će tome olakšati jednu od tegoba Sudnjega dana. Allah je u pomoći robu sve dok je on u pomoći svome bratu." (Buhari i Muslim)

Dobročinstvo je u ophođenju s ljudima i kontaktima s njima, u uklanjanju onoga što bi im moglo smetati. Dobro je lijepa riječ. Dobročinstvo jeste i to da se lijepo nasmiješiš i budeš uljudan prema siromašima, "pa makar da vedar i čio budeš kada se s bratom sretneš". Namrštena lica ozbnanjuju rat svima onima koje susretnu. Ovo je bar lahko i ne traži fizičko naprezanje ni materijalno davanje. Ako je to teško onda trebamo samo sa sobom razgovarati i tražiti rješenje.

Nije dobročinstvo uzimati sebi pravo da sudimo. Nije dobročinstvo uzimati sebi za pravo da rušimo zajednicu, pa makar i radili i naizgled dobro djelo. Muhamed a.s kaže.: „Ko radi neki posao koji dopriosi jedinstvu muslimana i u tome uspije Allah će mu to primiti, a ako pogriješi Allah će mu oprostiti. Ko pak radi neki posao, iako je pozitivan, sa kojim će razjediniti muslimane, Allah mu to neće primiti i biti će kažnjen džehenemom."(Taberani i Bezzar)

Oličenje islamskog ahlaka, oličenje islamskog društva je dobročinstvo. Brojni su  primjeri dobročinstva iz naše prošlosti, iz vremena kada su muslimani predvodili ljudsku civilizaciju, kada su bili na čelu društvenog napretka. Lijepa li je izreka:„Musliman treba da bude ključ svakom dobru, a katanac protiv svakog zla." Gdje god ima kakvo dobro, neka ga otključa i uradi, a gdje god se nađe zlo, neka ga zakatanči i spriječi.

Ništa ne smije muslimana obeshrabriti da ne bude dobročinitelj. Često čujemo da se za dobročinstvo ljudi ne zahvale, da za dobro uzvrate zlim. Bez obzira na sve učini dobro pa makar ti niko za to ne zahvalio, učini dobro i onome ko tebi nije, učini čak i onome ko ti učini loše. Nije uzalud nastala sljedeća izreka: "Ništa se ne zaboravlja sporije od uvrede, a ništa brže od dobročinstva."

Mudar čovjek zaboravlja uvrede, kao što nezahvalnik zaboravlja dobročinstvo. Dobročinstvo je najednostavniji način da sami sebe provjerimo, da sebe izvagamo, da vidimo u kakvom smo halu. Ako volimo činiti dobro, ako se ne osvrćemo na to da nam neko zahvali, ako dobročinstvo radimo  u javnosti i tajnosti, ako smo sretni i zadovoljni kad uradimo dobro djelo, nadati se da smo na pravom putu.

Mustafa Muharemović

14. januar 2010.