Euzu billahi minessejtani rradzim bismillahirrahmani rrahim
Način klanja kurbana
Ranije smo kazali da je kurban vrsta ibadeta, pa je stoga neophodno da onaj ko kolje kuban to lično uradi, kao i sve ostale vrste ibadeta.To je praksa Božijeg Poslanika, i on je lično klao kurban za sebe, porodicu i cijeli Ummet.
Džabir prenosi: "Kada bi Muhammed, a.s., klanjao bajram-namaz, tada bi proučio hutbu, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući:
'U ime Allaha, Allah je najveći! Ovo je kurban za mene i za onog od mojih sljedbenika koji nije kurban zaklao."
Aiša, r.a., prenosi kako je Poslanik, a.s., klao kurban: "Muhammed, a.s., bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu
i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i izgovarao: „U ime Allaha, Bože, Ti primi ovaj ibadet od Muhammeda, njegove porodice i svih sljedbenika."

Lijepo je prilikom klanja kurbanu povezati noge, povaliti ga na lijevu stranu i okrenuti prema Kibli, naoštriti nož i obazrivo postupati. Poslanik je govorio: "Allah je naredio da se čini dobročinstvo prema svakom i svačemu, ako se nečemu oduzima život, činite to na obazriv način, ako koljete kurban, koljite ga pažljivo. Naoštrite dobro svoje noževe, olakšajte kurbanu i ne mučite ga." (Muslim)

Najbolje je da čovjek svojom rukom izvrši klanje, a ako nije vičan tom poslu ili se boji, to će povjeriti stručnoj i pobožnoj osobi. Svakako da će biti prisutan prilikom izvršavanja tog čina. Onaj koji kolje  bi trebao prouciti dovu prije klanja ili ako pak ne zna dovu mora prouciti Bismillahi Allahu ekber.
Ako onaj ko kolje kurban ne prouči ni Bismillu, onda se to kurbansko meso ne jede. Kurban u tom slučaju nije kurban. Zbog toga onaj ko kolje mora dobro paziti na to. Rekli smo, treba da kaže: “Bismillah, Allahu ekber”. U suprotnom, kurban je bio uzaludan. Ovaj ibadet kurbana je jako važan i poseban ibadet. Treba biti pažljiv i nastojati da se ne zgriješi.
 Poslanik, a.s., rekao je kćerki Fatimi: "Idi i prisustvuj klanju svoga kurbana, sa svakom njegovom kapi krvi bit će ti oprošten svaki grijeh koji si počinila!"
Prilikom klanja treba paziti da se oštrim nožem presijeku dvije glavne krvne žile, dušnik i grkljan.
Ebu Davud prenosi da je Poslanik, a.s., prije klanja kurbana klanjao dva rekata nafila-namaza.

Podjela kurbanskog mesa
Kurbansko meso se ni u kom slučaju ne smije prodavati. Najbolji postupak je onaj koji je prepo¬ručio sam Muhamed a.s.: meso se razdijeli na tri jednaka dijela tako da se 1/3 podijeli siromasima, 1/3 rodbini, komšijama i prijateljima, a preostala tre¬ćina zadrži za sebe i svoju porodicu. Muhamed a.s. je obično meso svoga kurbana dijelio onima koji¬ma je najpotrebnije. Nakon što bi zaklao svoga kur¬bana, pozvao bi siromašne stanovnike Medine i re¬kao: "Kome treba neka odsiječe sebi koliko želi." Kurbansko meso se može podijeliti i nemuslimanu, posebno ako je komšija ili inače dobar prijatelj.

Kurban koji se kolje po oporuci (vasijet) mora se u cijelosti podijeliti ili ga uživo dati nekome da ga kod svoje kuće zakolje. Ako je kurban zaklan mrtvome, ali ne po oporuci nego po želji nasljed¬nika umrloga, onda sa mesom postupiti isto onako kao i sa mesom svoga kurbana.
Tekbiri-tešrik
Za ovaj Bajram se veze bm9eu jedan propis, koji je vadzib za sve one koji klanjaju u dzematu, a to je ucenje Tekbir-i-tesrika koji se uci od sabaha  9.dana zul-hidzdzeta tj. od subote pa do ikindije 4.dan Bajrama tj. srijede. S tim da se na ikindiji namazu prouci posljednji tekbir
Kao što se obredi hadždža, klanje kurbana, podizanje Kabe i voda zemzem uglavnom vežu za Ibrahima i Ismaila, a.s, tako je i sa ucenjem tekbira. Kada se pojavio ovan - kurban od Allaha, dž.š, kao zamjena za Ismail, a.s, kojeg je Ibrahim, a.s, pripremio, po odredbi Allaha, dž.š, kao žrtvu, prisutni melek uci tekbir: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. Ibrahim, a.s, takoder, uci: LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. Na kraju Ismail, a.s, kao djecak donosi tekbir i cini zahvalu Allahu, dž.š, rijecima: ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.
Tekbiri se pocinju uciti iza sabahskog farza na dan Arefata, uoci Bajrama, pa do iza ikindijskog farza , cetvrti dan bajrama znaci pet dana posle farza u namazu a prije predaje selama.. Tekbiri-tešrik glasi:
ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.
Fadileti prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta
O vrijednostima prvih deset dana zul hidždžeta govori sljedeci hadis u kojem Allahov Poslanik kaže: ”Nema dana u kojima je dobro djelo draže od ovih. Znaci deset prvih dana zul-hidždžeta. Oni su ga upitali: pa ni džihad na Allahovom putu? On je rekao: cak ni džihad, osim ako covjek izade licno i svojim imetkom i ne vrati ništa.”9
U ovim danima preporucuje se: danju ucenje tekbira i dobrovoljni post, a nocu klanjanje nafila, ucenje Kur’ana, dova i zikr.
  Dakle    Nasa duznost je da ove dane provodimo sto je moguce vise u ibadetu, u dovama, ucenju Kur’ana i razmisljanju. Deveti dan zul-hidzdzeta (subota) je lijepo postiti za sve one koji ne obavljaju hadzdz. Allahov Poslanik s.a.v.s. kaze: “Post na dan Arefata brise grijehe iz godine koja je prosla i godine koja dolazi.” (Muslim)
Tako da onaj koji uistinu zeli da mu grijesi budu oprosteni ce ako Bog da u postu provesti ovaj dan. Zatim tu su pripreme za klanje kurbana kao i pripreme za klanjanje Bajram-namaza. Sto se tice ovog Bajrama sunet je da se nista ne jede sve dok se ne klanja Bajram, da se lijepo obuce, namirise, krene jednim putem, a vrati se drugim, da se daruje porodica, posjeti rodbina i prijatelji, izmire zavadjeni, obidju bolesni i nemocni, posjeti mezarje i obidju umrli itd.
Bajramski zijareti
U bajramskim danima obilazimo svoje najbliže: roditelje, bracu, sestre, ostalu bližnju i daljnu rodbinu, komšije, porodice šehida, invalide, bolesne, mezare naših umrlih i poginulih. Muhammed, a.s, kaže: ”Održavanje rodbinskih veza, lijepa narav i lijep odnos sa komšijama, sve to oživljava naselja i produžava ljudski život.”11 Lijepo je svoje ukucane obradovati bajramskim hedijama, osobito djecu prigodnim bajramskim paketicima.
Bajramski teferici
Nisu ovi bajramski dani samo dani obaveza i obreda, vec i dani veselja i radosti muslimana. Kada su bajrami u proljece ili ljeti, sa porodicama i rodbinom mogu se organizirati izleti i teferici. Takoder, organizuju se kulturne i sportske manifestacije. Sve to treba da je u granicama vjerskih propisa propraceno tekbirima i pobožnim ilahijama. Iskljucuju se svi harami-zabranjene stvari, kao alkohol, raskalašenost itd. Vrijeme je da se napuste razne ranije pogrešne i ružne navike i vratimo se propisima naše vjere i lijepim islamskim adetima.
Uredenje naselja i okoliša za Bajram
U našim gradovima, naseljima i džematima treba više da se osjeca bajramska atmosfera i raspoloženje. Ulice, trgovi, ustanove, radnje, trgovine treba da su cisti i okiceni prigodnim bajramskim obilježjima i cestitkama.
Za Bajram se posebno ciste i ureduju kuce, stanovi, dvorišta, ulice, džamije, mezaristani i okoliš. U tim danima sve blista i odiše cistocom. Islam od nas traži uvijek cistocu, posebno u ovim praznickim danima.
“ Islam je cista vjera, pa budite i vi cisti! U Džennet može uci samo onaj ko je cist.”12
I na kraju Bajrami su dani naše radosti i veselja, ali vas pozivam vas da na dostojanstven način i onako kako i dolikuje obilježimo i proslavimo ove praznične dane,  jer islamski praznici, iako su puni radosti i sreće, ne smiju biti dani raskalašenosti, opijanja i orgijanja. A to je upravo ono što šejtan, neka je Allahovo prokletstvo na njega, želi.
 
Iblis, proklet bio! Na svaki bajram vrišteći sakuplja svoje sljedbenike, a oni ga pitaju: "Ko te rasrdio kolovođo naš da ga isprebijamo. Niko! Reče on, već je Uzvišeni Allah danas oprostio ummetu Muhammedovu. Vaš zadatak je da ih zabavite užicima, strastima i alkoholom, kako bi Allahu bili omraženi."
Ne dozvolimo da se ovo desi, da nas prokleti šejtan zavede, i dostojanstveno obilježimo bajram!  
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Hidzra- bratimljenje muslimana
Hidžretska godina se računa od jednog važnog događaja koji se desio u historiji islama. Taj događaj je hidžra - seoba muslimana iz Mekke, njihovog matičnog grada u Medinu. Samo određivanje tog datuma nije praksa Allahovog Poslanika, a.s., nego hazreti Omera koji je 16 godina nakon te hidžre kao halifa - vladar islamske države odredio da se od hidžre računa muslimanski kalendar, tj. od 622. godine po Isau. Znaći, od tada do danas proslo je 1429 godina.
U susret hidžri - najvecem dogadžaju u povjesti islama pa i čovjecanstva,  u danasnjoj hutbi govorimo, uz Allahovu pomoc, o jednom mirazu hidžre - bratimljenju ljudi na univerzalnim principima vjere s osvrtom na naše današnje stanje i ponašanje.
Prema opcem mišljenju vecine muslimana, največe vrijednosti i mirazi hidžre su:
1.      Sam dogadžaj hidžre kada Muahamed a.s., i ashabi napuštaju sve sto imaju u dunjaluckom pogledu da bi sacuvali vjeru.
2.      Gradnja Poslanikove a.s, džamije u gradu Medini - Medineti Resulillahi,
3.      Bratimljenju ljudi na univerzalnim principima vjere u jednog Boga i
4.      Pisanje prvog Ustava (u povjesti ljudskog roda) u kojem se definira Ummet i reguliraju odnosi u složenom medinskom društvu.
Nas, danas, najviše interesuje bratimljenje i sloga među muslimanima
Dakle, odmah po dolasku u Medinu, Muhammed a.s., je izvršio bratimljenje među muslimanima, kako ne bi došlo do podjela po bilo kojoj osnovi, kojima su ljudi i tada kao i danas skloni. Svakom muslimanu je određen brat po vjeri. Mnogi su se odricali polovine svoga imetka u korist svoga pobratima, čak su se u početku međusobno i naslijeđivali, da bi potom prednost bila data krvnom srodstvu.
U slucaju hidžre, vjera - iman u Allaha dž.š., i bratstvo medju muslimanima su bila dva najznačajnija faktora u konstituisanju prve islamske zajednice, odnosno države u Medini. Bratimljenje izmedju ensarija i muhadžira je bilo najbolji praktican primjer ummetu, na putu prenosenja i življenja islama."Vessabikunel evvelune minel muhadžirine vel ensar, wellezinnettebeuhum bi ihsan radijjellahu anhum we redu anh..." -"Allah je zadovoljan prvim muslimanima muhadžirima i en¬sarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineci, a i oni su zadovoljni njime, za njih je On pripremio dze¬netske bašče, kroz koje ce rijeke teci i oni ce vječno i zauvjek u njima boraviti. To je veliki uspjeh."(Et-Tewbe,100)
Allahov Poslanik a.s., i njegovi ashabi su bili u svojim zivotima odani načelima vjere i medjusobno milostivi i solidarni. O tome Allah dž.š., u posljednjem ajetu sure Feth kaze: "Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni medju sobom..." (El-Feth, 29)
Zato Muhamed a.s., kaze: "Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku si¬gurni drugi muslimani, a najbolji vjernik je onaj koji je najljepse naravi, najbolji muhadzir je onaj koji se čuva Al¬lahovih zabrana, harama, a najveci borac-mudzahid je onaj koji se bori protiv svojih strasti u ime Uzvisenog Allaha." (Hadis prenosi Taberani od Ibn Omera)

Gdje smo mi i kakvo je naše stanje?
Allah dž.š., u 10. ajetu sure Hudzurat kaze: „Vjernici su uistinu brača, zato pomirite vasa dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala." (El-Hudžurat, 10)
Muslimani kao brača u vjeri imaju odredzena prava i duznosti medju sobom. Obaveza muslimana prema muslimanu je da o njemu lijepo misli, da ga postuje i pomaze ako je u mogucnosti. Muslimanu nije dozvoljeno da se nepristojno, oholo i osorno ponaša i da se udaljuje od brata muslimana.
Allah dž.š., u 10. ajetu sure Hašr kaze: "Oni koji poslije njih dolaze - govore: "Gospodaru nas, oprosti nama i braci nasoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima nasim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru nas, ti si, zaista, dobar i milostiv!" (El-Hašr, 10)
Ovo je divna pouka, dova Allahu dž.š., da u srcima nasim ne bude zlobe prema vjernicima!
Ukoliko dodje do nekih nesporazuma muslimani su duzni imati razumjevanja i nastojati riješiti nastale nesporazume na najpazljiviji nacin. Dužnost je i drugih musliman da im u tome pomognu, da ih izmire. Dakle, ne smiju se medjusobno prepirati, jer to biva uzrokom njihova slabljenja. Allah dž.š., kaze: "Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traze da se milostinja udjeljuje ili da se dobra dijela cine ili da se uspostavlja sloga medzu ljudima. A ko to cini iz zelje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati." (En-Nisa, 114)
Muhamed a.s. je rekao: „La jehilu liredzuli en jehdzure ehahu fevka selaseti ejjam... - Nije dozvoljeno covjeku da ne govori sa svojim bratom više od tri dana, niti im je dopušteno da okrecu lice jedan od drugog kada se susretnu. Od njih dvojice bolji je (vjernik) onaj koji prvi nazove selam." (Ebu Davud) i
„La jehillu limuslimi en jehdzure ehahu fevka selaseti ejjam. - Nije dozvoljeno muslimanu da zivi u zavadi sa svojim bratom i da s njim ne govori više od tri dana." (Nisai)
„Svakog ponediljka i četvrtka, poslovi vjernika se nude Allahu. Allah oprašta svim ljudima njihove grijehe osim onima koji cine širk i onome koji ne govori s bratom muslimanom..." (Muslim)
Imajuci u vidu opasnost ovog grijeha, Poslanik a.s. je preporučio ljudima da jedan drugog pomiruju i on sam je mirio zavadzene i rekao: „Efdalussadekati islahu zatil bejni. - Najbolja sadaka je izmiriti zavadzene."(Buhari)
„Hočete li da vam kazem šta ima vecu vrijednost od namaza i posta.", „Da, ja Resullallah","Posredujte i pomirujte zavadjene. Zato što zavada iz korjena ruši. Ne kazem da ruši kosu, nego vjeru."
Iako je laz veliki grijeh, Poslanik a.s., ga je dozvolio u fazi pomirenja zavadzenih ljudi. Pa je rekao: "Aslih bejnennasi welev tebgilkizbe - "Pomirite zavadzene pa makar se pritome posluzili i laznom izjavom."(Dzamiussagir)
Prenosi Ebu Hurejre r.a., da je Poslanik a.s., rekao: "Nemojte jedni drugima zaviditi, nemojte se medjusobno nedmetati, nemojte se medjusobno mrziti, nemojte jedni drugima okretati ledja, nemojte kupovati prodatu robu; budite Allahovi robovi brača! Musliman je muslimanu brat, ne cini mu nepravdu, ne ostavlja ga niti ga ponizava. Takvaluk je ovdje, pokazujuci na svoja prsa, tri puta. Dovoljno je čovjeku muslimanu grijeha, da mrzi svoga brata muslimana. Svaki musliman je drugom muslimanu svet: njegova krv, imetak i čast!" (Muslim)
Abdullah ibn Omer r.a. prenosi da je Poslanik a.s., rekao: "Musliman je muslimanu brat, neče mu učiniti nasilje, niti će ga izdati; Ko bude na pomoči svome bratu, Allah će biti njemu na pomoći; Ko od muslimana otkloni neku nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolju od nevolja na Sudnjem danu i ko zastiti muslimana (sakrije njegovu sramotu) Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu!"(Buharija)
Ako medju vjernicima imaju odredjene nesuglasice, one se u ime Allaha dž.š., moraju usaglasiti i prevazici. Mnogi nam rade o glavi! Mi trebali paziti i pomagati jedni druge, kao sto se braca pomazu.
Sumirajući spomenuto izvlačimo pouke iz hidžre: Muslimani moraju živjeti kao prava braća. Muslimani moraju jedan drugog nesebično pomagati i voljeti se samo radi Allaha dž.š. Opći interesi imaju prednost pred pojedinač¬nim interesima. Uvijek se čvrsto pouzdavati u Allaha, dž.š., kao što su se pouzdavali i prvi muslimani, pošteno raditi, strpljivo podnositi sve životne tegobe, miriti zavađene, dijeliti od svog imetka onima kojima je to potrebno, boriti se protiv svih zala i u svemu po¬stupati prema načelima Časnog Kur'ana i Sunneta Poslanika a.s.
Molim Uzvisenog Allaha da se okoristimo porukama i poukama hidzre, da budemo od onih muhadzira koji se cuvaju harama, da izgradjujeo svoje jedinstvo, slogu i bratstvo na istini i pravdi i
da se vratimo u cvrstoj vjeri domu i domovini - zavicaju. Amin!

Senad ef. Mumić

(29)Bajram

Hvala neka je Allahu dž.š. koji nam je omogućio da ispostimo ramazan u potpunosti i bez očekivanih poteškoća. Mir i spas neka su na Muhammeda a.s., njegovu porodicu, ashabe i sve vjernike koji imaju razloga da se raduju sutrašnjem Bajramu. Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi džennet, a njihovim porodicama strpljivost. Amin.

Braćo i sestre, kraj je mjeseca ramazana, i posljednji minuti ovoga mubarek mjeseca polahko prolaze. Neko je dobro iskoristio njegove darove, a neko je tu priliku propustio. Ako je neko bez opravdanog razloga izostavio post u ramazanu, potrebno mu je iskreno kajanje i napaštanje tih dana kako je propisano, a ako je neko s razlogom kvario post u nekim ramazanskim danima, on će ih napostiti.

Sada ćemo kazati nekoliko riječi o ponašanju vjernika za Bajram. Sutra je Bajram- namaz  i odlazeći do džamije treba praktikovati sljedeće radnje. Prije na noć ili ujutro okupati se i namirisati prijatnim mirisom. Pojesti nešto prije nego se pođe iz kuće, najbolje neparan broj hurmi, ali i bilo šta drugo, da se pokaže da se ne posti tog trenutka. U džamiju na bajram-namaz ići pješke osim ako za to postoje opravdani razlozi kao što su velika udaljenost, bolest ili starost. Pohvalno je da se muškarac uljepša i obuče najbolju odjeću.

Putem do džamije izgovarati tekbire, salavate na poslanika, šehadet i slično.

U džamiji sjedati od prvog saffa, jer su džamije na Bajram obično pune, pa sjedanje od kraja ili po sredini džamije iziskuje da neko mora, bez potrebe, prekoračivati preko tuđih ramena. Nakon namaza i hutbe, treba da vjernici jedni drugima čestitaju Bajram, a posebno je dobro da Bajram čestitaju jedni drugima oni koji su do tada bili u lošim odnosima, te da se tada izmire i oproste međusobne greške. Bajram treba čestitati i članovima svoje porodice, u čijem duštvu se poslije bajramske kahve ili soka i kolača, dočekuju komšije, rodbina i prijatelji, ili se njima ide u posjetu. Posebno je lijepo posjetiti one koji nemaju svojih bližnjih, zatim stare i bolesne.

Uz Bajram treba izbjegavati upotrebu pirotehničkih sredstava koja bihuzure ljude u ovome danu, kako i upotreba vatrenog oružja radi bezbjednosti drugih osoba. Također, nije dobro da se prisustvuje sijelima i dernecima koji imaju naziv bajramski, a na njima se upražnjava ono što je u suprotnosti sa propisima Kur'ana i sunneta.

Drugi dan Ramazanskog bajrama je Dan šehida. U svim džematima se povodom toga dana ograniziraju različite aktivnosti, i svi se trebano okupiti na šehidskim mezarjima ili ondje gdje se bude učio tevhid ili Jasin za šehide, ukoliko u tom mjestu nema šehidskog mezarja.

Ovaj Bajram traje tri dana i treba ga iskoristiti da se obilazi rodbina, prijatelji i drugi, a ne da se raspitujemo koji dan bajrama možemo početi sa nekim svojim poslovima. Bajrami su praznici muslimana, a za praznike se radi samo ono što se mora uraditi i što ne trpi odgađanje.

Nakon bajrama u toku mjeseca ševvala lijepo je postiti još 6 dana, uzastopno ili s prekidima, a sve zbog sticanja velike nagrade. Rekao je Muhammed a.s.: „Ko isposti mjesec ramazana, a zatim ga poprati postom šest dana u mjesecu ševvalu – kao da je postio čitavu godinu.“

( Muslim )

Na kraju ovoga mubarek mjeseca i na kraju ovogodišnjeg ciklusa prediftarskih emisija u svoje ime i u ime MIZ Zvornik svim vjernicima u zemlji i bošnjačkoj dijaspori, svima onima koji i Islamsku zajednicu osjećaju kao svoju upućujem od srca bajramsku čestitku:

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

 

Hariz ef Pašić

Euzu billahi minessejtani rradzim bismillahirrahmani rrahim

Kurban je vrsta ibadeta koja podrazumijeva žrtvu u određeno vrijeme, bravče ili goveče, što vjernici čine s ciljem približavanja Allahu, dž.š.
Ova vrsta ibadeta je vadžib i ustanovljena je naredbom Kur›ana i sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Uzvišeni veli: «M smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.» (El-Kevser, 1-3.)

 
Historijat žrtve-kurbana
Od prvog čovjeka na zemlji Adema, a.s., i njegovih sinova spominje se žrtva-kurban, kako se i u Kur'anu navodi: „I ispričaj im vijest o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli pa kad je od jednog bila primljena a od drugog nije..." (El-Maida, 23.)
Kod svih ibadeta neophodna je iskrena namjera da se djelo radi u ime Allaha i u cilju postizanja Njegovog zadovoljstva i nagrade, pa tako i klanje kurbana što se vidi iz citiranog ajeta. Jednima će biti primljen a jednima neće. Od tada pa do dolaska Ibrahima, a.s., institucija kurbana prošla je kroz različite faze, na šta ukazuje i sam Kur’an. Govoreći o Ibrahimu, a.s., koji izvršavajući svoje obećanje dato Allahu, dž.š., bira najdraže što ima za kurban, bira sina Ismaila, a.s.  Kuran A. Š kaze :“ I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da trebam da te zakoljem, pa šta ti misliš?” - “O oče moj”, - reče – “onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” I njih dvojica poslušaše, i kada ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, - to je, zaista, bilo pravo iskušenje!” i kurbanom velikim ga iskupismo.” (Es-Saffat, 102-110.)
Ibrahim a.s., se toj Allahovoj dž.š., naredbi potpuno predao i u potpunosti je htio sprovesti, bez imalo kašnjenja niti i malo očajavanja. Kada je Allah dž.š., naredio Ibrahimu a.s., da zakolje svoje dijete za kurban – rekao je Isma'ilu: "Sine moj hoću da zakoljem kurban. Uzeo je Isma'ila, nož i konopče i udaljio se od kuće ka okolnim brdima. Kada je zašao međ' brda, Isma'il a.s., reče: Očiću moj, a gdje ti je kurban? Ibrahim a.s., mu reče: Allah dž.š., mi je naredio da tebe zakoljem za kurban – šta misliš ti o tome? Isma'il a.s., reče: »O oče moj« - reče – »onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.« Isma'il a.s., dalje nastavi: Očiću moj, dobro me sputi kako se ne bih pomjerao, i pokupi odjeću svoju kako ti je ne bih isprskao krvlju pa da je kasnije majka vidi što bi je veoma ražalostilo. Brzo potegni nožem preko mojeg vrata kako bi smrt lakša bila, a kada se susretneš sa mojom majkom poselami je od mene. Ibrahim a.s., priđe Isma'ilu a.s., i poče ga ljubiti, govoreći: Divan li si ti pomagač, o sinčiću moj, kada je pokornost Allahu dž.š., u pitanju. Kada je Ibrahim a.s., potegao nožem preko Isma'ilovog a.s., vrata, nož skliznu ka zemlji. Isma'il a.s., reče: Očiću moj, ubodi nožem u grlo i nemoj stranom noža ići prema grlu. Imam Suddi rhm., kaže: Allah dž.š., je dao da Isma'ilovo grlo bude poput bakra kojemu nož ne može ništa. Kada je njihova iskrenost i predanost Allahu dž.š., došla do vrhunca, začu se glas iz daljine: O, Ibrahime, ovo je zamjena za tvoga sina – pa mu Džibril a.s., dođe sa rogatim ovnom, kojeg Ibrahim a.s., prihvati, sina svojeg odveza, a ovna za kurban zakla. Nema nikakve sumnje da je i Isma'il a.s., učinjen poslanikom zbog jačine svoga sabra i brzine odazivanja Allahovim dž.š., naredbama! (el-Mustatref, 2/148.)
Obje generacije, od¬nosno obje ličnosti pokazuju svoju nepokolebljivu privrženost vjerovanja u Allaha, dž.š. Žrtvovanje za vjerovanje ne zna za granice, ljubav prema vjerovanju ne zna za nedaće, čežnja za zadovoljstvom Allaha, dž.š., ne zna za cijenu. Otac žrtvuje za kurban najdraže što posjeduje, a sin daje najviše što ima. Zar može postojati veličanstvenija priča ljubavi prema Istini, odnosno prema Allahu, dž.š.? Zar je onda čudo što je Ibrahim, a.s., prozvan Halilullah – Allahov prijatelj! Kur’anski simbol zamjene kurbana, u slučaju Ibrahima, a.s., ostao je uzor svim vjernicima koliko treba davati za rad na putu ostvarivanja vjerovanja, koliko treba ulagati na putu stvaranja uslova za očuvanje vjerovanja i koliko treba biti nepokolebljiv na putu potvrđivanja svoga vjerovanja.
Muhammedu, s.a.v.s., i njegovom ummetu je također propisano klanje kurbana. Allah, dž.š., kaže: „Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji." (El-Kevser, 1-2.) Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Prvo što ćemo na bajram uraditi je da klanjamo bajram namaz, a zatim ćemo se vratiti kućama i poklati kurbane. Ko tako učini postupio je po našem sunnetu." (Bera' ibn Azib) Ibnu Omer prenosi: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je (svih) deset godina, koliko je proveo u Medini, klao kurban." (Tirmizi, hasen)
I mi, koji smo dakle  jedna od generacija ummeta Muhammeda, s.a.v.s., dužni smo praktikovati ovaj propis naše vjere. To se odnosi na svakog imućnog muslimana, koji drži do svoje vjere. U današnjim prilikama to je svaki onaj ko je zaposlen i ima toliko sredstava u dane Kurban bajrama da obezbijedi kurban. Na dunjaluku se ostvaruju brojne blagodati: kuća, auto, imetak, titule, diplome itd. U cilju osiguranja tih dobara i zahvale Allahu, dž.š., na njima čini se žrtva i kolju kurbani. Zato je dužnost da domaćin ispred sebe i svoje porodice kolje kurban. Vrlo je zabrinjavajuće kada Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko bude u mogućnosti zaklati kurban pa to ne učini, neka se ne približava našoj musalli (mjestu gdje se klanja bajram)." (Hakim) Ima naših džemata gdje većina, gotovo svi kolju kurbane, a ima ih gdje to čine samo pojedinci. Nije u pitanju materijalno stanje, već privrženost vjeri i navika da se to praktikuje i tako nastavi jedna lijepa tradicija naših očeva i djedova.
Jedan je pitao „Zasto mi danas moramo da koljemo kurban?
Sve ono sto nam Allah dž.š., propisuje ima svoj smisao i svrhu. Kada čovjek zna zbog čega nešto čini biće mu daleko lakše i slađe da to obavi.
Prije svega značaj kurbana se ogleda u tome što je to čin pokornosti Allahu dž.š., tj. ibadet. Kada nam Allah dž.š., nešto naredi mi to moramo da obavimo pa čak i da ne shvatamo zašto, i čak i onda kada nam nije drago.
Primjer imamo u Ibrahimu a.s., koji je samo zbog jednog sna u kojem je čuo naredbu Svoga Gospodara - bio spreman da žrtvuje i svoje rođeno dijete. Njegov iman, pokornost i ljubav prema Allahu dž.š., su bili stavljeni na ispit.  I nije nikoga pitao : Zasto? Kako cu? Zasto bas ja? Nerazumijem itd... Ves je postupio samo po Kuranskoj sintagmi :Cujemo  i pokoravamo se“
Da li ti je draže dijete tvoje od Allaha, da li možeš i ono što ti je najdraže da žrtvuješ u Moje ime? Allah je htio da ispita njegovu ljubav, ali znajte da je i danas naša ljubav prema Allahu dž.š., stavljena na ispit.
Ako nisi u stanju da bilo šta žrvuješ u ime Allaha dž.š., da žrtvuješ kurbana, da žrtvuješ materijalna sredstva, da žrtvuješ svoje slobodno vrijeme - radi islama, da žrtvuješ komfor i udobnost koju uživaš, da žrtvuješ ako treba i svoj život - znaj da si pao na ispitu.
Ibrahim a.s., nije. On je položio svoj ispit! Kada bi roditelji mogli da biraju zasigurno bi izabrali da oni umru, a njihova djeca da žive, a kako li je tek lično podići ruku na svoje dijete i usmrtiti ga. Žrtva koju mi prinosimo Allahu dž.š., u liku kurbana je i vid naše zahvalnosti i naše bogobojaznosti, gdje mi samo kažemo: “Čuli smo i pokoravamo se.”
Allaha molimo da ukabuli naša dobra djela, da nas uputi da ih u ime Božije radimo i zarad Njegova zadovoljstva.
Gospodaru naš, daj da samo Tebi robujemo, na putu Tvom i u ime Tvoje se žrtvujemo, da nam djela budu iskrena i u ime Tvoje rađena.
Amin, ja Rabbel-alemin!

Hidzra i njene vrijednosti
Hidžri spada u red vrlo važnih dogaðaja u historiji islama, sa kojim počinje računanje muslimanskog kalendara. Hidžra iz Meke u Medinu (Jesrib), 622. godine po Isau, a.s., je bila veliki i težak zadatak i ispit za ashabe i Muhammeda, s.a.v.s.. Bio je to ispit spremnosti na žrtvu na Allahovu, dž.š., putu i provjera jačine njihova imana.

Hidžra dolazi kao nužnost nakon stavljanja muslimana u totalnu izolaciju, hidžre u Abesiniju, neuspjelih pokušaja da'we u Taifu i svakodnevnih napada na Poslanika, s.a.v.s., i muslimane.
Hidžra iz Meke u Medine se desila po Allahovoj, dž.š., odredbi i Njegovu dopuštenju. Muslimani su zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s., bili prinuðeni da napuste svoje kuće, rodni kraj i svu imovinu, da bi dobili slobodu o čemu govori 100. ajet Sure En-Nisa:

"Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja  i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj, radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. - Allah mnogo prašta i milostiv je." (Suretun-Nisa':100)
 Sastanci Poslanika, s.a.v.s., na Akabi sa muslimanima Medine su bili priprema za hidžru. Prvom susretu na Akakbi, 11. godine po poslanstvu, je prisustvovalo 6 Jesribljana, sa kojima Muhammed, s.a.v.s., šalje mladog ashaba Mus'aba ibn Umejra, r.a., da Medinelije podučava islamu. Na drugom sastanku na Akabi je prisustvovalo 12 ljudi, kada su se prvi put zavjetovali Poslaniku, s.a.v.s., na vjernost. Na trećem susretu, juna 622.g., kada se daje "Velika prisega" prisustvovala su 73 muškarca i dvije žene. Tom prilikom su se Jesribski muslimani zavjetovali na: 1) Poslušnost i pokornost u činjenu dobra. 2) Opskrbu u olakšici i poteškoći. 3) Nareðivanje dobra i zabranjivanje zla. 4) činjenje dobra u ime Allaha ,dž.š., i ne bojanje prigovora prijekornika. 5) Potpomaganje Poslanika, s.a.v.s., kada od njih zatraži pomoć i pružanje mu zaštite kao što štite sami sebe, svoje žene i svoju djecu.
 Nakon prihvaćene prisege, jedan od prisutnih muslimana iz Jesriba je upitao: "Znate li vi da to znači objavljivanje rata protiv crvenih i crnih ljudi (protiv cijelog svijet)?", a oni su odgovorili potvrdno. Potom je uslijedilo bratsko rukovanje i izabrano je dvanaest poglavara (devet iz plemena Hazredž, a tri iz plemena Evs), sa zadatkom da oni budu odgovorni za provedbu članova Prisege.
Prokleti Iblis nakon sklopljenog ugovora na Akabi sa jednog uzvišenja poziva mušrike da uhvate živog Muhammeda, s.a.v.s., i njegove ashabe! Muhammed, s.a.v.s., nareðuje prisutnim muslimanima da se raziðu, a oni već pokazuju spremnost da se bore protiv Mekelija, što Muhammed, s.a.v.s., odbija,  jer za to nema dozvolu od Allaha, dž.š.,.
Nakon ovog trećeg susreta na Akabi, Poslanik, s.a.v.s., nareðuje da ashabi počnu sa hidžrom u Medinu, a za oko dva mjeseca, mušrici Meke održavaju Parlament, na kojem se raspravljalo o konačnom i tajnom zadavanju udarca Poslaniku, s.a.v.s.. Sastanku prisustvuje i prokleti Iblis u liku starca iz Nedžda. Tada je prihvaćen prijedlog Ebu Džehla, koji je podržao i prokleti Iblis: Da se iz svakog plemena odabere najsnažniji mladić, da im se podijele ubojite sablje i da svi zajedno odu i ubiju Muhammeda, s.a.v.s., kako bi se na taj način izbjegla osveta Benu Abdu-l-Menafa, jer bi to u protivnom značio rat protiv svih Mekelija. Donešena je odluka da se odmah pristupi realizaciji plana.
Nakon toga dolazi Džibril, koji po vahju od Allaha, dž.š., obavještava Poslanika, s.a.v.s., o zavjeri mušrika i o Allahovoj, dž.š., dozvoli da Poslanik, s.a.v.s., napusti Meku. Džibril mu je odredio vrijeme hidžre, upozorivši ga da te noći ne spava u svojoj postelji. Po padu mraka, mušrički mladići su opkolili kuću, sa ciljem da u ponoć ubiju Muhammeda, s.a.v.s.,. O tome govori 30. ajet Sure El-Enfal:
"I kada su ti nevjernici zamke pleli, da bi te u tamnicu bacili ili te ubili ili te protjerali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao,  jer to Allah najbolje zna!" (Suretu El-Enfal:30)
Hidžra u Medinu je za razliku od hidžre u Abesiniju, bila farz svakom muslimanu, jer se u Medini trebala formirati jaka zajednica,  koja će moći štititi interese islama i muslimana.
Muhammed, s.a.v.s., je napustio Meku 27. noć mjeseca safera (12. septembar 622.g.). U njegovoj postelji ostaje amidžić Alija, r.a., a on izlazi iz svoje kuće neprimjećen. Dalje je Poslanik, s.a.v.s., nastavio sa Ebu Bekrom Es-Siddikom, r.a., do pećine Sevr, gdje se zadržavaju tri dana. Mekelije organiziraju potjeru, koja hvala Allahu, dž.š., ne uspijeva. Na putu do Medine, Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a., je vodio iskusni vodič Abdullah ibn Urejke El-Lejsi. U mjesto Kuba je Poslanik, s.a.v.s., zajedno sa Ebu Bekrom, r.a., stigao 8. rebiu-l-evela (23. septembra) 622. godine. Muslimani su bili presretni dolaskom Poslanika, s.a.v.s.,  koji je na putu hidžre (420 kilometara) proveo 11 dana. Muhammed, s.a.v.s., je prolazeći kroz mjesto Kuba, u njemu izgradio mesdžid i obavio prvu džumu-namaz. Po dolasku u Medinu je izgradio džamiju.
U Medini ensarije (pomagači) bratski prihvataju muhadžire i sa njima dijele i dobro i zlo. Sa njima dijele svoje imetke i bratime se. O karakteru ensarija
Allah, dž.š., kaže u 9. ajetu Sure El-Hašr:
"I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje ne osjećaju i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju pohlepe, oni će sigurno uspjeti!" (Suretu El-Hašr: 9)
Hidžra je promijenila tok historije čovječanstva. U Medini, odredištu hidžre, pojačava se da'wa i usposatvlja islamska vlast. Tu se udaraju temelji velike islamske države koja je oslobaðala ljude iz ropstva ljudima, robovanju Allahu, dž.š., Gospodaru Svjetova.   
Medinski period se može podijeliti u tri dijela: 1) Pozivanje u islam i odupiranje smutljivcima koji su saraðivali sa neprijateljima islama izvan Medine. Ovaj period se okončava primirjem na Hudejbiji, 6. godine po hidžri. 2) Primirje sa voðama plemena i traje do oslobaðanja Meke, ramazana 8. godine po hidžri. U ovom periodu Muhammed, s.a.v.s., poziva susjedne vladare u islam. 3) Masovni prelasci na islam i ovaj period traje sve do preseljenja Poslanika, s.a.v.s..
Muhammed, s.a.v.s., se sa muslimanima vratio u svoju rodnu Mekku, nakon 8 godina provedenih u Medini, izgovarajući:

"Nema drugog gospodara mimo Allaha! Ispunio je Svoje obećanje! Pomogao je Svoga roba! Uzvisio je njegovu vojsku i porazio je neprijateljske skupine, On sam!"
 Tako je završena Poslanikova, s.a.v.s., hidžra, u kojoj nije bilo osvete, što ostaje sunnetom do Sudnjeg dana.
Sjećanje na hidžru, treba da bude prilika u kojoj ummet Poslanika, s.a.v.s., svodi periodični obračun sa sobom, jer to čini svaki narod koji se zanima za svoju budućnost i ne živi od prošlosti. Zato pozivam sebe i vas da preispitamo naše stanje i da pojačamo naša dobra djela!
Braćo i sestre! Obzirom da je po kalendaru IZ-e u BiH, 10. januara, u slijedeći četvrtak inša-Allah, 1. dan muharrema 1429. h., jednog od četiri sveta mjeseca, preporučujem vam da u tom mjesecu što više postite, a posebno da postite Jevmi Ašuru i dan prije ili dan poslije, jer je to sunnet Poslanika, s.a.v.s.!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, pomozi nam da se vratimo tamo odakle smo protjerani,  ponizi one koji ponižavaju Tvoje robove, oprosti našim roditeljima i našim dobrim predhodnicima, uputi i učvrsti naše potomke, oprosti nam grijehe i uvedi nas u dženete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!

Senad ef. Mumić

(28) Tevba- pokajanje

Hvala pripada samo Allahu dž.š., mir i spas neka su na Njegovog poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikovu porodicu i ashaba, kao i sve vjernike. Neka Uzvišeni Gospodar našim šehidima podari lijepi džennet, a njihovim porodicama strpljivost. Amin.

Draga braćo i sestre, čovjek je uvijek sklon pogrešci, i u ramazanu, a posebno mimo ramazana. Svi potomci Ademovi su manji ili viši griješnici, a najbolji griješnici su oni koji se mnogo kaju. Na pokajanje za učinjene grijehe i traženje oprosta upućuju i Allah dž. š. i Njegov poslanik.

Rekao je Allah dž.š. u prvom dijelu 8. ajeta sure Et- Tahrim: „O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, uveo...“

Iako je za vrijeme svoga života dobio obećanje od Allaha da će biti stanovnik dženneta, Muhammed a.s. je mnogo molio Allaha dž.š. za optost i mnogo se kajao. Ebu Hurejre prenosi sljedeće riječi Allahovog poslanika: „Zaista, ja zatražim oprosta od Allaha i pokajem mu se u jednom danu više od sedamdeset puta.“

Allah dž.š. ne voli kada neko griješi, ali se dosta obraduje kada neko nakon griješenja zatraži njegov oprost i pokaje se. Od Enesa b. Malika se prenosi da je Muhammed a.s. rekao: „ Zaista se Allah dž.š. obraduje pokajanju svoga roba kada se pokaje, više nego kada bi jedan od vas bio na jahalici u pustinji, a zatim mu pobjegla jahalica sa hranom i pićem, i tako iznenađen, žalostan, odsjeo u hladu drveta, i dok je u takvom stanju iznenada je ugleda ispred sebe i prihvati za njenu uzdu i uzvikne pogrešno od velike radosti: 'O Allahu, Ti si moj rob, a ja Tvoj gospodar!“

Pokajanje je obaveza svakome i to odmah nakon grijeha, bez odgađanja.

Da bi pokajanje bilo ispravno potrebno je ispuniti pet sljedećih uvjeta:

1. Da pokajanje bude učinjeno isključivo radi Allaha dž.š., Njegove ljubavi  i veličanja, a ne zbog ovosvjetske koristi ili postizanja naklonosti neke osobe.

2. Da se žalosti i kaje zbog grijeha i da poželi da ga nikad nije učinio čime će dokazati da pokajanje čini zbog jasnog ubjeđenja i u znanju, a ne nesvjesno.

3. Da se odmah napusti činjenje grijeha zbog kojeg se kaje, jer je pokajanje neispravno sve dok čovjek ustrajava u grijehu.

4. Da čvrsto odluči da se više ne vraća na taj grijeh u budućnosti, a to je plod pokajanja i dokaz iskrenosti pokajnika.

5. Da pokajanje bude u vremenu dok se pokajanje prima, jer postoje vremenske granice primanja pokajanja. To vrijeme se dijeli na dvije vrste i to: općenito za sve ljude i posebno za svakog čovjeka.

Općeniti istek vremena za sve ljude je izlazak sunca sa zapada (Kijametski dan), što se vidi iz mnogobrojnih ajeta i hadisa.

Posebni istek vremena pokajanja za svakog čovjeka je smrtni čas. U ajetu se kaže: „Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela, a koji, kada se nekom od njih približi smrt, govore: 'Sad se, zaista, kajem!', a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili. (En- Nisa, 18.)

Nakon ispravnog pokajanja Allah dž.š. briše grijehe pa makar bili i veliki, na što upućuje sljedeći ajet: „Reci: 'O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti; On, zaista, mnogo prašta i On je milostiv.“ ( Ez- Zumer, 53. )

Gospodaru naš, učini nas od onih koji se kaju i primi naša pokajanje. Amin!

 Hariz ef. Pašić

          Euzu billahi minessejtani rradzim bismillahirrahmani rrahim
Vrste kurbana
Postoje više vrsta kurbana, i to:
- redovni kurban koji se kolje svake godine, o kojem cemo danas govoriti.
- zavjetni kurban, koji se kolje nakon ispunjenja datog zavjeta, kao naprimjer: "Zaklat ću kurban ako mi projekat ili bilo koji hajirli posao uspije"; nakon što je projekat uspio, dužnost je ispuniti zavjet i zaklati kurban, Ova vrsta kurbana se mora u potpunosti podijeliti;
- kurban po oporuci, što znači ako jedan ili oba roditelja ostave u emanet svojoj djeci ili se
u testamentu vakifa spominje da se za njeg nakon smrti kolje kurban. Ova vrsta kurbana se također u potpunosti dijeli;
- kurban koji se kolje u sklopu propisa nijjeta hadža „temetu'a“ i „kirana“ (hedjun).
 Uvjeti osobe koja je dužna zaklati kurban:
Da je ta osoba:
- musliman,
- slobodna,                  
- punoljetna,
- razumna,
- imučna,
- mukim (da nije musafir),
- da to ćini sa nijetom kurbana, to jeste da svi koji učestvuju u kurbanu imaju isključivo nijet kurbanske krvi i mesa. Tako, ako bi učestvovalo 7 osoba od kojih samo jedna od njih učestvuje radi mesa a ne radi kurbana, kurban ne bi bio valjan ostaloj šestorici.
Većina naših priprema za Kurban-bajram jeste izbor i odabir kurbana koji će se u danima bajrama kurbaniti.
Svaka naredba ili zabrana u islamu ima svoj cilj i smisao, pa tako i naredba kurbana ima svoju svrhu i svoj smisao.Allah dz.š nam veli: Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, Ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čIne!" (El-Hadzdz, 37.)
 Ovaj Kur anski ajet  jasno pojašnjava da cilj kurbana nije u mesu, niti da će do Allaha doprijeti meso i krv kurbanska. Iskreno učinjena naša dobra djela dolaze do Allaha, ali opet, ta iskrena dobra djela naša samo su nama potrebna. Upravo je iskrenost, odnosno naš nijjet najbitniji element u svemu onome što radimo. Hadis Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., koji se nalaze u svim zbirkama hadisa glasi: ''Djela se vrednuju prema nijjetu – namjerama, i svakom pripada ono što je naumio.''
I doista, svako djelo se prema nijjetu vrednuje,  pa će se tako i kurbani sviju prema njihovim nijjetima vrednovati. Mi se nadamo i Boga molimo da kurbani svih muslimana ove godine i svih narednih godina budu prineseni i žrtvovani u ime Božije i zarad Božijeg zadovoljstva a ne radi nečega drugog.
Pored nijjeta koji je bitan za svako djelo, za ispravnost kurbana vezani su još neki uslovi koji se moraju ispuniti da bi kurban bio ispravan. Iako znamo uvjete ispravnosti kurbana, danas ćemo ih se podsjetiti, jer su ovo dani u kojima mnogi vrše kupovinu kurbana, pa je potrebno obratiti pažnju na ispunjavanje uvjeta koje ćemo spomenuti.
Šta se može zaklali kao kurban
Kurban može biti goveče, vo, bik ili krava, bravče, ovan, ovca, koza ili jarac. Za goveče je uvjet da je napunilo dvije godine. U ovu vrstu kurbana može se udružiti do sedam osoba pod uvjetom da su svi zanijjetili kurban, dok bravče ne smije biti mlađe od godinu dana, osim ako po izgledu, veličini i težini odgovara onom od godinu dana. U svakom slučaju, prilikom kupovine i odabira treba paziti da kurban nema određenih nedostataka i mahana.
Za kurban se ne može zaklati brave ili goveče koje ima jednu od sljedećih fizičkih mahana:
- ako je slijepo u oba ili u samo jedno oko,
- ako je hromo i mršavo da ne može doći na mesto klanja,
- ako mu je obrezano pola uha i repa, ali ako je rođeno zakržljalih ušiju ili repa - može,
- ako je odbijen rog tako da povređuje moždani živac,
- ako je bolesno da neće preživjeti,
- ako je polomljenih zuba ili odsječenog vimena da ne može hraniti mladunče.

El-Bera ibni Ajib, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: " Četvero nije dopušteno klati za kurban: ćoravu životinju čija je sljepoća jasna, bolesnu životinju čija je bolest jasna, hromu životinju čija je hromost jasna i životinju slomljene kosti na koju se ne može oslanjati."
Alija, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., zabranio da kurban bude oštećenog uha, slomljenog roga više od četvrtine ili da nema veći dio uha ili roga.
Ako nakon kupovine primijeti jedan od spomenutih nedostataka vjernik je dužan da kurban zamijeni, ako pak nije u mogućnisti zbog siromaštva i takav kurban je valjan.kržljala, u čijim kostima nema moždine.''
           Ukoliko se hadisom spomenute osobine nađu pri kurbanu, kurban nije validan.
Iz navedenih riječi hadisa uviđamo da mahane očiju, ušiju, repa, rogova, sprječavaju da  neka životinja bude kurban. Također, kurban ne može biti ona životinja koja nema većinu zuba.
Kurban treba da bude debeo, dobar, zdrav i bez ikakvih tjelesnih nedostataka ili mahana koje mogu vidljivo uticati na pomanjkanje mesa.  
Kada govorimo o mahanama kurbana, treba spomenuti i slijedeće: - po mišljenju većine islamskih učenjaka dozvoljeno je da kurban bude kastrirana životinja. Na to ukazuju mnogi hadisi u kojima je spomenuto da je Poslanik klao za kurban dva bijela kastrirana ovna. Dozvoljeno je zaklati životinju koja je ošišana, s koje je skinuta vuna. Dozvoljeno je zaklati i žigovanu životinju. Dozvoljeno je zaklati i životinju koja je izgubila glas.  Ovo su neke mahane koje se mogu naći pri kurbanu, ali je svakako bolje da kurban bude zdrav i bez ikakvih mahana koje su spomenute.
Jedno od pitanja s kojim se susrećemo gotovo svakoga bajrama jeste: - za koliko osoba vrijedi jedan kurban i da li može biti paran broj onih koji zajedno kolju kurban u kravi ili volu, ili mora biti neparan broj (3, 5 ili 7)?
Većina islamskih učenjaka smatrala je da je jedna ovca dovoljna za vlasnika i za njegovu porodicu bez razlike koliki broj članova porodice bio, što su argumentovali mnogim hadisima. Što se tiče deve i krave, većina učenjaka smatrala je da je dozvoljeno da u klanju krave i deve učestvuje sedam osoba, a ako bi čovjek želio da zakolje kravu ili devu za sebe i svoju porodicu, to je dozvoljeno, bez razilaženja islamskih učenjaka. Što se tiče broja učesnika u zajedničkom kurbanu, iz gore  navedenog vidimo da nigdje nije spomenuto da je neparan broj uslov za ispravnost kurbana. Broj učesnika u jednom kurbanu ne smije prelaziti sedam, a koliko će ih se udružiti u tome,  5, 6 ili 7, nije uslov za ispravnost kurbana.
Vrijeme klanja kurbana
Klanje kurbana ima svoje određeno vrijeme, pa izvrši li se prije ili poslije tog vremena ne vrijedi kao kurban. Za one koji žive u mjestima gdje se klanja bajram namaz vrijeme klanja kurbana nastupa nakon obavljenog namaza i traje sve do pred zalazak sun¬ca treći dan Bajrama. Za one muslimane koji žive u takvim mjestima gdje se ne klanja bajram namaz (dijaspora) vrijeme klanja kurbana nastupa od zore prvog dana Bajrama i traje do pred zalazak sunca treći dan Bajrama.

Žene nisu obavezne klanjati bajram namaz, pa zbog toga njima se toleriše da mogu zaklati kurban i prije klanjanja bajram namaza, iako je bolje da sačekaju svoje muževe, braću i rođake da se vrate iz džamije.

U nekim našim mjestima uobičajeno je klanje kurbana za svoje mrtve uoči Bajrama. Odmah se mora reći da se takvo klanje ne smatra kurbanom i potpuno je bezvrijedno, jer je izvršeno prije nje¬gova vremena, pa u tom slučaju nije ni izvršen vasijet. Muhamed a.s. je rekao: "Ko zakolje kurban pri¬je nego se klanja namaz, to je samo njemu (tj. kao da je zaklao obično živinče samo radi mesa, pa neće imati nikakvog sevaba od Allaha dž.š.)." Drug Alejhisselamov, Džundub ibni Sufjan je re¬kao: "Jednom prilikom sam klanjao bajram namaz za Alejhisselamom i kada je dovršio namaz, vidio je nekoliko zaklanih kurbana, pa je rekao: "Ko je zaklao kurban prije namaza, neka sada zakolje drugi, a ako nije neka sada kolje u ime Allaha."

Čovjek koji kupi kurban, ali ga ne stigne zaklati u određeno vrijeme, pokloniće živoga kurbana ne¬kom siromašnom čovjeku ili će dati njegovu vrijed¬nost u novcu. Isto tako, ako se zavjetni kurban ne bi zaklao na vrijeme (ako je to vrijeme određeno u bilo koje doba godine), treba ga živoga pokloniti, ali se ne može njegova vrijednost podijeliti u novcu, a kur¬ban zadržati.

Osoba koja je obavezna zaklati kurban, ali ga ne mogne naći do pred akšam treći dan Bajrama, namijenjeni novac za kurbana podijeliće kao sadaku.
Način klanja kurbana
Ranije smo kazali da je kurban vrsta ibadeta, pa je stoga neophodno da onaj ko kolje kuban to lično uradi, kao i sve ostale vrste ibadeta.To je praksa Božijeg Poslanika, i on je lično klao kurban za sebe, porodicu i cijeli Ummet.
Džabir prenosi: "Kada bi Muhammed, a.s., klanjao bajram-namaz, tada bi proučio hutbu, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući:
'U ime Allaha, Allah je najveći! Ovo je kurban za mene i za onog od mojih sljedbenika koji nije kurban zaklao."
Aiša, r.a., prenosi kako je Poslanik, a.s., klao kurban: "Muhammed, a.s., bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu
i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i izgovarao: „U ime Allaha, Bože, Ti primi ovaj ibadet od Muhammeda, njegove porodice i svih sljedbenika."

Lijepo je prilikom klanja kurbanu povezati noge, povaliti ga na lijevu stranu i okrenuti prema Kibli, naoštriti nož i obazrivo postupati. Poslanik je govorio: "Allah je naredio da se čini dobročinstvo prema svakom i svačemu, ako se nečemu oduzima život, činite to na obazriv način, ako koljete kurban, koljite ga pažljivo. Naoštrite dobro svoje noževe, olakšajte kurbanu
i ne mučite ga." (Muslim)
Najbolje je da čovjek svojom rukom izvrši klanje, a ako nije vičan tom poslu ili se boji, to će povjeriti stručnoj i pobožnoj osobi. Svakako da će biti prisutan prilikom izvršavanja tog čina. Poslanik, a.s., rekao je kćerki Fatimi: "Idi i prisustvuj klanju svoga kurbana, sa svakom njegovom kapi krvi bit će ti oprošten svaki grijeh koji si počinila!"
Prilikom klanja treba paziti da se oštrim nožem presijeku dvije glavne krvne žile, dušnik i grkljan.
Ebu Davud prenosi da je Poslanik, a.s., prije klanja kurbana klanjao dva rekata nafila-namaza.

Podjela kurbanskog mesa
Kurbansko meso se ni u kom slučaju ne smije prodavati. Najbolji postupak je onaj koji je prepo¬ručio sam Muhamed a.s.: meso se razdijeli na tri jednaka dijela tako da se 1/3 podijeli siromasima, 1/3 rodbini, komšijama i prijateljima, a preostala tre¬ćina zadrži za sebe i svoju porodicu. Muhamed a.s. je obično meso svoga kurbana dijelio onima koji¬ma je najpotrebnije. Nakon što bi zaklao svoga kur¬bana, pozvao bi siromašne stanovnike Medine i re¬kao: "Kome treba neka odsiječe sebi koliko želi." Kurbansko meso se može podijeliti i nemuslimanu, posebno ako je komšija ili inače dobar prijatelj.

Kurban koji se kolje po oporuci (vasijet) mora se u cijelosti podijeliti ili ga uživo dati nekome da ga kod svoje kuće zakolje. Ako je kurban zaklan mrtvome, ali ne po oporuci nego po želji nasljed¬nika umrloga, onda sa mesom postupiti isto onako kao i sa mesom svoga kurbana.

Meso se mora u cijelosti podijeliti i od zavjetnog kurbana, kao i od mladunčeta koje kurban oteli ili ojanji prije klanja. Mladuče se može zaklati za¬jedno s kurbanom i sve meso podijeliti, ali se može i uživo dati nekom siromahu da ga za sebe hrani. Siromašne osobe koje kolju kurban, a imaju broj¬nu porodicu, mogu veći dio, pa i sve meso zadržati za svoje potrebe.

Allaha molimo da ukabuli naša dobra djela, da nas uputi da ih u ime Božije radimo i zarad Njegova zadovoljstva.
Gospodaru naš, daj da samo Tebi robujemo, na putu Tvom i u ime Tvoje se žrtvujemo, da nam djela budu iskrena i u ime Tvoje rađena.
Amin, ja Rabbel-alemin!
 

Hidzra
Većini nas kada se spomene Hidžra prvo što nam naumpadne jeste hidžra ili preseljenje, seoba poslanika Muhammeda a.s. i prvih muslimana iz Mekke u Jesrib ili današnju Medinu. Mnogi od nas znamo kakav je bio tijek Hidžre, zbog čega su se prvi muslimani na čelu sa poslanikom iselili iz Mekke u Medinu i kakav je bio daljni razboj islama. Međutim, ono što manje znamo jeste da Hidžra nije započela sa poslanikom Muhammedom a.s. Jeste da je Hidžra Muhammeda a.s. i prvih muslimana najvažnija hidžra i događaj koji je bio prekretnica islama, događaj poslije kojeg se desio procvat i preporod islama. Međutim, činjenica je da je Hidžra bila sastavni dio životnog puta svih nosilaca Božijih poruka odnosno Božijih poslanika. I ne samo Božijih poslanika već i mnogih naroda, civilizacija. Ne zaboravimo da su i muslimani sa područja Bosne i Hercegovine imalu svoju hidžru i bili su muhadžiri.
Dakle, život prvog čovjeka i prvog Božijeg poslanika Adema a.s. počeo je hidžrom koji je ucinio hidzru iz dzenneta i nastanio se na zemlji. On je napustio ono sto je bolje, sto je ljepse i sto je vjecno te se nastanio na zemlji koja je prolazna.
Nuh a.s., je sa svojom ladjom ucinio hidzru bjezeci ispred sveopceg potopa, bjezeci iz zemlje u kojoj ljudi nisu htjeli da se odazovu Allahovom pozivu, kako bi se naselio zajedno sa ostalim vjernicima gdje mu je Allah odredio.
Ibrahim a.s., je ucinio hidzru sa Hadzerom i sinom Ismailom ka svetoj zemlji ka Mekki gdje su se Hadzera i Ismail nastanili i gdje su i smrt docekali.
Musa a.s., je ucinio hidzru bjezeci od faraona sklanjajuci se kod poslanika Suajba a.s., u Medjenu, zatim po drugi put cini hidzru zajedno sa svojim narodom Benu Israilom ka obecanoj zemlji ponovo bjezeci od faraona kako bi postedio svoj narod od daljnjih patnji i ponizenja koja su svakodnevno dozivljavali.
I na kraju najznačajnija hidžra koja je promjenila pravac toka svjestske historije, hidžra od koje mi računamo godinu, a to je hidžra posljednjeg poslanika Muhameda a.s. koji je sa prvim muslimanima napustio Mekku i učinio hidžru u Medini. Kao što smo rekli, hidžra je sastavni dio mnogih Božijih poslanika. Ali i mnogih naroda, civilizacija.
Hidžra u prvom i temeljnom značenju znači preseljenje.  To preseljenje može biti iz više razloga. Prvi razlog jeste vjerski razlog tj. da čovjek u mjestu u kojem živi ne može mirno ispovijedati svoju vjeru, da ne smije dolaziti u džamiju, da živi pod terorom, te da se vrši nad njim pritisak da ostavi svoju vjeru itd.
Ovaj razlog je bio presudan za Poslanika s.a.v.s., i ashabe da su napustili Mekku i nastanili se u Medini. Znamo dobro da su se mušrici otvoreno suprostavili Poslaniku i ashabima, da su ga napadali, da su pojedine ashabe vezivali za zemlju i na njih stavljali užareno kamenje, da su čak Sumejju majku Amar ibn Jasira ubili itd. Bili smo svjedoci da su i muslimani činili Hidžru iz Bosne i Hercegovine kada je Bosnu okupirala Asutro-Ugarska nakon pada Osmanskog carstva pa je veliki broj Bošnjaka odselio ili učinio hidžru u Tursku bojeći se da neće svoju vjeru moći slobodno prakticirati pod vlašću Austro-Ugareske. Tako neki historičari govore kako se u Tursku iselilo više od 2 milijuna Bošnjaka za vrijeme Austro-Ugarske i mnogi danas od njih u Turskoj znaju svoje porijeklo. Također, i u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, muslimani su činili hidžru sa svojih ognjišta u nepoznato jer nisu mogli biti mirni kao muslimani.
Ima i onih koji čine hidžru radi materijalnih razloga kako bi se obogatili i postali imućni. Možemo ih nazvati „ekonomski muhadžiri“ U tu kategoriju se svrstava najveći broj ljudi to su oni za koje naš narod kaže:"Trbuhom za kruhom". Ovakvih ekonomskih muhadžira je najviše. Naime čovjek mora da traži svoju nafaku i da ide za njom, jer upravo u kretanju i jeste berićet.
Dakle, postoje različti motivi ili razlozi za hidžru.
Obzirom da se hidžra vrlo često prepričava ja bih iz same hidžre izvukao samo par pouka i poruka, što je i sama svrha svakog događaja. Naime, često ste do sada slušali sam opis hidžre, a jako se malo govori o samim porukama i poukama koje izvlačimo iz tog događaja, a ustvari to je poenta same hidžre. Jer, kakva je korist poznavati historiju ukoliko se ne znamo njom okoristiti.
Sama riječ hidžra u arapskom jeziku nastaje od glagola hadžere –juhadžiru ili hedžere-jehdžuru što znači nešto ostavljati, napuštati. Tadašnji muslimani su ostavljali sve što su godinama mukotrpno sakupljali. Hidžra ili seoba u Medinu je za muslimane predstavljala pravi izazov, kojeg su muslimani svojim jakim imanom prevazišli. Osjećaj kada napuštaš i ostavljaš tuđinu sve šti si stekao je gorak, a poznaju ga samo oni koji su tokom minule agresije na Bosnu i Hercegovinu to i okusili.
Prije same hidžre Muhammed, a.s., se pripremao, uložio svoj trud u samom planiranju puta, odabiru saputnika i vodiča, što nam govori kako musliman treba da shvati da svaki postupak treba da bude vješto planiran i analiziran, a ne da se kaže: Daće Allah, a zanemari priprema. To Muhammed, a.s., naš uzor nije uradio.
Muhammed, a.s., je sačekao skoro sve muslimane da izađu iz Mekke, a zatim se sam zaputio sa Ebu Bekrom u Medinu, što jasno ukazuje na njegovu brigu o ostalim muslimanima, što je odlika pravog vođe, a on, iako je vođa, ostaje sam u Mekki sa šačicom muslimana. Zamislite, poslanik, a ostaje među posljednjima, a danas se dešava da se prvo spase vladari, a narodu kako bude. Rahmeti Alija Izetbegović je bio najbolji primjer kako je slijedio Allahovog Poslanika po ovom pitanju. Dok se mnogi lideri skrivaju po stranim državama dok njihov narod pati,  rahmetli Alija je hodao sa svojim borcima po Sarajevskoj Žuči i mnogim ratištima Bosne. Imamo primjer i ovdje, ne trebamo ići daleko. Naravno, ne navodim to zbog toga što je on ovdje prisutan ali kada je ovaj grad u jednom trenutku bio u velikoj opasnosti da padne, mnogi su iz njega bježali. Fuad ef. iako je dobijao pozive iz Zagreba, da napusti Sisak, nije to htio učiniti. Poslao je svoju porodicu ali je on ostao sa svojim džematom. To dovoljno govori iako je bilo imama u Hrvatskoj koji nisu više mogli izdražti taj pritisak pa su napustili svoj džemat privremeno usljed ratnih okolnosti.
Nakon toga Poslanik, a.s., ostavlja hazreti Aliju u Mekki da podijeli emanete koje su Mekkelije ostavljali Muhammedu, a.s. Zamislite, subhanallah, kurejšije-nevjernici ga proganjaju i kuju plan da ga ubiju, a ostavili kod njega, poslanika svoje najdragocjenije stvari. Zbog toga su ga i prozvali El-Emin – pouzdani. Proganja te bolan, hoće da te ubije, a ti zadužuješ svoga rođaka da ostane u tvojoj kući samo zbog toga da bi vratio stvari koje su ti dali na čuvanje. To je bio naš poslanik. Zamislite to povjerenje: Izbacujete me iz moga grada, ali ipak ću vam vaše emanete vratiti, jer kakve veze imaju vaši emaneti sa našim razilaženjima po pitanju vjere. To je odlika pravog muslimana i kad bi samo današnji muslimani tako postupali. Ovdje u ratu ko je napustio stan ili kuću, ostao je bez nje. Nema jarane, gdje si bio kada je gorjelo. Zbog toga Poslanik, a.s., kaže: “U mom ummetu ima dobra do Sudnjeg dana“ i “Moj ummet je kao kiša, ne zna se kada je korisnija, na početku ili kraju.“ Također Muhammed, a.s., veli: Nemoj da budete povodljivice! –A ko su to povodljivice? Upitaše ashabi. – To su oni koji govore: ukoliko ostali narod bude dobar i ja ću biti, a ukoliko ne bude neću ni ja biti. Ali se naviknite da govorite: Ako ljudi budu dobri biću i ja dobar, ali ako budu loši da ih u tome ne slijedite, odgovori Poslanik, s.a.v.s.
Također, jedan me posebno detalj fascinira iz događaja o Hidžri, a kojeg bi spomenuo. Većini vas je poznato kako je Poslanik hidžru učinio sa svojim vjernim prijateljem Ebu Bekrom i oni su zajedno krenuli na put. Anravno, nisu krenuli direktnim putem nego malo zaobilazno kako bi zatrli put mušricima. Njihovo prvo skrivanje ili odmor bio je u pećini Sevr. Kada su Poslanik i Ebu Bekr usli unutra Allah salje goluba da svije svoje gnijezde na ulazu u pecinu, a pauk je ispleo mrezu na samom ulazu kako bi zavarao tragace. Ebu Bekr čitavo vrijeme se boji za poslanika. Ne boji se uopće za sebe, već samo šta će biti ako nađu Poslanika. U jednom trenutku Poslanik je zadrijemao i bio je zaspao u krilu Ebu Bekra. Ebu Bekr iz straha svojim je nogama zatvorio udubljenja u pećini iz kojih bi mogao izaći kakav akreb, škorpion. I baš u jednom trenutku Ebu Bekra je, dok je Poslanik spavao ujeo škorpion, a Ebu Bekr se nije pomaknuo kako ne bi probudio Poslanika. Subhanallah, poslanika su porbudile suze koje su kapale niz Ebu Bekrove obraze od boli koju je osjetio, ali nijes e pomakao. Bio je to Ebu Bekr i njegova odana ljubav prema Poslaniku.
I na kraju, draga braćo, pouke i poruke Hidžre i dan-danas su aktualne. Hidžra je mnogo više od jednog historijskog događaja i trenutka, ona nadilazi to značenje.
Kada su jedne prilike Poslanika upitali na koji način da se dosegne deredža stepen muhadžira, naš dragi Poslanik je odgovorio:
„Muhadžir je svaki onaj koji napusti sve ono što je Allah dž.š. zabranio, a prihvati se onoga što je naredio“.
Dakle, hidžra za nas danas znači napustiti, ostaviti sve ono što Allah dž.š. ne voli, prezire, mrzi, a mi dobro znamo šta naš Stvoritelj ne voli, a približiti se svemu onome što naš Stvoritelj voli.
Ako tako budemo shvaćali i u praksi primjenili značanje hidžre, onda smo postigli stepen-deredžu muhadžira koja nije mala ili bezvrijedna.
Dakle, svaki od nas može učiniti hidžru i danas i to tako sto ce prestati sa cinjenjem losih djela, nemorala i svega onoga sto Allah prezire, a približit će se činjenjem dobrih djela.

Senad ef. Mumić

25)Razlozi ulaska u džehennem (1.) (El- Ahzab, 64-68.)

Hvala pripada samo Allahu dž.š., mir i spas neka su na Njegovog poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikovu porodicu i ashaba, kao i sve vjernike. Neka Uzvišeni Gospodar našim šehidima podari lijepi džennet, a njihovim porodicama strpljivost. Amin.

Poštovana braćo i sestre, ovom prilikom upoznaćemo se sa djelima koja vode do mjesta vječne patnje na budućem svijetu, i kojih se trebamo dobro čuvati. Ovih djela ima dvije vrste i odnose se na:

1. nevjerstvo

2. teške grijehe.

U prvu grupu djela spadaju:

1. Činjenje širka Allahu dž.š.  To podrazumijeva uvjerenje da postoji stvoritelj osim Allaha dž.š., de se obožava neko drugi osim ili uz Allaha dž.š., te da neko drugi posjeduje sveznanje, svemoć i veličinu kao Allah dž.š. Ako bi neko s takvim ubjeđenjem živio i ne pokajao se zbog toga prije smrti zaslužuje džehennem što se vidi iz riječi Uzvišenog: „Zaista, onome ko pripiše druga Allahu, Allah će mu zabraniti džennet i njegovo boravište bit će džehennem, a nevjernici neće imati pomagača.“ ( El- Maide, 72. )

2. Džehennemsku patnju zaslužuju i svi oni koji ne vjeruju ili poriču Allaha dž.š., Njegove meleke, objave, poslanike, Sudnji dan ili Njegovo određenje.

3.Do džehennema vodi i poricanje nekog ili svih temelja islama: šehadeta, namaza, posta, zekata ili hadždža. Poricanjem obaveznosti ovoga, osoba postaje nevjernik jer iznosi laži na Allaha, Njegovog poslanika i sve vjernike. Na istom stepenu su i oni koji dozvoljavaju širk, ubistvo koje je Allah zabranio, zatim, blud alkohol i sve drugo što je po Kur'anu ili hadisu zabranjeno.

4. Ismijavanje Allaha dž.š., Njegove vjere ili poslanika Allah dž.š. kaže : „A ako ih upitaš, oni će sigurno reći: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i poslaniku Njegovom rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.“ ( Et- Tevbe, 65-66. )

5. Psovanje Allaha dž.š., Njegove vjere i poslanika, bez obzira da li se radilo o šali ili ne. Izgovaranje ružnih riječi o poslanikovim drugovima ili suprugama narušava se čast poslanika i ovakva djela spadaju u ona koja vode u vatru.

6. Suđenje po nekom drugom zakonu mimo Allahovog uz ubjeđenje da je taj zakon bliži istini od Allahovog, ili da je korisniji za stvorenja. Rekao je Allah dž.š.: „A oni koji ne sude po onome što je Allah dž.š. objavio, pa takvi su istinski nevjernici.“ ( El- Maide, 44. )

7. Licemjerstvo ili nifak je, također, ono što će ljude odvoditi u džehennem, a munafik ili licemjer u svome srcu krije nevjerstvo, a drugima se putem svojih djela ili riječi predstavlja kao musliman.

Obzirom na opasnost koju predstavljaju za vjernike oni su najgora kategorija ljudi, pa je i kazna za takve najveća. Neki od znakova licemjerstva su: sumnja u ono što je Allah objavio, preziranje propisa vjere, preziranje jačanja islama i muslimana, sijanje smutnje među muslimanima, razjedinjavanje i želja da dođe do razjedinjavanja muslimana, iskazivanje ljubavi prema neprijateljima islama, ismijavanje vjernika i traganje za njihovim mahanama, nemarno i lijeno obavljanje namaza i sl.

Allahu naš spasi nas od onoga što vodi u džehennem i osvijetli nam Pravi Put. Amin!

(27)Razlozi ulaska u džehennem (2.)

Hvala pripada samo Allahu dž.š., mir i spas neka su na Njegovog poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikovu porodicu i ashaba, kao i sve vjernike. Neka Uzvišeni Gospodar našim šehidima podari lijepi džennet, a njihovim porodicama strpljivost. Amin.

Poštovana braćo i sestre, ovom prilikom upoznaćemo se sa djelima koja vode do džehennema budućem svijetu, i kojih se trebamo dobro čuvati, a koja se odnose na teške grijehe.

Za sljedeća djela kazna je džehennem, ali se zbog njih neće u njemu vječno ostati. To ne treba nikako shvatiti kao olakšavajuću okolnost, jer je i jedan tren u džehennemu ili najblaža kazna nešto što je dugotrajno i bolno i  što svakako treba prezirati i truditi se da ga ne zaslužimo.

1. Neposlušnost roditeljima – majci i ocu. To podrazumijeva prestanak izvršavanja obaveza prema roditeljima, prekidanje veza i loše ophođenje prema njima. Kaže Allah dž.š.: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo njega obožavate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: 'Uh!' – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan, i reci: 'Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“ ( El- Isra, 23-24. )

2. Kidanje rodbinskih veza. To je prekidanje odnosa s nekim članom bliže porodice i rodbine. Poslanik a.s. je rekao: „U džennet neće ući onaj ko kida veze.“ Pojašnjavajući termin „veze“, Sufjan je rekao: „To jeste, rodbinske veze.“

3. Jedenje kamate. Rekao je Allah dž.š.: „Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: 'Kamata je isto što i trgovina.' A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu...“ ( El- Bekare, 275. )

4. Jedenje imetka muškog ili ženskog jetima ili siročeta i poigravanje s tim imetkom. U Kur'anu se kaže: „Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – zaista, jedu ono što će ih u vatru odvesti i oni će u ognju gorjeti.“ ( En- Nisa, 10. )

5. Lažno svjedočenje. To je svjedočenje za nešto što se ne zna ili svjedočenje u korist onoga što nije istina. Od Ibn Omera se prenosi da je Muhammed a.s. rekao: „Neće se pomjeriti stopala na sudnjem danu onoga koji je lažno svjedočio, sve dok mu Allah ne propiše vatru.“

( Ibn Madže i Hakim )

6. Uzimanje i davanje mita vodi do džehennema, jer je Muhammed a.s. rekao: „Er-raši vel-murteši fin-nar“, što znači: „U vatri su i onaj koji daje i onaj koji uzima mito.“ Pod mitom se smatra davanje da bi se došlo do nečega što nekome ne pripada. Davanje radi ostvarivanja svojih prava ili otklanjanja nevolje ne smatra se ovom vrstom mita.

7. Lažno zaklinjanje. Prenosi se da je poslanik na hadždžu hodajući između džemreta rekao: „Ko uzme imetak svoga brata lažnim zaklinjanjem, neka pripremi sebi mjesto u vatri...“ (Ahmed i Hakim)

8. Sudija koji sudi po neznanju ili nepravdi i onaj koji ima naklonost jednoj od strana. Rekao je Muhammed a.s.: „...U vatru će onaj kadija koji o nečemu sudi a za to nema potrebno znanje, kao i kadija koji ima potrebno znanje a namjerno donese nepravednu presudu.“ ( Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže )

Džehennem se zaslužuje i: 9. varanjem i nesavjetovanjem potčinjenih, 10. crtanjem onoga što ima dušu, 11. korištenjem zlatnog i srebrenog posuđa, 12. škrtarenjem, odbijanjem istine i nepristupačnošću i grubošću.

Allahu milostivi, udalji nas od onoga što si zabranio i onoga što je loše. Amin!

Haruz ef. Pašić