All Stories

EMANET VJERE

Vjera kao blagodat Allahova čovjeku ovbjavljena sa ciljem da odgajajući nastane uređeno drušvo za dobrobit njegovih članova. U kur’anskim opisima vjernika možemo primjetiti ajete koje govore da je emanet ili povjerenje važna lijepa osobina koja krasi one koji ispovjedaju Allahovu vjeru.

Značaj i težina emaneta je opisana u a 72 ajetu sure El-Ahzab: “ Mi smo nebesima, zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je prema sebi nepravedan i lakomislen.”

Čovjek je sićušan u odnosu na opisano u ovom ajetu. Ogromna nebesa, Zemlja i planine ne preuzimaju emanet – odgovornost slobode izbora, emanet vjere i emanet hilafeta – Allahova zastupnika na zemlji. Sve ove odgovornosti čovjek je preuzeo na svoja pleća. Kako bi odgovorio svim izazovima prolaznog ovosvejetskog života muslimani se trebaju okititi ovom osobinom. Pokušat ćemo elaborirati pojam emaneta, te važnost ove osobine kako u izgradnji ličnosti muslimana, tako i u izgradnji društva u kojem živimo.

Prvih jedanaest ajeta sure al-Mu’minun (Vjernici) opisuje kakav bi trebao biti vjernik. U osmom ajetu ove sure jedna od osobina jeste i emanet: “I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.” Emanet se može razumjeti u smislu emaneta vjere koju ispovjedamo, te u smislu emaneta preuzetih obaveza.

Obaveza prema Bogu dž.š. prizilazi iz naše duhovne prirode i naše povezanosti s Njim. On nas je stvorio i darovao nam sposobnost znanja koje nam je On dao, učinio da nam priroda bude od koristi, poslao nam vjerovjesnike i učitelje kako bi nas ispravno vodili kroz život u našem individulanom i društvenom životu. Prva obaveza je vjerovati Boga, poznavati njegovu istinsku božansku prirodu i znati koje zadaće i obaveze musliman ima. Na osnovu toga će biti uređen život prema božijim pravilima i to čovjeka prema samom sebi, drugim ljudima, živim bićima i stvarima.

Na emanetu vjere počivaju svi drugi emaneti. U predaji Enesa ibn Malika stoji: “Poslanik nam nije održao nijednu hutbu, a da nije rekao “Nema imana ko nema emaneta, niti ima vjere onaj ko ne poštuje ugovore.” Jasno se može zaključiti koliko je važan emanet kao osobina vjernika. Prihvatanjem emaneta vjere kao temeljne vrline muslimana nastaju preduvjeti da se bude od povjerenja u svakodnevnom životu. Ispunjavanje obaveza i emaneta u svakodnevnom životu isto tako su sveti kao i u posebnim duhovnim odnosima. Tako je musliman dužan ispunjavati obaveze prema Allahu i ljudima. Ispunjavanje obaveza prema drugima je posljedica ispunjavanja emaneta prema Gospodaru svjetova. Musliman shvata vlastiti život, sposobnosti i sve što posjeduje kao povjereno dobro i nastoji odgovorno raspolagati sa svim blagodatima. Emanet razumije kao počast, a ne privilegiju, razumije kao božiji dar, a ne kao vlastiti uspjeh.

Povjerenje i emanet odslikavaju stanje vjere kako je kazao Muhammed a.s. “Nema vjerovanja onaj koji nema povjerenja, niti vjere onaj koji se ne pridržava datog obećanja." (Ahmed)

Preuzeta obaveza i povjerenje spada u red prvorazrednih dužnosti muslimana naređena u Kur’anu: “O vi koji vjerujete! Ispunjavajte obaveze!” (El-Maide 1). Ovim kratkim redkom obuhvaćeno je jako mnogo toga po pitanju djelovanja muslimana u sredini u kojojoj živi. U životu preuzimamo mnoge obaveze, dajemo obećanja, sklapamo ugovore. Kao jedinka dužni smo sve te emanate ispunjavati i time doprinjeti zdravoj društvenoj sredini. Ispunjavanjem emaneta pokazujemo da smo se kao muslimani okitili ovom važnom osobinom. Takođe pokazujemo kako je važno ispunjavati preuzete obaveze i takvu atmosferu širimo u svome okruženju.

“ I oni koji povjerenje im amanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali,” El-Mearidž 32

Jako dosta je prilika u našem životu kada smo u iskušenju da preuzeti emanet ispunimo. Muhammed a.s. je to ovako opisao. Prenosi Ibn Omer, r.a., da je Muhamed a.s. rekao: "Svi ste vi čuvari i svi ćete biti pitani i odgovorni za ono što vam je dato načuvanje..." (Buhari)

Porodica koju formiramo, u kojoj živimo je emanet, te smo dužni brinuti se o njenoj potrebi, posao koji radimo , tajne koje primimo k znanju, naređivanje dobra, a odvraćanje od zla, prikrivanje sramota drugih i drugo su sve emaneti naspram kojih imamo odgovornost. Zajednica u kojoj je emanet vrlina i cilj je uspješna zajednica, u njoj je ugodno živjeti, ljudi bivaju sigurni, sretni i zadovoljni.

Ispunjenje emaneta je jedno od svojstava iskrenih vjernika, a dok je neispunjenje datih emaneta jedno od svojstava munafika kako stoji u hadisu: "...i kada mu se nesto povjeri, on iznevjeri..." (Buhari).

Nedostatak povjerenja neispunjavanje emaneta je ozbiljna društvena bolest koja može jednu zajednicu voditi nesigurnosti i propasti.

Prenosi se od Huzejfe, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Čovjek će zaspati i iz srca će mu biti iščupan emanet od kojeg će ostati samo trag poput mrlje na papiru. Zatim će ponovo zaspati i bit će mu iščupan emanet od kojeg neće ostati osim trag poput žulja na ruci. I ljudi će osvanuti radeći svoje svakodnevne poslove, sklapat će razne ugovore, ali niko emanet neće ispunjavati. Kada ljudi čuju za nekog povjerljivog čovjeka, pričat će o njemu i govoriti: 'U tom i tom mjestu živi čovjek koji ispunjava emanet.''

Vrijeme i sredina u kojem emanet nije vrlina je najavljeno od Allahova poslanika. "...Nakon vas će biti narod koji će varati i u koje se neće imati povjerenje." (Buhari) To je vrojeme dekadence i neuspjeha, kada se poslovi daju onima koji ih nisu sposobni obavljati, kada se varalicama povjerava, a oduzima onima koji zaslužuju. Ovakav odnos prema emanetu vodi do toga da su ljudi od povjerenja malobrojni i društveno marginizovani.

Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem: "Kada nestane povjerenja, čekaj Posljednji čas." - pa je rekao Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu: "Kada će ono nestati, o Resulallah?" Kaze: "Kada se stvari daju na upravljanje onima koji nisu sposobni za to, onda čekaj sahat." (Buhari)

Emanet je u Kur’anu opisana temeljna osobina vjernika po kojoj se prepoznaje. Emanet je naš odnos prema Allahu dž.š. kojim potvrđujemo svoju pripadnost Islamu. Emanet je naš odnos prema životu, porodici, svijetu, sredini u kojij živimo. Emanet je briga za povjereni nam zadatak, posao, položaj.

Ispunjavanje emaneta je mogućnost da se popnemo na stepen iznad meleka, da postignemo Allahovo dž.š. zadovoljstvo.

Neispunjavanje emaneta vodi ka neredu i devalvaciji moralnih ljudskih vrijednosti, vodi ka kazni i prezrenosti kod Allaha dž.š.

Muslimani su dužni voditi računa o preuzetom emanetu i razvijati povjerenje, jer su to temeljne islamske vrijednosti po kojima se prepoznaju.

Mustafa ef. Muharemović




VJERA POTREBA ČOVJEKA

Svjedoci smo u svakodnevnim razgovorima, prisustvo pesimističkih razmišljanja ljudi po pitanju stanja u društvu u kojem živimo. Uočavamo ogromnu razočaranost svim i svačim, nepovjerenje u sve i svakoga, nezadovoljstvo ukupnim stanjem.

Okolnosti i sredina u kojoj čovjek živi značajno utiče na  njegovo razmišljanje, osjećaje i ponašanje. Pritisnuti defetizmom, beznađem, nezadovoljstvom i svakojakim strahovima živimo ovaj prolazni život. O ovim pitanjima savremenog čovjeka raspravlja se u okviru više društvenih, naučnih disciplina, opisuje stanje, traže uzroci i nude odgovori.

U ovom izlaganju pokušat će mo ponuditi savjet kako da  ranije opisano stanje, te kako da dovedemo svoj život u harmoniju.  Savjet je naslonjen na 30. ajet kur’anske  sure E-Rum koji glasi: “Ti upravi lice svoje vjeri djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.”

Vjera je u ljudskom društvu prisutna od prvog čovjeka Adema a.s., te na svim geografskim prostorima gdje žive ljudi. Grčki historičar Plutarh kaže: “U povjesti sam nalazio gradove bez bedema, bez dvoraca, gradove bez škola, ali nikada nisam našao gradova bez hramova”

Navedeni ajet u sebi sadrži pojam “fitra” što ima značenje “prirodno stanje”, sve što je stvoreno najbolje se osjeća u prirodnom stanju, okruženju, ambijentu, pa i čovjek.  Čovjek na ovaj svijet dolazi nevin, čist, istinit, slobodan, sa sklonostima ka dobru, a sposoban da razumije svoj položaj i mjesto u svijetu koji je usklađen sa “prirodnim stanjem” – fitrom. Međutim sredina, roditelji, odgoj, propaganda  učine promjene na njegovoj duši. Riječi Muhammeda a.s. jasno upućuja na ovakav zaključak:  “Svako dijete se rađa u svom prirodnom stanju, a tek ga njegovi roditelji kasnije pretvaraju u židova, kršćanina ili maga.”.

Prirodno je da insan bude u vjeri. Vjera je je njegova istinska priroda. Ova prirodna težnja čovjekova ne može se izmjeniti koliko god se ljudi trudili. Ni jedan bezbožnički sistem koliko god je promicao nevjerovanje nije uspio. Vjera je veza čovjeka  sa svim što postoji. Vjera je osjećaj i ubjeđenje koje ne može biti zamjenjeno ničim drugim, ne može ga zamjeniti moderna nauka, bilo koja ljudska ideologija, hobi ili nešto slično. Vjera je jednostavno prirodno stanje čovjeka i ona mu je potrebna jer je stvoren da bude u vjeri.

Možemo postaviti pitanje, kome se čovjek obraća? Koga doziva kada ga zadesi nedaća, muka ili iskušenje? Vjera je ta koja pomaže da se suočimo sa svim životnim izazovima. Da se lakše suoči sa napadima brige i zabrinutosti. Omer ibn El-Hatab je kazao: “Nije me zadesila nikakva nevolja, a da mi  u njoj Allah nije dao četiri blagodati: da ta nedaća nije bila na račun moje vjere, da nije bila veća nego što jeste, da mi kod nje nije uskraćeno zadovoljstvo  i da očekujem za nju nagradu kod Allaha.”

Tako čovjek  u susretu  sa realnim životom traži čvrst oslonac. Vjera daje snagu u slabosti, pomaže da se oslobodi tereta, olakšava da podnese teškoću. Vjera daje duhovnu snagu i psihičko zdravlje. Ko živi bez vjere živi uznemireno, rastragano i nesigurno. Istinski vjernik sve ovo lakše savlada. Poznati islamskim mislilac Murteza Mutahhari je rekao: "Pojedini ljudi u svojoj nutrini osjećaju nezadovoljstvo, nisu sretni i ne krase ih smirenost i strpljenje, depresivni su i pesimisti, i na koncu izgledaju poput uvehnulog cvijeta. Ni sami nisu svjesni zbog čega se tako osjećaju. Znaju da raspolažu svim ovosvjetskim materijalnim mogućnostima, ali ipak nisu sretni. Ovakve osobe moraju znati da im nedostaje duševno zadovoljstvo koje do tada nisu uspjeli ostvariti. Oni osjećaju duševnu prazninu, no ne smiju zaboraviti da su po strani stavili osnovnu potrebu ljudske jedinke - vjeru u Boga. Kada dođemo na izvorište vjere i osjetimo Njegovu blizinu, tek tada shvatamo vrijednost i značenje vjere, istinsko zadovoljstvo i sreću. Kao što to u Kur'ani Kerimu učimo, samo spominjanjem Allaha i sjećanjem na Njega možemo ostvariti potpunu sreću i smiraj u srcu. Lijek za unutrašnju sigurnost i smiraj, za spas od beznađa i ništavila, možemo pronaći samo u sjenci vjere u Boga." 

U modernoj nauci koja se bavi liječenjem otuđenosti i psihičkih poremećaja, u terapiji se sve više koristi pomoć vjere. Dr. Karl Pang u svojij knjizi “Savremeni čovjek traži sebe” kaže “Razlog bolesti svakog bolesnika koji mi se obratio tokom proteklih 30 godina je nedostatak vjere i kolebljivost u ubjeđenjima. Izliječili su se onda kada su se vratili  vjeri.”

Vjera je važna za zdravo društvo i društvene odnose, odnose među ljudima. Vjera motiviše i podstiče pojedinca na dobročinstvo, reguliše ispunjavanje obaveza bez zakonske prisile. Zakoni nsu dovoljni za uspostavu moralnih kriterija kod čovjeka. U historiji su poznati primjeri borbe protiv alkoholnih pića. Zakon o prohibiciji u SAD-a nije spriječio proizvodnju, prodaju i pijenje alkohola. Njegova ilegalna proizvodnja i prodaja bilo su nesavladiv zadatak državnih organa, te je zabrana ukinuta. Nasuprot toga u Medini su muslimani prosuli alkoholna pića koja su imali na zalihama čim je objavljen ajet o njegovoj zabrani. Dakle vjera je jača od zakonskih propisa koji sačine ljudi, jer unutarnji principi obavezuju da se ne prelazi granica bez obzira na vanjski nadzor ili prisilu . Otuda je nužno postojanje moralnih principa i motiva koji će djelovati na ljude iz duše, a ne izvana.

Svi napori sistema odgoja obrazovanja su neuspješni ukoliko u svojoj osnovi nemaju vjeru i njene moralne principe. Lahko ćemo pronaći brojne primjere gdje visoko obrazovani ljudi bez vjere i moralnih principa čine ružna djela, a manje obrazovani, potaknutu vjerom i moralnim zakonima pristeklim iz nje natječu se u dobročinstvu. Ebu Sufijan Es-Sevri je rekao: “Naučio sam čitavo ondašnje znanje za šest godina, a za odgoj mi je trebalo trideset godina:”

Vjera je kaže citirani kur’anski ajet sa istog Izvorišta kao i čovjek. Allah je stvorio čovjeka, poslao poslanike da mu daju uputu kako će najbolje proboraviti život na ovom prolaznom svijetu “djelu Allahovu prema kojoj je On ljude načinio...” Ta uputa je najoptimalnija za čovjeka. Možemo postaviti pitanje, a kako to da je ljudsko društvo ovakvo kakvo jeste i tamo gdje su vjernici u većini. Odgovor je u ovom ajetu “ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera…” Ovim je povezana priroda ljudske duše i priroda ove vjere, i jedno i drugo su sukladni jedno prema drugom u svojoj prirodi i svom smjeru. Problem nastaje kada se vjera prilagođava, kada se priroda prilagođava okruženju i stanju. Gilbert kaže: “Ovaj moderni nauk strašno je pogrešan. Njime se nastoji mijenjati ljudska duša kako bi se ona prilagodila okolnostima, umjesto da mijenjamo okolnosti i uvjete kako bi se oni prilagodili ljudskoj duši.”

Vjera je ishodište snage za susret sa realnim životom. Zbog toga je ona potreba čovjeka, ali takođe sreća i radost čovjeka. Čovjek se u vjeri osjeća prirodno i sretno, ona ga vodi ka cilju uspjeha na ovom i nagrade na budućem svijetu. Kur’an upozorava da ne budemo slijepi za božiju uputu. “A onaj ko se okrene od Opomene Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepog oživjeti”

Na ovom svijetu vjera je osnovni faktor za moral, a onaj ko se od nje okrene naći će se kao u čamcu bez kormilara na okeanu. Živjet će u iluzijama i kada postigne zemaljski uspjeh, jer neće postići istinsku sreću. Zato dragi brate okreni svoje lice  prema vjeri. Poznati američki psihologVilijem Džjms kaže: “Vjera je u stanju da promijeni čovjekov život, da čovjeku podari nježnost, prijateljstvo i sreću.'' 

Nemojmo okrenutu svoje lice od istine, nemojmo otežati svoj život, nemojmo biti slijepi da ne bi bili oživljeni slijepi. Okrenimo svoje biće prirodi – vjeri Allahovoj.

Mustafa ef. Muharemović


LJUBAV PREMA MUHAMMEDU A.S.

Sva zahvala pripada Allahu dž.š. Gospodaru Sudnjeg dana neka je salavat i selam na poslednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a.s. na njegovu časnu porodicu i ashabe. Neka Uzvišeni Allah našim šehidima podari džennet, a njihovim porodicama sabur. Neka je Allahov mir i spas na sve muslimane širom svijeta.

Ovom prilikom kazaću nekoliko riječi o ljubavi prema poslaniku Muhammedu a.s.

Ljubav prema Allahovom poslaniku, Muhammedu a.s., je jedan od temelja imana- vjerovanja. Musliman neće biti svrstan među spašene vjernike sve dok mu poslanik a.s. ne bude draži čak i od njega samoga. Dokaze za ovo nalazimo u  Kur’anu a.š. i hadisima Muhammeda a.s.

Uzvišeni Allah kaže:Reci: “Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati , i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova poslanika, i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na Pravi put.“ (Et-Tevbe, 24)

Ovo je dovoljno kao podstrek, upozorenje, dokaz za obaveznost ljubavi prema poslaniku Muhammedu a.s., jer je Allah prekorio onoga kome njegov imetak, porodica, dijete i sve ostalo, budu draži od Allaha i Njegova poslanika a.s.

U hadisima se navodi:Kod koga budu tri osobine, osjetit će slast imana: -Da mu Allah i Njegov poslanik budu draži od svega mimo njih, da zavoli čovjeka samo u ime Allaha, i da prezire da se vrati u nevjerstvo kao što prezire da bude bačen u Vatru.“ (Buhari)      Buharija i Muslim prenose od Enesa r.a. da je poslanik, a.s, rekao:Neće niko od vas vjerovati sve dok mu ne budem draži od njegovog roditelja, djeteta i svih ljudi.“ Zatim  hadis, koji prenosi El-Buhari od Abdullaha ibn Hišama koji kaže:Bili smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on je držao za ruku Omera ibn El-Hattaba. Omer r.a. mu je rekao:Allahov Poslaniče, ti si mi draži od svega osim od samog mene.“ Vjerovjesnik a.s. rekao je: „Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sve dok ti ne budem draži i od samoga tebe.“ Omer je rekao: „Sada,tako mi Allaha, ti si mi draži i od samoga mene.“ Poslanik je rekao: „Tako je, Omere!“ (Buhari, Kitabul- iman, 8/161)

Razloga za ovoliku ljubav prema poslaniku Muhammedu a.s. ima mnogo a jedan od njih je i taj što je on svoju dovu ostavio za budući svijet kako bi se molio Allahu za spas svojih sljedbenika, dok su ostali poslanici a.m.s. svoje dove iskoristili još na ovome svijetu. Buharija i Muslim prenose od Ebu Hurejre r.a., da je Allahov poslanik a.s. rekao:Svaki vjerovjesnik ima uslišanu dovu. Svaki vjerovjesnik je ubrzao svoju dovu, a ja sam svoju dovu pohranio, kako bi se zalagao za svoj Ummet na Sudnjem danu. Ona će obuhvatiti, ako Allah dadne, svakoga onoga ko je umro od moga Ummeta, a Allahu nije ništa pripisivao (širk činio).“

On je nama ukazao na svako dobro koje nas približava našemu Gospodaru i upozorio nas na svako zlo koje donosi poniženje i prezrenost na dunjaluku i patnju na Ahiretu.

Ako musliman želi da se njegova ljubav prema Allahovom poslaniku a.s. poveća, mora ga spoznati, i to: putem iščitavanja njegove biografije, upoznavanjem njegovog lika i djela. Treba se upoznati i sa životom njegovih drugova- ashaba, kao i njihovom ljubavi prema Muhammedu a.s. Da bi naša ljubav jačala prema Poslaniku a.s. treba zamisli kakvo bi bilo stanje ovog Ummeta da mu nije poslan Allahov poslanik, a.s. ili kakvo je bilo stanje prije njegovog slanja, a zatim treba razmisliti kakvo je bilo stanje poslije njegovog slanja i objave Kur’ana, kako je putem njega Allah podigao ugled ovog Ummeta i izveo ga iz tmina na svjetlo. U ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iskren je onaj ko mu se pokorava, ko ga slijedi, i nad pohotama duše daje prednost onome što Allah dž.š. i Njegov poslanik a.s. vole. To je put našeg uspjeha. Uzvišeni kaže:Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.“                  (El- Ea’raf, 157)                                                                                     

Ko zavoli Allahovog poslanika a.s. biće sa njim u Džennetu, Allahovom dozvolom, a da nije nikakve druge nagrade, zbog ljubavi prema Muhammedu a.s. osim druženja sa njim u Džennetu i uživanja u blagodati njegovog viđenja, to bi bilo dovoljno. El-Buhari, od Enesa r.a. prenosi da je neki čovjek upitao Allahovog poslanika, Muhammeda a.s.:Kada će Sudnji čas, Allahov poslaniče?” Odgovorio je:A šta si pripremio za njega?” Reče:Nisam pripremio za njega ni mnogo namaza ni mnogo posta, a ni sadake. Ali, volim Allaha i Njegovog poslanika.” Muhammed a.s. mu je odgovorio:Ti ćeš biti sa onim koga voliš!” (Buhari, Kitabul-edeb, 8/49)

Iz jednog događaja koji se desio u vrijeme Muhammeda a.s. možemo vidjeti koliko su ashabi voljeli poslanika Muhammeda a.s. i preispitati svoju ljubav prema njemu kroz našu eventualnu spremnost da se ovako ponašamo u toj situaciji.

Uzmimo za primjer Hubejba ibn Adija, ashaba kojeg su zarobili kurejšijski mnogobošci. Kad su ga odveli do mjesta za vješanje, on im je rekao: Dozvolite mi da klanjam dva rekata. Kad je završio s namazom, otišao je do njih i rekao im: Da se nisam bojao da ćete pomisliti da se bojim smrti, duže bih klanjao. Onda je rekao: Allahu! Pobroj sve ovdje prisutne, uništi ih sve do jednog i nikog od njih ne poštedi, pa je dodao: Pošto sam mučen kao musliman, svejedno mi je na koji način ću umrijeti u ime Allaha, jer ovo je u Božije ime. Ako On želi, On će blagosloviti odsječene udove moga tijela.

Prije nego su Adijja pogubili, jedan od kurejšijskih vođa mu je prišao i rekao: Da li bi volio da je sada Muhammed na tvom mjestu, a da si ti zdrav i siguran među svojom porodicom? Tada se Hubejb razljutio i rekao: Tako mi Allaha, ne bih volio da i mali trn ubode Poslanika u zamjenu da sam ja među svojom porodicom i sinovima i da uživam sve bogatstvo i zdravlje ovog svijeta.“

Kolika je bila ljubav Ebu Bekra prema poslaniku a.s. najbolje pokazuje sljedeći primjer. Ebu Bekr Es-Siddik, r.a., nakon prihvatanja islama, u vrijeme kada je pozivanje u islam bilo u tajnosti, poziva Kurejšije u islam. Mušrici ga napadoše i nanesoše teške tjelesne povrede, tako da mu je nos bio polomljen i bio je sav u krvi. Njegovo pleme ga izvuče i u nesvjesnom stanju ga unesoše u njegovu kuću. Kada se probudio, prvo šta je pitao je bilo: „Šta je sa Muhammedom, a.s.? Je li on dobro?“ Njegov narod ga prekori, jer pita za Muhammeda a.s.,a i sam je bio u kritičnom stanju. Na njegovo pitanje, oni nisu odgovarali, a on je bio uporan, pa njegova majka reče: „Tako mi Allaha, ne znamo ništa za tvog druga Muhammeda.“ Reče: „Majko, idi kod Ummu Džemile, pa nju pitaj!“ Ummu Džemila je bila muslimanka, pa kada je majka Ebu Bekra, r.a., upitala za Muhammeda a.s.iz ljubavi prema njemu i straha da mu se nešto ne desi, odgovorila je: „Ne poznajem ni Muhammeda, niti Ebu Bekra.“ Potom je upita: „Hoćeš li da pođem sa tobom?“ Odgovori: „Da.“ Pa je sa njome otišla do Ebu Bekra, r.a., koji je bio u teškom stanju. Povika: „Oni koji su ti ovo uradili su razvratnici. Želim da ih Allah kazni.“ Upita je Ebu Bekr, r.a.,: „Šta je sa Muhammedom a.s.?“ Reče Ummu Džemila: „Tvoja majka sluša.“ Reče joj Ebu Bekr: „Neće ona širiti priču.“ Tada Ummu Džemila reče: „On je dobro i u kući je Erkamovoj.“ Ebu Bekr tada reče: „Neću okusiti hranu, niti ću se napiti vode, dok ne dođem do poslanika a.s. To je bio iman tog velikog ashaba, Ebu Bekra Es-Siddika, r.a., kasnije prvog halife Hulefair-rašidina čiji iman je bio jači od imana svih ashaba i to je bio primjer velike ljubavi prema Muhammedu a.s.

Mnogobrojni su primjeri iskazivanja ljubavi prema poslaniku od strane ashaba a ovom prilikom ću navesti još dva. Ali ibn Ebi Talib kaže: Allaha mi, voljeli smo ga više od naših imanja, djece i roditelja, više od hladne vode kad umireš od žeđi. Talha ibn Ubejdullah u bitci na Uhudu podmeće svoju ruku pod mušričku sablju da odbrani Muhammeda a.s. koja biva odsječena.

Znaci ljubavi prema Muhammedu a.s. su između ostalih i sljedeći:

-Da istinski vjerujemo u poslanika a.s. i da svojim jezikom to izgovaramao, da to naša srca potvrde, i da se to odrazi na našim djelima.
- Ispunjavanje njegovih naredbi i ostavljanje onoga što je zabranio. Pitanje koje se samo po sebi nameće, jeste: ''Da li mi izbjegavamo ono što nam je zabranio Allahov poslanik, da li činimo ono što nam je naredio?'' Kazao je Uzvišeni Allah: „Ono što vam poslanik da i dozvoli to činite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava.“ Imam Buharija je zabilježio hadis u kojem je Allahov poslanik kazao; „Svi ćete ući u Džennet osim onih koji odbiju? Pa zar će neko odbiti, upitaše ashabi? Ko mi se pokori on će u Džennet, a ko bude nepokorna, on je odbio.“ Kojoj skupini mi pripadamo? Da li smo od onih koji se pokoravaju poslaniku, ili od onih koji mu se ne pokoravaju?!
- Da dostavimo drugima ono što je do nas došlo od poslanika a.s. Imam Muslim je zabilježio od Ebu Hurejre r.a da je poslanik kazao: „Ko pozove u dobro imat će nagradu onih koji su činili to djelo, to neće umanjiti od njihovih nagrada ništa.“ Rekao je Ibn Kajjim: „Čovjek neće biti istinski sljedbenik Allahovog poslanika sve dok ne bude pozivao u ono što je pozivao Allahov poslanik na način kako je to on činio.“ Nama samo treba da ono što je došlo od poslanika provedemo u našem svakodnevnom životu. Zašto su poslanikovi drugovi, ashabi uspjeli i postigli ono što nije postigla nijedna druga generacija u historiji čovječanstva? Zato što su oni štampali mushafe i hadise Allahovog poslanika a.s. po svojim srcima, a mi ih štampamo po papiru, i zato što su oni to prakticirali u svakodnevnom životu, a mi smo u našoj praksi često veoma daleko od toga.

Ljubav prema poslaniku Muhammedu a.s. je ono što će nas voditi pravim putem na dunjaluku i donijeti nam spas, sreću i nagradu na Ahiretu koja se između ostalog sastoji i u tome da se nađemu u društvu Božijeg poslanika a.s. u Džennetu, a to je sigurno želja svakog muslimana.

                                                            Hariz ef. Pašić


Nemuslimanski običaji - III dio

Nemuslimanski običaji 3

 


     Stanje netrpeljivosti i mržnje je vrlo opasno duhovno stanje koje je zapravo prethodilo Iblisovoj pobuni protiv Allahove komande. Naime iskustvo je pokazalo da je čovjek vrlo osoran i nepokoran kada mu je srce ispunjeno mržnjom i zavišću. Te dvije negativne osobine su oprečne osjećajima ljubavi i naklonosti. Ako osoba duže vrijeme provede u mržnji i zavisti vrlo je vjerovatno da će na kraju prioniti i da realizuje osvetu ili uništenje objekta svoje negativnosti. ŽŽalosno je to da se takve stvari među muslimanima uglavnom dešavaju u krugu uske rodbine. Tako onda vrzino kolo pođe hvatati jedno po jedno dok šejtan ne trijumfuje njihovim međusobnim pravljenjem sihira i smicalica. A da su se pri nastupu te netrpeljivosti okrenuli Allahu Milostivom za pomoć on bi im pomogao i šejtanske smutnje ih oslobodio. Kaže Allah Uzvišeni:
     "Da su samo, kada ih je od nas stigla muka, postali ponizni (smekšali se)! Ali (ne) njihova srca su otvrdnula i šejtan ih je zaveo tako da su sva svoja djela dobrim vidjeli!" (El~Enam: 43)
     Očigledno je da će osoba koja se ne okrene prema Allahu kada je šejtan spopadne s negativnim mislima završiti u onome na što ju je šejtan pozivao. Netrpeljivost, mržnja i zavist su glavne kapije kroz koje šejtan osvoji tvrđavu ljudskog srca. Ako se te kapije ne zatvore osoba će stalno biti u opasnosti da izgubi iman zato što se šejtan neće smiriti dok je ne izvede iz vjerovanja i Islama. Oni koji i dalje ignorišu sjećanje na Allaha (zikrullah) u svako doba dana i noći neka sami poslušaju šta im Allah poručuje,
     "Zar onaj čije je srce Allah proširio i otvorio prema Islamu pa je dobio prosvijetljenje od Allaha nije bolji od onoga čije srce je otvrdlo? Teško se onima čija srca su otvrdnula prema sjećanju na Allaha! Oni su u otvorenoj zabludi!"
     Poslanik s.a.v.s., je navodeći sedam velikih grijeha naveo je i sihr. Onaj koji pravi sihr da bi mu šejtani i džini bili pokorni mora da počini djelo kufra kao npr. da klanja u WC-u, da gazi po hljebu, da se klanja šejtanu itd. U opasnosti je i onaj koji odlazi sihirbazima i traži od njih usluge kojima se žželi rastaviti mužž od žžene, ubacivanje mržnje među braćom, sestrama, rodbinom i prijateljima, tako da i onaj koji traži pravljenje sihra izlazi iz islama.
     Hazreti Omer koji je dobro znao koliku štetu mogu prouzrokavati sihirbazi  je naredio svim svojim namjesnicima da gdje god nađu bilo kojeg sihirbaza ili sihirbazicu da ih ubiju.
     Allah nam je dao Kur´an i u njemu lijek, zato učimo Kur´an i liječimo se Kur´anom, a ne putem sihira i šejtana.
     Od stvari koje prakticiraju uglavnom neuki i slabo obrazovani muslimani, a može se naći da i oni koji su izuzetno pobožni odlaze raznim šarlatanima koji su se predstavljali kao hodže a otvarali su ljudima zvijezdu, tj. horoskop, da im proreknu šta ih čeka u životu itd. Prvo onaj ko jeste istinski hodža tj. imam neće takvu praksu nikada otpočeti nego će je spriječavati i narodu,  o opasnosti iste obavještavati. Sama riječ imam znači onaj koji je ispred koji vodi. Imam mora biti vodič u dobru a ne vodič ka zlu. Nejse ljudi bi često tako išli kod tih takozvanih hodža koji bi im otvorili kitab. Obično je to bio horoskop na arapskom kojeg su te "hodže" tretirale kao nešto sveto i nadnaravno da bi ljudi često govorili o tim "kitabima" s takvim strahopoštovanjem kao da su neuzubillah Allahova Objava. Ljudi bi onda dobili neke opće karakteristike koje se nalaze kod svih onih koji su rođeni u određenom dobu godine itd., te bi onda, kada im taj "hodža" nešto pogodo, rekli, "Ahh, jesi li čuo šta kaže, kako je on to znao o meni, jesam li ti rekao(la) da je on dobar (jak) hodža." To se zove eksploatisanje neukih od strane lukavih. Jedni drugima propast donose i još misle da su nešto dobro učinili. Stoga ići takvom "hodži" koji ogleda u zvijezde i kitabe da ti rekne šta ti je bilo i šta će ti biti je ravno odlasku gataru (kahinu) bilo koje druge vjere.
     Pošto danas nema halife mi ne možemo takve ljude pravno osuditi ili kazniti ali apsolutno moramo od njih daleko bježati. Nasuprot ovima šarlatanima postoje istinske hodže koji poznaju liječenje od mentalnih i fizičkih bolesti i koji koriste Kurani Kerim, dove Allahovog Poslanika s.a.v.s., te islamsku literturu i znanje da otklone ono što ovi pređašnji za pare skuju. Oni ne proriču nikome budućnost i ne govore mu desi će ti se to i to ili ovo ili ono.
     Naime dobro znamo da kako god postoji zdravlje da postoji i bolest i da smo dužni u slučaju bolesti da se liječimo. Što se tiče fizičkih bolesti znamo kome treba ići, međutim šta onda učiniti kada savremena medicina digne ruke, kada prizna svoju nemoć, kada svi nalazi pokazuju sasvim normalne vrijednosti, ali bol je i dalje tu, pogotovo kada se radi o psihičkim oboljenjima, šta onda učiniti, kome se obratiti za lijek   ???
     Ovaj momenat upravo vrebaju trgovci ljudskih duša koji im otvaraju zvijezde, pišu hamajlije i zapise i sve to debelo naplaćuju iako dotična osoba nema nikakve koristi od toga.
Gdje je onda lijek ?
     Lijek je kod Allaha Uzvišenog. Od Njega prvo treba moliti izlječenje. Njemu se prvom treba obratiti, zatim otići onima koji liječe Kurani Kerimom, koji upućuju da svako mora samog sebe štiti učenjem dnevnih zikrova, namazom i abdestom. Koji pojašnjavaju da bolesti koje dolaze od duhovnog svijeta, džina i šejtana su produkt udaljenosti od Allaha i da ništa bez Allahove moći i dozvole ne može da bude.  
     U današnje vrijeme je vrlo popularno čitati horoskope u novinama ili opsežnijim knjigama. Vjerovati u astrološka predskazivanja je takođe akt koji izvodi iz vjere i praksa kojom se nište dobra djela kao što vatra ništi suha drva. Stoga Muslimanima nije dozvoljeno da čitaju horoskope a ako im povjeruju onda su napustili Islam. Vjerovati da sazviježđa ili druga nebeska tijela imaju o Allahu neki neovisni efekt na ljudsku sudbinu je idolatrija i sujevjerje.
     To potvrđuje i slijedeći Vjerovjesnikov hadis: El-Muwatta Hadis 13.4 O očekivanju i vjerovanju da Zvijezde donose kišu Zejd ibn Halid el-Džuhani je rekao, "Allahov Vjerovjesnik (sallallahu `alejhi ve sellem), je klanjao sa nama sabah namaz na Hudejbiji nakon što je te noći kišilo. Kada je završio namaz obratio se ljudima i rekao, 'Znate li šta je vaš Gospodar rekao ?' Oni rekoše, 'Allah i Njegov Vjerovjesnik najbolje znaju.' On je rekao, 'Neki moji robovi su otpočeli ovo jutro vjerujući u Mene, a drugi su ga otpočeli pobijajući Me. Što se tiče onih koji kažu, 'Kiša nam je pala kao velika Allahova blagodat i milost,' oni su povjerovali u Mene a zanijekali zvijezde. Ali što se tiče onih koji kažu, 'Kiša nam je pala od te i te zvijezde, oni su Me zanijekali i povjerovali u zvijezde.' "
     Kao što vidimo sva moć i odluka pripada samo Allahu Veličanstvenom i mi moramo vjerovati da samo Allah može staviti efekt u neku stvar da bi ona vršila neku akciju ili reakciju. Ništa osim Allaha Veličanstvenog ne može opstojati samo po sebi pa kako će onda išta mimo Allaha neki efekt proizvesti. Allah Mudri i Milostivi ovim upozorenjem preko svog Vjerovjesnika je htio da iz srca ranih Muslimana odstrani sujevjerje i nepotpuno razumjevanje funkcionisanja stvorenog svijeta koje je bilo uzrokom mnogih pred-Islamskih sujevjerja i neispravnih vjerovanja. Svako neispravno vjerovanje donosi negativnu posljedicu svome nosiocu i spriječava ga da ispravno spozna Allaha kao Apsolutnog Vladara i Upravljača nad svime. Allah Milostivi je stvorio ljude da ga ispravno obožavaju a to će biti nemoguće postići ako im vjerovanje ne bude potpuno ispravno. Stoga se u mnogim ajetima i hadisima opominje na stvari koje same po sebi ne izvode iz Islama ali postepeno mogu odvesti čovjeka van Islama. Šejtan je ekspert u oblasti intelektualne analogije i on je najefikasniji u naporu protiv ljudi putem vesvese, tj. zavodničkom nanošenju iskrivljenih misli i poimanja istine kao i stvarnih činjenica.  
Neka nas Allah Milostivi sačuva neispravna vjerovanja i rezonovanja jer samo je On Zaštitnik vjernika.  Amin!
     I kod nas u Bosni kao i u islamskom svijetu ima mnogih onih koji se predstavljaju kao liječnici ljudskih duša koji u svemu tome vide samo jedan lahak način da dođu da zarade koristeći tuđu muku i neznanje. Dužni smo opmenuti našu braću i sestre na opasnost ovakvih djela kako ne bi svoj iman dovodili u pitanje.
I otišli smo tako daleko u tome da se danas teško može napraviti razlika između nekih muslimana i njih – kršćana I židova. Zato danas nalazimo slijedeće kategorije muslimana:
1. Oni koji su se potpuno okrenuli od vjere, i odali slijeđenju svojih strasti, i čiji su postupci daleko od razboritosti.
2. Oni koji pokušavaju da spoje Islam i ono što nije od Islama... i žele da naprave nekakav moderni Islam... pa tumače ajete i hadise kako im odgovara, u skladu sa svojim strastima i potrebama... i nema sumnje da su oni pjena spomenuta u hadisu Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Doći će vrijeme kada će narodi napasti na vas. Rekosmo: Je li zato što će nas tada biti malo ?  Ne, zaista tada će vas biti puno, ali ćete biti kao morska pjena." (Sahih, prenosi ga Ahmed). To jest, bićete beskorisni i nemoćni kao morska pjena.
3. zatim imamo one muslimane koje je Allah dž.š. uputio istini i koji se čvrsto drže Allahove knjige i suneta poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Oni su spašena i pobjednička skupina i daleko su od oponašanja nevjernika koji nisu dostojni da se oponašaju, već je za druge ponos da oponašaju prave vjernike i da slijede zakone naše uzvišene vjere. Ponos pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima.
Od oponašanja nemuslimana je i slavljenje nove godine, koju proslavljaju kršćani, za koje se kaže u Časnom Kur'anu: "I nevjernici su oni koji govore:" Bog je Mesih - sin Merjemin." "Nevjernici su oni koji govore:" Allah je jedan od trojice." (Suretul-Maide:83)
Ovaj praznik se proslavlja širom svijeta, a najveću pažnju mu posvećuju kršćni koji ovaj praznik vežu za smrt pape Silvestra I koji je umro 335 godine 31. decembra. 1582 godine kada je bila reforma gregorijanskog kalendara početak nove godine je pomjeren sa 25. decembra na 1. januar i otada je 31. decembar poznat u svijetu kao Silvester ili silvestrovo. Vidimo da se odstupilo za nekoliko dana od datuma rođenja Isa a.s., tj. 25. decembar (kako kršćani tvrde), međutim danas se niko ne pita da li je ispravno slaviti ovaj dan ili ne, bitno je imati povod kako bi se moglo slaviti i činiti u ovom prazniku razna nemoralna i druga pokuđena djela, tvrdeći da time obilježavaju rođenje Isa'a, alejhisselam. A on je daleko od svega toga... od izmišljotina i lažnih vjerovanja za koje Allah nije dostavio nikakav dokaz, i koje zdrava svijest ne prihvata. Zapanjuje danas neznanje onih koji sebe smatraju muslimanima, koji u mnogim stvarima oponašaju kršćane pa i proslavljanjem ovog nevjerničkog praznika. I tvrde u svom neznanju da je u slijeđenju kršćana napredak i da time postaju civilizovaniji. Međutim, to je samo udaljavanje od vjere i tako su postali njihove slijepe pristalice.
Potrebno je znati da je pravilo naše uzvišene vjere, neslijeđenje onog ko odstupa od Allahovog šerijata. Treba mu se suprotstavljati u običajima, praznicima, vjeri, odjeći, govoru, ishrani..... itd.
Dokaza iz Kur'ana i hadisa o svemu ovome što smo gore naveli:
1)Uzvišeni Allah kaže: "A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju." (El-Džasije: 18) Ovaj ajet obuhvata sve one koji ne slijede Allahovu vjeru.
2) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Ko oponaša neki narod, smatra se jednim od njih." (Ebu Davud, sahih)
U ovom hadisu je veliko upozorenje svima onima koji oponašaju nemuslimane. ...Onaj ko oponaša bogobojazne, smatra se jednim od njih... ko slijedi kršćane i jevreje, smatra se njihovim pripadnikom.
Ibnu Kesir kaže da ovaj hadis označava veliku prijetnju i upozorenje onim koji slijede nemuslimane u njihovom govoru, djelima, odjeći, praznicima i načinu obožavanja Boga, a tako isto i u svemu drugome što nije od naše vjere i što nam se ne dozvoljava. (Ibnu Kesir: tefsir ajeta 104 iz El-Bekare)
3) U drugom hadisu se kaže: "Nije od nas onaj koji radi po propisima drugih vjera." (Sahihul-Džame'a: 5439)
Tako da možemo zaključiti, da onaj ko ostavlja sunnet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a slijedi običaje jevreja i kršćana, te zamjeni ono što je bolje onim što je nižeg stepena od toga, može izaći iz Islama pa ma koliko se on smatrao muslimanom i nazivao muslimanskim imenima.
Postaje nam jasno da je kršćansko slavljanje Nove godine neispravno, a time i postupak svih onih koji se smatraju muslimanima a tako isto čine.
Veći broj muslimana postavio  je pitanje Fetva-eminu u vezi islamskog stava o tzv. Djeda Mrazu kao jednom od simbola svetkovine... ..... kojom se obilježava početak nove kalendarske godine te kako se musliman treba postaviti spram tog fenomena. Poštujući pravo izbora svakog pojedinca i porodice da u konkretnoj situaciji postupi u skladu s vlastitom savješću i opredjeljenjem, Fetva-emin dr. Enes Ljevaković želi ukazati na sljedeće:
1. Djeda Mraz je izravno povezan s kršćanskom tradicijom i zapravo samo je drugo ime za ličnost iz te tradicije poznatu kao "Sveti Nikola". Oni koji prešućuju ovu činjenicu i pokušavaju da predstave, ustvari nametnu, Djeda Mraza kao općeprihvaćeni simbol darovanja djece povodom nove kalendarske godine, čije je obilježavanje, također, povezano s kršćanskim vjerovanjem u datum rođenja Isaa a.s., zamagljuju istinu i obmanjuju javnost, posebno muslimansku djecu nastojeći im poturiti jedan kršćanski simbol kao neutralan i kao općeprihvaćen i poželjan obrazac ponašanja.
2. Spomenuta svetkovina i njen simbol nisu poznat, priznat i prihvaćen element u islamskoj tradiciji Bošnjaka. Oni su pod/na/metnuti i promovirani muslimanima i njihovoj djeci u vrijeme jednoumlja i neslobode i muslimani bi ih, kao svojevrsne zaštitne znakove tog vremena i politike i kao simbole strane islamskom učenju i tradiciji, trebali ignorirati.
3. Pravo je svakog pojedinca i porodice da po vlastitoj savjesti i izboru prihvate ili ne prihvate spomenute simbole, ali je prema islamskom učenju svako i odgovaran za vlastiti izbor i postupke. Uzvišeni u Kur'anu kaže: "Svaki je čovjek odgovoran za ono što je uradio". (El-Muddessir,38). Poslanik a.s. u jednom hadisu naglašava: "Svako od vas je čuvar/pastir i bit će odgovoran za ono što mu je povjereno".

Elvir ef. Hrnjić                                                       

HVALISANJE I SAMOLJUBLJE

Hvala Allahu dž.š., našem Stvoritelju, koji nas je uputio na pravi put i učinio da budemo muslimani. Donosimo salavat na Allahovog poslanika i miljenika, Muhammeda s.a.v.s. na njegovu porodicu, ashabe, na naše uzorite šehide i na sve sljedbenike dini-islama.

Darga braćo! Ovaj svijet je veliko iskušenje! Živeći na njemu radimo neke stvari kojima ne pridajemo dovoljno pažnje a mogu nas upropastiti i na ovom svijetu a i na ahiretu. Takva djela su naprimjer: hvalisanje i samoljublje. Allah dž.š. u suri Lukman, 17., 18. i 19. ajet kaže( kroz riječi Lukmana, upućene sinu):

  يابنيٌ اقم الصلوة وأمر بالمعروف وانه عن المنكر واصبر على مااصابك انٌ ذلك من عزم العمور ولاتصعر خدٌك للنٌاس ولاتمش فى الارض مرحا انٌ الله لايحبٌ كلٌ مختال فخور

 واقصد فى مشيك واغضض من صوتك انٌ انكر الاصوات لصوت الحمير

„O sinko moj,obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono šte te zadesi- dužnost je tako postupiti. Iz oholosti ne okreći lice svoje od ljudi i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog, u hodu budi odmjeren a u govoru ne budi grlat; zaista je najneprijatniji glas revanje magarca“.

Braćo moja! Svaki dan smo u prilici sresti nekoga ko voli da priča o sebi i svojim uspjesima. O čemu se god povede razgovor on je ekspert za to. On je uvijek najbolji, njegovo mišljenje najispravnije, porijeklo, djeca, jednom riječju kad bi on uređivao ovaj svijet bi funkcionisao besprijekorno. Kad govori o sebi i o svojima usta su mu puna hvale. On je zaslužan za sve, bez njega bi svijet propao. Ako je na kakvom položaju oko sebe je okupio poslušnike i ulizice koji mu klimaju glavom i odobravaju svaki postupak bio on ispravan ili ne. Za sve što je loše krivi su oni koji njega nisu slušali, jer je on znao šta će se desiti. Uvijek „ja pa ja“.Prokleti šejtan ga je toliko saletio da svaku dobronamjernu kritiku shvata kao napad na njega ili na one koje predstavlja.

 Draga braćo! Hvalisanje i samoljublje je šajtanska stvar i blago onom ko ih pobijedi. Šejtan se prvi pohvalio svojim porijeklom i svojim položajem, i iz oholosti odbio se pokoriti Allahovoj naredbi, i učiniti sedždu Ademu a.s. uz obrazloženje: „Ja sam bolji od njega, stvorio si me od vatre a njega od blata“. Hvalisanje porijeklom je vrlo ružno, jer niko od nas nije mogao birati naciju, boju kože ili porodicu u kojoj će se roditi. Naš Gospodar, Allah dž.š. je odredio ko će se gdje i kada roditi i neće nas pitati za naše porijeklo,, već isključivo za djela naša. Zar nam nije lijepo rekao: „O ljudi, stvorili smo vas od jednog čovjeka i jedne žene, podijelili na narode i plemena da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, zaista sve zna i ništa mu nije skriveno“. (El-Hudžurat, 17. ajet)

Hvalisanje izgledom, ljepotom je isto tako nepojmljivo, jer nas je Uzvišeni stvorio

 فى احسن تقويم „u najljepšem obliku“(sura Et-Tin, 4.ajet) i kako je On htio „O čovječe, zašto te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio- pa je učinio da si skladan i uspravan- i kakav je htio lik ti dao“ (sura El-Infitar, 6.,7. i 8. ajet). Niko od nas nema pravo da se hvali ni svojom ljepotom ni svojim porijeklom, jer nema u tome nikakva vlastita udjela. Allah nas je stvorio onakvim kakvi smo, pa nemamo pravo na hvalisanje svojim izgledom.

Hvalisanje imetkom je također, ružno jer vjernici znaju da je Allah svakome od nas propisao njegovu nafaku, da ćemo svi biti pitani kako smo je sticali i u što smo je trošili. Oholost i uzdizanje iznad drugih zbog bogatstva ili porijekla može izazvati propast imetka i Allahovu srdžbu. Allah dž.š. nam navodi zato lijep primjer u suri Kehf od 32. do 43. ajeta, o dvojici ljudi od kojih je jednog šejtan naveo pa se uzoholio i hvalio svojim porijeklom i imetkom pa mu je imetak propao. Drugi primjer je u suri El-Kasas, od 76. do 83. ajeta, gdje nam Allah dž.š. govori o amidži Musaovom Karunu, kojem je Allah dž.š. podario ogromno bogatstvo, pa se on uzoholio, a za bogatstvo koje mu je darovano kaže: „Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim“. Ove riječi naši bogataši su preveli kao „sve sam ja to stekao sa svojih deset prstiju“ .

Braćo moja! Najružnije je hvaliti se svojom pobožnošću i dobrim djelima. Prokleti šejtan svim silama nastoji da nas odvrati od pokornosti Allahu dž.š. i od dobrih djela, a ako u tome ne uspije onda nas navede da se tim pohvalimo i umanjimo nagradu za ta djela. Znamo da Allah dž.š. za dobro djelo nagrađuje od deset do sedamstotina puta, a kome hoće da i više, ali ako se pohvalimo sa svojim djelima onda je nagrada manja, pa bude čak i uništena.

Poslanik nam navodi primjer trojice: onog ko je poginuo u borbi, sa ciljem da mu ljudi kažu da je junak, narodni heroj, učenjaka, kome je cilj da ljudi hvale njegovo znanje i učenje i čovjeka koji dijeli imetak sa ciljem da mu se dive ljudi i da ga hvale. Sa njima će biti potpaljena  vatra džehennemska. Allah dž.š. ne prima djela u kojima ima primjese širka, tj. Ako se želi još nečije divljenje i pohvala. Da vas podsjetim da je jedna od osobina munafika (dvoličnjaka) da se hvali svojom pobožnošću. Musliman je svjestan da je samo Allahovom milošću i uputom postao musliman, da ga je Allah odabrao i muslimanom učinio. Allah dž.š. u suriEl-E'araf, 43. ajet kaže: „Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: „Hvaljen neka je Allah, koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg su zaista istinu donosili“, i njima će se doviknuti: „Taj džennet ste dobili zbog onoga što ste radili“.

Naše je da se Allahu dž.š. zahvaljujemo na uputi i da smo svjesni da smo muslimani zato što nas je on uputio i milost nam svoju ukazao. To je osobina džennetlija.

Braćo moja! Blago onome ko se ne hvali i ko se ne osjeća ugodno dok ga hvale u njegovu prisustvu, ko ima prijatelje koji mu ukazuju na njegove pogreške pa ih ispravlja. Teško onome ko se hvali (jer Allah takve ne voli) i kome godi pohvala, ko je okružen ulizicama i poslušnicima, koji ne reaguju na pogrešne poteze već samo klimaju glavom, oni su u stvari veliki neprijatelji svakom od nas. Kažu da je Hazreti Omer jednom rekao: „Živili moji neprijatelji“! kad su ga upitali: „Zašto“? odgovorio je: „Zbog njih sam uvijek na oprezu“.

Molim Allaha dž.š. da nas očisti od: zavisti, sebičnosti, hvalisanja, samoljublja, zlobe i svih drugih loših osobina, da nam ukaže milost Svoju, uputi nas na pravi put, grijehe nam oprosti, spasi nas od vatre i u džennet nas uvede! Amin¨!

Dunjaluk.

Zahvaljujmo Allahu dž.š., našem Stvoritelju, koji nas je uputio na pravi put i učinio da budemo muslimani. Donosimo salavat na Allahovog poslanika i miljenika, Muhammeda s.a.v.s. na njegovu porodicu, ashabe, na naše uzorite šehide i na sve sljedbenike dini-islama.

Draga braćo! Allah dž.š. u suri Lukman 33. ajet kaže:

 شيأ والده هوجازعن ولامولود ولده والدعن واخشوايومالايجزى اتٌقواربٌكم ياايٌهاالناس

 الغرور بالله ولايغرنٌكم الدنيا الحيوة  تغرنٌكم فلا حق وعدالله انٌ

„ O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte id Dana kad roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.“

Razmislimo malo o ovom ajetu i upitajmo se da li su nas dunjaluk i i blagodati ovog svijeta zavarali? Jesmo li zaslijepljeni dunjalučkim blagodatima ili ih vidimo u pravom svjetlu?

Hasan el-Basri u pismu koje je poslao najpravednijem halifi iz dinastije Emevija za ovaj svijet kaže: „Dunjaluk je mjesto putovanja i odlaska, a ne kuća boravka; Adem a.s. je kaznom nastanjen na njemu pa budi oprezan i čuvaj ga se, o vođo pravovjernih. Ponižava i potčinjava onoga koga veliča i uzdiže, pa se pazi ove zavodljive i varljive kuće. Budi kad si najveseliji na njemu, najoprezniji prema njemu. Radost na njemu je pomiješana sa tugom. Našem poslaniku su ponuđeni njegovi ključevi i riznice pa je odbio i nije prihvatio. Allah ga je dao i svojim neprijateljima pa su njime zavedeni i zaslijepljeni. Misle li oni, da ako imaju vlast i moć na dunjaluku da su time počašćeni i darovani, a zaboravljaju patnje kroz koje su poslanici prolazili. Tako mi Allaha nema nikoga od ljudi kome je dat dunjaluk a nije se uplašio da će time biti prevaren a da mu nije dunjaluk oslabio razum i njegovo mišljenje i shvatanje“.

Braćo moja! Dunjaluk i dunjalučka dobra nisu zabranjena i pokuđena ako se njima koristimo onako kako nam je propisala naša vjera, ako su nam dunjalučka dobra sredstvo za činjenje dobrih djela. Dunjaluk je pokuđen i zabranjen samo ako postane naš gospodar, ako naš imetak nama zagospodari pa prestanemo razmišljati o halalu i haramu. Naše vrijeme nam upravo pokazuje primjere ljudi koji su zaslijepljeni dunjalučkim dobrima pa zbog nekih dunjalučkih ciljeva zaboravljaju na Allaha dž.š. i odgovornost pred njim. Ta zaslijepljenost se ogleda kako u sticanju imetka na haram način tako i u borbi za neke druge dunjalučke privilegije. Borba za vlast je najbolji primjer, gdje niko nikoga ne štedi, pa čak i kad pripadaju istoj stranci. U toj borbi malo je onih koji razmišljaju o odgovornosti za preuzeti emanet, malo je  hazreti Omera, koji nakon svog hilafeta, kad su ga ranjenog, na samrti pitali da ga naslijedi njegov sin, on odgovara: „Dovoljno je da jedan iz hatabove porodice odgovara za vođenje muslimana“ Da vas podsjetim da je šejtan Adema a.s. u džennetu nagovorio da uzme ono što mu je Allah dž.š. zabranio, tako što mu je obećao vlast i vječnost. To su dvije stvari na kojima ljudi i danas najlakše padaju pod šejtansku upravu. Onaj ko želi nešto ostvariti od dunjaluka, često kad to ostvari postane ohol i uobražen i počne širiti nered na Zemlji. Šejtan ga opet zavara pa kad mu se ukaže na ružne postupke njegove on sebe smatra ispravnim a sve druge neispravnim.

U suri El-Bekare, 11.i 12. ajet Allah dž.š. nam ukazuje na takve pa kaže:

الاانهم  هم المفسدون ولكن لايشعرون مصلحون قالواانٌمانحن الارض لاتفسدوافى لهم واذاقيل

 „Kad im se kaže: „Ne remetite red na zemlji“- odgovaraju: „Mi samo red uspostavljamo“. Zar?! A, zaista, oni nered siju ali ne primjećuju“.

Oholost i uobraženost pojedini ljudi pokazuju čak i džamiji. Ako neko nekim svojim postupkom hoće da se istakne i izdvoji, ako mu je želja da bude primjećen od drugih, ili da pokaže da samo on zna a da su ostali neznalice. Ima li takvih, među nama, ja ne znam, volio bih da ih nema, ali Sveznajući Gospodar naš, sigurno zna šta se krije u dušama našim.

Braćo moja! Naš poslanik, Muhammed a.s. je na najbolji način opisao ljude i njihov odnos prema dunjaluku. U hadisu kojeg prenose: Ahmed, Tirmizi i ibni Madže, poslanik je rekao:

„Dunjaluk pripada četverici: robu kojem je podari Allah imetak i vjeru pa on nastoji time postići zadovoljstvo svoga Gospodara, pomaže rodbinu i daje zakat; ovo je najbolji stupanj i položaj; robu kojem Allah podario znanje, a nije imetak, međutim, on ima iskren nijet pa kaže:Da imam imetak, postupao bih sa njim kao i taj i taj“- on će biti nagrađen prema svom nijetu i nagrada njih dvojice je ista; robu kojem je Allah podario imetak, a nije vjeru, pa je on izbezumljen, troši imetak nasumice, bez ikakvog plana (da se pokaže ljudima); ne strahujući za njega od svoga Gospodara, ne pomaže rodbinu i ne daje zakat-ovo je najlošiji i najštetniji stupanj; i rob kome Allah nije dao imetak ni vjeru pa on kaže: „Da imam imetakpostupao bih sa njim kao taj i taj“- on će biti kažnjen prema nijetu, a grijeh njih dvojice je jednak.“ 

Braćo moja! Mnogo je danas onih koji su zaokupljeni dunjalukom zaboravili na svoga Gospodara, i svoju odgovornost pred Njim na ahiretu. Zaslijepljeni imetkom ili svojim položajem, imaju oči a ne vide, („ umjesto dva oka ima dvije marke“), imaju uši a ne čuju, imaju razum a ne razmišljaju o posljedicama svojih djela. Lahko ih prepoznajemo. Kad treba nešto uraditi za opće dobro govore: „gdje sam ja tu“ ili „koliko sam ja tu dobar“? Njihove grudi su pune zlobe. Ne vole uspjeh drugoga i boje se tuđeg uspjeha. Samo sretnici, džennetlije, imaju se čemu radovati, njihove grudi su čiste.

Allah dž.š. u suriEl-E'araf, 43. ajet kaže: „Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: „Hvaljen neka je Allah, koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg su zaista istinu donosili“, i njima će se doviknuti: „Taj džennet ste dobili zbog onoga što ste radili“.

Braćo moja! Možemo li se nadati džennetu? Imamo li osnova za to? Radimo li više djela koja izazivaju Allahovu srdžbu ili ona koja zaslužuju Allahovu milost? Ima li u našim srcima zlobe? Želimo li svome bratu, muslimanu, propast ili uspjeh? Kao ćemo odgovor dati za ono što smo kao emanet preuzeli? Naši položaji i naše funkcije su naši dodatni emaneti, pa valja i za njih odgovarati!

Molim Allaha, dž.š. da nas učvrsti na putu islama, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini skromnim i sačuva oholosti i pohlepe, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet, u društvu sa poslanicima, iskrenim, šehidima i dobrim ljudima!

Nurija ef. Čikarić



VRIJEDNOST SALAVATA NA POSLANIKA A.S.

Sva zahvala pripada Allahu dž.š. Gospodaru Sudnjeg dana neka je salavat i selam na poslednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a.s. na njegovu časnu porodicu i ashabe. Neka Uzvišeni Allah našim šehidima podari džennet, a njihovim porodicama sabur. Neka je Allahov mir i spas na sve muslimane širom svijeta.

U ovom predavanju kazaću nekoliko riječi o ljubavi prema poslaniku i vrijednosti donošenja salavata na njega.

Iako među nama danas nema živog Poslanika našeg, mi ga se salavatima sjećajmo i salavate na njega stalno donosimo.

Allah dž.š. nas poziva da salavate i selame donosimo na našeg Poslanika riječima plemenitog Kur'ana:


إِنَّ اللَّهَ وَمَلَائِكَتَهُ يُصَلُّونَ عَلَى النَّبِيِّ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا صَلُّوا عَلَيْهِ وَسَلِّمُوا تَسْلِيمًا


''Allah i meleki Njegovi salavate na Poslanika donose. O vjernici, i vi salavate donosite i selame mu šaljite!''     ( El–Ahzab, 56 )

Pored ovog nedvosmislenog kur'anskog imperativa veliki je broj hadisa Allahova Poslanika, a.s., u kojima nas on bodri i podstiče da što više donosimo salavate na njega. Spomenut ću samo neke od tih hadisa:
"Najpreči ljudi na Kijametskom danu su mi oni koji najviše donose salavate na mene." (Et-Taberani)

"Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset." (Muslim i Et-Tirmizi)

"Ko donese na mene jedan salavat Allah, za taj jedan, donese na njega deset i upiše mu deset dobrih djela (hasenata)." (Ahmed)

"Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset salavata i umanji mu deset grijeha (hatiata)." (Ahmed)

"Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset salavata, umanji mu se deset grijeha i podigne deset stepeni (deredžat)." (En-Nesai)

"Meleki neprestano donose salavat na onoga koji donosi salavat na mene, pa neka to rob umanji ili uveća." (Ahmed)

"Mnogo i često donosite salavat na mene, jer je vaš salavat na mene oprost za vaše grijehe." (Ibn Asakir)

Jedan ashab je pitao: "Allahov Poslaniče, šta misliš, ako bih ja sve svoje dove zamijenio donošenjem salavata na tebe?" Odgovorio je: "Tada će ti Allah Slavljeni i Uzvišeni biti dovoljan za ono što te brine od tvoga dunjaluka i tvoga ahireta." (Ahmed)

Pored toga što je to obaveza donošenje salavata na poslanika donosi mnogo sevaba onima koji ga se na ovaj način sjećaju. Ukoliko čujemo ime poslanika Muhammeda a.s. odmah smo dužni donijeti salavat na njega, a što se može zaključiti iz sljedeće predaje.                           Ka'b b. 'Udžre, r.a., prenosi: “Resulullah, s.a.v.s., je rekao: Primaknite se mimberu!”, i mi smo se primakli. Kada se popeo na prvu stepenicu mimbera rekao je: "Amin!" Kada se popeo na drugu stepenicu kazao je: "Amin!" I na trećoj stepenici je rekao: "Amin!" Kada je sišao sa mimbera rekli smo: "Allahov Poslaniče, danas smo od tebe čuli nešto što nikada prije nismo čuli!?" On je rekao: "Kada sam se popeo na prvu stepenicu mimbera Džibril, a.s., pojavio se preda mnom i rekao: “Proklet neka je onaj ko dočeka mjesec ramazan i dozvoli da mu on prođe, a da ne zaradi oprost!” Ja sam tada rekao: “Amin”!  Kada sam se popeo na drugu stepenicu, rekao je: “Proklet neka je onaj pred kojim se spomene tvoje ime a on ne donese salavat na tebe”! Ja sam kazao: “Amin”! Kada sam se popeo na treću stepenicu, rekao je: “Proklet neka je onaj ko doživi da njegovi roditelji ili jedan od njih ostare, pa ga njegovo služenje i briga o njima ne uvede u Džennet.”! Ja sam rekao: “Amin!”! (El- Hakim )

 

O vrijednosti salavata na našeg Poslanika, slikovito će nam pojasniti slijedeći događaj:

''Sufjan Sevri dok je tavafio oko Ka'be, vidio je čovjeka koji nije ni podizao ni spuštao nogu, a da nije donosio salavat na Vjerovjesnika. Kada ga je upitao za razlog takvog postupka, čovjek mu ispriča sljedeće:

,,Jednom sam sa svojim ocem otišao da obavim hadždž. U jednom konačištu, otac mi se razbolio. Ja sam ostao da ga liječim, i jedne noći dok sam mu sjedio do uzglavlja, otac mi je umro i lice mu je potamnilo. Ja sam kazao: ,Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo'.

Povukao sam njegov ogrtač i pokrio mu lice. Zadrijemao sam i zaspao. Usnio sam nekog čovjeka, od kojeg nisam vidio ljepšeg, čistije odjeće i ljepšeg mirisa. On je korak po korak prilazio, dok nije došao do moga oca. Otkrio mu je lice, pomilovao ga po njemu i lice je postalo svijetlo. Okrenuo se da pođe, a ja sam ga uhvatio za odjeću i rekao:  ,,Allahov robe, ko si ti preko koga je Allah ukazao milost mome ocu u stranoj zemlji?

On me upita: 'Zar me ne poznaješ? Ja sam Muhammed ibn Abdullah kome je objavljen Kur'an. Tvoj otac je počinio mnogo grijeha, ali je puno salavata učio na mene. Kada ga je pogodilo ono što ga je pogodilo, zatražio je da mu pomognem. Ja sam pomagač onome ko često uči salavate na mene. '

Poslije toga sam se probudio i vidio da je očevo lice postalo svijetlo.“

Enes, r. a., prenosi da je Resulullah, ‘alejhi-sselam, rekao: „Ko mi u jednom danu prouči hiljadu salavata, prije nego što umre vidjet će svoje mjesto u džennetu“.

Ibn-Omer, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, ‘alejhi-sselam, rekao: „Ukrasite vaša sijela učenjem salavata meni. Uistinu će vam vaši salavati proučeni meni biti nur (svjetlost) na Sudnjem danu“.

Lijepo je (mustehab) salavat na Poslanika a.s. donositi petkom u toku dana i noći prema riječima: Najvrijedniji dan vam je dan džume, zato mnogo donosite salavat na mene toga dana, jer mi se od vas salavat predaje (tj. predaju ga meleki zaduženi za to).“

(Ebu Dawud) Takođe je lijepo donositi salavat poslije ezana, na tešehhudu i kad god mu se ime spomene. Donošenje salavata ima različite načine. Na primjer: Allahumme salli ala sejjidina Muhammedin ve ala ali sejjidina Muhammedin, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahime inneke hamidun medžid. We barik ala sejjidina Muhammedin ve ala ali sejjidina Muhammedin kema barekte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahime inneke hamidun medžid.

Koristi i plodovi salavata na Poslanika a.s.,
1 - povinovanje Allahovoj dž.š. naredbi,
2 - blizina poslaniku na Sudnjem danu. Rekao je poslanik, a.s.: "Najbliži meni na Sudnjem danu bit će su oni koji budu najviše na mene salavat donosili."

3 - ko donese jedan salavat na poslanika a.s. dobije deset salavata od Allaha,

4 - uzdiže se za deset stepeni,
5 - piše mu se deset dobrih djela- hasenata,
6 - briše mu se deset loših djela-sejjiata,
7 - daje nadu za primanje dove kada se prije i poslije nje donese salavat,
8 - salavat je uzrok poslanikovog a.s. šefa'ata na Sudnjem danu,
9 - on je uzrok opraštanja grijeha,
10 - njime se od osobe otklanja škrtost, jer je poslanik a.s. rekao: "Škrt je onaj pred kim se spomenem a on ne donese salavat na mene.",

11 - on vodi onog ko ga izgovara na put ka Džennetu, a onog ko ostavi njegovo izgovaranje udaljava od tog puta;
12 - on je razlog dostavljanja imena onoga ko ga izgovara i njegovog spominjanja kod poslanika a.s.,
13 – meleki donose salavat na onoga ko donosi salavat na poslanika a.s.,
14 - zauzima mjesto sadake za nevoljnika,
15 -  uzrokuje obveseljavanje roba Džennetom prije njegove smrti,
16 - salavat je zekat i čišćenje za onoga ko ga izgovara,
17 - uzrokuje poslanikov a.s. odgovor onome ko donese salavat i selam na njega,
18 -  uzrok je ljubavi, onog koji donosi salavat, prema poslaniku a.s.,

19 - uzrok je poslanikove a.s. ljubavi prema onome ko donosi salavat na njega,
20 – dovodi do postizanja bereketa za onog ko ga izgovara,
21 – uzrok je postizanja Allahove dž.š. milosti,
22 - uzrok je čovjekove upute i živosti njegovog srca.

Doista su koristi i plodovi salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogobrojni, a ovo što smo spomenuli je dovoljno za onoga ko želi da se okoristi i bude nagrađen.

Donosimo salavate na našeg Poslanika, lica svoja svijetlim učinimo, pomoći tražimo od Allaha i  molimo Ga da nam poslanik bude šefa'adžija na Sudnjem Danu.


Gospodaru naš, učini nas ispravnim sljedbenicima našega Pejgambera, dobro da radimo, grijeha da se klonimo.

Allahu naš, uvrsti nas u skupinu vjernika za koje će Poslanik, Muhammed, a.s. šefa'at činiti, oprosta za njih tražiti, i budi nam Milostiv na Sudnjemu danu.

Amin, ja Rabbel–'alemin!

                         Hariz ef Pašić

Nemuslimanski običaji - II dio

Nemuslimanski običaji 2


U našem narodu se uobičajilo već generacijama praktikovanje  raznih stvari koje su islamom zabranjene ili koje čak izvode iz islama. Tako mnogi neuki ljudi olahko gube iman iako sebe smatraju muslimanima. Drugi pak klanjaju obavezne namaze ali se upuštaju u stvari kojima pokvare svoj iman (vjerovanje).
Danas ćemo spomenuti joše neke od tih stvari koje i pored jasnih islamskih načela sve više nalaze mjesta u našoj svakodnevnoj praksi, mada neki muslimani nisu ni svjesni da pojedina djela mogu izvesti iz imana iz vjere.
Od tih djela koja su kod nas rasprostranjena naveo bih sljedeće:
Ogledanje u fildžan (šoljicu kahve), gledanje u dlan i proricanje sudbine, bacanje graha, pravljenje čarki (sihira) otvaranje zvijezde (kod nadri-hodže), obraćanje horoskopima, polaganje vijenaca i cvijeća na kabure, paljenje svijeće umrlima, podizanje skupih i nepotrebnih spomenika umrlima, ostavljanje vode na prozor (određeni broj dana nakon smrti bližnjega), imitiranje Bosanskih kršćana i pagana, kao što se slavljenje i proslavljanje katoličke nove godine i to slavljenje i obiježavanje sa haramima kao što je alkohol i sl; , ignorisanje Islamskih praksi i vjerovanja, ismijavanje Islamskih učenjaka i neslijeđenje Islamskih pravnih institucija.
     1 - Ogledanje u fildžan je vrlo stara i rasprostranjena praksa među svim narodima Balkana a osobito među Bosanskim Muslimanima. ŽŽalosno je to da i pored prisustva mnoštva učenih ljudi, imama, mnoštva knjiga i časopisa u skoro svakom većem naselju  ta praksa i dalje ostaje aktuelna i rasprostranjena. Neukost je važan faktor koji doprinosi konstantnoj dinamici ove opasne prakse.  Naime ogledanje fildžana u okviru islamskog prava spada u praksu i vjerovanje krivovjerstva (širka). U vrijeme Vjerovjesnika Muhammeda s.a.v.s., među Arapima je bilo uobičajeno da gataju tj. proriču šta će se nekome desiti u budućnosti. Ta praksa se spominje u Kur`anu kao bacanje strelica ili proricanje:
     "O vjernici! vino (opojna sredstva) i kockanje i gatanje strelicama su odvratne stvari, šejtanovo djelo: pa se toga prođite da bi ste se spasili." (El~Maida: 90)
     U Sahihul-Buhari Prenosi Ibn Abbas r.a., sljedeće: "Kada je Vjerovjesnik ugledao slike u Ka'bi, on nije htio u nju ući dok ih Ashabi nisu izbrisali. Kada je ugledao (slike na kojima su navodno Ibrahim i Ismail `alejhimu selam bacali strelice proricanja), on je rekao, "Allah ih prokleo (tj. Kurejšije)! Tako mi Allaha, niti je Ibrahim a niti Ismail gatao strelicama."
     Kockanje: mejsir: literalno, metod ili sredstvo da se nešto lahko postigne, ubirati profit bez uložena truda za isti; te je tako kockanje. To je princip na osnovu kojeg je kockanje zabranjeno.   Najraprostranjeniji oblik kockanja među Arapima je bio kockanje bacanjem strelica, na principu lota (lutrije): strelice su bile označene, i služile su istoj svrsi  kao i moderni tiketi lota i ostalih lutrija. Označene strelice su se izvlačile iz torbe. Neke su bile prazne i onaj ko bi ih izvukao ne bi dobio ništa. Druge su bile obilježene određenim nagradama, malim ili velikim. Da li je osoba dobila malu ili veliku nagradu (udio), ili pak ništa, je potpuno ovisilo o sreći, osim ako neki nisu i varali pa je bilo naštimano da naivne osobe stalno gube. Princip na osnovu kojeg se kudi ovakva praksa je: da, čak i ako nema varanja, ti ne možeš dobiti ono što nisi na dozvoljen način zaradio, ali možeš izgubiti zarađeno na kušanju zakona vjerovatnoće. Bacanje kocki i klađenje na razne vidove sportova i druge stvari je  uključeno u definiciju kockanja. Kako vidimo iz hadisa bacanje strelica se koristilo i kao vid proricanja budućih događaja. Vjerovjesnik je prokleo one krivovjerne Kurejšije koji su potvorili Ibrahima i Ismaila alejhimu selam da su proricali bacanjem strelica. Ogledanje u fildžan ima istu svrhu i cilj kao i ovo bacanje strelica a to je da se dokuči znanje o budućim povoljnim ili nepovoljnim događajima.
     Ovdje je neophodno naglasiti i danas sve češću praksu učešća u klađenjima preko brojnih sportskih kladionica, da je to striktno zabranjeno Islamom. Svaki vid gdje samo puka sreća igra ulogu da neko dobije ili izgubi je u islamu zabranjen. S druge strane, kvizovi u kojima se pokazuje znanje i pobjednicima se uručuju nagrade su dozvoljeni.
     2 - Druga dosta uobičajena praksa među našim muslimanima je donekle vezana sa ovom prvom po pitanju svrhe ali je još opasnija od prve iz tog razloga što izvodi iz islama. Naime danas je u svijetu uopšteno dosta popularno ići šarlatanima koji ogledaju u tarot (karte) ili dlan. Čitanje dlana je jedan vid proricanja budućnosti isto kao i tarot a kod nas su to uglavnom radili lutajući cigani
     Vjerovjesnik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao o takvim ljudima: Sahih El-Buhari Hadis 4.508 Prenosi Ajša:  Vjerovjesnik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "Kad Meleki razgovaraju u sred oblaka o stvarima koje će se desiti na Zemlji, šejtani načuju koju riječ i prenesu je u uho proroka (gatara, sihirbaza) kao kad neko nešto ulije u flašu, i k tome dodaju još stotinu svojih laži." El-Tirmizi Hadis 551 Prenio Ebu Hurejre
     Vjerovjesnik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao: «Muškarac koji  ode kahinu (vidovnjaku, gataru), on je zanijekao ono što je Objavljeno Muhammedu.» A u Ibn Medžehovoj i Darimijevoj verziji istog hadisa se kaže: «... i ako mu povjeruje, onda je počinio Kufr (nevjerstvo).
     Iz ovoga je jasno da je posjeta gataru rigorozno osuđena a onaj ko gataru ili vidovnjaku povjeruje ono što mu kaže više ne pripada Islamu. Ogledanje u fildžan, čitanja dlana, tarot i riječi vidovnjaka su na istom nivou te onaj ko u to povjeruje se odmetnuo od Islama. Takva osoba  mora učiniti tewbu (pokajati se Allahu) i nikad više ne pristupiti takvim stvarima.
     Danas je popularno posjećivati  “vidovnjake” koji navodno vide i čuju duhove i koji imaju moć da ih otklone iz nečije kuće zlo . Ljudi idu tim “vidovnjacima”  da se posavjetuju sa njima o karijeri, važnim odlukama i braku. Muslimanima je strogo zabranjeno da takvo što čine a ako povjeruju u njihove riječi onda su napustili Islam. Stoga vrlo je očigledno da je čitanje dlana od   “vidovnjaka”  apsolutni haram i onaj ko njima povjeruje je postao nevjernik. Allahu Milostivom se utječemo od takva vjerovanja i ponašanja.
     Allah dž.š. nikome nije dao da zna gajb, neviđeno, čak ni Poslanici nisu to mogli znati osim onoliko koliko ih Allah dž.š. pouči. Normalno je da čovjek žželi unaprijed da zna šta će se sa njim desiti, da li će mu neki posao biti uspješan ili ne, da li da donese neku odluku, da se oženi određenom djevojkom, da upiše određenu školu itd. Za sve ove stvari Allah dž.š. nam je propisao način i metod kako do tih stvari da dođemo legalnim i po islamu prihvatljivim principima.
     Poslanik je poučio svoje ashabe, a oni su to prenijeli cijelom ummetu da kada žžele znati da li je neka stvar ili odluka dobra za njih da klanjaju dva rekjata Istihare namaza, te da Allaha dž.š. zamole da im ukaže na ispravnu odluku.
     Ali izgleda da je našem bošnji i bošnjakinji lakše otići stotinjak kilometara daleko, namučiti se, i to sve debelo platiti nego uzeti abdest i u svojoj kući klanjati dva rekjata.
Povodom dolaska jednog od praznika koji se vezuje za cijeli svijet a naročito za kršćanski želio bih ukažem na činjenicu da je jedna od najvećih nesreća koje su zadesile muslimane danas, slijeđenje i oponašanje nemuslimana, kršćana i židova. O ovome ćemo više govoriti u sljedećoj emisiji.  Na veliki broj muslimana danas može se odnositi hadis Božijeg Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: "Slijedićete ranije narode, pedalj po pedalj, aršin po aršin, pa čak i da uđu u gušterovu jazbinu vi biste ih u tome slijedili." Rekli smo: O Božiji poslaniče, da li se to misli na kršćane i židove? A on odgovori: " A ko drugi nego oni." (Sahih, prenosi ga El-Hakim)

Jedan od načina proricanja sudbine kojim se koriste razni vračari i vračare jeste bacanje graha. Bacanje graha je takođe dosta aktuelna praksa među muslimanima širom svijeta.  Neke neznalice čak pripisuju tu praksu hazreti Fatimi , plemenitoj kćerki Vjerovjesnika (sallallahu `alejhi ve sellem). Teško se njima i onima koji im povjeruju. Bacanje graha je isto kao i predislamsko bacanje kamenčiča koje i danas koriste neka primitivna plemena u Africi kao metod gatanja i proricanja budućnosti. To je potvrđeno i Vjerovjesnikovim hadisom kojeg prenosi Qabisah
     "Čuo sam Allahova Vjerovjesnika (sallallahu `alejhi ve sellem) kada je rekao: Gatanje od leta ptica i vjerovanje u zlu kob podpada pod proricanje. To se koristilo kao metod proricanja tako što su žžene bacale kamenčiče (a Bosanke grah)."(Ebu-Davudov Sunen Hadis 3898)
     Ne samo da je to djelo koje vodi u kufr nego i gnusna potvora na jedno savršeno i plemenito biće kao što je bila hazreti Fatima  za koju je Vjerovjesnik rekao da će biti vođa (sejjida) svim ženama u Džennetu. Allahov Vjerovjesnik (sallallahu `alejhi ve sellem) nikad ne bi dopustio da njegova omiljena kćerka čini nešto pokuđeno a kamoli nešto što izvodi iz Islama. On je rekao da kad bi njegova kćer Fatima, koju je najviše volio, bilo šta ukrala on bi joj ruku odsjekao. Ni hazreti Fatima nije imala nikakvih povlastica kada se radilo o Allahovim propisima. Krađa je naspram gatanja mnogo manji grijeh, jer krađa u najgoru ruku remeti socijalnu ravnotežu i harmoniju a gatanje vodi u nevjerstvo, sukob i sujevjerje koje je vladalo prije Islama.
     Sljedeći običaj koji je prije agresije na BiH bio raširen a poslije rata je dobio još više na intenzitetu jeste:
     4 - Vračanje i pravljenje  sihra
     Pravljenje sihira je akcija koja automatski izvodi osobu van Islama. Vračanje je smrtni grijeh koji podrazumjeva kufr tj. nevjerovanje. Šejtani nemaju nikakva interesa da surađuju s sihribazom osim da istoga naprave idolopoklonikom kao i one koji mu vjeruju. Allah dželle šanuhu je obećao u Kur`anu da vračari neće uspjeti ni na ovom a ni na drugom svijetu. Kod nas se često čuje kako narod ide kod kojekavih hodža da im zapišu da rastave muža i žženu, da naprave da neko nekog zamrzi itd. To nisu hodže, nego su to nadrihodže, sihirbazi,  koji tim djelima kaljaju časnu titulu koju je nosio i sam Poslanik s.a.v.s., a to je titula imama. Onaj ko tome udovoljava je napustio Islam i onaj koji traži da mu se takva usluga učini je takođe napustio Islam jer i jedan i drugi žžele zlo drugima a još traže pomoć od šejtana što je najgori vid pripisivanja Allahu suparnika (širk). Allah nas Milostivi sačuvao takvih pomisli a kamoli da ih u djelo sprovedemo.
     Šejtan je vrlo lukav u svom nastupanju. On prvo navede insana da ne voli drugu osobu pa da je onda zamrzi pa da joj onda zlo poželi pa da na kraju tu zlu zamisao u djelo sprovede. Muslimanima je obligatno (farz) da nauče kako šejtan donosi zle misli i koje trikove koristi da navede ljude krivim putem. Stoga je neophodno svakome da nauči da je šejtan dušmanin koji nikad ne spava i nikad se ne odmara i stalno neku smutnju sprovodi bili je mi svjesni ili ne. Svaku negativnu misao moramo odmah blokirati i dovom prema Allahu i zikrom zamjeniti. Osoba koja ne troši vrijeme u mislima o Allahu i nečemu pozitivnom će zasigurno biti pod manjim ili većim uticajem šejtanskih negativnih misli (došaptavanja). Uznemireno i nezadovoljno srce je simptom šejtanskog uticaja na osobu a Allah Milostivi nam nudi izlaz kada kaže u Kur'anu,


     "Oni koji vjeruju i čija srca se u Allahovom sjećanju smiruju. Usitinu u sjećanju na Allaha srca nalaze smirenost (zadovoljstvo)! (Er-Rad: 28)
     Allah Mudri vrlo dobro poznaje ono što je stvorio i zna da ljudska srca neće biti smirena i zadovoljna sve dok iz sebe ne izbace sve šejtanske manifestacije i u njemu ne uspostave mjesto samo za Njega.
Elvir ef. Hrnjić

ISLAM - SLOBODA VJERE I ZABRANA NASILJA

Sva zahvala pripada Allahu dž.š. Gospodaru Sudnjeg dana neka je salavat i selam na poslednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a.s. na njegovu časnu porodicu i ashabe. Neka Uzvišeni Allah našim šehidima podari džennet, a njihovim porodicama sabur. Neka je Allahov mir i spas na sve muslimane širom svijeta.

U posljednjih nekoliko godina pa i decenija kada se spomene riječ islam neki su uz nju odmah spremni privezati nekoliko riječi kao što su netolerantan, nasilnički, nazadan...

Pokušaću kroz primjere iz života muslimana od vremena poslanika ukazati da takve etikete nikako ne pristaju uz našu lijepu vjeru.


Po Kur'anu izbor vjere je privatna stvar svakoga pojedinca, pa možemo kazati da islam dozvoljava svakome da vjeruje u što god hoće, ali mu to naravno ne opravdava, jer je poziv u jedinu ispravnu vjeru upućen svim ljudima. Allah dž.š. kaže: „i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti; ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine koja će lica ispeći. Užasna li pića i grozna li boravišta!

One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta! (El- Kehf, 29.-31.)

Od vremena kada je Muhammed a.s. počeo pozivati u vjeru pa narednih 13 godina muslimani su strašno mučeni i progonjeni, neki su bili i ubijeni. To je dovelo to toga da su se muslimani zbog teškog stanja koje su preživljavali, morali iseliti u Medinu. U Medini je njegov prvi potez bio da sklopi ugovor sa židovskom zajednicom. Njegova glavna odredba bila je garancija slobode vjeroispovijesti i bogosluženja za sve vjere. Nije zabilježen nijedan slučaj da je ovaj ugovor u kojem se garantira i sloboda vjere prekršen od strane muslimana.

Ebu Džehl i njegov sin Ikromah su bili ljuti neprijatelji islama. Nisu ostavljali na miru Muhammeda a.s. i muslimane iako su napustili Mekku, pa su vodili kampanju za njihovo uništenje.  Nakon što je Muhammed a.s. oslobodio Mekku, Ikromah  je napustio grad i uputio se prema obali s namjerom da se iseli u Abesiniju (Etiopiju).   Ikromahova žena je upitala Muhammeda a.s. da li se on može vratiti u Mekku, a da ne napušta svoju dotadašnju vjeru. Muhammed a.s. je odgovorio da je vjera stvar savjesti a savjest je slobodna. Kada ga je stigla njegova žena i prenijela mu šta je poslanik a.s. rekao on se vratio u Mekku. I od poslanika je lično dobio uvjerenje da ne smije biti ometan u svome vjerovanju. Pošto je saslušao poslanika, Ikromah je, duboko dirnut njegovom velikodušnošću i iskrenošću, izjavio da prihvata islam.  Na poslanikovo pitanje kakvu ima želju on je odgovorio da ne može poželjeti ništa bolje od prihvatanja vjere, ali je molio poslanika a.s. da zamoli Boga da oprosti svo njegovo neprijateljstvo koje je do tada imao prema poslaniku i muslimanima. Njegova molba je bila uslišana i on je svoju dušu ispustio kao šehid u službi islama.

Kakav je bio odnos Muhammeda a.s. prema kršćanima najbolje možemo vidjeti iz sljedećeg primjera. Kada je Muhammed a.s. primio delegaciju kršćana iz Nedžrana u džamiji u Medini i sa njima razgovarao izdao je striktno naređenja da se sve njihove institucije u Nedžranu moraju očuvati. Još za vrijeme sastanka vidimo toleranciju poslanika a.s., jer je na njihovu želju da obave molitvu dozvolio da istu obave u džamiji- najsvetijem mjestu u islamu.

Za vrijeme oprosnog hadža Muhammed a.s. je rekao imeđu ostalog i sljedeće: „Ne mislim, o ljudi, da ćemo se više ovdje skupiti. Vaše stvari, vaša čast i vaši životi su sveti kao što je svet ovaj dan, ovaj mjesec, i ovaj grad. O ljudi, svi vi imate jednog Stvoritelja. Svi ste vi potomci jednog pretka. Nikakva podjela na bolje i lošije nije prihvatljiva. Arap nema prednosti nad ne-Arapom, niti ne-Arap nad Arapom! Bijelac nije bolji od crnca niti crnac od bijelca. Jedino što je vašno je bogobojaznost i lični kvalitet. Boja i vjerovanje ne igraju nikakvu ulogu. Sva ljudska bića su potomci Adema i Adem je, zaista, predak svih njih.“ Ovo je pravi, islamski primjer odnosa prema ljudskim vrijednostima.  I nasljednici Muhammeda a.s. su se nastavili ponašati na takav način. To možemo zaključiti iz mirovnog sporazuma koji je potpisao drugi halifa, Omer sa kršćanskom zajednicom iz Elije: „U ime Boga, Milostivog, Samilosnog! Ovo je sigurnosni sporazum kojeg Omer, sluga božiji, zapovjednik vjernika, uspostavlja za narod Elije. Odnosi se na sve, bilo bolesne ili zdrave za sigurnost njihovih života, njihovih stvari, njihovih crkava i njihovih križeva i za sve što se tiče religije. Njihove crkve se ne smiju pretvarati u nastambe niti rušiti, niti će one niti zgrade uz njih biti na bilo koji način oštećene, niti križevi njihovih stanovnika, niti bilo što od njihovih stvari,  niti će se poštovati bilo kakvo ograničenje u pogledu vjere, niti će bilo ko od njih biti oštećen.“ Sličan primjer imamo i kod Tarik b. Zijada koji je donio islam na tlo Španije u ranom VIII vijeku, osamdeset godina nakon smrti poslanika a.s. Dao je instrukcije svojim vojnicima na sljedeći način: „Mi nudimo zaštitu i sigurnost svima koji su digli svoje mačeve protiv nas.  Nikakav plijen neće biti uzeti ni od koga. Čak ni najmanji dio nečijeg vlasništva neće biti nikome oduzet, niti će bilo čija zemlja biti konfiskovana. Stanovnici Španije će biti potpuno slobodni da slijede svoja religiozna ubjeđenja i praksu. Bilo koji muslimanki vojnik koji ošteti njihove crkve i druga mjesta za molitvu biće strogo kažnjen.

Muslimani su pokazali svoju toleranciju i brigu za ljudske života i protiv svojih otvorenih neprijatelja, i kad su ih njihovi istovjerci ostavili i izdali što je zabilježeno u slučaju drugog križarskog (kršćanskog) rata protiv muslimana. Ispovijest  monaha Odoa od Denila koji je  u svojstvu ličnog sveštenika pratio Luja VII u ovome ratu i napisao ilustriranu priču o njemu koja glasi: „Dok su nastojali da prođu kopnom kroz Malu Aziju do Jerusalima, krstaši su doživjeli strašan poraz u planinskom klancu Frigije 1148. godine. Jedva su se dokopali primorskog mjesta Allalia. Ovdje su se oni koji su mogli podnijeti prevelike zahtjeve grčkih trgovaca ukrcali na brod za Antiohiju, dok su bolesni i ranjeni  i velika masa drugih hodočasnika ostavljeni na milost njihovih prevrtljivih saveznika Grka, koji su primilo novac od Luja VII da bi obezbijedili pratnju hodočasnicima i njeguju bolesnim dok ne budu dovoljno jaki da idu za ostalima. Ali čim je vojska otišla Grci su obavijestili muslimane o njima i mirno su posmatrali dok su glad, bolest i strijele neprijatelja razarali i pustošili logore ovih nesretnika. Dovedeno do očaja njih tri ili četiri hiljade pokušalo je da pobjegne, ali nijedan nije uspio. Situacija onih koji su ostali bila bi potpuno beznadežna da prizor njihove patnje nije ganuo srca muslimana. oni su pazili na bolesne, a oslobodili siromašne i izgladnjele. Tako je bio izrazit kontrast u ophođenju nevjernika i okrutnosti njihovih istovjernika hrišćana prema hodočasnicima da su mnogi prihvatili vjeru svojih oslobodilaca. On zaključuje svoje izlaganje sljedećim riječima: „Izbjegavajući svoje istovjernike koji su bili tako okrutni, otišli su među nevjernike (misli- muslimane op.a.)  koji su imali više samilosti prema njima nego prema onih tri hiljade koji su pokušali da pobjegnu. O ljubaznosti okrutnija od svake izdaje! Dali su im hljeb, ali su im ukrali vjeru, mada je sigurno da oni, zadovoljni molitvom koju su obavljali, nisu prisilili nikoga među njima da se odrekne svoje vjere.

Ovi primjeri lijepog odnosa muslimana prema onima koji ne pripadaju Muhammedovom a.s. ummetu imaju svoju osnovu u Kur'anu, a kao dokaz navešću ove kur'anske ajete: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični“,  „Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“ (El- Mumtehina, 8.,9.)


Po pitanju nasilja stav islama je jasan i nepromjenjljiv- Onaj koji čini nasilje, bilo prema Bogu dž.š., ljudima, samome sebi ili nekom drugom Božijem stvorenju on čini jedan od najvećih grijeha. Iskreni vjernici posebno  vode računa da ne učine nepravdu ili nasilje drugima, a posebno onima koji ne pripadaju njihovoj zajednici. Veliki je broj slučajeva da su muslimani bili prestrogi prema drugim   muslimanima, ali su uvijek nastojali biti pravedni prema onima koji ne dijele njihova vjerska ubjeđenja. Mnogi muslimani su izgubili živote od strane jedne islamske grupacije- haridžija, jer nisu odobravali neke njihove stavove. Čuveni Vasil b. Ata' zahvaljujući svojoj dovitljivosti izbjegao je pogubljenje, ali je Abdullah b. Habab, za koga su znali da je musliman jer su mu našli Kur'an, glavu izgubio samo zato što nije htio prihvatiti njihovo uvjeravanje da je hazreti Alija mušrik- mnogobožac. Međutim, kada je ta ista grupa haridžija naišla pored jednog kršćanina i zatražila od njega da im proda nešto hurmi nije nikako htjela da prihvati hurme a da ih ne plati, iako ih je prodavac nudio kao poklon. Iznenađen ovakvim ponašanjem ovaj trgovac- kršćanin ih je upitao: „Kako to da ne pristajete uzeti hurme dok ne platite, a malo prije ubiste čovjeka samo zato što nije htio prihvatiti vaše mišljenje?!“

Naravno, kroz povijest je među muslimanima, ali i među onima koji nisu muslimani dešavale su se i sada dešavaju stvari koje njihova vjera ne odobrava niti je ravnodušna prema tome. Takav je slučaj sa svim vidovima nasilja i prisile. Stav Kur'ana je sasvim jasan: „U vjeri nema prisiljavanja!“ Nije poznato da je prisiljavanje na prihvatanje islama ikada bilo organizirano od strane islamske vlasti, jer je ljepota islama sama privlačila ljude u svoje okrilje. Da je neko prisiljen da prihvati islam on bi iskoristio prvu priliku da tu vjeru odbaci, a poznato je da su ljudi koji su prihvatili islam, napuštali svoje kuće, pa i domovine i iselili se u druge krajeve a nisu se htjeli odreći svoje vjere, kao što je slučaj Španije, dijelova Bosne i Hercegovine i Sandžaka itd.

Političko nasilje koje se s vremena na vrijeme javlja u islamskom svijetu nikako se ne može vezati za islam i njegove sljedbenike, a još manje tvrditi da je to pojava svojstvena njima. Političko nasilje se vrlo rano javilo među muslimanima tako da su već prve halife, desetak godina nakon smrti  poslanika (i kasnije) bili njegove žrtve, ali i poslanikovi unuci, desetine njihovih nasljednika i veliki broj drugih muslimana.

Gospodaru naš, daj da na zemlji zavlada mir, razumijevanje i tolerancija. Amin.

                                                                                       Hariz ef. Pašić

MUHAMMED a.s.

Sva zahvala pripada Allahu dž.š. Gospodaru Sudnjeg dana. Neka je salavat i selam na poslednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a.s. na njegovu časnu porodicu i ashabe. Neka Uzvišeni Allah našim šehidima podari džennet, a njihovim porodicama sabur. Neka je Allahov mir i spas na sve muslimane širom svijeta.

 

Ovom prilikom reći ću nešto o životu i djelu Muhammeda a.s., a povodom 12. rebiul-evvela, dana u kojem je on rođen.
Dvanaesti rebiul-evvel je dan kojem se raduje više od milijardu muslimana širom svijeta. Na ovaj dan prije mnogo godina rodio se Allahov miljenik Muhammed a.s. sin Abdulaha i Emine, dijete Arabije i dika cijeloga svijeta kome je islam u srcu.
Njegovo rođenje je svojevrsna milost koju je milosni Allah razasuo te mevludske noći po svim krajevima zemaljske kugle i svjetlo koje će sijati od tada do Kijameskog dana i razgoniti tamu sa mnogih krajeva i sa mnogo srca.
Naime, Poslanik je rođen 571. godine u Mekki u kojoj je tada vladala opšta idolatrija. Bio je nerođeno siroče jer mu je otac Abdulah umro prije na nekoliko sedmica njegova rođenja. Ibn Seid prenosi da je Resulullahova, a.s. majka Amina, pričala:

 

„Kada sam ga rađala, uz njega sam porađala ogromnu svijetlost, od koje su zablistali dvorci Šama.“

 

I sam tok rađanja Poslanika, kao i vrijeme dok je bio u majčinom stomaku bili su neobični, ili bolje rečeno nagovještavali su nesvakidašnjeg čovjeka s posebnom zadaćom. Historičari su zabilježili da njegova majka nije osjetila porođajne bolove.

 

Navodi se da su ga meleki okupali i obilježili na leđima, među plećkama, poslaničkim pečatom. Pripovijedalo se takođe, da su se pri rađanju Muhammeda, a.s. desili neki čudni događaji koji su bili predznaci njegovog poslanstva:

 

-srušilo se 14 tornjeva Kisraovog dvorca u Perziji,

 

-ugasila se vatra koju su vijekovima obožavali farizejci u Indiji, i

 

-srušile su se crkve oko jezera Savit, nakon što ono presuši.

 

Imajući na umu da je u Indžilu nagoviješten dolazak Muhammeda, a.s., ljudi toga doba, upućeni u objavu, najavljivali su njegov dolazak. Od Hasana ibn Sabita se prenosi da je rekao: ''Bio sam, Allaha mi, povelik dječak, sa sedam ili osam godina, i shvaćao sam šta se govorilo, kad sam jedanput čuo jednog jevreja kako iz sveg glasa viče: „O jevreji! O jevreji!“

 

Kad su se sakupili, čudeći se i pitajući se šta mu je, on im je rekao: „Noćas se pojavila Ahmedova zvijezda pod kojom je rođen.“

 

Neki izvori navode da je Amina, majka Allahovog poslanika, nakon što ga je zanijela, kazala kako je čula neki glas koji joj je kazao: „Nosiš prvaka ovog ummeta, zato kada ga rodiš reci: ’Molim za njega zaštitu od Jedinog, da ga sačuva od zla svakog zavidljivca.“

 

Nakon izvjesnog vremena po običaju tog podneblja Muhammeda a.s. na dojenje uzima žena Halima iz plemenu Benu Sad. Treba napomenuti da do tada u Arabiji niko nije imao ime Muhammed. Kod dojilje Halime poslanik je ostao 4 godine. Halima je pričala da je njena deva išla brže od drugih deva a da je kasnije njena stoka davala više mlijeka od kada je Muhammed u njenoj porodici. Halima i Šejma su pričele da je Muhammed a.s. u ranom djetinstvu bio jako krhak i nježan dječak. Odlikovao se bledoćom lica jako crnom kosom, visokim čelom i radosnim licem. Kada bi ga raspremili počinjao je plakati. Ako bi se noću rasplakao u šatoru svoje majke po mlijeku, utješili bi ga tako što su ga iznosili pred šator. Plač je prestajao, a onda bi uslijedilo njegovo gledanje u zvjezdano nebo nad pustinjom. U vrijeme boravka kod Halime došla su dva čovjeka u bijelom odijelu, a to su bili meleki, i otvorili njegova prsa. Iz srca su izvadili crni grumenčić, i tako se desilo prvo čišćenje njegovog srca.U šestoj godini života Muhammed a.s. ostaje i bez majke koja je umrla obilazeći mezar Muhammedovog oca u Medini. Umrla je u Abvi. Cijeli put Muhammed je preplakao za milom majkom i Muhammed je pričao da je tek tada osjetio šta znači biti jetim. Prihvatio ga je djed Abdul Mutalib i brižno ga njegovao i pazio. Priča se da je u doba velike suše Abdul Mutalib molio Boga da spusti kišu u ime njegova unuka i kiša je pala tvrde istoričari. Kada je dječaku bilo 8 godina i djed mu umrije. Muhammed a.s. je gorko plakao za djedom, prvi je išao za njegovim tabutom i razmišljao je kome sad da se prikloni i ko će ga sad zaštititi. Kad se rodbina počela razilaziti sa djedove dženaze mali Muhammed se okretao lijevo desno i očekivao ko će ga pozvati u svoju kuću. Želio je poći sa amidžom Harisom najstarijim sinom njegovog djeda ali se ovaj ne okrenu za njim. Ponadao se da će ga pozvati najbogatiji mu amidža Abbas ali i on ode svojim putem. Konačno na svojoj glavi osjeti toplu ruku najmlađeg amidže Ebu Taliba koji je bio najsiromašniji a imaše i najviše djece. Rekao mu je da je Abdul Mutalib na samrti oporučio da ga uzme sa sobom. Da bi kolko toliko pomogao amidži Muhammed a.s. sa ostalom djecom odlazi čuvati stoku i time se bavio punih 10 godina. U njegovoj dvadeset i petoj godini zbog velike krize amidža ga posavjetova da mu nađe posao i zaposli ga kod Hatidže poštene i veoma bogate hudovice. Radio je kao pratilac karavana. Njena dobrota poštenje i ljepota svidješe se Muhammedu i to preraste u brak iako je Muhammed imao 25 a Hatidža 40 godina. Muhammed a.s. je bio jako tačan i pošten što je bio razlog da ga njegovi sugrađani prozovu nadimkom El-Emin što znači vjerni (pouzdani). Iako je bila praksa da djeca bez roditelja budu odana alkoholu, kocki, prostituciji, i dugim odvratnim djelima, Muhammed a.s. nije ništa radio od ovoga, jer je i tada bio „vođen“ od strane Allaha dž.š.
U četrdesetoj godini svoga života često odlazi od svoje kuće na brdo Hira i provodi vrijeme u pećini Nur, ne da čeka Objavu, jer joj se nije ni nadao, nego da razmišlja o svome Gospodaru i izlazu iz stanja u kojem se nalazi njegov narod. U vremenu razmišljanja Muhammed a.s. počinje primati objavu Kur'an od Allaha dž.š. i biva obdaren za poslednjeg vjerovjesnika. Od tada se i na njega spušta teret kakav je bio i kod ostalih Božijih poslanika a.m.s. Poznato je da je 13 godina trpio neprijateljstva i najteže napade ne samo običnih sugrađana Mekke već i od nekih svojih najbližih. Kada više nije bilo nade da će islam biti proširen u Mekki, uz dozvolu Allaha dž.š. napušta Mekku i odlazi u Jesrib koji od tog događaja mijenje ime u Medina- grad Allahova poslanika. Iz grada je najprije iselio one koji nisu imali zaštite, zatim slabe i nemoćne, a sa svojim vjernim prijeteljem, a kasnije i puncem Ebu Bekrom posljednji napušta Mekku. Osim njih u Mekki je bio i hazreti Alija, koji je bio zadužen da vrati pozajmljene stvari iz kuće poslanika njihovim vlasnicima, što još jednom pokazuje o kakvom karakteru se radi kada je u pitanju Muhammed a.s.
Umro je na isti dan kada je i rođen 12.  rebiul- evvela 11. godine po hidžri/ 06. 06. 632. godine. Ukopan je u Medini u čijoj su blizini ukopani i njegovi roditelji.
Savremenici Muhammeda a.s. ovako ga opisaše: "Muhammed a.s. imao je svijetlo lice, snažno izražene crte na licu, krupne oči, skoro uvijek je bio nasmijan, gustu lepršavu kosu, duge nepravilne obrve, oštre crte nosa, krupnu konstrukciju tijela, visok stas. Bijaše svijetle puti, divnih usta i blistavih zuba koji su izgledali kao biseri. Kosa mu ne bijaše ni potpuno ravna ni potpuno kovrdžava. Glas mu je uvijek bio jasan a govorio bi tako sporo da bi mogao brojati glasove koje bi izgovorio. Hodao je brzo kao da ide nizbrdo. Bijaše lijep a jedan od njegovih sljedbenika govorio je da je ljepši od mjeseca."
Ebu Hurejre kaže: "Bio je među nama najoštroumniji a na daljini bi po mirisu raspoznavao hranu, okus mu je bio polovičan i imao je veliku moć zapažanja."
Prema kazivanjima ashaba bio je nadaren posebnim mu'džizama:
Nikad nije sanjao tuđe žene,                                                                               

 

od njegova tijela sjena se nije pokazivala na zemlji,                                              

 

 sve što bi iz njegova tijela izašlo zemlja bi gutala,                                         

 

  nikad na njegovom tijelu nije primjećen ni jedan insekt,                            

 

rođen je osunećen.

                                             HARIZ ef. Pašić

Nemuslimanski običaji - I dio


Nemuslimanski običaji 1

Islam je sazdan na čvrstim temeljima koji predstavljaju osnovu vjere. To su Allahovi farzovi putem kojih izražavamo svoju pokornost i zahvalnost Allahu Uzvišenom. Pored  farzova postoje i sunneti koji nadopunjuju i daju dodatne smjernice za naš ovodunjalučki žživot. Obavljanje  farzova je obaveza svakog onoga koji žželi da žživi islamskim načinom žživota. Iz ovog načina žživota koji je podređen Allahovoj  volji i traženju Allahovog zadovoljstva se razvija i posebna tradicija i posebni  običaji koji čine sastavni dio našeg žživota. S tim u vezi imamo islamsku i neislamsku tradiciju, jedni slijede ovu, drugi onu tradiciju, što nam nedvosmisleno govori koliku ulogu igra islam u nečijem  životu.
Kada pogledamo i razmotrimo islamski ummet u globalu vidjećemo da na mnogim mjestima ima odstupanja od islamske tradicije i da se slijede i oponašaju oni koji ne pripadaju islamu.
Imamo mnogo primjera iz našeg svakodnevnog žživota gdje se ne slijede smjernice islama nego se slijede nečiji tuđi, islamu strani običaji. Danas ćemo započeti govoriti o  nemuslimanskim običajima u našem svakodnevnom žživotu, gdje ćemo prije svega iznijeti kakav je islamski običaj, a onda kakvo je naše činjenično stanje i kakva je naša praksa.
Jedan od primjera gdje pojedini muslimani ne slijede islamske običaje jeste prilikom rođenja djeteta. Islamska tradicija i običaj kojoj nas je podučio naš Poslanik s.a.v.s., je da djetetu odmah nakon rođenja se prouči na desno uho ezan a na lijevo ikamet.
Poslanik s.a.v.s., je rekao: "Kome se rodi dijete, pa mu se na desno uho prouči ezan, a na lijevo ikamet, neće mu džini nauditi."
Zatim poslije rođenja djeteta naš islamski običaj koji datira od Poslanika s.a.v.s.,  jeste akika koja je u minulim vremenima skoro bila iščezla tako da je malo ko za to znao i malo ko je to prakticirao. Akika je pritvrđeni sunnet za djetetove staratelje za djetetove roditelje koji  su u mogućnosti, jer je Allahov Poslanik, a. s. rekao: "Za (život) svakog novorođenog djeteta zalog je njegova akika, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju, kad mu se daje ime i brije (šiša) kosa" (hadis bilježe Ebu-Davud, Nesai i drugi).
U hadisu se kaže da je svako dijete privezano za svoju akiku, što po mišljenju uleme znači da će djetetu kojem nije priređena akika biti onemogućeno da se zauzima za svoje roditelje, dok neki  kažu da će to uticati na njegov odgoj (hadis bilježe autori "Sunena" i Ahmed, koji kaže da je hadis sahih).
Za akiku važe propisi kurbana u pogledu starosne dobi, kurbana,  nepostojanja mahane i podjele gdje je razlika u tome što se cijeli kurban dijeli I ništa se ne ostavlja za sebe, i pri klanju akike nije dozvoljeno udruživanje .
Akiku je najbolje obaviti sedmi dan po rođenju djeteta, ako se ne može onda 14, ili 21 ili kada čovjek bude u mogućnosti. Akika se sastoji od učenja ezana na desno uho  i ikameta na lijevo ako to nije već ranije učinjeno, nadijevanje lijepog islamskog imena, klanja za muško dijete 2 kurbana, a za žžensko 1 kurban, te brijanje ili šišanje glave dječaka ali ne i djevojčice te vaganje kosice i dijeljenje sadake na osnovu težine kose. Za tu priliku se pozove rodbina, komšije i prijatelji kako bi se zahvalili Allahu na nimetu žživota, te se počaste od onih kurbana koji su zaklani na ime akike.
Pogledajmo našu neislamsku tradiciju. Često možemo vidjeti kako kada se dijete rodi niko i ne spominje ni ezana ni ikameta. Niko ne spominje niti se pita kada akiku da obavi. Niko ne kolje kurbane. Ne saziva se rodbina kako bi zahvalili Allahu na nimetu što im je darovao još jedan mladi žživot, što im je podario zdravog sina ili kćerku kao da im je to dijete roda donijela a ne Allah koji ga je stvorio, uobličio, lik i dušu mu dao, skladnim ga učinio, razum mu podario, bez ikakve tjelesne ili fizičke mahane ga stvorio. Taj dan bi trebao da bude dan zahvale Allahu, dan kada se pokoravamo, a ne dan kada se griješi. Neki umjesto akike ne kolju kurbane nego traže da imaju pečenje ili meze. Neki umjesto akike prave zabave, pijanke ili kako ih još sve ne nazivaju. Umjesto da se spominje Allah tu se sve drugo spomene, a ne Allah dž.š. . Umjesto da se druže sa halalom na takvim proslavama često bude i majka svih zala prisutna, a gdje ima alkohola tu ima i šejtana.
Zatim jedan od nemuslimanskih običaja je vezan i za nadijevanje imena. Islam nam nalaže da našoj djeci nadijevamo lijepa imena sa lijepim značenjem, jer ćemo kako Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže biti dozivani na Sudnjem danu po našim imenima i imenima naših očeva.
Zamislimo kako je ružno kada vidimo npr. kako idu Muhammed i Fatima i vode kćerkicu Esmeraldu i sina Ronalda.
I kod nadijevanja imena smo se podobro odmakli od naše lijepe islamske tradicije, neki se povode za slavnim ličnostima, glumcima i glumicama, pjevačima i pjevačicama, fudbalerima, ovim i onim, a ne povode se za slavnim ličnostima iz naše islamske historije smatrajući da su ta imena nazadna, staromodna i da ne odgovaraju vremenu u kojem mi žživimo.
Gdje će dijete da mi se zove Abdurrahman, ili Abdurrahim ili Salahuddin, ili Muaz ili Selman, ili Mustafa, ili Safija, ili Hatidža ili Rukija ili Fatima itd., tako neki rezonuju a da znaju za koga se vežu ova imena, da znaju njihova značenja, da imaju islamski ponos ne bi izmišljali kojekakva imena pa kada im se kaže da se njihovo ime ili ime njegovog djeteta ne nalazi ni u jednoj od knjiga sa islamskim imenima kažu: Ma hajde ba, to je ime međunarodno. Što znači da pripada svima i nije ničije.
Najljepša imena su Abdullah (Allahov rob) i Abdurrahman, (rob Milostivog)  na što ukazuje hadis koji prenosi Muslim.
Ispravno je nadijevati i imena meleka,  (Džebrail, Mikjail, Israfil, Malik, Ridvan), imena poslanika,  (Nuh, Musa, Isa, Muhammed, Ibrahim, Sulejman)  zatim ime Taha, Jasin...Dozvoljeno je nadijevanje više imena od jednog. Npr. Muhammed Ali. Dozvoljeno je davanje lijepih nadimaka kao što su nadimci ashaba, r. a., naprimjer Omer el-Faruk, Hamza Esedullah, Halid Sejfullah itd.
Haram je nadijevanje imena kojih je dostojan samo Allah, kao što su: Kuddus, Halik, Er-Rahman itd. Haram je davati imena otvorenih Allahovih neprijatelja i osoba koje su prezrene u islamu  kao što su Iblis, Šejtan, Faraon, Ebu Džehl itd
Od pokuđenih imena Poslanik, s. a. v. s., zabranio je nadijevanje sljedecih imena: Jesar, (Kockar)  Rebah, Nedžih i Efleh zato što ona mogu dovesti do vrijeđanja (psovanja). Prenosi se od Semre, r. a., da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: "Ne nadijevajte dječaku imena Jesar, ni Rebah, ni Nedžih niti Efleh..." Pokuđeno je nadijevati ružna imena kao što su Zalim, (Nasilnik) Himar, (Magarac) Kulejb (Cukica)  itd. Ibn-Hazm kaže: "Postoji saglasnost o zabrani davanja imena kojima se ukazuje na robovanje mimo Allahu, kao što su imena Abdul-Uzza, Abdu Hubel, Abdu Omer..."
Sunnet je promijeniti ružno ime. Muslim bilježi da je Poslanik, s. a. v. s., promijenio ime Asja u Džemila. Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik, s. a. v. s., promijenio ime Berra u ime Zejneb, a to je bila Zejneb bint-Džahš.
Najčudnije je što i dan danas ima onih koji listaju knjige sa islamskim imenima i opet pored svega toga izaberu ime koje nigdje ne postoji ili unakaze lijepo islamske ime doodvajaući ili oduzimajući neko slovo tako da to ime gubi svoje lijepo značenje. Npr. umjesto Emir postane Edmir, umjesto Halida postane Alida...
Ime dosta govori o čovjeku, govori o njemu ko je on, kojoj vjeri pripada, kojem narodu, čak i samo značenje određenog imena nam govori o njegovim krateristikama, zato gledajmo da našoj djeci nadijevamo lijepa islamska imena kojih se nećemo ni mi ni oni stidjeti ni na ovom ni na budućem svijetu.
Jedna od stvari o kojima bi trebali strogo da povedemo računa jeste islamski način sklapanja braka i žživot u okrilju islama.
Naime islamska praksa je da se svaki brak kruniše vjenčanjem jer islam ne dozvoljava da se žživi vanbračnim žživotom. Svaki onaj brak koji nije potvrđen ili od strane matičara koji je sproveo gradsko vjenčanje ili od strane imama koji je sproveo šeriatsko vjenčanje je po islamu nevažeći i djeca koja se rode u takvom braku se tretiraju kao vanbračna djeca.
Islam traži od muslimana i muslimanki da vode računa o tome s kim će da prožive svoj žživot. Zato je potrebno prije samog sklapanja braka i prije izbora svog budućeg bračnog druga uzeti u obzir mjerila koja je islam odredio, a ne mjerila kojekavih serija,  filmova ili romana.
 Naš Poslanik s.a.v.s., je rekao:
 «Ženu udaju 4 stvari: Njena ljepota, njen imetak, njeno porijeklo i njena vjera. A ti gledaj da uzmeš onu koja je vjernica i zadobićeš sa njom svaki hajr.»
Pogledajmo današnju mlade, šta im je mjerilo pri izboru bračnog druga, da li je vjera na prvom mjestu ili je to ljepota, ili se možda zažmiri na jedno a neki i na oba oka pa kažu: Ma nije bitno što nije lijep ili što nije lijepa važno je da je bogata.
Gdje su primjeri Džulejbibove supruge, djevojke koja je prihvatila da se uda za onoga kog je Poslanik s.a.v.s., predložio. Naime kada se Džulejbib požalio Poslaniku a.s., da se ni jedna djevojka neće da uda za njega Poslanik mu reče otiđi tom i tom čovjeku i reci da je Poslanik rekao da mi date vašu kćerku. Džulejbib je otišao i prenio im ono što mu je Poslanik rekao. Čovjek je ušao u kuću i počeo se dogovarati sa žženom. Džulejbib je bio izuzetno niskog rasta i bio je u potpunosti crn. Djevojka je čula šta je Džulejbib rekao, a čula je i kako se njeni roditelji protive toj udaji, pa je izašla pred njih i rekla: Ako je to Poslanik a.s., rekao onda ja tražim da me udate za Džulejbiba.
Subhanallah koja odlučnost, i koja pokornost Allahovu Poslaniku.
Da li je slučaj naših sinova i kćeri ovakav ? Da li se slušaju savjeti i preporuke roditelja ? Da li se roditelji uopšte pitaju za dozvolu ?
Nikada nije bilo tako teško se hajirli udati ili oženiti kao što je to u današnje vrijeme. Nije hajr naći djevojku ili momka da su lijepi a da nemaju imana, da ne klanjaju, da ne poste itd. Nije hajr naći djevojku ili momka da su bogati a da ne znaju ni Kulhuvallah proučiti. Oni koji uzmu za mjerilo bogatstvo ono će proći, koji uzmu ljepotu ona će izblijediti, jedino što ostaje i od čega čovjek ima koristi i na ovom i na budućem svijetu jeste iman. Kuća koja odiše imanom odiše srećom, zadovoljstvom, ljubavlju i spokojom.   Kuća u kojoj se uči Kur‘an sjaji stanovnicima nebesa kao što nama sjaje zvijezde na nebu.
Neka iman bude polazna tačka kada se budemo žženili ili udavali ili kada budemo sinove žženili ili kćerke udavali.
Slušam ponekad kako ljudi govore: Eto oženio sam sina, i fala Bogu mlada je muslimanka.
Rekao bi čovjek: Elhamdulillah. Ali kakva je razlika između dotične mlade koja Allahu na sedždu ne pada i jedne nemuslimanke koja isto tako na sedždu ne pada. Razlika je u imenu i u tome što je jedna rođena u islamu kojeg ne prakticira a druga nije rođena u islamu niti ga prakticira.
Još bih htio ukazati na jedan kardinalan propust prilikom sklapanja braka, a to je da se brak mora sklopiti kako u opštini pred matičarom tako i u džamiji pred imamom. Ako žželimo Allahov blagoslov, ako žželimo svoje žživote podrediti propisima islama onda je za svaki mladi bračni par nužno i šerijatsko vjenčanje. ŽŽalosno je konstatovati da naša omladina je između dvije krajnosti ili žživi vanbračnim načinom žživota ili žživi u braku koji nije sklopljen po šerijatu.
A šta je u stvari šerijatski brak. To je brak kojeg Allah naređuje, brak kojeg je prakticirao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, brak kojim se zadobiva Allahov blagoslov. Ovaj brak se obavlja tako da mladenci koji žžele stupiti u brak zakažu sa mjesnim imamom termin za šeriatsko vjenčanje koje se obavlja u prisustvu svjedoka. Ako su svjedoci muškarci onda je potrebno dva svjedoka ili dvije žžene i jedan muškarac. Nakon učenja ašareta mledenci se upoznaju sa pravima i dužnostima koje brak nosi. Te se zatim imam obrati mladoj pitajući da li svjesno svojom voljom i bez ičije prisile ulazi u brak, nakon što se dobije potvrdan odgovor svjedoci potvrđuju da su jasno čuli odgovor. Isto pitanje se upućuje i mladoženji a svjedoci to potvrde. Kod islamskog načina sklapanja braka postoje dvije vrste mehrá. Prvi je mehri muadžel-vjenčani dar, kojeg je mladoženja dužan uručiti još prije stupanja u brak. Taj dar ne mora biti skup, niti velik. Tradicija nam govori da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zbog neimaštine ashaba znao vjenčavati bračni par gdje je kao vjenčani dar bio žželjezni prsten ili čak samo ono što dotični zna iz Kur`ani Kerima napamet.
Druga vrsta mehra je mehri  muedžel-odgodni dar, koji se daju u slučaju da dođe do razvoda braka muževom krivicom. Suma mehri muedžela mora biti određena na dan vjenčanja što prisutni svjedoci usmeno i pismeno svojim potpisom potvrde. Nakon toga se prouči dova u kojoj se poželi da među mladencima vlada sloga i ljubav kao što je vladala između Adema a.s. i h. Have, kao između Muhammeda a.s., i h. Hatidže, kao između h. Alije i h. Fatime. Zamoli se Allaha da im podari čestit porod, hairli djecu, da njihov dom bude dom pravih muslimana i da im Allah podari berićet u svemu što imaju.
Namjerno sam ovdje naveo način na koji se sklapa brak po šerijatu kako bi znali da to nije nikakav bauk, da to nije ništa komplikovano ni teško i kako bi našu djecu I unuke pripremili da svoje brakove ne započinju  što neće sklopiti brak po islamskim propisima.
Jedna od negativnih stvari koja se veže za sklapanje braka jeste način na koji se obilježava i proslavlja ovaj radosni momenat. Islam ne brani da se prilikom svadbi proveseli ali u skladu sa islamom. Međutim viđamo da se naša omladina ne vjenčava u džamiji pred imamom ili se vjenča u džamiji i poslije toga se   na svadbi  obavezno mora naći i alkohola kako bi se moglo nazdraviti. Je li to u duhu islama ? Zar se ne može bez tog zla biti veseo, radostan i raspoložen ? Može, ali samo onda kada shvatimo da cjelokupan naš žživot mora biti podređen Allahu i Njegovim propisima i da moramo da činimo samo ono što Allaha raduje i čini ga zadovoljnim. Vezano za svadbe koje se obilježavaju na ovaj način i ako znamo da će na tim svadbama biti alkohola, pozivu na takvu svadbu nismo dužni da se odazovemo, jer  Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da sjedimo za onim stolovima za kojima se konzumira alkohol. Čak iako se sjedne za drugi sto na kojem nema alkohola našim prisustvom odobravamo činjenje jednog od velikih grijeha a to je pijenje alkohola kojeg je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nazvao majka svih zala.
U našem narodu se uobičajilo već generacijama praktikovanje  raznih stvari koje su islamom zabranjene ili koje čak izvode iz islama. Tako mnogi neuki ljudi olahko gube iman iako sebe smatraju muslimanima. Drugi pak klanjaju obavezne namaze ali se upuštaju u stvari kojima pokvare svoj iman (vjerovanje).
 
Molimo Uzvišenog da nas učini da volimo one koji Allaha vole, a da preziremo one koji Ga ne vole, da prijateljujemo sa Njegovim prijateljima.... On je najbolji zaštitnik i najbolji pomagač! Amin.  
    
Elvir ef. Hrnjić