Hvala neka je  samo Allahu dž.š. Salavat i selam donosimo na Allahovog miljenika i najodabranijeg poslanika Muhammeda a.s., poslanikovu časnu porodicu i drugove- ashabe. Mir Allahov, napredak i spas neka su na sve pripadnike časnoga islama.

Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi Džennet a njihove porodice neka pomogne i olakša im da strpljivo podnose rastanak sa svojim šehidima do Određenog dana.

Poštovana braćo i sestre, ovom prilikom ćemo, ako Bog da, kazati nešto o pokajanju za grijehe ili tevbi.

Čovjek po svojoj prirodi želi da proba mnogo toga u svome životu. Ta njegova radoznalost i zaborav da mu ipak nije sve dozvoljeno dovedu ga u situaciju da uradi ono što nije smio ili izostavi ono što je morao uraditi. Takav postupak se naziva grijeh i za njega slijedi kazna na ovome il na budućem svijetu, ukoliko se sve završi na učinjenom grijehu. Nakon počinjenog grijeha čovjek ne smije ostati ravnodušan, ali ni izgubiti nadu za svoj spas na Ahiretu. Da onaj koji počini grijeh nije sebi zatvorio vrata Dženneta i da ne smije gubiti nadu u Allahovu milost saznajemo iz mnogobrojnih ajeta, a ovom prilikom navešću njih nekoliko. Rekao je Allah dž.š.: „O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ ( Ez- Zumer, 53)

 „I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju- a Allah voli one koji dobra djela čine: i za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole- a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada, oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče, kroz koje će rijeke teči, ukojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupali!“ ( Alu Imran, 133-137)

„Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti- naći će da Allah prašta i da je milostiv.“ ( En- Nisa, 110)

„Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabrenjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvest ćemo vas u divno mjesto.“ (En-Nisa, 31)

„A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili da dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je  milostiv.“(En-Nisa, 64)

„Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzveruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravom putu istraje.“ (Ta-Ha, 82)

Na pogreške nisi bili imuni ni Božiji poslanici, a u sljedećim ajetima se to i potvrđuje, ali i pokazuje da su oni odmah učinili istigfar- tražili oprosta ao Allaha dž.š. Kada je Musa a. s., ubio čovjeka, uzviknuo je:

 „'Gospodaru moj', reče onda, 'ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!' I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.“ (El-Kasas, 16)

Kada je Davud a.s. zgriješio, odmah se obratio svome Gospodaru, zatražio oprosta i dobio ga. O tome se kaže: „I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.“ (Sad, 25)

Koliko je Allah milostiv i koliko je spreman davati oprosta vidimo iz sljedećeg hadisa. U njemu Muhammed a.s. kaže: „Allah Uzvišeni kaže: 'O sine Ademov, kad god Me pozoveš i ponadaš Mi se, Ja ću ti sve oprostiti i na to se neću osvrtati. O sine Ademov, da tvoji grijesi budu toliki da dosegnu oblake na nebesima, a da mi poslije toga dođeš tražeći oprosta, oprostio bih ti, i na to se ne bih osvrtao. O sine Ademov, da Mi dođeš s grijesima koji bi Zemlju ispunili, ali da Mi druga ne pripišeš, Ja bih te dočekao sa Zemljom punom oprosta.“

Od Ebu Musaa se prenosi i sljedeći hadis: „Zaista će Uzvišeni Allah pružati Svoju ruku noću da bi se pokajao onaj koji je zgriješio po danu, a pruža Svoju ruku po danu da bi se pokajao onaj koji je zgriješio noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada.“

Ljudi ne biraju vrijeme kada će činiti grijehe, nego do čine danju i noću, ali to ih ne sprečava da traže i dobiju oprost od Uzvišenog. U jednoj hadisi- kudsijji se kaže: „O robovi moji, vi griješite noću i danju, a Ja grijehe praštam i na njih se ne obazirem. Zato Me za oprost molite, Ja ću vam ga podariti. U vjerodostojnom hadisu se kaže: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, da ne griješite Allah bi vas uništio i stvorio novinarod koji bi griješio i tražio oprosta od Allaha Uzvišenog, pa bi im se On smilova. Zato molite Allaha za oprost, dobit ćete ga.“ Ovaj hadis nije i ne smije biti shvaćen kao poziv na činjenje grijeha, nego nas obavještava o tome da smo mi po prirodi takvi ga ćemo, htjeli to ili ne, ipak griješiti. On nam isto tako dolazi kao radosna vijest da se i nakon grijeha ne smijemo uplašiti i smatrati odbačenima, nego da priznamo grijeh, zamolimo Allaha za oprost i isti dobijemo. Grijeh i pokajanje za njega su svojevrsna brana od nečega što je gore od samog griješenja. Muhammed a.s. je rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, da ne griješite, pobojao bih se za vas nečega što je teže i gore od griješenja. To je samoljublje i egoizam.“

Niko od običnih ljudi nije imun na grijehe, a najbolji od nas koji grijehe činimo je onaj koji se pokaje, što nam pojašnjava sljedeći hadis. Rekao je Muhammed a.s.: „Svi ste vi grešnici, najbolji grešnici jesu oni koji se kaju.“

Koliko se Allah raduje tevbi nekoga od nas nakon počinjenog grijeha vidimo iz hadisa Muhammeda a.s. u kojima se kaže: Ebu-Hurejre, r. a., kaže da je Muhammed a.s. rekao: "Allah se više raduje tevbi jednog svoga roba nego što se raduje osoba koja nije imala djeteta pa ga rodi, ili osoba koja je izgubila dragocjenu stvar pa je nađe ili žedan u pustinji kad stigne do pitkog izvora".

Enes b. Malik el- Ensari, omiljeni sluga Muhammeda a.s. pripovijeda da je Allahov poslanik a.s. rekao: „Allah dž.š. se  obraduje tevbi (pokajanju) Svoga roba koji se pokaje više nego što bi to učinio neko od vas kada bi putovao na devi kroz pustinju i izgubio je,  a na njoj mu sva hrana i voda, pa je dugo tražio i izgubi svaku nadu da će je pronaći, a onda zaspi i kada se probudi ugleda svoju devu u njegovoj neposrednoj blizini kako mirno stoji, te odmah skoči i uhvati povodac i od silne radosti uzvikne: 'Bože moj, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar', pogrešno se izrazivši od silne radosti.“

Da li će Allahu dosaditi da oprašta grijehe jednoj te istoj osobi više puta najbolje nam pokazuje hadis u kojem se kaže: Doista neki rob počini grijeh pa kaže: 'Bože, oprosti mi moj grijeh jer samo Ti grijehe praštaš'; nakon toga on opet počini grijeh i kaže: 'Bože, oprosti mi moj grijeh jer samo Ti grijehe praštaš'; nakon toga on opet počini grijeh i kaže: 'Bože, oprosti mi moj grijeh jer samo Ti grijehe praštaš.' Onda Allah Svemilosni rekne: 'Moj rob zna da ima Gospodara, Koji kažnjava zbog grijeha i Koji grijehe prašta, pa neka čini štom želi.'“

Onaj koji počini neki grijeh i iskreno se pokaje, pored toga što dobije oprost od Allaha, on biva svrstan u one koje Allah dž.š. voli, jer On. kaže: „Zaista, Allah voli one koji se kaju i one koji se čiste“

Da bi tevba bila primljena kod Allaha potrebno je ispuniti sljedeće uvjete:

-          Da tevba bude učinjena iskreno u ime Allaha. U Kur’anu stoji: Ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima, a Allah će sigurno vjernicima veliku nagradu dati. ( En-Nisa, 146.). 

-          Da onaj koji se kaje u potpunosti ostavi grijehe koje je činio, jer onoga ko ustrajava u grijehu čeka loš završetak. Prenosi se da je Malik ibn Dinar rekao: “Imao sam komšiju koji je bio ogrezao u grijesima. Ja sam ga posjetio kada je bio na smrtnoj postelji i rekao mu: ‘Pokaj se Allahu, možda će ti se smilovati, izliječiti te i grijehe ti oprostiti.’ Odgovorio je: ‘Daleko je to prijatelju! Približilo se ono što će neminovno svakom doći. Ja sam skoro mrtav čovjek i teško meni zbog života kojeg sam proveo u grijehu i sam sebe upropastio. Pokušao sam sada, u ovom stanju, da se pokajem, ali sam čuo glas koji me je rekao: -Mnogo puta smo ti davali priliku i prihvatali tvoje obećanje, a ti si svaki put iznevjerio obećanje.’”

-          Da se kaje zbog počinjenih grijeha. Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik, a.s. rekao: “Osjećaj kajanja u duši, zbog grijeha, je u stvari tevba.’’ (Ibn Madže).

-          Da odluči da se više neće vraćati griješenju.  Rekao je Hatimul-Esam: “Tevba treba da te probudi iz nemara i da te podsjeti na veličinu i opasnost grijeha i Allahovu dobrotu što ti ih je oprostio i pokrio. Budi od onih koji se više ne vraćaju na grijeh kao što se pomuženo mlijeko ne može vratiti u vime.

-          Da vrati nekome ako mu je šta uzeo bespravno i nadoknadi štetu ako su greške učinjene prema ljudima, ili da dobije halal (oprost) od njih za grijehe koje je prema njima učinio. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ima neki dug prema nekome u pogledu njegove časti ili nečeg drugog, neka zatraži halal i oprost prije nego dođe Dan kada neće koristiti dinari i dirhemi. Ako bude imao dobrih djela uzet će se i dati onome kojem je učinio zulum, a ako ne bude imao dobrih djela, uzet će se od loših djela onoga kome je nasilje učinjeno i natovariti zulumćaru.” (Buharija i Muslim). 

Neke grijehe Allah dž.š. neće oprostiti, a jedan od njih je i širk- pripisivanje druga Allahu dž.š. ili vjerovanje da nešto drugo uz ili osim Allaha ima snagu, moć, akciju koju posjeduje samo Uzvišeni Bog. U suri En- Nisa se kaže: „Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim, čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.“ (En-Nisa, 48)

Postoji i vrijeme kada će traženje oprosta biti zakašnjelo, pa se, zbog toga, oprost mora tražiti odmah po činjenju grijeha. Rekao je Allah dž.š.: „Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz neznanja, a potom se brzo pokaju. Njima će Allah opros­titi, a Allah sve dobro zna i mudar je!“  „Nema (prihvaćanja) pokajanja od onih koji čine hrđava djela sve dok im se ne približi smrt, pa onda govore: ‘Sad se doista kajem!', niti onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu kaznu pripremili!“ ( En- Nisa, 18)

Darag braćo i sestre, izbjegavajmo grijehe, ali onda kada ih učinimo zatražimo oprost od Allaha dž.š., i čuvajmo svoje jezike od nabrajanja tuđih grijeha, jer Allah dž.š. može svakome da oprosti.

Hariz ef. Pašić

I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijela, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: „Sigurno ću te ubiti!“ – Allah prima samo od onih koji su dobri! – reče onaj.“ (el-Maide, 27.)

Ukoliko bismo analizirali ibadete koje je Allah, dž.š., propisao ljudima, posebno one koji se ubrajaju među stroge vjerske dužnosti, kao što je obavljanje namaza, post u mjesecu Ramazanu, davanje zekata, obavljanje hadždža itd. primijetili bismo da je jedan od osnovnih ciljeva njihovog propisivanja pored iskazivanje poslušnosti prema Allahu, dž.š., i ostvarivanje brojnih koristi kako za pojedinca koji te ibadete čini tako i za širu društvenu zajednicu.

Allah, dž.š., je neovisan od bilo čega tako i od djela ljudi . Sve što je propisao i odredio da se čini, propisano je za naše dobro, i ima za cilj da donese konkretnu korist onima koji ta djela čine. Zajedničko za sve ibadete koje smo spomenuli na početku jeste jačanje međuljudskih veza a samim tim i društvene zajednice.

Namaz obavljamo u društvu sa drugim ljudima, kada postimo mi stičemo uvid u položaj onih koji nemaju šta da jedu pa smo milostiviji prema njima, obavezu davanje zekata izvršavamo tako ih dajemo siromašnima, na hadždžu prisustvujemo svemuslimanskom skupu više  miliona vjernika te tako učvršćujemo povjerenje u našu vjeru i zajednicu, i tako dalje...

Sve ovo ukazuje nam na činjenicu da ne možemo izvršiti svoje obaveze prema Allahu, dž.š., niti možemo ući u Džennet ukoliko se ne družimo sa drugim ljudima, ne suosjećamo sa njima, ne brinemo o njihovom stanju i ne želimo da im pomognemo. Svakako da kurban bajram i svi propisi i običaji koje on sa sobom nosi ubraja se među ibadete koji nam na najljepši način ilustriraju kako treba da se žrtvujemo za druge i kako da im pomažemo i onda kada to oni ne traže od nas.

Kada govorimo o klanju kurbana i žrtvi koju tom prilikom prinosimo nemoguće je ne spomenuti dvije kur'anske pripovijesti koje veoma upečatljivo i slikovito noseći u sebi brojne pouke i poruke govore o žrtvovanju.

Prva priča, koja nam je svima vjerovatno veoma dobro poznata, nastala je još na početku, kada je ljudska civilizacija tek nastajala kako bi odmah na početku ljudi znali da se za istinu i pravdu treba žrtvovati. Naime, radi se o dvojici sinova Adema, a.s., Habilu i Kabilu. Manje više svima je poznato kako je ova priča nastala, da je Kabil zavidio Habilu, htio je uzeti od njega nešto što njemu ne pripada pa je Allah, dž.š., naredio da njih dvojica prinesu žrtvu- kurban. Primljena je žrtva koju je prinio Habil, a Kabilov kurban nije bio kabul.

Ova nas priča uči da Allah, dž.š., ne prima djela onih koji su zavidni, koji mrze druge, koji žele da otmu od drugih, koji se žele bespravno dočepati tuđeg prava. Također nas uči da Allah, dž.š., ne prima kurban-žrtvu od onih koji prekidaju rodbinske veze, koji ne govore sa svojim komšijama, itd. Ono što želimo reći je to da onaj ko prinosi žrtvu ne smije imati nijednu od gore nabrojanih ružnih osobina, a smisao i jedan od osnovnih ciljeva žrtve koju u ovim mubarek danima prinose i jeste da nam pomogne da se spasimo tih i sličnih negativnih osobina.

Kada je Adem, a.s., vidio da su se dvojica njegovih sinova zavadili nastojao je kroz kurban zbližiti svoje sinove. Musliman koji kolje kurban će, nošen Habilovim primjerom, na zlo uzvraćati dobrim, kurbanskim mesom će simbolično obradovati i onoga ko mu je, možda, leđa okrenuo, te će se potruditi da svojom dobrotom nadvlada svaku vrstu kabilovskog zla. On će tako odaslati jasnu poruku da je biće mira i harmonije te da to očekuje i želi od drugih. Kabil je zorna ilustracija svega onoga čemu musliman jasno i glasno mora kazati NE!, kako bi ostao na pravom putu.

Druga priča jeste ona o Ibrahimu, a.s., kojem je Allah, dž.š., putem sna naredio da kao žrtvu prinese svoga sina. Ova priča nas uči sljedećem: smisao našeg žrtvovanja u ime Allaha, dž.š., jeste da nas i naše porodice Allah, dž.š., sačuva nevolja i nedaća. Jer, kada je Ibrahim, a.s., pokazao da je spreman žrtvovati ono što mu je najdraže u ime Allaha, dž.š., Allah, dž.š., sačuvao je život njegovog sina što znači da je jedan od smislova koje žrtvovanje nosi sa sobom kao i udjeljivanje sadake jeste to da nas Allah, dž.š., stavi pod Svoju zaštitu.

I, konačno, propis o načinu podjele kurbanskog mesa na tri trećine nije slučajan, nego upućuje na tri važne oblasti našeg interesovanja i djelovanja u životu.

Porodica – na prvom mjestu je obaveza brinuti se za svoje stado. Kao što iz kurbanske cjeline prvo odvajamo za sebe i porodicu tako u raspodjeli vremena dnevnog prvo mislimo na porodicu. Nju nikad ne smijemo zaboraviti. Ona je naš prioritet. Neće nam kurban pomoći preći preko sirat ćuprije ako nas vlastita djeca budu vukla za noge i usporavala optužujući nas da se nismo brinuli za njih, da ih nismo u mekteb slali, klanjati naučili, itd.. Kad prođu dani žrtve, bajramski dani, ne prestaje naša obaveza žrtvovanja jer vjernik stavlja težište na ono čemu nas žrtva uči, na ono što nam kurban daruje, a daruje nam spoznaju: za porodicu se žrtvuj!

U kurbanskoj cjelini druga trećina je namijenjena rodbini. Na obavezu prema rodbini podsjeća i prvi ajet sure En-Nisa:“Allaha se bojte i rodbinske veze ne kidajte“. Ta briga o rodbini koliko je važna najbolje će nam svjedočiti sljedeće poslanikove riječi. „Ko u krugu svoje rodbine ima siromaha, pa ne bude dobročinitelj prema njemu, i sadaku koja njemu pripada usmjeri drugom Allah mu tu sadaku neće primiti i neće ga na Ahiretu ni pogledati“. Naravno, uz porodicu, ova obaveza obuhvata i komšije, jer propisi uzvišenog dini islama daju veliku pažnju komšiji, stavljajući njegova prava odmah uz prava rođaka. Zato kurbansku žrtvu treba iskoristiti i za snaženje naših dobrih komšijskih odnosa. Obavezni smo se  međusobno pomagati. Kada prođu dani žrtve ne prestaje obaveza našeg žrtvovanja. Ako poslije zaklanih kurbana odnosi među nam budu opet hladni i budemo jedni od drugih udaljeni, ta žrtva nema nikakav smisao jer Bogu ne treba meso već naša promjena, naša bogobojaznost Mu treba. Poslanik upozorava:“Ne silazi, ne spušta se Allahova milost na onaj narod koji ne održava rodbinske veze“.

Posljednja trećina kurbana se izdvoji siromašnima. Ebu Zer r.a. Poslanika moli: Oporuči mi nešto, što će mi u životu biti važno“. Poslanik reče: „voli siromaha i druži se s njim“. Poslanik kaže: “Allah dž.š. je na pomoći svome robu sve dok je on na pomoći svome bratu“. Želiš Božiju pomoć? Ima put, pomozi brata!”

Jezički, sadaka označava milostinju, ali ima isti jezički korijen kao i riječi صِدْقٌ (iskrenost) صَدَاقَةٌ (prijateljstvo)صَدْقَةٌ (vjenčani dar) pa ako bi se uzele u obzir se jezičke finese ove riječi i mogućnosti njenog značenja mogli bismo reći da je sadaka djelo koje ukazuje na iskrenost imana tj. vjere u Allaha, dž.š., prijateljstvo i ljubav među ljudima, jer sadaka koju imućan čovjek dadne siromahu ukazuje na to da on voli tog siromaha, da je samilostan prema njemu te da ima namjeru da sa njim živi u miru, međusobnom potpomaganju i uvažavanju. Iz ove, jezičke definicije, možemo zaključiti da su pozitivne posljedice sadake višeznačne i da sadaka ne znači samo puko stavljanje ruke u džep i davanje jednog novčića siromahu, nego da sam taj čin ukazuje na duševno stanje i veličinu vjere čovjeka koji je udjeljuje bez obzira o veličini imetka koji je udijeljen. Međutim, dijeljenje kurbana nije samo obična sadaka. Znamo da se sadaka obično dijeli kada neko od siromaha pruži ruku a onaj ko to čini dovodi se u nezgodnu situaciju i osjeća svojevrsno poniženje. Ova ružna osjećanja ne postoje kada je podjela kurbana u pitanju. Svima nam je dobro poznato da se kurbani dijele tako što se donesu pred vrata siromaha, pokuca se na njegova vrata, umjesto da on kuca na tuđa vrata, i udijeli mu se pomoć.

Poštovane džematlije! Nadam se da će ova današnja hutba pomoći da o obredu prinošenja žrtve – kurbana, koji nas očekuje uskoro, razmišljamo na jedan dublji, produhovljeniji način, kako bismo postigli brojne koristi radi kojih nam je ta obaveza i propisana.

Gospodaru naš, primi naše kurbane i sve ostale ibadete, učini naše sutra boljim od danas, obdari nas činjenjem dobra i napuštanjem lošeg, tako ti milosti Tvoje u bajramskim danima! Amin!

Senad ef. Mumić

HIDŽRA

Hidžretska godina se računa od jednog važnog događaja koji se desio u historiji islama. Taj događaj je hidžra - seoba muslimana iz Mekke u Medinu. Samo određivanje tog datuma nije praksa Allahovog Poslanika, a.s., nego hazreti Omera koji je 16 godina nakon te hidžre kao halifa - vladar islamske države odredio da se od hidžre računa muslimanski kalendar, tj. od 622. godine po Isau. Znači, od tada do danas proslo je 1433 godina.

U susret hidžri - najvećem događaju u povjesti islama pa i čovječanstva, u današnjoj predavanju govorimo, uz Allahovu pomoc, o jednom mirazu hidžre - bratimljenju ljudi na univerzalnim principima vjere s osvrtom na naše današnje stanje i ponašanje.

Prema općem mišljenju većine muslimana, najveće vrijednosti i mirazi hidžre su:

1. Sam dogadžaj hidžre kada Muahamed a.s., i ashabi napuštaju sve što imaju u dunjalučkom pogledu da bi sačuvali vjeru.

2. Gradnja Poslanikove a.s, džamije u gradu Medini - Medineti Resulillahi,

3. Bratimljenju ljudi na univerzalnim principima vjere u jednog Boga i

4. Pisanje prvog Ustava (u povjesti ljudskog roda) u kojem se definira Ummet i reguliraju odnosi u složenom medinskom društvu.

Nas, danas, najviše interesuje bratimljenje i sloga među muslimanima

Dakle, odmah po dolasku u Medinu, Muhammed a.s., je izvršio bratimljenje među muslimanima, kako ne bi došlo do podjela po bilo kojoj osnovi, kojima su ljudi i tada kao i danas skloni. Svakom muslimanu je određen brat po vjeri. Mnogi su se odricali polovine svoga imetka u korist svoga pobratima, čak su se u početku međusobno i naslijeđivali, da bi potom prednost bila data krvnom srodstvu.

U slucaju hidžre, vjera - iman u Allaha dž.š., i bratstvo medju muslimanima su bila dva najznačajnija faktora u konstituisanju prve islamske zajednice, odnosno države u Medini. Bratimljenje izmedju ensarija i muhadžira je bilo najbolji praktičan primjer ummetu, na putu prenošenja i življenja islama.

- "Allah je zadovoljan prvim muslimanima muhadžirima i en­sarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni njime, za njih je On pripremio dže­netske bašče, kroz koje će rijeke teći i oni će vječno i zauvjek u njima boraviti. To je veliki uspjeh." (Et-Tewbe,100)

Allahov Poslanik a.s., i njegovi ashabi su bili u svojim životima odani načelima vjere i međusobno milostivi i solidarni. O tome Allah dž.š., u posljednjem ajetu sure Feth kaže:

"Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni medju sobom..." (El-Feth, 29)

Zato Muhamed a.s., kaže: "Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku si­gurni drugi muslimani, a najbolji vjernik je onaj koji je najljepše naravi, najbolji muhadžir je onaj koji se čuva Al­lahovih zabrana, harama, a najveći borac-mudžahid je onaj koji se bori protiv svojih strasti u ime Uzvišenog Allaha." (Hadis prenosi Taberani od Ibn Omera)

Gdje smo mi i kakvo je naše stanje?

Allah dž.š., u 10. ajetu sure Hudžurat kaže:

 „Vjernici su uistinu braća, zato pomirite vasa dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala." (El-Hudžurat, 10)

Muslimani u vjeri imaju određena prava i dužnosti medju sobom. Obaveza muslimana prema muslimanu je da o njemu lijepo misli, da ga poštuje i pomaže ako je u mogućnosti. Muslimanu nije dozvoljeno da se nepristojno, oholo ponaša i da se udaljuje od muslimana.

Ukoliko dodje do nekih nesporazuma muslimani su dužni imati razumjevanja i nastojati riješiti nastale nesporazume na najpažljiviji način. Dužnost je i drugih musliman da im u tome pomognu, da ih izmire. Dakle, ne smiju se međusobno prepirati, jer to biva uzrokom njihova slabljenja. Allah dž.š., kaze: "Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra dijela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati." (En-Nisa, 114)

Muhamed a.s. je rekao: „La jehilu liredzuli en jehdzure ehahu fevka selaseti ejjam... - Nije dozvoljeno čovjeku da ne govori sa svojim bratom više od tri dana, niti im je dopušteno da okreću lice jedan od drugog kada se susretnu. Od njih dvojice bolji je (vjernik) onaj koji prvi nazove selam." (Ebu Davud) i

„Svakog ponediljka i četvrtka, poslovi vjernika se nude Allahu. Allah oprašta svim ljudima njihove grijehe osim onima koji čine širk i onome koji ne govori s bratom muslimanom..." (Muslim)

Imajuci u vidu opasnost ovog grijeha, Poslanik a.s. je preporučio ljudima da jedan drugog pomiruju i on sam je mirio zavađene i rekao: „ - Najbolja sadaka je izmiriti zavađene." (Buhari)

Iako je laž veliki grijeh, Poslanik a.s., ga je dozvolio u fazi pomirenja zavađenih ljudi. Pa je rekao: " - "Pomirite zavadzene pa makar se pritome posluzili i laznom izjavom."(Dzamiussagir)

Prenosi Ebu Hurejre r.a., da je Poslanik a.s., rekao: "Nemojte jedni drugima zaviditi, nemojte se međusobno nedmetati, nemojte se međusobno mrziti, nemojte jedni drugima okretati leđa, nemojte kupovati prodatu robu; budite Allahovi robovi braća! Musliman je muslimanu brat, ne čni mu nepravdu, ne ostavlja ga niti ga ponižava. Takvaluk je ovdje, pokazujući na svoja prsa, tri puta. Dovoljno je čovjeku muslimanu grijeha, da mrzi svoga brata muslimana. Svaki musliman je drugom muslimanu svet: njegova krv, imetak i čast!" (Muslim)

Abdullah ibn Omer r.a. prenosi da je Poslanik a.s., rekao: "Musliman je muslimanu brat, neće mu učiniti nasilje, niti će ga izdati; Ko bude na pomoći svome bratu, Allah će biti njemu na pomoći; Ko od muslimana otkloni neku nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolju od nevolja na Sudnjem danu i ko zaštiti muslimana (sakrije njegovu sramotu) Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu!" (Buharija)

Ako medju vjernicima imaju odredjene nesuglasice, one se u ime Allaha dž.š., moraju usaglasiti i prevazici. Mnogi nam rade o glavi! Mi trebali paziti i pomagati jedni druge, kao sto se braća pomažu.

Sumirajući spomenuto izvlačimo pouke iz hidžre: Muslimani moraju živjeti kao prava braća. Muslimani moraju jedan drugog nesebično pomagati i voljeti se samo radi Allaha dž.š. Opći interesi imaju prednost pred pojedinač­nim interesima. Uvijek se čvrsto pouzdavati u Allaha, dž.š., kao što su se pouzdavali i prvi muslimani, pošteno raditi, strpljivo podnositi sve životne tegobe, miriti zavađene, dijeliti od svog imetka onima kojima je to potrebno, boriti se protiv svih zala i u svemu po­stupati prema načelima Časnog Kur'ana i Sunneta Poslanika a.s.

Mehmed ef. Šahmanović

Hvala neka je  samo Allahu dž.š. Salavat i selam donosimo na Allahovog miljenika i najodabranijeg poslanika Muhammeda a.s., poslanikovu časnu porodicu i drugove- ashabe. Mir Allahov, napredak i spas neka su na sve pripadnike časnoga islama.

Neka Allah dž.š. našim šehidima podari lijepi Džennet a njihove porodice neka pomogne i olakša im da strpljivo podnose rastanak sa svojim šehidima do Određenog dana.

Poštovana braćo i sestre, ovom prilikom ćemo, ako Bog da, kazati nešto o desetom danu muharrema, poznatijem kao Jeumu Ašura, pada prekosutra, dakle u subotu, 24. 11. 2012. godine.

Pored dva Bajrama, muslimanske ili hidžretske Nove godine i Mevluda kao dana u kojem je rođen Muhammed a.s., muslimani imaju nekoliko značajnih datuma koji u kalendaru nisu označeni kao praznični dani. Prvih deset dana muharrema su odabrani dani, a posljednji od njih,  10. muharrem- Jeumu Ašura je posebno vrijedan.

Jeumu Ašura je još poznat i po nazivu 'IDU RUSULILLAH- Bajram (praznik) Božijih poslanika, jer su skoro svi u Kur'anu spomenuti poslanici na ovaj dan bili spašeni od nevolja koje su ih pritiskale, ili su bili počastvovani posebnom Allahovom milošću. Muhammed a.s. nam u ovom danu preporučuje post i pojačan ibadet.

Po hadisu koji se prenosi od Ibn Abbasa r.a. šejh Abdul- Kadir el- Gejlani navodi u svom djelu El- Gunja da su se na taj dan dogodili mnogi važni događaji. ovom prilikom ćemo nabrojati neke od njih, a dio posebno izdvojiti i o njima kazati nešto više, kako bi svi uzeli pouku.

-Na taj dan stvoreni su meleki. Meleki su nevidljiva, duhovna, samo Allahu odana bića koja su stvorena od svjetlosti- nura. Stvoreni su prije ljudi što zaključujemo iz prvog dijela 30. ajeta sure El- Bekare u kojem se kaže: ''A kada Gospodar tvoj reče melekima: 'Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti...'' Biti svjestan postojanja meleka znači biti u svome životu okrenut činjenju dobra i izbjegavanju zla, jer postoje meleki koji sve to bilježe ali i oni koji če nas o našem životu pitati u kaburu, te o onome što smo radili, što radimo i što ćemo raditi obavještavati našega i njihovog Gospodara.

-Na taj dan je stvoren Adem a.s. i na taj dan mu je primljeno pokajanje. Adem a.s. je stvoren od turaba- zemlje. Prvo prebivalište Adema a.s. i njegove žene h. Have r.a. bilo je Džennet. Kao otvoreni neprijatelj ljudi, šejtan je nagovorio Adema a.s. i h. Havu da priđu drvetu, pa će postati meleki, zatim da će imati moć koja nikada neće prestati trajati itd. Sve to kao i radoznalost čovjeka doveli su do toga da je Adem a.s. posegao za onim, što mu je pored tolikih dobara  jedino bilo zabranjeno. Poslije ovoga Adem a.s., h. Hava i šejtan su spušteni na Zemlju. Adem a.s. je zamolio Gospodara da mu oprosti i molba mu je bila uslišana. O tome se u 37. ajetu sure El- Bekare kaže:'' I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga i On mu oprosti; On, doista prima pokajanje, On je Milostiv.''  Iz ovoga slučaja mošemo naučiti da je čovjek u stalnoj borbi sa šejtanom, da se ne smije opuštati i da ukoliko bude zaveden i počini grijeh ne treba da gubi nadu i da očajava. On se ima kome obratiti i ima od koga oprost zatražiti, ali da to bude iskreno kajanje uz obećanje da se tom grijehu više nikada neće vratiti. Takav ne samo da biva očišćen od grijeha, nego ulazi mešu one koje Allah dž.š. voli, a što zaključujemo iz kur'anskih riječi: “...zaista Allah voli one koji se kaju i one koji se čiste!“

-Na taj dan je stvoren Ibrahim a.s. i tog dana je spašen od vatre. Ovom prilikom ćemo spomenuti neke događaje iz njegovog života koji nam jasno pokazuju zašto je on stekao počasni naziv HALILULLAH- Allahov prijatelj.

- Poziva oca u islam, iako mu je otac bio idolopoklonik kao i njegovi ostali sunarodnjaci, ali i onaj koji je izrađivao božanstva sebi i svome narodu. Ovaj poziv nije imao sretan završetak, jer su i njegov otac i ostali ljudi ostali gluhi na njegove pozive i upozorenja da im njihova božanstva ne mogu ni korist ni štetu donijeti.

u namjeri da pokaže svojim sunarodnjacima da je to tako on ruši sve kipove osim jednog i dokazuje im da su u zabludi ukoliko bi povjerovali da božanstva mogu pomoži samima sebi a kako tek mogu pomoći njima. Zbog toga biva prognan iz svog naroda i svog zavičaja.

-Tog dana je Musa a.s. i njegovi sljedbenici spašen od faraona koji je nešto ranije naredio svojim podanicima da mušku djecu Israilićana ubijaju, a žensku ostavljaju u životu. Musa a.s. je vidio da će Israilićani kao ljudska vrsta izumrijeti ako se ne isele u drugo mjesto. Musa a.s. je poveo Israilićane u Obećanu zemlju, a faraon sa vojskom je pošao  u potjeru za njima. Kad su došli do mora Musa a.s. je udario štapom po vodi i ona se povukla ostavljajući pješčani prolaz kroz more, a koji se zatvorio kada je faraon i njegova vojska naišla kroz njega.

-Na taj dan su otklonjene muke  Ejjuba a.s.. U Allahove poslanike koji su podnijeli najveća iskušenja spada i Ejjub a.s. koji je bio kušan time što je najprije izgubio imetak, zatim djecu, nakon čega je toliko obolio da su mu dijelovi tijela otpadali tako da se nije mogao pomijerati. Jedini pokretni dio njegovog tijela bio je jezik kojim je zahvaljivao svome Gospodaru, Allahu dž.š. i molio Ga za oprost i milost. O ovome se u Kur'anu a.š. u suri El- Enbija u 83. i 84. ajetu kaže:'' I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio:' Mene je nevolja snašla, a ti si od milostivih najmilostiviji- odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu milošću Našom čeljad  njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.''

-Na taj dan je rođen i uzdignut pretposljednji Božiji poslanik Isa a.s.  Allah dž.š. stvorio ga je direktno u utrobi majke. O tome se u Kur' anu a.š. kaže:'' Slučaj Isaa  kod Allaha je kao i slučaj Adema, stvorio ga je od zemlje i rekao:' Budi i on postade.''

Što se tiče njegove smrti njegovi protivnici kažu da je razapet na križu, ali to Kur' an a.š. demantuje riječima:'' Nisu ga ubili niti razapeli nego im se pričinilo, a u drugom ajetu kaže: "Nego ga je Allah uzdigao Sebi.''

-Tog dana Nuh a.s. je spašen od potopa. Allah dž.š. je poslao Nuha a.s. njegovom narodu da ih poziva u islam. Nuh a.s. je čovjek koji je proveo najduži život na ovom svijetu. I pored toga što je među svojim narodom proveo hiljadu manje pedeset godina, pozivajući ih danonoćno nije uspio pridobiti veliki broj vjernika. Nakon nevjerstva Nuhovog naroda, Allah dž.š. na Zemlju spušta sveopći potop, a Nuh a.s. i njegove pristalice spas nalaze u lađi, koju je Nuh a.s. sagradio po Allahovoj dž.š. volji i naređenju. Potop je trajao sedam dana i nakon toga voda se povukla tako da su Nuh a.s. i njegove pristalice bili spašeni. U slučaju Nuha a.s. možemo vidjeti da ni njegov sin ni njegova supruga ne prihvataju Islam i ostaju nevjrnici bez obzira što se radi o supruzi i sinu Allahovog poslanika. To što nečiji član porodice ne želi da bude pokoran Allahu dž.š. i pored truda koji se na tom putu ulaže ne daje nam opravdanje da nekoga smatramo manje vrijednim kod Allaha zbog nepokornosti Bogu nekih članova porodice. Isti je slučaj i kada se neko okrene vjeri a njegovi roditelji javno krše propise islama. On zbog toga ne smije biti omalovažavan, jer će svako pojedinačno biti pitan za svoju pokornost Allahu dž.š., ali i za trud da drugima prenesu poruku islama.

-Tog dana je oprošteno Davudu a.s., data je vlast Sulejmanu a.s., tada je spuštena prva kiša i prva milost, Lut a.s. je spašen od svoga naroda...

Jeumu Ašura je bio poseban dan za neke narode i prije dolaska Muhammeda a.s. O tome nam govori i to da su Jevreji posebno svetkovali taj dan, a Muhammed a.s. je preporučio vjernicima da ga provode u 'ibadetu U vezi sa Jeumu Ašurom Muhammed a.s. je rekao: ''Za post Jeumu Ašure, ja ću se zauzeti kod Allaha dž.š. i zamoliti za onoga ko bude postio taj dan da mu bude kefaret (za grijehe koje je počinio u prošloj godini).'' Koliko vrijedi post desetoga dana, ali i drugih dana ovog mubarek mjeseca vidimo iz hadisa koji glasi: ''Poslije farz posta (ramazanskog), Allahu je najdraži post u mjesecu muharremu.'' Oni koji žele postiti Jeumu Ašuru koja pada u subotu, trebaju taj dan povezati sa danom ispred ili iza njega, jer je Muhammed a.s. preporučio da se ne posti samo petak, samo subota, ili samo nedjelja, jer su to dani koji su posebni dani jedan za muslimane- petak, drugi za Jevreje- subota, a treći za kršćane- nedjelja. Dakle ko ima namjeru da posti neka uz subotu posti i petak ili nedjelju. Oni koji se odluče da dan provedu u postu trebaju početi sa postom u trenutku zore, a ona je ovih daan oko 5,00 sati.

U nekim našim krajevima običaj je da se na ovaj dan napravi jelo zvano hašura, koje se pravi od raznih zrnastih plodova, suhog voća, začina i mirođija.

Kod muslimana u pojedinim zemljama Srednjeg Istoka ovaj dan se posebno dočekuje i obilježava, jer je na ovaj dan dakle desetog muharrema 61. godine po Hidžri (10. 10. 680. god.) u mjestu Karbeli 25 milja od Kufe u Iraku ubijen poslanikov unuk h. Husejn. Imami Husejn je sin h. Alije r.a. i h. Fatime r.a.

Allahu dž.š., učini nas od onih koje će obasuti Tvoja milost u ovim mubarek danima i kojima ćeš primiti njihove 'ibadete. Amin!

                                                                               Hariz ef. Pašić

Pouke i poruke hidžre

Hidžra je zakon u širenju velikih pokreta, jer su svi veliki umovi, nosioci ideja koji utiskuju svoj pečat događajima, morali se povlačiti iz svoje sredine, usljed otpora, tražeći pogodnije tlo. Istu sudbinu su dijelili i Allahovi poslanici, jer je njihova sredina redovno manifestirala nerazumijevanje i, vrlo često, otvoreno neprijateljstvo. Otuda hidžra nije svojstvena samo posljednjem Allahovom poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s.,  nego i ranijim Allahovim poslanicima i njihovim narodima, tako da možemo slobodno konstatovati da je hidžra sunnet svih Allahovih poslanika.

Sjetimo se hidžre Ibrahima, a.s, kako se spominje u Kur'anu: „A Ibrahim reče: „Ja sam muhadžir (ja se selim) onamo kuda mi je Gospodar moj naredio.“ (El-Ankebut, 26). Sjetimo se, takođe, hidžre Ja'kuba, a.s., sa svojim sinovima u Egipat, Musaa i Haruna, a.s., u obećanu zemlju, Isaa, a.s., pred naletom Židova itd.Treba napomenuti da je hidžra svih poslanika bila naređena ili dopuštena od strane Gospodara svjetova, što je slučaj i sa hidžrom posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On nije preselio iz  Mekke da je stalno napusti nego da se u nju ponovo vrati. Otuda, hidžra nije bijeg ili bježanje muslimana, kako neki orijentalisti žele imputirati, nego taktički mudar potez muslimana, koji preseljenjem iz Mekke u Medinu žele duhovno, moralno i vojno da ojačaju, kako bi uspješno nastavili misiju koja im je povjerena.

Pogrešno bi bilo shvatiti da je hidžra prvih muslimana bila historijska kategorija, koja je bila i prošla. Njene poruke treba da emaniraju u svakom vremenu i prostoru. Ona treba da se shvati, zavisno od situacije, u svom historijskom kontekstu, a to je da privremeno napustimo lokacije u kojima nismo kadri izvršavati Allahove naredbe ili u kontekstu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s: „Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio!“  (Hadis bilježi Buhari).

Svaki čovjek ima svoj duhovno – idejni  i prostorno – zemaljski zavičaj. Duhovni zavičaj za vjernika je njegova vjera, ideja, tradicija, kultura, moral i običaj, a njegov prostorno –zemaljski zavičaj je njegova rodna kuća, mjesto rođenja, grad i domovina. Oba su zavičaja vrijedna i važna, oni se prožimaju, i nema jednog bez drugoga.

Čovjek je po prirodi biće zavičaja, rodne grude, mjesta rođenja. Takav je i primjer poslanika Muhammeda, a.s. koji je ostao vjeran u ljubavi prema svojoj Meki i u onim najtežim momentima kada je, prisiljen od dušmana napušta, i kreće put sigurne Medine u kojoj će moći u slobodi ispoljavati sve oblike duhovnog mu zavičaja. A upravo vrijednosti duhovnog zavičaja bile su elementrano ugrožene u Meki, i tamo se ideja vjere, morala, reda i poretka sužavala nasiljem i brutalnošću. Zato Poslanik čini Objavom mu naređenu hidžru iz Meke u Medinu, i to s razlogom da ove vrijednosti sačuva, i ugradi  u društveni sistem koji neće osporavati  Boga, vjeru i vjernike.

Hidžra nije panični bijeg kojim se predaje rodna gruda u ruke dušmaninu, hidžra je sistemski planirani čin kojim se privremeno u sigurnom  i slobodnom ambijentu gradi stabilna zajednica, džemat i vraća u rekordno kratkom vremenskom roku ( za nepunih osam godina ) kao snažan faktor na svoju rodnu grudu.

Uvijek je hidžra aktuelna, i svaki muslimanski kontekst ima doticaja s hidžrom. Jer hidžra je ideja, misao, a onda i konkretna akcija, čin i djelo. Hidžra je most koji spaja iman – vjerovanje i islam – sveukupni život kroz predanost i pokornost Allahu, dž.š. Hidžra je most koji spaja dubinske istine vjere potvrđene u konkretnom životnom organiziranju i prakticiranju. Zato je hidžra važna jer bez nje nema ni imana, a ni islama.

Hidžra je pravi model koji živo svjedoči šta je snaga utemeljena na vjeri, međuvjerničkoj ljubavi, povjerenju i solidarnosti. To je golema snaga koju ništa ne može nadjačati. To je snaga koja pobjeđuje lični egoizam i vlastiti interes, to je snaga koja nadvladava mržnju, zavist i nepovjerenje među ljudima. To je snaga koja rješava problem nemoćnih, slabih, siromašnih, jer je utemeljena na čistoj bratsko - solidarnoj ideji  „Doista je Allah na pomoći Svome robu dok je on na pomoći svome bratu muslimanu" – kaže Muhammed, a.s. u jednoj svojoj poruci.

A onda kada se zadobije Allahova pomoć i podrška stvari postaju jednostavnije i lakše se podnose tereti i iskušenja: "Ako ga vi ne pomognete, pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode (Hidžru učini) , kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bili u pećini, i kada je on rekao drugu svome: „Ne brini se i ne plaši, Allah je s nama!“ Pa je Allah spustio pouzdanje Svoje na njega, i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je gornja. Allah je Silan i Mudar!“ (Tewba, 40.)

Allah, dž.š., je vrednovao i nagradio ovo krasno prijateljstvo utemeljeno na zajedničkoj ideji, vjeri, iskrenosti i ljubavi. To su elementi koji moraju dati rezultat. I dali su rezultat koji historija nije zabilježila. I dat će rezultat i danas, i sutra, ali onda kada ljudi ispune sve što je do njih. Onda kada njihove ideje, vjeru, akcije, iskrenost, prijateljstvo i ljubav ne budu razdirali lični  interesi, emotivne simpatije i nesimpatije, neiskren pristup, podozrivost i nepovjerenje. Danas je tako aktuelno u kontekstu događaja Hidžre sagledavati našu zbilju i poziciju, u kojoj se ambijent našeg prostorno – zemaljskog  zavičaja, grada i regije nastoji smatrati ekskluzivnim pravom jednog naroda, religije, politike... Naravno tim planom direktno se reducira i naša sloboda, pravo i mogućnosti  duhovnog zavičaja,  jer bez prostora, kuće i zemlje  ne ostvaruje se nijedna druga vrijednost.  Šta u tom pogledu da učimo iz lekcije koja nosi ime Poslanikova hidžra?

Jedan grad, regiju i državu, zajednicu, društvo u cjelini prave pojedinci – individue, svaka od sebe ulaže u to svoj kapital; moralni, materijalni, intelektualni, liderski, edukativni, ekološki, graditeljski,... U nas su vrijednosti okrenute naizvrat pa uporno pitanje pokrećemo od nekog drugog, trećeg koji treba i koji je, po našem mišljenju, odgovorniji od nas! Nikako da stvar okrenemo od nas, od našeg praga, naših mogućnosti, odgovornosti i obaveza. Hajde da to okrenemo od najboljeg primjera učesnika hidžre, vrloga ashaba Poslanikovoga, Abdurrahmana bin Avfa, koji dolazi bez igdje ičega u Medinu kao muhadžir, pa na ponudu svoga pobratima –Ensarije da mu pokloni pola imetka i čitave imovine, ovako odgovara: „Allah ti blagoslovio tvoju imovinu, ja to ne mogu prihvatiti, hajde ti mene samo uputi gdje je vaša medinska tržnica“. Abdurrahman bin Avf će svojim poštenim radom, trgovačkim umijećem i znanjem za vrlo kratko vrijeme postati jedan od imućnijih ljudi u čitavoj Medini.

Nije potrebno spominjati događaj hidžre onako kako se zbio, jer nam je on itekako poznat. Nama je neophodno u hidžri koja se desila 622. god.izvući osnovne pouke i poruke i sebe pronaći u njoj. Pouke i poruke ove veličanstvene hidžre su brojne. Spomenimo samo neke:

1. Allah Uzvišeni je vjeru učinio iznad svega na ovome svijetu i nikakvu vrijednost ne pretstvalja ni zemlja, ni domovina, ni bogatstvo, ni vlast, ni čast, ukoliko vjere nema ili ukoliko je devalvirana! Zbog toga je sve manje vrijedno i sve to se žrtvuje za vjeru! A nakon te iskrene žrtve, Allah nam vrati sve! Zar to nije vraćeno mekkanskim muhadžirima?!

2. Prije bilo kakvog djela ide promišljanje, analiziranje i sačinjavanje strategije. Vjerovjesnik, s.a.v.s., razvija perfektnu strategiju kada planira učiniti hidžru. Pogledajmo:

pravi selekciju i izabire najboljeg druga za putovanje - Ebu Bekra, r.a. Ukoliko bi bio neko slabijeg imana ili drugačije naravi, moglo bi se to negativno odraziti na tako važnu misiju i prekretnicu u životu  muslimana;

ostavio je Aliju, r.a, u postelji, kako bi mislili da je u njoj Vjerovjesnik, s.a.v.s. i tako zavarao trag idolopoklonicima;

tajno je izašao na put ka Medini;

smjestio se u pećinu sa Ebu Bekrom, r.a, ali nije potjerao jahalice, kako ih ne bi idolopoklinici primjetili,a onda im je jahalice, nakon tri dana, dotjerao Abdullah b. Urejkit.

Ebu Bekrova sina Abdullaha, r.a, je zadužio da im noću donosi informacije o razgovorima idolopoklonika i njihovim planovima, a danju da sabire te informacije i prati njihova kretanja.

Amir b. Fuhejr je bio zadužen da dogoni stado ovaca u blizini pećine u kojoj su bili Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., s ciljem da namuzu njihovo mlijeko i tako dođu jednostavno do okrepljujuće hrane, ali i da, nakon Abdullahovog, dolaska i odlaska u pećinu, neutraliziraju tragove koje bi on ostavljao;

Esma, r.a, kao djevojčica, u koju niko nije sumnjao, bila je njihov glavni logističar za hranu i ona ju je redovno donosila u pećinu Sevr;

Abdullah b. Urejkit je bio određen za vodiča za Medinu, iako je bio idolopoklonik. Naime, ovaj idolopoklonik je bio ekspert za alternativne puteve do Medine, pa nakon provjere od strane Poslanika, s.a.v.s., on je izabran da taj posao preuzme i, kako smo, vidjeli, veoma profesionalno ga je i obavio! Naime, on je njih vodio onim putevima o kojima idolopoklonici nisu mogli ni sanjati i tako ih doveo do cilja. Ovim se želi ukazati na činjenicu da se i nemuslimani, koji su vrijedni, sposobni i znani mogu korisititi u raznim islamskim projektima!

3. Neizmejrno povjerenje i iskreno oslanjanje na Allaha Uzvišenog! Kada se Ebu Bekr, r.a, zabrinuo za Poslanikov, s.a.v.s., život i nastavak započete misije, nakon što je vidio stopala idolopoklonika iznad njihovih glava, Vjerovjesnik, s.a.v.s., ga je istinski smirio riječima: „Šta misliš, Ebu Bekre, o dvojici s kojima je Allah treći?!“ (Hadis bilježe Buhari i Muslim). Ovakvo snažno pouzdanje u Allahovu pomoć ističe i Gospodar svjetova u Svojoj Knjizi: „kad su njih dvojica bili u pećini i kad je on rekao drugu svome: „Ne brini, Allah je s nama!“ (Et-Tevbe, 40) Ovo neizmejrno povjerenje u Allahovu pomoć manifestira se i u kritičnoj situaciji kada ih stiže Suraka b. Malik, želeći ih uhvatiti ili ubiti. Poslanik, s.a.v.s., je mirno učio Kur'an kada mu je Suraka prilazio, pa je pao i on i njegov konj i bezuspješno se vratio u Mekku!!!

4. Vjerovanje da su Allahove riječi iznad svih drugih riječi i da Njegove riječi nisu poput ljudskih. U to su se uvjerili idolopoklonici koji su čuvali da Poslanik, s.a.v.s., ne izađe iz kuće, ali kada im je on proučio 9. ajet sure Ja Sin: „i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili, - zato oni ne vide“, njih je san zahvatio da nisu primjetili Vjerovjesnikov, s.a.v.s., prolazak pored njih!

5. Uloga omladine u islamskim projektima! U ovom slučaju se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., itekako uključio omladinu o ovaj presudni događaj u islamu. Uključio je Aliju, Abdullaha b. Ebi Bekra, Amira b. Fuhejra, Esmu bint Ebi Bekr, dakle, mladiće i djevojke u cvijetu njihove mladosti. Uostalom, većina prvih muslimana su upravo bili mladići ili djevojke! Naše angažiranije uključivanje današnje omladine u razne islamske i druge pozitivne i humane projekte itekako bi ih udaljilo od savrmenih pošasti i anomalija, kakav su nemoral, alkoholizam, droga itome slično!

Brojne se, uistinu, pouke i poruke Hidžre koje ovom prilikom ne možemo navesti, Nadamo se, da će i ovo nekoliko navedenih pouka i poruka biti podsticaj da ovih dana razmišljamo više o ovom presudnom događaju u historiji islama i da ga kompariramo sa našom hidžrom iz nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu i analiziramo: koje su to sličnosti a koje različitosti između ove dvije hidžre, koje bi trebale spajati iste niti: istinska i nepokolebljiva vjera u Allaha, Jednog i Jedinog i žrtvovanje svoga komoditeta za ideju koju zastupamo!

Mehmed ef. Šahmanović

Neka je hvala Uzvisenom Allhu dz.s. Gospodaru sudnjeg dana neka je salavat i selam na poslednjeg poslanika Muhammeda a.s. njegove ashabe  njegovu casnu porodice neka je Allahov mir i spas nasve muslimane sirom svijeta. Postovani  vjernici na samom pocetku vas zelim selamiti sa rijecima esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Ako pogledamo u čovjekov život, vidjet ćemo da je prepun pokazatelja da je insan slabašan ma koliko se trudio da bude savršen, a ako se ne bude trudio i ne bude imao želje za radom, onda slabost postaje njegova osobina po kojoj postaje prepoznatljiv. Jedan od pokazatelja čovjekove slabosti jeste da čovjek malo razmišlja o vremenu, malo razmišlja o tome kako da na najbolji način ispuni svoj život – život od kojeg mu zavisi ovodunjalučki i ahiretski uspjeh. U velikom broju slučajeva čovjek nije svjestan činjenice da je životna dob naroda današnjice mnogo kraća od životne dobi prijašnjih naroda.

Prosječna životna dob naroda današnjice je izmeðu šezdeset i sedamdeset godina, kao što je preneseno od Allahovog Poslanika da je kazao: ''Životna dob moga ummeta je izmeðu šezdeset i sedamdeset godina, a malo je onih koji preðu tu granicu.'' (Hadis su zabilježili imam Tirmizi, Ibn Madže od Ebu Hurejre, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Svakim danom sve je više onih koji napuštaju dunjaluk prije negoli napune petu deceniju svoga života. U tome je velika pouka onima koji razuma imaju. Onima koji razmišljaju, onima koji znaju da smrtni čas ne zna niko osim Uzvišeni Allah, onima koji znaju da je jedini način da se ne iznenadiš nenajavljenom dolasku Meleka smrti, da se pripremaš za taj neizbježni momenat.

Prijašnji narodi živjeli su mnogo duže o današnjih naroda. U Kur'anu je spomenuto da je Nuh, a.s., ostao pozivajući svoj narod devet stotina i pedeset godina. Rekao je Uzvišeni: ''Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i on je meðu njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina, pa ih je potom zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali.'' (Ankebut, 14.) Allahova apsolutna pravda i milost prema robovima bila je da je ovom ummetu podario da žive mnogo kraće nego prijašnji narodi, ali im je to nadoknadio vremenima i mjestima u kojima se za kratko vrijeme može zaslužiti mnogo nagrada. Toliko mnogo da se preteknu prijašnji narodi, koji su živjeli mnogo duže od nas. Pogledajte samo veličinu Allahove milosti prema ovom ummetu kroz to što nam je dao da je namaz obavljen u haremu Kabe vredniji od stotinu hiljada namaza na drugome mjestu. Kazao je Allahov Poslanik: ''Namaz obavljen u časnom hramu u Mekki vredniji je od stotinu hiljada namaza obavljenih na drugom mjestu.''
Kako onda shvatiti ljude koji imaju novaca da svake godine idu na more, rekreaciju, turistička putovanja, a jednom u životu nisu mogli da obave hadždž, da obave 'umru, da posjete muslimanske svetinje: Mekku, Medinu, da klanjaju u Svetom hramu u Mekki, da klanjaju u džamiji Allahovog Poslanika. Allah se odazvao dovi Ibrahima, a.s., kada je molio da učini da srca ljudi žude za Mekkom, oni čija srca ne žude za Mekkom neka se preispitaju! Kazao je Uzvišeni: ''Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.'' (Ibrahim, 37.)  Ibn Abbas, r.a., kazao je: ''Da je rečeno 'srca ljudi', gužvali bi se oko časnoga hrama Perzijanci, Rimljani, kršćani, židovi i ostali ljudi. Ali je rečeno 'srca nekih ljudi', pa su time odlikovani samo muslimani.'' (Ibn Kesir, sura Ibrahim) Kao što je Uzvišeni Allah odlikovao neka mjesta nad drugima, takoðer je mnogo vremena koja je Uzvišeni Allah odabrao i odlikovao ih nad drugim vremenima. Jedno od njih je svima nama poznato, a toliko vrijedno – noć Lejletul-kadr. Zar nije rekao Uzvišeni o njenoj vrijednosti: ''Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci.'' čovjek, musliman, trebao bi da maksimalno pazi na ta odabrana i odlikovana vremena i da ih što bolje iskoristi, čineći u njima što više dobrih djela. Prije nego što spomenemo neka od tih vremena, a jedno od njih samo što nije nastupilo, treba spomenuti da jedino Uzvišeni Allah ima pravo da odlikuje neka mjesta nad drugima i da odlikuje neka vremena nad drugima. Kazao je Uzvišeni Allah: ''Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira.'' Ovo je veliko islamsko pravilo koje je veoma potrebno muslimanima današnjice, u vremenu kada su muslimani u slabosti svoga imana i nepoznavanju vjere počeli da ''otkrivaju'' neka sveta mjesta, dovišta, blagoslovljene i mubarek noći. Ljudi, muslimani, treba da znaju da svaki poziv u činjenje nekog ibadeta mora biti zasnovan na dokazima. Zagovaranje da postoje u Bosni ili nekom drugom dijelu islamskoga svijeta mjesta na kojima se primaju dove je teorija koja pada u vodu i nema nikakve osnove sve dok se za to ne priloži validan dokaz.
Pred nama je jedno od vremena koje je Uzvišeni Allah izdvojio i odlikovao nad ostalim vremenima. Pred nama je  mjesec zul-hidždže, mjesec čijih je prvih deset dana blagoslovljeno u kur'ansko-hadiskim tekstovima.
Pred nama je jedna velika sezona hajra, sezona u kojoj, po ko zna koji put, imamo priliku da na naš oskudni konto dobrih djela pridodamo mnogo toga. Pripremanje za ovu sezonu i njeno iščekivanje je veliki pokazatelj jačine čovjekovog imana. Suprotno tome, nerazmišljanje o tome, nepripremanje za nju, nepoznavanje kada počinje i kada završava je veliki pokazatelj čovjekove slabosti, čovjekove okupiranosti dunjalučkim ukrasima.
Postavimo sami sebi pitanje: Da li znamo kada nastupa ovaj mjesec, kada počinje ova sezona hajra? Da li smo se spremali materijalno, fizički, psihički za nastupanje ove velike sezone? Da li smo sebi načinili raspored dnevnih aktivnosti u toku ovih dana kako bismo što bolje iskoristili ovu sezonu??? Da li smo razmišljali da ako ne možemo na hadždž ići, da uzmemo godišnji odmor kako bismo ovu sezonu što bolje iskoristili? Da li smo kupili baterije za sat kako bismo mogli ustati na noćni namaz? Da li smo, da li smo... Žalosno je što su nas naša braća ''dunjalučari'' pretekli u tome. Oni sebi ne bi nikada halalili da dozvole da nastupi neka sezona a da je oni dočekaju nespremni. Trgovci, oni koji žele da uspiju u svom poslu, mjesec dana – ponekad i više – prije sezone počnu sa nabavkom onoga što će im trebati, onoga što će biti aktuelno. Nisu kao mi, da čekaju da nastupi sezona, a oni nespremni, da nemaju robu i namirnice koje se traže u odreðenom periodu. Oni su svjesni činjenice: ako želiš da budeš uspješan trgovac, treba da paziš na predstojeće sezone. Koliko vremena prije Nove godine počinju reklame o novogodišnjim pojeftinjenjima? Minimalno mjesec dana prije Nove godine. Trgovci zimi počinju sa nabavkom odjeće i obuće koja će se tražiti početkom proljeća, ljeti počinju da nabavljaju odjeću i obuću koja se traži u jesen ili u zimu. Zašto? Zato što znaju da je jedini način da budeš dobar trgovac da paziš na predstojeće sezone. Kada se organizuje neko natjecanje ili kviz u kojem se može dobiti neka ''ovodunjalučka'' nagrada, hiljade i hiljade ljudi učestvuje u tome. A koliko je onih koji se natječu u ahiretskim ''kvizovima''?! Zar je moguće da smo zaboravili na riječi Uzvišenog Allaha: ''Sve što vam je darovano samo su naslade i ukrasi u životu na ovom svijetu; a ono što je u Allaha bolje je i trajno je. Zašto se ne opametite?'' (Kasas, 60.) Pogledajte kako Allah opisuje ahiret, sa dva opisa, da je ahiret bolji i da je trajan. A pogledajmo kako Allahov Poslanik opisuje dunjaluk i njegove ukrase. Kazao je Sehl ibn Sa'd, r.a.: ''Bili smo sa Poslanikom u mjestu Zul-Hulejfa, pa smo prošli pored ovce koja je uginula, pa je upitao: 'Šta mislite kako je ona bezvrijedna kod njenog vlasnika? Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, dunjaluk je prezreniji kod Allaha od ove ovce kod njenog vlasnika. Kada bi dunjaluk vrijedio kod Allaha koliko je krilo mušice, On ne bi dozvolio nevjernicima da popiju sa njega kap vode.'' (Ibn Madže, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.)

Mi koji tvdimo da smo svjesni ahiretske nagrade, da se spremamo za Dan polaganja računa, možemo dozvoliti sebi toliki luksuz da nastupi tolika ahiretska sezona a da nismo ni znali da ona počinje. Ima nekih koji znaju da će nastupiti blagoslovljeni mjesec zul-hidždže, a oni, mrtvi-hladni, ne poduzimaju ništa kako bi što bolje iskoristili tu priliku koja im se možda neće ponovo ukazati. Koliko je ljudi koji se deklarišu kao muslimani a ne znaju da su pred njima blagoslovljeni dani, i ne samo blagoslovljeni, već najodabraniji dani u toku godine?! Kada bismo upitali velik broj onih koji se deklarišu kao muslimani da li znaju o sezoni koja je pred njima, sigurno bi bio velik broj onih koji bi kazali da je jedan od najbitnijih datuma pred njima ''Nova godina''.

Treba iskoristiti mubarek dane koji su ispred nas  da bi time postigli Allahovo zadovoljstvo i srecu na oba svjeta . Neka nas Uzviseni Allah  dz.s. pomogne u tome.

Pripedio: Mirsad ef. Mumić