Vječita hvala i zahvala pripada samo Allahu dž.š ,Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Samilosnom. Vladaru Sudnjeg dana. Salavat i selam donosimo na najodabranije biće, našeg Pejgambera Muhammeda s.a.w.s, njegovu časnu porodicu Ehli-bejt, njegove plemenite ashabe i sve dobre robove koji ga slijede na putu dobra do Sudnjeg dana.

Draga braćo i sestre!

Danas ćemo pokušati nešto kazati o smislu ovodunjalučkog života.

Iako smo ovdje relativno kratko, nuzno je da pokusamo nesto vise rasvijetliti smisao zivota na ovom svijetu. Dijete kad se radja, kad dolazi na ovaj svijet, prvo zaplace zbog zalosti sto je promijenilo mjesto boravka, jer tamo mu je bilo lakse i sigurnije zivjeti. Ovdje se sada mora boriti, zivjeti, hraniti, privredjivati. Kamo srece da se nismo ni rodili, ali kad vec jesmo onda moramo razmisliti sta cemo na ovom svijetu. Nismo slucajno dosli, a nismo se ni pitali kad cemo doci i gdje cemo se roditi, ko ce nas donijeti na ovaj svijet itd.

Mi se, uistinu, nista ne pitamo. Pa kad se vec ne pitamo, onda moramo slusati Onog Ko se pita, svoga Stvoritelja. On je htio da nas stvori da budemo namjesnici na Zemlji, iako ce taj namjesnik krv prolijevati i nered na zemlji praviti, ali...
Ovo i jeste smisao borbe na dunjaluku. Jedino zasto je covjek stvoren je da robuje samo Allahu, dž.š, kako On kaze u Kur’anu:

“Dzinne i ljude sam stvorio samo da Mi robuju.”

(Ez-Zarijat,56)

Na jednoj strani imamo meleke koji stalno slave i velicaju Allaha, dz.s., dok s druge strane, imamo sejtana koji je proklet i koji nagovara na zlo, dok je covjek u sredini tih zbivanja, slobodan da se bori izmedju dobra i zla. Covjek ne bi bio covjek kad bi bio bezgrijesan, onda bi bio melek.
Bez borbe zivot bi bio besmislen.

“Mi stvaramo covjeka da se trudi.” (El-Beled,4) -kaze Allah, dz.s.
Allah, dz.s., nije covjeka stvorio i prepustio ga samom sebi da luta i da ne zna sta mu je ciniti na ovom svijetu.

“Zar covjek misli da ce sam sebi prepusten biti, da nece odgovarati?” - kaze Allah u 36 ajetu sure El-Kijameh. Ili, u drugom ajetu gdje veli:

“Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se necete povratiti?”
(El-Mu’minun,115)

Kada je Adem, a.s., izbacen iz Dzenneta bilo mu je receno:

“Izlazite iz njega svi”-rece On-, “jedni drugima cete neprijatelji biti!” Od Mene ce vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju nece zalutati i nece nesretan biti.”
(Ta-Ha,123)

Zato je Kur’an ne samo lijek i objasnjenje za svaku stvar, vec milost i uputa kao objasnjenje covjeku da se ne pati, da ne luta, da zna kako ce sretno i smišleno zivjeti.

Mnogi su filozofi zalutali trazeci neku istinu, smisao zivota, a i njihove pristase. Sto se muciti kad vec imamo gotova rjesenja i upustva kako zivjeti ? Ali, covjek je proklet, on uvijek hoce nesto vise.

Vec smo rekli da svako dijete dolazi cisto u prirodnoj vjeri na ovaj svijet, samo je problem gdje ce se ta cista dusa usmjeriti. Novorodjence je kao voda na izvoru, zavisi kuda ce ta voda proteci, koliko ce se uprljati. Voda mora, zakonom inercije, nekud teci, samo je pitanje-kuda?

E, da ne bi tekla bilo kuda, zato ima Uputa koja govori kuda ici i sta ciniti. Ta cista dusa trazi svoje zadovoljstvo, jer ona je bozanskog porijekla i ako ne nadje pravi smiraj u Vjeri ona propada uprljana grijesima ovodunjaluckim. Zato Allah, dz.s., kaze:

”Spasen je onaj ko je ocisti, a propao je onaj ko je uprlja.“
(Es-Sems, 9-10)
Sta je, ustvari, ovaj dunjaluk?

To najbolje mozemo vidjeti iz ovog ajeta:

“Znajte da zivot na ovom svijetu nije nista drugo do igra, i razonoda, i uljepsavanje, i medjusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje ciji rast poslije kise odusevljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidis pozutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teska patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo;zivot na ovom svijetu je samo varljivo nasladjivanje.”
(El-Hadid,20)

Ajet govori o prividnosti i zanesenosti zivotom ovoga svijeta. To je, ustvari, kao igra, zabava, ukrasavanje, hvalisanje i nadmetanje. On, dunjaluk, zadivljuje, ali na kraju upropastava. To je kao casa na cijem vrhu je med, a u dnu otrov. Divan primjer je naveo Imam Gazalija kad mu je dosla grupa ljudi koji su ga pitali zasto neki vole ahiret, a masa dunjaluk. On je odgovorio: “Kad bih ja pred vama umijesao halvu i prilikom mijesanja pljuvao u nju, da li biste vi jeli tu halvu?”-“Ne”, rekose, “jedino kad bismo morali,” “A da li bi tu halvu jeli oni sto ne znaju da je u nju pljuvano?-“Da”, rekose oni, “jer ne znaju.” “Eto, tako je i s ovim svijetom,oni sto znaju sta je dunja, oni od dunjaluka uzimaju samo koliko im treba, a oni sto ne znaju, oni grabe od dunjaluka kao da ce vjecno ostati na njemu.”Minhadzul-abidin

Eto, to je problem spoznaje zivota na ovom svijetu. To je samo tranzit, prolaz za dalje putovanje u vjecnost. Zivot se tek nastavlja. Ustvari, ovo i nije zivot, jer pravi zivot je tek poslije smrti. Zato kaze Allah,dž.š:

“Onaj koji je dao smrt i zivot da bi iskusao koji od vas ce bolje postupati;-On je Silni, Onaj koji prasta.”
(El-Mulk,2)

Smrt je istina, zivot poslije smrti je istina, a ovaj zivot je privid, samo put za dalje, pa sta ko uspije da ponese dalje za put. Oni koji su sabrali samo za ovaj svijet, poslije smrti oni ostaju bez sredstava, bez pomoci, bijedni i siromasni. U tom smislu, jedan ucenjak veli da je naucio oko 4000 hadisa od kojih je izabrao samo jedan koji mu je dovoljan za spas na oba svijeta, a to je: “Radi za ovaj svijet koliko ces ostati na njemu, a za ahiret koliko ces ostati tamo, za Allaha koliko ti je potreban, a za Dzehenem koliko mozes trpiti vatru.”

Prosjecan ljudski zivot iznosi samo jedan sahat u odnosu na ahiretsko racunanje vremena. Pa, zar ima racuna izgubiti vjecnost zbog jednog sahata zivota?!

Kaze Gazali: “Kada bi mi dali pehar od zemlje, ali vjecan, ili zlatni-prolazan, ja bih odabrao od zemlje jer je vjecan.” Minhadzul abidin, Muhammed el-Gazali

Jednom prilikom je nas dragi Poslanik Muhammed, a.s., prolazio pored jednog krepanog jareta, pa je upitao: “O ashabi, da li bi ista dali za to jare?”, na sto su ashabi odgovorili da ne bi dali ista, pa je Allahov Poslanik rekao: “Ovaj dunjaluk ne vrijedi kod Allaha ni koliko ono jare.” Hadis prenosi Muslim

Ili, u drugom hadisu gdje Poslanik veli: “Kad bi kod Allaha dunjaluk vrijedio koliko jedno krilo komarca ne bi dao kafiru ni vode da se napije.”Revahu Tirmizi

Znaci, kod Allaha ovaj dunjaluk ne vrijedi ama bas nista, ni koliko krilo komarca, zato je za kafire ovaj svijet Dzennet, a za vjernika zatvor, jer vjernik zivi za vjecno uzivanje u Dzennetu, ali ne zapostavlja ni svoj udio na dunjaluku, jer ima pravo na to, kako kaze Uzviseni: “I nastoj da time sto ti je Allah dao staknes ahiret, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i cini dobro drugima kao sto tebi Allah dobro cini i ne cini nered na Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered cine.”

(El-Kasas,77)

Ne smije covjek biti ovisan o drugom i prepustiti se samo ahiretu, jer bolja je ona ruka koja daje nego ona koja prima.

Ne smije ovaj dunjaluk biti cilj covjeku, da ga to zanese i odvede od veze sa Allahom jer mnoge tako dunjaluk zavarava a Allah kaze: “O ljudi, Allahova prijetnja je istinita i neka vas nikako zivot na ovom svijetu ne zaslijepi i neka vas sejtan u Allaha ne pokoleba.”

(Fatir,5)

Ovim ne zelim reci da se covjek treba odreci dunjaluka, vec da zna koliko mu treba od dunjaluka a to je vrlo tesko procijeniti, osim onima kojima se Allah smiluje.

Zato kaze nas Poslanik, a.s.,: “Najbolji medju vama je onaj koji ne napusti onaj svijet radi ovoga, niti ovaj radi onoga i koji nije na teretu ljudima.” (Prenosi Hatib od Enesa). U jednom smislu nas Poslanik, s.a.v.s., ponosi se siromastvom, a u drugom smislu veli da je siromastvi gotovo kufr, nevjerovanje tj. blizu nevjerstva.

Ponositi se siromastvom, znaci srcem ne zeljeti ovaj dunjaluk i ne traziti od ljudi, tj. biti neovisan od drigih, a ovo drugo siromastvo, koje je blizu kufra, to su oni koji prose i traze od ljudi, koji sami sebe ponizavaju i gube svoje dostojanstvo.

Znaci, rad na ovom svijetu samo je sredstvo da se dobije ahiret, vjecnost, jer ovaj dunjaluk je ahiretske njiva, kako kaze nas Poslanik, a.s.: “Sto ovdje posijemo tamo cemo znjeti.”

Zato uceni tj. pametni znaju da im samo dobra djela koja urade na ovom svijetu mogu pomoci kao najbolji prijatelji.

Ljudi se boje i bore za nafaku na ovom svijetu, a ona im je zagarantovana, jer nece niko umrijeti dok posljednji zalogaj ne pojede, kako veli nas Poslanik, a.s. S druge strane malo je onih koji se bore za cinjenje dobrih djela i trazenja oprosta za grijehe, jer to nikome nije zagarantovano, niti ko zna sta ce biti sa njim, hoce li mu dobra djela biti primljena a grijesi oprostani. Niko nema napismeno da je dzennetlija, a opet se najvise mucimo oko te nafake, a ona je odredjena, radili ili ne radili. Pa Allah nas sve hrani. Nema ptica ni socijalni ni penziono osiguranje pa opet zivi do odredjenog roka. Znaci, radom se nafaka ne moze ni povecati ni smanjiti, dok kapital moze. Kapital je nesto drugo, to se dijeli i nasledjuje, a smrcu nafaka prestaje. Mislim da je ovo razumnima jasno. Zato pametni ne brinu za nafakom, a brinu se za svoje djela i kako ce proci na daljem putu poslije smrti, jer ovo je kratak hod na dunjaluku, onaj put preko sirat-cuprije je tezak i dug pa se pametni za taj put spremaju, zato Allah kaze:

“Ti naredjuj svojoj kucnoj celjadi da klanjaju i ustraj u tome, Mi te ne pitamo za nafaku, Mi te hranimo, a bogobojaznima pripada lijep svrsetak.”

(Taha,132)

U islamu nije zabranjeno da covjek bude bogat, samo to bogastvo ne smije da ga zaslijepi i odvrati od sjecanja na Allaha. Prenosi se da je ashab po imenu Saleba trazio od Pejgambera, a.s., da mu cini dovu da obogati, a Poslanik ga je vracao govoreci mu da to nije dobro za njega. No, on to nije slusao i tri puta je dolazio sa istom zeljom, samo da obogati. i na kraju Poslanik mu ucini dovu. Vrlo brzo poslije toga Salebiju se primila Poslanikova dova, tako sto je jedan coban naisao sa izmorenim i pobolesnim ovcama i poklonio mu je sve ovce, jer od umora nisu mogle dalje. Ovce su brzo ozdravile i sve su ojanjile po dvoje-troje jagnjadi, tako da je Saleba brzo postao bogat, ali to mu bogatstvo nije donijelo sracu. Jedno vrijeme je Saleba dolazio redovno u dzemat, da bi, vremenom sve rjedje posjecivao dzamiju, dok nije sveo sve na dzumu namaz, da bi i to kasnije zapostavio. Kulminacija je bila kada su do njega dosli sakupljaci zekata trazeci da i on da potrebni dio. On je to odbio rekavsi da je to svojim radom stekao.

Eto, tako je Saleba izgubio vjecnost zbog prolaznog dunjaluka. Nije za svakog ni bogatstvo. Allah najbolje zna sta kome daje. Najbolje je da se pomirimo i budemo zadovoljni Allahovom odredbom, onim sto je hairnije za nas. I pored svega toga, ljudi vise vole zivot na ovome svijetu, iako je ahiret bolji I vjecan, a zasto?!

Zato sto ljudi nisu vidjeli i ahiret i ljepote Dzenneta, a kaze Poslanik, a.s.,: “Da vi znate sta ja znam vise biste plakali, a manje se smijali.”(Muslim)

Mi nismo dovoljno ubijedjani u zivot poslije smrti i hocemo da malo vise uzivamo, a da smo svjesni kratkoce ovog svijeta, drugacije bismo se ponasali.

Mnogi su uspavani ili mrtvi na ovom svijetu i ne znaju u kakvom su gafletu. Mnogi ce u casu smrti progledati, ali tada ce biti kasno. Zato probudimo se na vrijeme, umrimo prije smrti, kako je imao obicaj reci h. Omer, r.a., a i Poslanik veli: “Ljudi spavaju, a kad umru probude se.”

 Jedino sa islamom se moze uspjesno zivjeti na dunjaluku i zavoljeti vjecnu srecu na ahiretu. Svakom ce biti jasno kad umre, ali tada ce biti kasno, jer tamo nema popravnog, zato popravimo se dok bm9eu nije kasno

 Molimo uzvišenog Gospodara da nam se smiluje,oprosti grijehe I uputi u lijepi Džennet. AMIN.

ŽENIDBA

E’UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM

EL-HAMDU LILLAHI RABBIL-‘ALEMIN. VES-SALATU VES-SELAMU ‘ALA RESULINA VE NEBIJJINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽME’IN.

Neka je hvala Allahu dž.š. i neka je salavat i selam ne Njegovoga miljenika i poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i drugove- ashabe.                                                                         

Poslanik Muhammed, s.a.v., kaže: “Onaj ko oženi djevojku zbog bogatstva, Allah ga ne učini bogatim. Onaj ko oženi djevojku zbog ljepote, Allah mu otkrije u njoj ono što ne voli i što mu je ružno. Onaj ko oženi djevojku zbog njene vjere, Allah će mu dati bogatstvo i učiniće da mu se svidi i da je zavoli.”

 U braku muž i žena upotpunjuju jedno drugo

“Žene su odjeća vaša i vi ste odjeća njihova.” (K.2:187) Odjeća ima tri namjene: da pokrije, da zaštiti i da uljepša. U časnom Kur’anu još stoji: “O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati sramotu vašu i da se uljepšate.” (K.7:27)

 Dalje u časnom Kur’anu stoji: “Udavajte neudate i ženite neoženjene, ... ako su siromašni, Allah će im iz obilja svoga dati. (K.24:32)

Imam Džafer Sadik kaže: “Opskrba je sa ženom i čeljadima.”

 U islamu momak i djevojka postaju dozvoljeni jedno drugome samo onda kada je proučen nikah, tj. kada se šerijatski vjenčaju. Svaka veza van braka je blud o kome časni Kur’an kaže:

 “I što dalje od bluda, jer je to razvrat, kako je to ružan put.” (K.17:32)

 “Bludnika i bludnicu izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovom skupina vjernika prisustvuje! Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba biti poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima. (K. 24:2-3)

Mustehab je vjenčati se po noci, pozvati rodbinu i prijatelje i prirediti jelo za goste.

Žena je osjećajnija i tjelesno slabija nego muškarac. Ona doživljava život više emocionalno i razumije mnoge stvari koje muškarac nikad nije u stanju razumjeti. Ovo muškarac mora da zna i da poštuje. Ona je tjelesno slabija pa je na mužu dužnost da se brine za izdržavanje porodice. O tome Allah kaže u svojoj knjizi: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima...” (K.4:34)

 U islamu uloge  žene i muškarca su podijeljene: žena je majka i ona je upravitelj domaćinstvom dok muž  stiče sredstva za život. Žena, psihom i tjelesnom građom je pripremljena da bude majka, tj. ona ciji je zadatak odgoj čovječanstva. Zbog ove važne uloge, koja iziskuje svo njeno vrijeme, ona je oslobođena rada i zanimanja van kuce.

 U Kur’anu još stoji: “One (žene) imaju isto toliko prava (kao i muževi), samo muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.” (K.2:228) Islam daje sva prava ženi kao i muškarcu, npr. pravo na rad, pravo na obrazovanje,pravo na  duhovno uzdizanje, pravo na intelektualni razvoj, pravo na ibadet..., ali dužnosti supruge i majke su na prvom mjestu.

 Ova prednost muškarca za jedan stepen predstavlja činjenicu da je on fizički snažniji i da je manje podložan emocijama od žene. Zato kod najvaznijih pitanja i odluka u životu porodice islam daje mužu zadnju riječ. Dokazana je činjenica da žena više sluša osjećanja dok se muškarac više oslanja na razum. Muškarac je vladar, sudija i ratnik, tj. njemu uglavnom pripadaju sve djelatnosti gdje nije dozvoljeno pasti pod uticaj emocija.

 Dokaze za ovo nalazimo u časnome Kur’anu na mjestu gdje se govori o pozivanju svjedoka, prilici kada nije dozvoljeno slušati osjećanja.

“I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije pogriješi, neka je druga podsjeti . (K. 2:282)

 Još jedan dokaz da je Allah odredio čovjeku da brine i izdržava porodicu je činjenica da je pomognut dvostrukim dijelom od onoga što pripada ženi u nasljedstvu: “Allah vam naređuje da od djece vaše - muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskim.” (K.2:11)

U širem smislu, naš uzor bi trebao da bude brak hazreti Fatime i hazreti Alije. Ona je radila u kući, mljela brašno kuhala i mela, a on je radio poslove vani, kao što je nabavka drva i hrane.

 Islam nije zabranio ženi da radi nego je stvorio sve uslove da se posveti kući i porodici. Žene koje posvete svoje vrijeme radu van kuće i karijeri lisavaju djecu njihovog prirodnog prava - majčinske ljubavi i brige.

 Svaka vrsta aktivnosti i zajedničkog života koji uključuje više od jedne osobe iziskuje rukovođenje i upravljanje, i pokornost i potčinjavanje. Da bi život zajednice funkcionisao.

Mora se reći da autoritet zasnovan na tiraniji i nepravdi nikad ne može biti stabilan. Tako ni mužev autoritet nije zasnovan na tome nego na ljubavi. “I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara bračne drugove da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.”  (K.30:21)

 Emancipacija žene na Zapadu je učinila da se mnoge od njih nikad ne udaju, pod izgovorom da žele da zadrže “slobodu”. Ovim se čovjekova civilizacija vraća hiljadama godina nazad, kada brak nije postojao i kada je žena bila slobodna od bračne veze. Tada je bila predmet polnih prohtijeva muškarca, koji bi je imao dan-dva, i onda je vratio u njenu “slobodu”. Danas se filmovima, literaturom i muzikom propagira način života u kojem se žena čini predmetom seksualne želje i stavlja u službu reklame. Pomoću nje se žele privući kupci za svaku vrstu proizvoda - od šampona do automobila. Međutim istina je da žena samo brakom dobija ugled i čuva čast i čistotu.

 Današnja “moderna” i “nezavisna” žena je potpuno izgubila osjećanja koja se obično nalaze u žena njihove dobi. One su novi pol koji nije muški, jer im je fizionomija ženska, a ni ženski, jer su im želje, razmišljanja i način života muški.

Jedna od odlika mu'mina jeste i da oni svoja stidna mjesta čuvaju, a oni koji budu tako činili, biće spašeni. O tome govore ajeti Sure Mu'minun:

"Vjernici su spašeni!" "Oni koji su u svojim namazima skrušeni!" "I koji ružna djela izbjegavaju!" "I koji zekat daju!""I koji stidna mjesta svoja čuvaju!"

"Osim od svojih žena ili onih koje su u posjedu njihovu - oni zaista prijekor ne zaslužuju!" "A oni koji i pored toga budu tražili, oni su nasilni!"

(Suretu-l-Mu'minun:1-7)

Allah dž. š. naređuje Poslaniku s.a.v.s. da naredi svojim ženama, kćerkama i vjernicama da niz svoje tijelo spuste ogrtače, kako ne bi bile uznemiravane, pa u Suri Ahzab stoji:

"O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je."

(Suret-l-Ahzab:59) 

Glavna tema ove emisije nije sami brak već  islamski način sklapanja braka.  Danas ćemo pokušati da objasnimo i  kako treba da obilježavamo  sklapanje islamskog braka. To što možemo doživjeti i vidjeti po našoj Bosni prilikom sklapanja islamskih brakova je zaista  za plakanje. Mnogi čak neznaju da se u džamiju ne ulazi bez marame, odnosno da se nemože obući kao da se ide u disko ili tako slična mjesta. Kad se to ipak nekako prevaziđe,  i   vjenčanje se obavi  onda se ide u već zakupljeni restoran ili neku salu. E tu tek nastaje ono što je najviše suprostavljeno islamskom načinu sklapljanja braka. Naime počinje prvi ples i urnebes, poljubci mladenaca i da dalje ne nabrajam. Alkohol nije samo da se pije u ime mladenaca (i želje za hairli brak), već su ga oni lično i kupili, njihova familija ga donosi, servira i to sve u ime novog ko biva "u islamu zasnovanog braka". Pitanje koje proizilazi iz samog toga je: O kojem islamu mi ovdje pričamo? Da možda mi bošnjaci nemamo neku novu vjeru ??

Nije mi čudo za mladence koji neznaju za tako nešto jer sad tek vidimo  koliko su neki naši roditelji bili izvan vjere i kako nisu u mogućnosti objasniti svojim sinovima i kćerima šta je islamski brak i islamsko veselje. Zar početak braka sa alkoholom bilo to direktno ili indirektno može biti hairli brak ? Ja lično smatram da što mi bošnjaci činimo je zaista neka nova vjera a ne časni Islam. Ja nigdje u časnom Kur'anu nisam uspio naći da se svadba na bilo koji način može proslaviti sa opojnim pićem. Ovo što se dešava sa bošnjacima u domovini kao i u dijaspori je čisto imitiranje zapada odnosno kržćana, naročito kada je u pitanju brak. Zar mi Bošnjaci ne znamo ništa drugo negoli imitirati druge ?

Ovdje sam uvrstio nekoliko hadisa iz kojih se mogu izvući  fine pouke kada je u pitanju bračna veza i sam čin sklapanja braka.

Poslanik s.a.v.s. kaže:

"Ženite se, jer vam žene doista donose blagoslov u kuće."

"Tražite nafaku stupanjem u brak."

"Ako vam dođe onaj ko vam odgovara po izgledu i vladanju, sa željom da se oženi od vas, oženite ga. Ako to ne budete činili, dolaziće do smutnje na Zemlji i poroka širokih razmjera."

"Ne uzimajte žene zbog njihove ljepote, jer ih ljepota moze upropastiti; ne uzimajte ih zbog njihova imetka, jer ih imetak može učiniti obijesnim; uzimajte ih zbog njihove pobožnosti, jer ćete imati dobro odgojene, solidne i vrijedne supruge."

"Brak je dio mog sunneta; svako ko se udalji od našeg pravca udaljava se od nas."

"Sklapajte brakove i rađajte djecu; ja ću se ponositi vašim brojem naspram drugih zajednica."

Tri izjave imaju se smatrati zbiljom bez obzira da li su potekle u zbilji ili šali: vjenčavanje, puštanje žene (razvod) i vraćanje njezino nakon puštanja.

"Allah najviše prezire, iako je to samo po sebi dozvoljeno djelo, razvod  braka."

"Kada neko od vas hoće da zaprosi neku ženu, ako može da kod nje vidi ono što ga privlači da se njome oženi, neka vidi."

"Pristanak za udaju žene koja je ranije udavana je preči od pristanka njezina staratelja, a i od djevojke se traži pristanak, koji može biti iskazan i njezinom šutnjom."

"Nema braka bez (privole) staratelja i dvojice pravednih svjedoka."

"Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema ženama."

"Prema ženama su velikodušni i pažljivi samo plemeniti ljudi, a žene ponizuju i zlostavljaju samo oni koji su loši i niske naravi."

"Oporučujem vam lijep postupak sa svojim suprugama."

"Bojte se Allaha u pogledu žena! Vi kod njih imate svoja prava, a i one kod vas imaju svoja prava."

"Kada neko od vas ima spolni odnos sa svojom suprugom, neka se ne udaljuje od nje sve dok i ona ne zadovolji svoje potrebe."

"Kod Allaha na Sudnjem danu najgore mjesto će imati onaj čovjek koji objelodani ono što mu njegova žena povjeri pri spolnom snošaju kao i on njoj."

Čovjek će biti nagrađen i za intimni život sa svojom ženom. Jedan od slušatelja, koga su  ove riječi  Allahova Poslanika ne malo iznenadile, začuđeno upita:

Zar će čovjek biti nagrađen i za to što zadovoljava svoju strast ? - na što mu Allahov Poslanik odgovori: "Zar ne znaš da bi učinio haram ako bi svoju strast zadovoljavao na nedozvoljen način, zato, ako je zadovoljavaš  na dozvoljen način, bićeš nagrađen." 

Što se tiče svadbe i veselja navešćemo  sledeće hadise koji su veoma jasni.

"Objelodanite stupanje u brak, a vjeridbu držite u tajnosti."

"Najblagosloveniji je onaj brak koji je najlakši opremom."

"Jedan dan gozbe na svadbi je sunnet (obaveza), dva dana su dobro djelo, a tri dana su vec znak hvalisanja i želje za prestižom."

"Kada se ženio Poslanikov drug Abdurahman ibn Avf, Allahov Poslanik mu je rekao: "- Priredi gozbu, zakolji makar ovcu!

Ovdje ću ponoviti neke ružne i islamu nepoznate običaje: prilikom sklapanja braka priređuju se razna veselja,  čestitanja, slavlja i sI. Uzvišeni islam nema ništa protiv toga, ako je to u granicama ljudske pristojnosti. Islam preporučuje da se u vezi sa sklapanjem braka priredi veselje i gozba, na koju će se pozvati prijatelji i poznanici

Poslanik s.a.v.s. kaže:

"- Priredi gozbu, zakolji makar ovcu!""

Pa kada na ovakvim veseljima bude malo i zabave, ni to ne smeta. Međutim, kod nas se u posljednje vrijeme javljaju razni islamu nepoznati običaji u vezi sa svadbom, sklapanjem braka i sličnim sastancima. U ove korisne islamske sastanke uvodi se sve više upotreba aIkoholnih pića, zbog čega se ovakvi sastanci najčešće pretvore u zlo i dobiju najodvratniji izged, a često se završavaju i tragično. Osim toga, raskoš na ovakvim svečanostima uzima sve vise maha.

Često se i ne gleda koliko to košta, ugledaju se jedan na drugog i sve se više izlažu nepotrebnim troškovima. Tada se i ne razmišlja može li i kako će mlada ili mladoženja podnijeti tolike troškove u momentu kada im je svaka marka  potrebana  za novo kućanstvo, vec se samo traži i zahtijeva.

U većini slučajeva, ovakvi troškovi negativno utiču na mlade, što je čest uzrok pojava za odugovlačenja sa ženidbom.

Sve ovo treba zdravije sagledati, pa na osnovu zdravog razuma izbaciti iz prakse svaki veći raskoš i nepotrebni teret, koji je često razlog izbjegavanja braka, posebno kod onih sa skromnim stanjem.

U interesu zdravog i sretnog braka i porodice, od svih loše stvorenih navika treba odustati i shvatiti da je život najdraži I najslađi  kada mladi zajedničkim naporima kupuju i uređuju svoju kuću, a to ovi stariji koji slušaju dobro znaju jer su sve ove stvari od skora uvedene, toga prije nije bilo.

Sada nešto o samom činu sklapanja braka. Šeri'atsko pravo ne daje zarukama obavezan karakter, pa se brak moze sklopiti i bez zaruke.

Međutim, Muhamed (a.s.) preporučivao je da se buduci bračni drugovi prethodno dobro upoznaju. Poslije ponude i pristanka dvoje Ijudi suprotnog spola, brak se može sklopiti lično ili preko punomoćnika. Sklapanje islamskog braka obavlja se u džamiji ili prostoriji odbora islamske zajednice ili prostoriji koju za taj čin odredi islamska zajednica.

U pogledu samog sklapanja braka, odnosno zaključenje ženidbenog ugovora između muslimana i muslimanke potrebno je da su prisutni slijedeći uvjeti:

- izjava slobodne volje bračnih drugova o stupanju u brak;

-da su obje strane (momak i cura) pametne;

-da nema zapreke u vjenčanju;

-da se i ponuda i pristanak obave na istom mjestu i da stranke čuju jedna drugu

- da su prisutna dva svjedoka prilikom davanja izjava mladenaca;

-da momak i cura znaju izgovoriti i svojim riječima objasniti makar osnovne principe islamskog vjerovanja a to je:

"Amentu billahi, ve melaiketihi, ve kutubihi, ve rusulihi, ve-l-jevmi-lahiri, ve bi-l-kadri hajrihi, lie šerrihi minellahi te'ala.

To u prijevodu znači:

"Ja vjerujem Boga, Božije meleke, Božije knjige, Božije poslanike, Sudnji don i da sve što se događa i zbiva,  biva sa Božijim određenjem. "

Treba znati izgovoriti Kelime-i-Šehadet, klanjati pet dnevnih namaza, postiti mjesec ramazan, davati zekat, a kad  u životu bude u sutuaciji obaviti hadž itd.

Izjava volje o stupanju u brak sastoji se u ponudi sklapanja braka s jedne strane ( bilo to momak ili cura ) i na istom mjestu i istovremeno prihvatanje te ponude. Ponuda može biti i u pismenoj formi.

U pogledu svjedoka Muhammed, a.s. kaže: "Nema braka bez svjedoka. Prema tome, Šeri'atsko pravo od svjedoka traži da su pametni i punoljetni. Da su muslimani i da nisu gluhi. Osim toga svjedoci ne mogu biti pospani,  pa da ne shvate ponudu i prihvatanje mladenaca.

Najmanji broj svjedoka potrebnih za sklapanje braka treba da su dva muškarca ili jedan muškarac i dvije žene.Umjesto jednog muškarca uzimaju se za svjedoke dvije žene, jer Kur'an kaže:

" ...ako bi jedna zaboravila da je druga na to podsjeti." 

Na osnovu propisa Šeri'atskog prava sklapanje braka može vrsiti samo ona osoba, koja je za taj svečani čin ovlaštena od vjerskog organa, koji je nadlezan da izdaje ovlaštenja za vršenje imamske i hatibske dužnosti.

Kada cura i momak dođu kod nadležnog imama i izraze želju da čin vjenčanja hoće izvršiti  po Šeri'atskim propisima, ovlašteni imam će, utvrditi identitet zaručnika. Odmah zatim imam utvrđuje okolnosti koje bi mogle uticati na ispravnost braka po Šeti'atskom pravu. Ukoliko nema nikakvih smetnji za brak, zaručnici će se sporazumjeti o visini "mehri-muedždžela", pa kada se i to utvrdi imam će naglasiti da se Šeri'atsko vjenčanje može izvršiti, i tada pristupa samom aktu vjenčanja: Proučivši E'uzu i bismillah upoznaje mladence s pravima i dužnostima muža i žene koje proizilaze iz islamskog braka. Odmah zatim izgovarajući ime i prezime, te očevo ime mlade  pita mladu: da li uzima za bračnog druga, izgovarajući ime i prezime te očevo ime mladoženje, drage volje, bez ičijeg nagovora ili prisile Poslije dobivenog pozitivnog odgovora od mlade, imam se obraća istim pitanjima i mladoženji.

Kada imam dobije jasan i pozitivan odgovor i od mladoženje, obraća se prisutnim svejdocima pitanjem: da li ste čull izjavu mladenaca ? Svi odgovori su zapisnički konstatovani. Nakon svega što je ovlašteni imam utvrdio i upisao u zapisnik, upućuje mladencima potrebne vjerske upute i životne savjete vezane za islamski brak, kojih bi se trebali pridržavati i po njima život uskladiti u interesu njihove bračne i porodične sreće.

Bio bi prezadovoljan ako barem neko uzme pouku iz ovog teksta, i molim Svevisnjeg Allaha da jednom shvatimo da samo brak baziran na temeljima islama može biti sretan i ihshAllah spasiti nas džehenemske vatre. Nepravite kompromise kada su islamski propisu u pitanju pa tako i sklapanje braka!!

Slijedimo islamski način života, način života koji će nas odvesti u spas a ne propast.

Neka nam je dragi Allah svima na pomoći kada budemo dočekali taj dan. Nadam se da će svako poštovati vašu želju za čistim islamskim načinom stupanja u  brak, a to je okupiti prijatelje, prirediti finu gozbu, uz muziku koja će poboljšati raspoloženje društva, i naravno nipošto započeti brak sa alkoholom, ili dozvoliti da se alkoholo toči i pije na našoj svadbi, bilo to na direktan ili indirektan način.

Izbjegavajte javno ljubljenje mladenaca jer to zaista nije islam.

Imitirati druge je jednostavo ali mi kao muslimani imamo naše upute i trebamo jednom konačno doći sebi i reći " ako se vjenčajem u džamiji već, i ako želim da brak počnem hairli, zašto onda ne i veselje sprovesti kako valja" Ko god nebude prihvatio vašu želju za proslavu sklapanja braka na islamski način, ta osoba vam i  nije prijatelj i takvi vam i  netrebaju biti na veselju.

I na kraju molim Allaha dž.š. da nas uputi na pravi put. Amin

Elvir ef. Hrnjić

MUHAMMED, ALEJHI-S-SELAM, U NAŠIM I TUĐIM OČIMA

Vodeći se Kur'anskim ajetom u kojem Allah, dž.š. kaže:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: „O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći.“ I kad im je donio jasne dokaze, oni rekoše: „Ovo je prava vradžbina!“

...cilj teksta mi je dokazati, Biblijskim stihovima, ovu Kur'anski istinu, i predočiti cijenjenim čitateljima, ono što Biblija ima za reći o Allahovom miljeniku, Muhammedu, 'alejhi-s-selam.

Muhammed, 'alejhi-s-selam, je Allahov, dž. š., posljednji poslanik i Njegov odabranik te zbog toga on zauzima najposebnije mjesto u muslimanskim životima. Rođen je 12. rebi' ul-evvela, 570. godine. Godine 610., u četrdesetoj godini života Muhammed, 'alejhi-s-selam, je počeo primati Objavu, koja je trajala pune dvadeset i tri godine. On je središnja spona u svetopovijesnom lancu božanskog izaslanja i središnji lik na povijesnoj liniji nebeskog objavljenja, čije Poslanje je trajno, Poruka univerzalna a Vjerozakon posvudašnji i vječan. Sve poruke koje Muhammed, 'alejhi-s-selam, prenosi na ljude imaju isti cilj, odnosno tvrde da je Allah, dž. š., Jedan, Milostiv i Svemoćan, kao i da nadzire tok događaja. Na Sudnji dan On će ljudima suditi prema njihovim djelima i poslati ih u Džennet ili Džehennem.

Godine 622., bogati sloj pobunio se protiv nove religije, i to zbog osude njihovog ponašanja u Kur´anu, počeo je progoniti Muhammeda, 'alejhi-s-selam, a i njegove sljedbenike. Zbog dugotrajne torture, koju su nad Muhammedom, 'alejhi-s-selam, i njegovim prvim sljedbenicima provodile snage politeističkih ideologija, muslimani bivaju prinuđeni radi očuvanja islamskog učenja da se isele iz Mekke (gdje je Objava trajala 13. g.) u Medinu (gdje je Objava trajala još 10. g.). Ovo putovanje je poznato pod imenom Hidžra, i to je za muslimane godina prva. 13. rebi' ul-evvela 632. godine, desete godine po Hidžri, Muhammed, 'alejhi-s-selam, je preselio na ahiret u šezdeset i trećoj godini života.

U Historiji čovječanstva se nije pojavio čovjek, a da je historija na tako precizan način u svojim svijetlim stranicama zapisala njegovo ime, njegovu biografiju, zapisala je čak i ono što je činio u svome životu, u danju i noći. Nikada se nije pojavio čovjek na zemaljskoj kugli, a da su njegovi sljedbenici tako dosljedno prenijeli od njega njegovu praksu, kao što je Muhammed 'alejhi-s-selam. Bio je nepismen poslanik. Bio je milost i poslanik. Bio je milost svim svjetovima. Bio je velika dobrota, poslan sa nepobitnom istinom. Bio je čovjek koji se odnosio blago prema svim ljudima. Nije nikada, u svome životu, podigao ruku da udari ni jedno ljudsko biće. Nikad! Ni roba, ni ženu, ni djete ni prijatelja. Bio je milost svjetovima. Bio je najbolji uzor. Bio je posljednji poslanik čovječanstva. Poslan je svim ljudima i džinima. Bio je pobjednik nad svim sistemima i bio je stvoren na uzvišenom standardu. Nikada nije, u životu konzumirao alkohol, nikada nije koristio bilo kakvu  vrstu opojnih sredstava. Nikada nije učinio blud ili preljubu. Nikada nije pogledao ni jednu ženu sa požudom u cijelom svom životu. Ovakav je bio čovjek Muhammed 'alejhi-s-selam. Njegova tolerancija, njegova milost, njegovo strpljenje i njegovo poštenje.

Hranio je siromašne, posjećivao bolesne, opremao vojsku, bio je državnik i bio je sudac. Ušivao je svoju odjeću, čistio kuću, kupovao hranu. Radio je sve stvari, što ti i ja radimo,  i noću stajao i molio se po četiri, pet sati neprekidno. A danju je vodio bitke. Vodio je vojske, davao im je snagu bodreći ih i objašnjavao pravila. Objašnjavao im je Kur'an. Gradio je ljudska ponašanja. Kako je čovjek mogao raditi sve to i stajati četiri, pet sati u noći neprekidno? Kakvo bi ljudsko biće to moglo biti? To je bio Vjerovjesnik, to je bio Poslanik, to je bio čovjek sa porukom. Ovo je bio čovjek na ovome svijetu ali koji je uvijek razmišljao o drugome svijetu. O muslimani! O ne musmilani! Razmislite o ovom čovjeku! Da li ste ikada čuli o takvom čovjeku? Da li ste ikada vidjeli takvog čovjeka? Da li ste ikada čitali o takvom čovjeku?

S jasnim ciljem ovog teksta, neophodno je napomenuti da Muhammed, 'alejhi-s-selam, nema poseban status u Kršćanstvu. Mnogi orijentalisti, nazivaju upravo njega autorom Kur'ana časnog, te pjesnikom koji je imao jako dobru poeziju i mnogo bolje vidike od drugih. Takav stav zauzima, recimo, Sulejman Grozdanić, koji izražavajući svoje mišljenje, kaže:

„Tekst Kur'ana predstavlja zbirku propovjedi i govora jedne krupne istorijske ličnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih, mislioca koji je pronikao u najtamnije dubine duha svog naroda i to ne samo u svojoj savremenosti nego i u prošlosti mnogih generacija i mutnih, mitskih ciklusa arapskog i uopšte semitskog postojanja, vođe i političara koji je pokrenuo zapretane energije jednog vitalnog življa, čovjeka koji je snagom svog poniranja u stvarnost otkrio i prihvatio njen socijalni i kulturni izazov.“

Naravno, ovo je mišljenje samo jednog orijentaliste. Za muslimane, časni Kur'an je posljednja i konačna objava koja je objavljena posljednjem i konačnom Božijem poslaniku Muhammedu, 'alejhi-s-selam. Sve objave prije Kur'ana su bile objavljivane samo jednom narodu, a Kur'an je objavljen cijelom čovječanstvu. O tome nas obavještava Gospodar u svojoj posljednjoj Objavi gdje kaže:

„Mi ti objavljujemo Knjigu zbog svih ljudi – samo istinu; onaj ko bude išao pravim putem – sebi će koristiti, a onaj ko bude išao stranputicom – sebi će nauditi, ti nisi njima tutor.“

Kur'an objašnjava i razlog zbog kojeg je poslan posljednji poslanik Muhammed, 'alejhi-s-selam, gdje Allah, dž. š., kaže:

 „A tebe smo samo kao milost svijetovima poslali.“

Kada bi sada upitali nekog kršćanina:

„Islam jako lijepo, a Kur'an ako ne i najbolje od svih objavljenih knjiga govori o Isau, a.s., pa možete li nam nešto reći o tome, šta Biblija kaže o Muhammedu, 'alejhi-s-selam, jer to je posjednji Allahov Poslanik, pečat svih vjerovjesnika, i mnoge knjige o njemu su napisane. Vjerovatno o njemu mora pisati nešto i u Bibliji kao Božijoj Objavi?“

Prvi odgovor koji bi ste čuli bio bi u smislu:

„U Bibliji se ne spominje Muhammed, tamo o njemu ništa nepiše, a kako bi i pisalo kad je došao posljednji nakon svih. Sam Islam je religija koja je proizašla iz Judaizma i Kršćanstva, te kao takav Islam je nova religija, a o tom osnivaču islama, poslaniku Muhammedu ne može ništa biti napisano u Bibliji jer je došao s Islamom poslije svih drugih, tj posljednji.“

Naravno, stanovište nas muslimana je da je islam i najstarija i najmlađa religija. Ako kažemo da je najstarija onda mislimo na to da je počeo sa Ademom, a.s., prvim čovjekom na zemlji, a kad kažemo da je to najmlađa religija, mi želimo reći da je on svoju upotpunjenu formu stekao sa Muhammedom, 'alejhi-s-selam. Bez obzira na sve tvrdnje kršćana, nama muslimanima preostaje da argumentirano odgovorimo na nove izazove.

Nasuprot tome, najprije neki bi rekli da je Muhammed, 'alejhi-s-selam, Kur'an prepisao od Starih Grka, jer se u njemu nalaze neke činjenice o kojima se još u to vrijeme govorilo. Naime, ako neko nešto kaže, što se slaže sa Kur'anom, to ne znači da je Kur'an prepisan od njega. Pretpostavimo da neka osoba sada kaže nešto tačno, ali to isto je neko ranije već rekao, to ne znači da je ta osoba kopirala nečije ideje. Možda jeste, možda nije?

Ako i uzmemo kao mogućnost to da je Muhammed, 'alejhi-s-selam, nešto kopirao od Starih Grka, uredu! Ali zapitajmo se, zašto Kur'an nije prepisao i one greške u, recimo, Hipokratovim učenjima? Ako prepisujete prepisat ćete sve, jer to je logično. Osim ako je Muhammed, 'alejhi-s-selam, bio naučnik, pa da kaže: „Eh, ovo nije tačno, to neću prepisati, a ovo je tačno, to ću prepisati.“ Ako je Muhammed, 'alejhi-s-selam, prepisivao, zašto onda nije prepisao i vjerovanje da je Sunce nepokretno?! Vjerovali su da je Sunce centar kosmosa. Pa zašto bi Muhammed, 'alejhi-s-selam, prepisao ispravne stvari a odstranio ne naučne? Sa druge strane, kršćanski povjesničari i egzegete će sada reći da je Kur'an prepisan iz Biblije. Prije svega, ono što je bitno napomenuti jeste to da se Kur'an, naziva i „el-Furqan“! To znači da je on, „rastavljač istine od neistine“. A sada komparirajmo u nekim sličnim segmentima Kur'an i Bibliju, pa da vidimo, kako je to Kur'an „el-Furqan“?

• Najprije, pogledajmo šta kažu povjesničari? Oni tvrde slijedeće:

a) Poučavao ga je Rimski kovač. Ovim se želi reći da je Muhammed, 'alejhi-s-selam učio Kur'an od rimskog kovača koji je bio kršćanin i živio u predgrađu Mekke. Jedan Kur'anski ajet vrlo jasno odbacuje ove optužbe.

„Mi dobro znamo da oni govore: 'Poučava ga jedan čovjek!' Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur'an je na jasnom arapskom jeziku.“

Kako je neko ko je bi stranac, govorio stranim jezikom i vrlo slabo poznavao arapski jezik, mogao biti autor tako nenadmašnog djela, kao što je časni Kur'an?

b) Poučavao ga je Hatidžin rođak. Muhammed, 'alejhi-s-selam se rijetko susretao sa jevrejskim i kršćanskim svećenicima. Najznačajniji kršćanin kojeg je poznavao bio je Vereka ibn Nevfel, Hatidžin (poslanikova žena), rođak. Prihvatio je kršćanstvo, a obzirom da je znao čitati i pisati, bio je dobro upoznat sa svetim spisima i teologijom.

Muhammed, 'alejhi-s-selam ga je sreo samo dva puta u životu. Prvi put je to bilo prije poslaničke misije, a drugi put su se sreli kada je Muhammed, 'alejhi-s-selam, nakon početka Objave, otišao vidjeti Vereku ibn Nevfela. Vereka je umro tri godine kasnije a Objava je trajala još 20 godina.

c) Religijski razgovori s jevrejima i kršćanima. Istina, Muhammed, 'alejhi-s-selam, je imao religijske razgovore s jevrejima i kršćanima, ali tek 13 godina nakon početka Objave. Zapravo on im je bio učitelj i pozivao ih u islam. Ukazivao im je na sve devijacije njihovih dogmi, pa je veliki broj jevreja i kršćana tako prihvatio islam.

d) Učio je Kur'an od jevreja i kršćana izvan Arabije. Svi dostupni historijski izvori navode da je Muhammed, 'alejhi-s-selam, samo tri puta prije poslanstva izišao iz Mekke:

Čista je imaginacija tvrditi da je Kur'an rezultat razgovora s jevrejima i kršćanima nakon ova tri putovanja.

• Sada pogledajmo, da li je Kur'an kopiran iz Biblije?

U vrijeme Muhammeda, 'alejhi-s-selam, Biblija još nije bila prevedena na arapski jezik. Najstariji prijevod Starog Zavjeta pojavio se 250 godina nakon Muhammeda, 'alejhi-s-selam, dakle 900. godine, kojeg je uradio Saadias Gaon, a najstariji prijevod Novog Zavjeta na arapski se pojavio oko hiljadu godina nakon Muhammeda, 'alejhi-s-selam, tek 1616. godine, od izvjesnog Erpeniusa.

Ako knjige imaju određene sličnosti ne znači da je mlađa prepisana iz starije, već to znači da obje knjige imaju isti treći izvor, a to je Bog. Kur'an je došao da potvrdi, upotpuni i usavrši sve prijašnje objave.

Rekli smo već, da je Kur'an „el-Furqan“, tako da na osnovu njega možemo utvrditi šta je od prijašnjih knjiga sačuvano, a šta je izmjenjeno. Kako bi dokazali istinitost Kur'ana, a i to da on nije prepisan, već da je izvorno objavljen od Allaha, dž. š., sada ćemo pokušati samo u nekim segmentima (a takvih je mnogo), napraviti razliku između istinske i sačuvane Objave, s jedne strane, te iskrivljenih tzv. svetih spisa, s druge.

a) Stvaranje kosmosa za šest dana. Prema Knjizi Postanka (prva knjiga Petoknjižja u Bibliji), kosmos je stvoren za šest dana od kojih svaki traje 24 sata. Kur'an spominje stvaranje kosmosa za šest ejjam, tj. veoma dugačkih perioda. Naučnici nemaju nikakav prigovor na to da je kosmos zaista mogao nastati za šest veoma dugih epoha, od nekoliko milijardi godina. Time je stav Biblije o stvaranju kosmosa za šest običnih dana kontradiktoran potvrđenim naučnim činjenicama.

b) Prvo stvoren dan pa onda Sunce. Biblija kaže da je fenomen dana i noći stvoren prvog dana stvaranja kosmosa. Svjetlost koja cirkulira kosmosom rezultat je kompleksnih reakcija na zvijezdama. Međutim, te iste zvijezde, prema Bibliji stvorene su četvrtog dana stvaranja.

Nelogično je da svjetlo bude stvoreno prvog dana, a izvor svijetlosti, tri dana kasnije. Osim toga, postojanje dana i noći bilo je moguće samo nakon stvaranja Zemlje i njene rotacije oko svoje ose i Sunca. Za razliku od Biblije, Kur'an ne sadrži ni jednu rečenicu koja bi bila proturječna potvrđenim naučnim argumentima.

c) Stvaranje Sunca, Mjeseca i Zemlje. Zemlja je stvorena trećeg dana. Sunce i Mjesec su stvoreni četvrtog dana. Naučna je činjenica da su Zemlja i Mjesec bili dio Sunca pa su se kasnije izdvojili. Zbog toga je ideja o stvaranju Zemlje prije Sunca i Mjeseca kontradiktorna potvrđenim naučnim činjenicama. A Kur'an još prije 1400. godina govori o teoriji Velikog Praska, koja je skoro otkrivena:

„Zar neznaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali...?“

d) I Sunce i Mjesec imitiraju svjetlost. Biblija kaže da i Sunce i Mjesec imaju sopstvenu svjetlost. Savremena nauka nam kaže da Mjesec ne posjeduje vlastitu svjetlost, već je to reflektovana svjetlost od Sunca. Ta činjenica je potvrdila ispravnost kur'anskog koncepta, koji kaže da Mjesec nema sopstvenu već samo reflektira sunčevu svjetlost.

„On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da bi ste znali broj godina i računanje. – Allah je to mudro stvorio. – On potanko izlaže dokaze ljudima koji razumiju.“

Ovo su samo neke od razlika, koje potvrđuju ispravnost Kur'ana i koje pokazuju, zašto je on „el-Furqan“? Nemoguće je da je čovjek koji je živio prije 1400. Godina u pustinji, uvidio ove greške u Bibliji pa ih prilikom prepisivanja ispravljao. Ako je Muhammed, 'alejhi-s-selam, lično napisao Kur'an, otkud je znao koje biblijske stihove preskočiti, zato što sadrže katastrofalne naučne greške?!

U cijelom Kur'anu ne postoji ni jedna jedina kontradiktornost naučnim činjenicama. Na stotine je kur'anskih ajeta  koji govore o nauci. Ako bi sada koristili „Teoriju vjerovatnoće“, da pokažemo koliko je vjerovatno da u ono vrijeme sve precizno i tačno bude kazano, za razliku od biblijskih kazivanja, tek onda bi na pravi način sve to uspjeli dokazati.

Naravno, sličnosti postoje, jer fundamentalna učenja svih velikih religija ne mogu biti kontradiktorna (pod uslovom da ih niko nije izmjenio, a vidimo da to s Kur'anom nije slučaj jer on ispravlja greške), čak i ako je između poslanika prošlo dosta vremena, iz razloga, kako smo to već ranije naveli: ako knjige imaju određene sličnosti ne znači da je mlađa prepisana iz starije, već to znači da obje knjige imaju isti treći izvor, a to je Allah, dž. š..

Konačno, u njima sada možemo vidjeti, ne velike sličnosti, nego drastične razlike: u stilu, u ljepoti izražavanja, u konciznosti, ali i u svim sličnim nadnaravnostima i neprevaziđenostima Kur'anskog izraza.

Svi ovi racionalni dokazi, nisu uzaludni pokušaj kojim se želi dokazati da je Kur'an Božija Objava. Pravi dokaz da Muhammed, 'alejhi-s-selam, nije ništa prepisivao nalazi se u Kur'anu gdje Allah dž. š. kaže:

„Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.“

Božiji poslanik Muhammed, 'alejhi-s-selam, je dakle bio UMMIJJ, bio je nepismen! Ta historijska činjenica je dovoljan dokaz da on nije ništa prepisivao, jer Muhammed, 'alejhi-s-selam, nije znao čitati i pisati.

“Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze…“

Reci: "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna da čita i piše, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite - da biste na pravom putu bili!"

Ovo je dovoljan dokaz, kojim Allah, dž. š., kaže da se o Muhammedu, 'alejhi-s-selam, nalazi priča u Tevratu i Indžilu koju ćemo mi uz Božiju pomoć uspješno i u najljepšem svjetlu prikazati. Pa pogledajmo, šta to Biblija kaže o Muhammedu, 'alejhi-s-selam?

Semir Salihović, prof. Islamske pedagogije

OBRAĐIVANJE ZEMLJIŠTA SA ASPEKTA VJERE

Vječita hvala i zahvala pripada samo Allahu dž.š ,Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Samilosnom. Vladaru Sudnjeg dana. Salavat i selam donosimo na najodabranije biće, našeg Pejgambera Muhammeda s.a.w.s, njegovu časnu porodicu Ehli-bejt, njegove plemenite ashabe i sve dobre robove koji ga slijede na putu dobra do Sudnjeg dana.

Draga braćo i sestre! S obzirom da zimski dani polahko ostaju za nama a dolaze nam dani buđenja, dani proljeća,kako nas tako i zemlje i svega ostalog u prirodi,danas ćemo kazati nekoliko stvari o ekologiji i obrađivanju zemljišta sa aspekta vjere. 

Jedna od najvažnijih karakteristika islama je, da je to religija koja posvećuje jednaku pažnju i ovom kao i budućem svijetu, ahiretu. Islam poziva muslimane da rade na uspostavi što bolje civilizacije, i istovremeno da se trude kako bi zaradili svoje mjesto u Džennetu. Ovakvu jedinstvenu ravnotežu između ovog i budućeg života, nećemo nigdje pronaći, ni u kojem svjetovnom pravu. Obnova Zemlje je temeljno pitanje u islamu, ono je od presudne važnosti za opostanak ljudske vrste na Zemlji.  Allah dž.š., kaže: 

‘’On vas je stvorio iz zemlje, i za vas namjenio njezinu površinu’’

 (Hud 11: 61)

Oživljavanje mrtvog tla je vrlo važan dio restauracije zemljišta. Izraz "mrtva zemlja" se koristi kako bi se opisalo napušteno zemljište koje ne služi ničemu. Može biti nekoliko razloga zbog čega je napušteno to zemljište, kao što su; nedostatak vode, poplave, ili siromašnost tla. Osim toga, to može biti prirodna pustinja ili zemlja koja se jedno vrijeme koristila pa kasnije napuštena i pretvorila se u pustinju.

Restauracija tla, je veoma bitno rješenje za svijetski problem, neobradivog i zapuštenog zemljišta. Skoro 30%  tla na Zemlji, pati od zapuštenosti, a činjenica je da ta pojava ugrožava živote više od milijarde ljudi. Zapuštenost tla je problem koji se alarmantno povećava. Svijet godišnje gubi oko deset miliona hektara obradivog zemljišta zbog ove pojave. Zbog toga su mnogi ljudi prisiljeni da napuste područja pogođena zapuštanosti tla, i presele se u obližnje zemlje. Broj izbjeglica koje su, zbog ove pojave, napustali svoje domove iznosi deset miliona ljudi, samo u toku 1988 godine. Godišnji ekonomski gubitak koji nanese pustošenje tla, procjenjuje se na četredeset i dvije milijarde dolara. Pored toga, javljaju se i problemi zdravstvene, socijalne, političke i vojne prirode, kao posljedica velikih emigracija stanovništva.

Ni islamska a ni arapska društva, nisu sigurni od problema ove vrste. Mnoge islamske zemlje su u samom vrhu ljestvice zemalja koje su pogođene zapuštanjem zemljišta koje preraste u dviljinu, na čijem čelu su Sudan, Somalija,  Nigerija i druge. Pustošnje zemljišta pogađa čak i one države koje imaju solidne količine izvora vode, poput Egipta. Iznenađujuća je činjenica da Egipat gubi oko 1.000 kvadratnih metara poljoprivredno iskoristivog zemljišta svakih sat vremena, zbog pojave zapuštanja. Kada pogledamo ove cifre i njihov značaj, možemo shvatiti veličinu ovog problema, s kojim se Zemlja počela suočavati još prije četrnaest stoljeća. Stoga, Lahko možemo uvidjeti veličinu islama u činjenici, da je Bog dao rješenje za ovakve probleme kao što je zapuštenost zemljišta 

Islam nudi dva glavna načina kao motivaciju muslimanima, da vrše rekultivaciju neplodnog i zapuštanog zemljišta. Prvo, islam uvijek podsjeća ljude na nagradu koju će dobiti na onom svijetu. Ovakva vrsta metodologije može se pronaći jedino u islamu. To podstiče ljude da djeluju, tako što im govori o nagradama na onom svijetu. Buharija bilježi hadis koji prenosi Enes ibn Malik, u kojem Poslanik, a.s., kaže:

"Svaki musliman koji usadi biljku ili obradi zemlju sa koje će ptice, životinje i ljudi jesti, imaće nagradu od Allaha dž.š.". 

Drugo, kako bi podstakao ljude na obrađivanje neobrađenog zemljišta, islam daje pravo vlasništva nad tim zemljištem, onome koga obrađuje osim ako to zemljište već nije u nečijim vlasništvu. U tom smislu prenosi Zejd, da je Poslanik, a.s., rekao: 

''Ko god obrađuje zapuštana zemljište, ono je njegovo...'' (Tirmizi i Ebu Davud) 

Arva, ashab Poslanika, a.s., je rekao: ''Allah je Gospodar Zemlje, i On je Gospodar čovječanstva. Ko god obrađuje zapuštano zemljšte, on je najpreči da ono bude njegovo.'' (Muslim)

Obrađivanje neobrađenog zemljišta, preporučeno je od strane Poslanika, a.s., i svih njegovoih ashaba. To je sastavni dio islama kojeg su ashabi razumijeli i praktikovali. 

Imam Ahmed bilježi predaju, da je Ebu Derda, r.a., jedan dan sadio biljku u Damasku, pa ga je neki čovjek upitao: "Zašto sadiš ovu biljku? Ti si star čovjek, a ova biljka će dati plod tek nakon nekoliko godina "Ebu Derda, r.a., mu odgovori:" Ja ću imati nagradu za sve one koji će imati koristi od ove biljke "

Pravedni halifa Omer El-Hatab, je pomagao ljudima u sadnji sadnica. Jednom je rekao Hozejmi ibn Sabitu: ''Zašto ne siješ svoju zemlju? Huzejme odgovori: Ja sam star čovjek, možda umrem sutra.'' Omer reče: ''Preporučujem ti da siješ svoju zemlju.'' Onda je Huzejme ustao pa su obojica skupa sijali sadnice. 

Poslanik, a.s., je savjetovao, a i pravedne halife poslje njega, da se dadne dio neobrađenog zemljišta onima koji pružaju usluge islamskoj državi. S jedne strane, tu je nagrada, a s druge strane, to je podsticaj na obradu neobrađenog zemljišta. Također, neki ljudi bivaju lišeni njihovog zemljišta ako ga ne budu obrađivali. Ebu Ubejde prenosi da je Haris ibn Bilal Al-Mazni, r.a., rekao, kako mu je Poslanik, a.s., dao komad zemljišta, pa kasnije kada je Omer postao halifa, rekao je Bilalu: ''Poslanik, a.s., ti nije dao ovo zemljište da ga zadržiš, nego da ga obrađuješ, pa uzmi ono što možeš obrađivati a ostalo vrati.'' 

Da bi zemljište postalo pustoš i zapustano, ono mora biti udaljeno od naseljenih mjesta. Pravnici smatraju da ljudi koji nastanjuju određeno zemljište, imaju i pravo na njegovo vlasništvo. Dakle, postoje različita mišljenja, da li treba tražiti dozvolu od vlasti za to ili ne. Na primjer, Ebu Hanife predlaže da se traži dozvola od vlasti, dok imam Malik, pravi razliku između zemljišta koje je blizu urbanih sredina i one koje dalje od urbanih sredina. Pa ako se zemljište nalazi u blizini urbane sredine, u tom slučaju treba tražiti dozvolu od vlasti. Međutim, ako se nalazi daleko od urbanih sredina, u tom slučaju nije potrebno tražiti dopuštenje a zemljište pripada onome koga obrađuje. Prema mišljenju Šafije i Ahmeda, dozvola nije potreba nikada. Najprihvatljivije za svaku državu je, da se drži pravnih mišljenja koja su najpogodnija za okolnosti u kojima se nalazi. Omer ibn Hatab, je dozvoljavao da ljudi posjeduju zemljište pod uslovom da ga stalno kultiviraju. Ljudi su dobivali tri godine roka kako bi dokazali svoju sposobnost kultivacije zemljišta. Pa ako ga nisu uspjeli kultivirati u periodu od tri godine, zemljište bi im bivalo oduzimano i dodjeljivano drugoj osobi, i tako stalno. 

Islam opisuje muslimane kao najbolje ljude koji su se pojavili na planeti Zemlji. Dobar musliman je osoba koja shvata i prihvata, da je on taj koji mora da radi na obnovi i kultivaciji Zemlje. On ne treba mariti za iskušenja s kojima će se možda suočiti prilikom traženja Božije nagrade na budućem svijetu.  Na ove dobre osobine, jasno ukazuje hadis Poslanika, a.s., u koje on kaže:

''Ako držiš sadnicu u svojoj ruci, a Sudnji dan je već nastupio, čak i tad, bez imalo dvoumljenja, trebaš da posadiš tu sadnicu.'' (Albani)

Musliman uči da treba da obrađiva zemljište  u ime Boga, čak i ako ljudi umiru ili se Zemlja uništava. Njegov trud neće biti uzalud, Allah će ukabuliti njegov trud, bez obzira na okolnosti. 

Mudrost koja se krije u podsticanju na sadnju i obradu zemljišta, ne zaustavlja se samo na razlogu zbog proizvodnje hrane, ili pročišćavanje zraka, ili radi sprejčavanja erozije tla. U tome se krije još jedan vrlo važan razlog a to je, da se Zemlja učini što ljepšom. Allah dž.š., kaže u Kur'anu:

‘’Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne - nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. - Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje'' (An-Naml; 60)

Estetika i ljepota prirode je potvrda islamskog principa, kojeg je Bog darovao svim svojim stvorenjima, a to je prekrasan princip. Prenosi se od Ibn Mesuda, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao:

''Zaista je Allah lijep, i voli ljepotu.'' (Muslim)

Drveće, voćke, i vrtovi se spominju na više mjesta u Kur'anu. Na primjer, riječ drvoi njegovi sinonimi se ponavljaju 22 puta u Kur'anu, a riječ voće i njegovi sinonimi, spominju se 26 puta. Riječ sadnica se ponavlja 26 puta, i riječ vrt i njeni sinonimi, ponavljaju se 3 puta.

Kur'an, kada govori o drveću i voću kao vrsti hrane za ljude i životinje, možemo vidjeti ljepotu kur'anskog opisa. ''Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj.'' (Abese; 24-32)

Kaze poslanik s.a.w.s u hadisu: „ Nema nijednog muslimana koji zasadi sadnicu ili posije usjev od koga štogod pojede ptica, čovjek ili životinja, a da mu se to sve ne računa posebnom sadakom“.

Sličnu izjavu prenose i drugi muhaddisi. Ahmed u svom Musnedu preko Ebu-Ejjuba Ensarije navodi da je Poslanik s.a.w.s rekao:

„ Nema čovjeka koji zasadi sadnicu, a da mu Allah ne odredi nagradu prema prihodu ploda te sadnice.“

Muslim je preko Džabira prenio slijedeću Muhammedovu s.a.w.s izjavu:

„ Nema muslimana koji zasadi voćku, a da mu se za sve što se od njenog ploda pojede ne računa sadaka: za ono što od nje ko ukrade je sadaka, za ono što pojede divljač je sadaka, za ono što pojede ptica je sadaka, i neće pojesti niko ništa, a da mu se za to ne računa posebna nagrada sadake.“

I svega do sada kazanog,možemo zaključiti da je baviti se poljoprivredom,obrađivanjem i oživljavanjem napuštene i privatne zemlje,vrlo važno i pohvalno pri čemu naravno trebamo davati prioritet onoj djelatnosti koja je za ljude trenutno potrebnija i korisnija za što ćemo akoBogda imati nagradu i na dunjaluku i na ahiretu.

Molimo Uzvišenog Gospodara  da nam da svaki hajr. AMIN!

Muhammed, 'alejhi-s-selam, u Bibliji

-Početak kazivanja-

U prvom tekstu smo upoznali cijenjene čitatelje o tome kakva je slika Muhammeda, 'alejhi-s-selam u našim a kakva u tuđim očima. Sada pogledajmo šta to Biblija kaže o Muhammedu, 'alejhi-s-selam?

Gospodin (jedan od izraza za Boga u Bibliji) nagovještavajući Musau, a.s., (u daljem tekstu Mojsije), proroka koji će doći poslije njeg, u Bibliji kaže:

„Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Riječi svoje stavit ću u njegova usta, da im  kaže sve što mu zapovjedim.

Vidimo da Gospodin obećava da će podignuti odnosno poslati proroka narodu koji će doći poslije Mojsija, ali proroka između njihove braće. Šta znače ove riječi „između njihove braće“  i na koju se braću ovdje misli?! Ibrahim, a.s., (u daljem tekstu Abraham – živio prije Mojsija), onaj koji je i otac svih proroka (tj. iz njegove loze svi drugi dolaze), je imao dvije žene:

a)      Saru koja mu je rodila Ishaka, a.s., (u daljem tekstu Izak)

„Abraham nadjenu ime novorođenom svojem sinu, kojega mu darova Sara,

Izak.“

b)      Hadžeru (u daljem tekstu Hagara) koja mu je rodila Ismaila, a.s., (u daljem tekstu Jišmael).

„I Hagara rodi Abrahamu sina, i Abraham nazva sina, što mu ga darova Hagara, Jišmael.“

U lozi sina mu Izaka dolaze jevreji i kršćani (u čijem potomstvu, Mojsije i Isus), a u lozi Jišmaela dolaze arapi u čijem potomstvu je i Muhammed, 'alejhi-s-selam.

Ovo je prvo predskazanje, pa zar ove riječi „između njihove braće“, ne znače da između ova dva brata Izaka i Jišmaela, tj. od njihovog poroda tada već dva naroda, treba doći neki prorok? Ako su to u lozi Izaka bili jevreji i kršćani, onda definitivno u lozi Jišmaela to su arapi samo ovaj put doći će između njih neko sličan Mojsiju.

Kršćani će odmah reći: „ove riječi 'kao što si ti' se odnose samo na Isusa jer jedini je on sličan Mojsiju (uprkos tome što se ime Isus nigdje ne spominje), iz razloga što je Mojsije bio jevrej ali i Isus je bio jevrej, i Mojsije je bio prorok ali i Isus je bio prorok.“

Ako su ova dva kriterija po kojima kršćani zapažaju da se ovo odnosi striktno na Isusa, u tom slučaju kriterij bi mogao odgovarati bilo kojem od sl. likova poslije Mojsija.

Da sve to nije onako kao što izgleda pokušat ćemo sada obrazložiti. Ahmed Deedat rahimehullah, poznati muslimanski misionar i daija, navodi tri ključne razlike između Isusa i Mojsija. On kaže:

1. Isus nije sličan Mojsiju radi toga što se Isus smatra bogom od strane kršćana, ali Mojsije nije bog.
2. Isus je umro za otkup ljudskih grijeha, ali Mojsije nije morao umrijeti radi grijeha svijeta.
3. Isus je otišao u pakao na tri dana, ali Mojsije nije morao tamo ići.

Naravno ovo nisu pravi dokazi istine, pravi nepobitni dokazi na koje želimo ukazati su slijedeći:

1. Otac i majka, ako se vratimo na životopise Muhammeda, 'alejhi-s-selam, i Mojsija, a.s., vidjet ćemo da su oni imali roditelje. Rođeni su pod uticajem muškarca i žene, dakle oba ova poslanika, a.s., su imali i oca i majku. Ako pogledamo Isusov, a.s., slučaj, vidjet ćemo samo jedno. On je rođen samo od žene! On nema oca, on ima samo majku.

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

2. Čudesno rođenje, kada se vratimo na čin Muhammedovog, 'alejhi-s-selam, i Mojsijevog, a.s., rođenja, vidjet ćemo samo jedno. Oni su rođeni prirodnim putem, pod uticajem oba roditelja. Dakle, oni imaju svoje biološke roditelje. A ako pogledamo kako je Isus, a.s., došao na svijet, vidjet ćemo da je njegovo rođenje bilo čudesno. Negovu majku Merjemu niko od muškaraca nije dotakao a Svemogući Allah, dž. š., (rječju 'Budi!') je odredio da ona zatrudni bez uticaja čovjeka. Isus, a.s., se rodio nadprirodno.

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

3. Bračne veze, i Muhammed, 'alejhi-s-selam, i Mojsije, a.s., su bili oženjeni i imali su djecu. Isus, a.s., se nikada nije ženio.

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

4. Isus odbačen od svog naroda, Muhammed, 'alejhi-s-selam, i Mojsije, a.s., su bili prihvaćeni od svog naroda kao poslanici. Naravno jevreji su Mojsiju zadavali velike muke, ali kao nacija prihvatili su Božijeg poslanika koji je njima poslan.

I arapi su Muhammedu, 'alejhi-s-selam, zadavali velike neprilike, tako da je nakon trinaest godina u Mekki morao napustiti svoj rodni grad i otići u Medinu, ali prije njegove smrti, arapska nacija ga je u potpunosti prihvatila kao Božijeg poslanika. Isus, a.s., je za razliku od ova dva poslanika, a.s., bio odbačen od svog naroda:

„K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.“

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

5. Nebesko kraljevstvo, i Muhammed, 'alejhi-s-selam i Mojsije, a.s., su bili poslanici ali i kraljevi. Mojsije je imao pravo da nekog pogubi ili u životu ostavi, ali i Muhammed, 'alejhi-s-selam, je imao pravo na izricanje presude na život i smrt nad svojim narodom, za razliku od Isusa, a.s., koji kaže da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

„Isus odgovori: Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, onda bi se moje sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.“

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

6. Nema novih zakona, i Muhammed, 'alejhi-s-selam, i Mojsije, a.s., su došli sa novim zakonima. Isus, a.s., kaže:

"Ne misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke! Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim."

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

7. Način na koji su umrli, i Muhammed, 'alejhi-s-selam, i Mojsije, a.s., su umrli prirodnom smrću a Isus, a.s., je po kršćanskom ubjeđenju razapet na krstu, nasilno.

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

8. Uzdizanje na nebo, i Muhammed, 'alejhi-s-selam, i Mojsije, a.s., su ukopani u zemlju, a po kršćanskom uvjerenju, Isus, a.s., se nalazi na nebu, uskrsnuo je.

Zbog toga je Muhammed, 'alejhi-s-selam, sličan Mojsiju a ne Isus, a.s.

Ovo je dokaz za riječi „kao što si ti“, i sada vidimo da je Muhammed, 'alejhi-s-selam dosta sličniji Mojsiju, a.s., od Isusa, a.s. Kada govorimo o riječima „riječi svoje stavljat ću u njegova usta“, možemo naslutiti da se radi o Božanskom govoru kojem Gospodar želi podučiti svoga poslanika. Ako ja svom prijatelju kažem: „ponavljaj sada ove riječi: 'Qul huvallahu ehad'! i on ih ponovi: 'Qul huvallahu ehad'!“ zar ja na taj način ne stavljam svoje riječi u njegova usta?

Malik ibn Nebi u svojoj knjizi „Kur'anski fenomen“, na jedan jako lijep i zanimljiv način opisuje prvu objavu, koju je melek Džibrail dostavio poslaniku Muhammedu, 'alejhi-s-selam, na brdu Džebele-n-Nur u pećini Hira. On to opisuje na slijedeći način:

Nakon Muhammedovog, 'alejhi-s-selam, djetinjstva i mladosti bliži se početak Objave. Muhammed, 'alejhi-s-selam, sada ima 40 godina. Duboko nebo koje svojim svodom pokriva užareni pejsaž Džebele-n-Nura još uvijek privlači njegov pogled kao što je nekad privlačilo pogled djeteta, pred šatorom dojilje. Javljaju mu se čudni glasovi (neko mu naziva selam, a nikog ne vidi), on misli da je lud, opsjednut time jada se svojoj ženi Hatidži. Ona ga tješi. Redovno odlazi u samoću gdje ga spopada sumnja i razdražujući nemir koji obilježava njegovo stanje duše. On izlazi iz svog skrovišta, grozničavo hoda užarenim stazama Džebele-n-Nura. Guši ga nepoznato nadvijeno nad njegovom dušom, više ne može izdržati. Evo ga nagetog nad klisurom, on vidi rješenje svoje drame na dnu tog ponora. On želi da se oslobodi tegobe i iskoračuje naprijed. Ali brži od njegovog pokreta je glas koji ga zaustavlja. Muhammede, ti si Božiji poslanik! Okreće se, čuje glas, sa sve četiri strane okružen, ništa ne vidi i pada u nesvjest. Budi se i bježi u Mekku svojoj ženi Hatidži koja ga tješi. Ponovo se vraća na brdo Džebele-n-Nur, spušta se noć, on pada u san i budi ga neko podsvjesno opažanje, osjeća prisustvo nekog.

Čitaj! Ja ne znam čitati.

Muhammed ima osjećaj da mu se knjiga utiskuje u njegovo srce, ali nema mogućnosti da je natenane lista i pregleda po svojoj volji, ona će mu se postepeno otkrivati.

Ovako je počela prva objava. Melek Džibrail, mu je prišao i rekao: „Iqre“! a Muhammed, 'alejhi-s-selam, obzirom da je bio UMIJJ, dakle, nepismen, nije znao ni čitati ni pisati, odgovara: „ma ene bi kari'in“ – ja ne znam čitati.

Potom ga je melek snažno stegao, da mu je postalo naporno, a onda ga pustio i ponovo rekao: „Čitaj“!, a on je opet odgovorio: „ja ne znam čitati“. Melek ga je stegao i drugi put i naredio mu: „Čitaj“!, odgovorio je: „ja ne znam čitati“.

Tada ga je melek jako stegao i treći put, a onda pustio i rekao: „Čitaj, u ime tvog Gospodara koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.“

Nakon ovog zapovjedanja od strane meleka i na taj način stavljanja Božijih riječi u njegova usta, Muhammed, 'alejhi-s-selam, je počeo za njim ponavljati i pamtiti sve riječi koje su mu bivale postepeno objavljivane.

Prva objava o kojoj govorimo, nagovještena je i u Bibliji, gdje Gospodin kaže:

„A pruži li se knjiga nekomu koji ne zna čitati i kaže li se: Čitaj to!, on odvrati: Ne mogu čitati.“

Ovo su dokazi za riječi „riječi svoje stavljat ću u njegova usta“, i vidjeli smo u gornjem obrazloženju da se savršeno poklapaju sa prvom objavom koja je data našem poslaniku Muhammedu, 'alejhi-s-selam.

Nadalje, u devetnaestom stihu istog poglavlja, se nastavlja kazivanje o Muhammedu, 'alejhi-s-selam, i kaže se:

„A tko ne posluša mojih riječi što će ih govoriti u moje ime, toga ću ja sam pozvati za to na odgovornost.“

Gospodin kaže: „a riječi što će ih govoriti u moje ime“. To definitivno znači da sve što mu se od Božijih riječi stavi u njegova usta, to sve će prenositi drugima u Božije ime i ničije drugo. Molim vas, otvorite Bibliju pa ćete vidjeti da ni jedna knjiga od njih sedamdeset i tri po katoličkoj inačici Biblije, ne počinje riječima „U ime Boga“.

Nakon toga otvorite Kur'an, i bit ćete zadivljeni činjenicom da od stotinu četrnaest sura, njih stotinu trinaest počinje riječima: „Bismillahi-r-rahmani-r-rahim“ – U ime Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.

Konačno, Muhammed, 'alejhi-s-selam, se u Starom Zavjetu na izvornom hebrejskom tekstu pominje po imenu i kaže se:

 „Hikko Mamittakim we kullo Muhammadim Zehdoodeh wa Zehrae Bayna Jerusalem.“

„Njegovo je grlo sama blagost. Sve je na njemu ljupko. Takav je moj dragi, takav je prijatelj moj, kćeri jeruzalemske.“

Kazivanje o Muhammedu, 'alejhis-selam, kako ćemo vidjeti se nastavlja i u Novom Zavjetu. Allah, dž. š., nas obavještava u Kur'anu da je Isa, a.s., najavio posljednjeg poslanika, Ahmeda, kada kaže:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: „O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći.“ I kad im je donio jasne dokaze, oni rekoše: „Ovo je prava vradžbina!“

Vidimo dakle da je Isa, a.s., najavio dolazak Muhammeda, alejhi-s-selam, pa da vidimo šta o njemu kaže Novi Zavjet. Otac Harrington u svojoj knjizi „Uvod u Bibliju“, kaže: „(Evanđelja) su uvijek slikovita i konkretna, što ne smeta četvrtom (Ivanovom) evanđelju da bude najdublje teološko djelo koje je ikad napisano.“ Pa hajde sada da vidimo šta nam to najdublje teološko djelo ima za pokazat.

Najprije pogledajmo za šta Isus, a.s., moli Oca?

„A ja ću moliti Oca i dat će vam drugoga Branitelja, da ostane s vama dovijeka.“

Isa, a.s., moli Boga da pošalje poslanika. Grčka riječ „Paracletos“ koja se koristi u ovom stihu, prevodi se kao Branitelj. Ova riječ se obično prevodi još kao Zazvani ili Utješitelj, mada je stvarno značenje najbolji prijatelj. Riječ Paracletos je krnji oblik riječi Periclitos, koja se prevodi kao hvaljeni, a hvaljeni se na arapskom kaže Ahmed.  Da li ovdje Isa, a.s., moli Boga da pošalje nekog Ahmeda, ostaje da otkrijemo? Na koji način se ovdje misli, da će taj Branitelj ostati s nama dovijeka?

Naravno, Musa, a.s., je s nama ostao dovijeka kroz svoja učenja, Isa, a.s., je ostao kroz svoja, tako je i posljednji poslanik Muhammed, 'alejhi-s-selam, svojim dolaskom ostavio tako duboku poruku koja će zavijek promijeniti svijet.

„A Branitelj, Duh sveti, Kojega će Otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu i napominjat će vam sve što vam rekoh.“

Kršćani će reći da se ovdje misli na Svetog Duha. Što se tiče Svetog Duda, on je, prema biblijskim kazivanjima, uvijek bio prisutan. Bio je prisutan u Elizabetinoj grobnici, kao i za vrijeme Isusovog čišćenja u rijeci Jordan. Međutim, zaboravljaju da se u proročanstvu kaže da će Branitelj doći samo ako Isus, a.s., ode.

„Ali ja vam istinu govorim: Bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako li odem, poslat ću ga k vama.“

Ovo proročanstvo se ne može odnositi ni na koga drugog, osim na Muhammeda, 'alejhi-s-selam. Pogledajmo šta se dalje kaže u ovom proročanstvu:

„I kad on dođe, uvjerit će svijet o grijehu, i o pravdi i o sudu.“

Zašto Sveti Duh ako se na njega odnosi ovo proročanstvo nije uvjerio svijet o grijehu, pravdi i sudu? Koliko je alkoholizam danas zastupljen u našem društvu, droga ili neki drugi poroci.

Duh o kojem kršćani govore ništa ne čini. Kršćanstvo zbog tri klimava izvora pada u pijanstvo:

„Podajte silovito piće  bijedniku i vino tužnima! On neka pije i zaboravi svoje siromaštvo i neka se više ne spominje svoje nevolje!“

Ili drugi stih, koji daje razlog, odnosno ohrabruje onog koji želi piti, u kojem se kaže:

„Više ne pij samo vodu nego pij pomalo vina zbog želuca i čestih svojih slabosti.“

Ovim stihovima se promovira naveliko alkohol iako se na nekoliko mjesta kaže:

„Podsmjehivač je vino, vikač silovito piće, nije mudar nijedan koji od toga tetura.“

Kada se Ivan trebao roditi, melek je rekao mnogi će se obradovati njegovu rođenju:

„Jer će biti veliki pred Gospodinom. Vina i jaka pića neće piti, i već u majčinoj utrobi napunit će se Duhom Svetim.“

Duh ne preduzima neke mjere predostrožnosti, ali zato naš poslanik Muhammed, 'alejhi-s-selam, daje svoje rezultate. Objavljen je ajet o zabrani alkohola:

 „O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da bi ste postigli što želite.“

Muhammed, 'alejhi-s-selam, ga obznanjuje drugima i odmah su burad vina ispražnjena na ulicama Medine, i nikad više nisu napunjena, a na taj način je napravljena velika zajednica nealkoholičara.

Konačno, sam Vereka ibn Nevfel, za kojeg kršćanski povjesničari kažu da je Muhammeda, 'alejhi-s-selam, podučavao Kur'anu, je u jednom Isaovom, a.s., obećanju, za koje su kršćani smatrali da se odnosi na čudo trojstva, uvidio da postoje sastavci koji se ne uklapaju u to čudo i sigurno se odnose na nešto drugo, nešto što još nije ispunjeno.

Vereka je dakle predosjećao da bi se to moglo odnositi na nekog drugog, nekog poslanika koji će tek doći, ali ne i na Svetog Duha koji je već tu. To je razlog Verekinog razmišljanja o dolasku nekog ko će govoriti samo ono što čuje, a na to nas upućuje slijedeći stih:

„Još vam imam mnogo kazati, ali sad ne možete podnijeti. Ali kada dođe on, Duh istine, uvodit će vas u svu istinu, jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje i navještat će vam buduće stvari.“

Vereka je često svojoj sestri Kutejli govorio o ovome, i njegove su se riječi duboko utiskivale u nju, pa je često razmišljala o očekivanom poslaniku. Ipak ovdje kršćani potenciraju na Duhu istine kao Svetom Duhu. Ali, razmislimo o riječima:„on neće od sebe govoriti, nego će govoriti ono što čuje.“ Hvala Allahu, ovu istinu objašnjava prva objava koju smo već izložili. Muhammed, 'alejhi-s-selam, je zaista govorio samo ono što je čuo i nije od sebe govorio. Konačno, ovu istinu potvrđuje i Kur'anski ajet u kojem Allah, dž. š., kaže:

 „On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga jedan ogromne snage.“

Nakon svega opet će kršćani reći da se ovo odnosi samo na Svetog Duha, pa pročitajmo ovaj stih koji će možda razgonetnuti sve dileme koje postoje kod naše braće kršćana jer ovaj stih upravo objašnjava ko su to duhovi istine:

„Ljubljeni ne vjerujte svakome duhu, nego kušajte duhove, jesu li od Boga, jer mnogi lažni proroci iziđoše na svijet. Po ovome raspoznajite Duha Božijega: svaki duh koji priznaje da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je.“

Nadamo se da poslije ovog stiha više nema dilema, ako i ima onda valja pročitati slijedeći ajet:

"...Pogledaj kako im Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim njih kako se odmeću.“

Naravno, na nama je da opominjemo i da argumentirano govorimo o novim saznanjima, ako neko neće ili ne želi da vjeruje u jasne dokaze, niko ga na to ne može natjerati. Za takve Allah, dž. š., u Kur'anu kaže (a slična se poruka ponavlja i u Bibliji), slijedeće:

 „Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.“

„...otvorenim očima ne vide i otvorenim ušima ne čuju i ne razumiju.“

Neka nam Allah, dž.š., pomogne da ne budemo od onih na koje se On rasrdio i koji su zalutali. Amin!

Semir Salihović, prof. Islamske pedagogije

Hvala neka je Allahu dž.š. Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam neka su na Njegovog poslanika, Muhammeda a.s. Neka Uzvišeni Gospodar našim šehidima podari lijepi Džennet, a njihovim porodicama sabur.

Draga braćo i sestre, ovom prilikom kazaću nekoliko rečenica o dobročinstvu prema roditeljima.

Dobročinstvo prema roditeljima predstavlja jedno od najdražih djela Allahu dž.š. Lijepo postupanje prema njima svrstava se odmah nakon vjerovanja u Allaha dž.š. Neposlušnost prema roditelja, prema hadisu, definira se kao najveći grijeh, odmah nakon širka (pripisivanja druga Allahu dž.š.) i kufra (nevjerovanja u Allaha dž.š.). Roditelji posvećuju veliki dio svog života svojoj djeci da im obezbijede sve što im je potrebno za život. Oni ih rađaju, odgajaju, hrane, školuju, brinu o njima kada su i zdravi, a posebno kada se razbole bdiju nad njima dok ih ne izvedu na selamet. Naravno, riječ je o najvećem broju odgovornih roditelja prema svojoj djeci. I oni zaslužuju da im se posveti dužna pažnja kada se zbog djece potroše i kada dožive starost. U osnovne dužnosti djece prema roditeljima možemo ubrojati sljedeće: da ih vole poštiju i pomažu, da prema njima budu blagi i milostivi, da ih izdržavaju ako su siromašni, da ih obilaze ako ne žive zajedno, da ih posjećuju ako su bolesni i da im donose poklone, da održavaju lijepe odnose sa njihovim prijateljima i da im klanjaju dženazu ako presele na Ahiret.

U suri el-Isra se kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“ (El-Isra, 23-24)

Neko je upitao Poslanika a.s. o dužnostima djece prema roditeljima, a on je odgovorio: "Oni su ti Džennet ili Džehennem".(Ibn Madže)

Nažalost, neka djeca ovo zaboravljaju. Najlakši način da zaradimo džennet je da slušamo, poštujemo i činimo dobro roditeljima. Zato je jednom prilikom Resulullah a.s., na hutbi, tri puta ponovio: "Neka ga je sram! Koga Allahov Poslanice? - Onoga kod koga roditelji dožive starost, a on (kod njih) ne zaradi Džennet." (Muslim i Ahmed)

Nažalost, djeca više nisu pomoć i garant mirne starosti. Gorku istinu sadrzi turska poslovica: „Otac (od)hrani devet sinova, devet sinova ne mogu da dohrane jednog oca!“

''Allahu,dž.š., najdraža djela su: klanjanje namaza na vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima.''

''Božije zadovoljstvo je uz zadovoljstvo roditelja i Božija srdžba uz srdžbu roditelja.'' 

''Činite zadovoljstvo svojim roditeljima pa će i vaša djeca činiti vama.''

''Ko je pokoran Allahu,dž.š., i roditeljima biće u Džennetu na najvišem stupnju.''

''Tri dove će bez sumnje biti uslišane: dova roditelja kojom proklinje svoje dijete, dova mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) i dova musafira (putnika).''

''Ako Allah,dž.š., hoće On odloži sve kazne do Sudnjeg dana, osim neposlušnosti roditeljima. Kaznu za ovaj grijeh Allah,dž.š., ubrzava još na ovom svijetu, prije smrti griješnika.''

Muaz ibn Džebel prenosi predaju u kojoj stoji da je Poslanik a.s. zabranio neposlušnost roditeljima makar ga isključili iz nasljedstva. 

Allah,dž.š., nam poručuje u Kur'anu a.š.: ''Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan svojim roditeljima. Majka ga nosi a njeno zdravlje trpi i odbija ga u toku od dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim. Meni će se svi vratiti.''( Lukman,14)

Dijete ima pravo i obavezu da odbije poslušnost roditeljima ukoliko od njega traže da bude nepokoran Allahu dž.š. koji je rekao: ''A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.'' ( Lukman, 15)

Roditeljima je gotovo nemoguće odužiti se za sve ono što su učinili za svoju djecu. U brojnim predajama se navodi da su ashabi pitali Allahovog Poslanika a.s. da li su se nekim svojim postupcima odužili svojim roditeljima, pa je on odgovarao da se time nije odužilo ni za jedan njihov uzdah.

U predaji koju je zabilježio Imam Buharija stoji da je Abdullah ibn Omer bio kod Ka'be. U to vrijeme čovjek ide i na leđima nosi svoju majku. Tavafi oko Ka'be i na leđima nosi svoju majku. Pa kaže Abdullahu ibn Omeru: šta misliš jesam li se ja odužio ovoj svojoj majci, vidiš kako ja nju nosim, na leđima ona tavafi. Kaže: Nisi moj prijatelju ni za jedan porođaj ni bol. Ne možeš se odužiti. Allahov Poslanik a.s. načinio je izuzetak u tom pogledu, pa u predaji Ebu Hurejre, r.a, kaže: „Dijete se ne može odužiti svome roditelju, izuzev da ga nade kao roba, pa ga otkupi i onda ga oslobodi!“

- Allahov Poslaniče! Ko među ljudima zaslužuje moje najveće poštovanje?

"Tvoja majka", rekao je on.

- A ko zatim - upitao je?

"Opet tvoja majka", odgovorio je.

- A ko zatim? - upitao je.

"Opet tvoja majka", odgovorio je.

- A ko zatim? - upitao je.

"A zatim tvoj otac", odgovorio je Muhammed a.s.

Allahu dž.š., omili nam dobročinstvo prema našim roditeljima i daj da budemo od onih s kojima će roditelji biti zadovoljni i za koje će se u lijepim dovama moliti kod Tebe. Amin!